Putovanje na Kosovo I – Bog i ti




Putovanje na Kosovo

Tekst je nastao kao posljedica putovanja na Kosovo, svetu zemlju svih Srba. Zasnovan je na istinitim događajima, učesnicima tih događaja i ličnoj impresiji i percepciji. Iako mi je ponekad djelovalo kao san, svi likovi su realni i navedeni su pravim imenima. Jednom liku su date osobine Bogočovjeka.

“I kada te ne bude više, ostaće tvoje srce, prazno i veliko kao nebo, i u njemu zvezda. Ime te zvezde je Kosovo.”

Oduvijek sam osjećao posebnu povezanost sa Kosovom. Kao i velika većina Srba uostalom. Kao drzavljanin Bosne I Hercegovine nisam bio u mogucnosti da posjetim to mjesto bez vize (a vizu mogu dobiti u Tirani) pa sam tri godine ranije poceo da realizujem svoje pravo na besplatan pasoš i državljanstvo Republike Srbije. Takođe, sa pasošem Republike Srbije mogu da idem bez vize i u Izrael, sto mi je podjednako velika želja jos od najranijeg djetinjstva.

Nikome nisam ni rekao da krećem na putovanje na Kosovo. Čak ni roditelji nisu znali. Samo sam otišao. Nisam imao plan oko bilo čega pa nisam htio da govorim. Ali sam imao jasan cilj.

Krenuo sam u petak nakon posla. Ne da mi se, mrsko mi je. Kuda sad opet idem, sto ne sjedim kući k'o normalan svijet!? Prestar sam ja za ovo. Hladno je. Ko će se sad cimati oko svega toga. Uvijek imam taj osjećaj. Sve do trenutka kada krenem.




Putovanje na Kosovo započeo sam autobusom ka Sarajevu. Odatle sam planirao da nastavim autostopom. Bio je kraj oktobra i pored svih prepreka najveća mi je bila kratak dan. Smrkava se u 16:40. To znači da ću imati malo vremena i morati ustajati u 6,7. U autobusu sam upoznao Saru, drugaricu moje drage poznanice iz Tunisa, Khaoule. Sara živi u Sarajevu, paralelnom svemiru. Makedonka je rodom. Ali je Bošnjakinja, Muslimanka. Tako je odlučila. Jedan brat joj je Eskim, a drugi Srbin. Tako su se izjasnili na popisu. Pomogla mi je u snalaženju gradom.

Kasnije sam se vidio sa Majdom. Majdu sam upoznao na putu iz Holandije i ostali smo u kontaktu. Živi tu oduvijek, otac joj je kartograf, učestvovao je u crtanju entitetskih granica Bosne I Hercegovine u Dejtonu.

Sarajevo je ok, volim da dođem, iako smo podijeljeni. LJudi rijetko idu. Ja se prijatno osjecam noseći svoje ime, prezime i identitet po Sarajevu. Majda mi je pokazivala slike dočeka BH fudbalera kada se vrate sa važnih takmičenja. Nevjerovatno. 10-20000 ljudi na dočeku, ludnica. Nevjerovatno je to što ja (vjerovatno i vecina ljudi u Republici Srpskoj) nema pojma sta se desava u Sarajevu. Čuj, navijati za BH reprezentaciju!? No dobro, šta ja znam o navijanju i sportu generalno.

Sutradan sam rano ustao, jeo ćevape na Baščarsiji i nastavio svoje putovanje na Kosovo. Lijep dan. Stao mi je Sanel kod Vijećnice. Sanel je ležao u zatvoru, premlaćivao ljude, ima i težih krivičnih djela u svojoj biografiji. Srbin je, zna banjalučke kriminalce. Divno, pomislih, odmah mi je lakše. Sarajevski stari mangup. Ima 50 godina. Prijatan jedan covjek. Izuzetno. Pa je l’ realno da me naš čo'ek na samom početku putovanja sad tu nešto kao ubija u nekoj šumi, uzima mi novac I bubrege. A ovakav divan dan. Jutro. Ne prihvatam da umrem na ovakvom danu. Sanel me ostavlja na raskrsnici Pale – Višegrad, uz konstataciju kako sebi moram naći neku dobru macu, strankinju recimo. On inače održava jednu stariju gospođu, Slovenku. Sretan i zadovoljan, sa svoja dva bubrega nastavljam dalje svoje putovanje na Kosovo.

Staje mi Siniša, policajac iz Banjaluke. Vozi me do Rogatice. Krenuo na slavu kod ujaka, Sveti Luka je danas. Fino se ispričasmo.




U Rogatici, na mjestu gdje sam stopirao pojavio se dečko. Vladimir. Studira na Palama, krenuo kući u Višegrad. Stopiramo neko vrijeme. Staje nam stariji čovjek. Izvjesni Žugić, iz Rogatice. Duhovit je, podjebavamo se međusobno. Skreće za Foču i ostavlja nas dvojicu na raskrsnici. Ponovo stopiramo zajedno. Staje nam kamiondžija iz Aleksandrovca, mjesta u Srbiji. Vladimir mi pušta preprednost i ja odlazim sa kamiondžijom. Vozimo se. Ogroman čovjek. Ide u prodavnicu. Kupuje tonu slatkisa. Nudi me. 1000 puta. Generiše ogromnu količinu smeća. Baca ga kroz prozor. Baca kutije od keksa, kese od krem-banana, bombona. Dio mene umire. To nisam vidio odavno. Strašno. Toga u Banjaluci nema, srećom. Zagadio je vise prirode za tih sat vremena nego prosječan čovjek za života.

Hrist

Stajemo na ulazu u Srbiju, Kamiondžija treba da napravi pauzu od 45 minuta. Kaže da ga sačekam ako želim. Dvoumim se. Izašao sam da prođem pasošku kontrolu i čim sam je prošao, staje mi mali, stari automobil. Nisam ga stopirao. U njemu Hrist. Staje mi. Spašava me. Ulazim, nesiguran da li je Odin uzeo lik Hrista da pazi na mene, da li je Hrist lično ili je Nenad, tu iz nekog sela na granici. Tamjan miriše u kolima. Tiho govori. Smiruje glasom. Ima 33 godine (!?). Prolazimo kraj crkve, krsti se. Kuvar je. Radio je u restoranu na poznatoj Šarganskoj osmici.

Do tog trenutka sam jedino Sari rekao da idem na putovanje na Kosovo. Rekao sam i njemu. Kaže da želi da krene na putovanje na Kosovo više od svega, ali nema ko da mu čuva stoku. Kaže da je tako bilo i za Svetu Goru. Želio je da ode, ali nije mogao da ostavi stoku. Jedan monah se ponudio da mu čuva krave dok on ode da se pokloni Hilandaru i vrati. Brinuo je, ali kad se vratio našao je sve u boljem stanju nego što je ostavio. Kaže da bi krenuo na putovanje na Kosovo sada sa mnom da može. Ispravno je to što radiš, daće Bog da stigneš do cilja, stići ćeš ti bezbjedno, govori mi. I ja to znam.

Staje mi u Užicu i pozdravljamo se. Pitam ga da li mogu da ga nađem na Internetu. Kaze da nema Internet, ne koristi to. Odlazi. I vraća se. Vadi ikonu iz novcanika koju nosi svuda sa sobom i daje je meni. Na ikoni je Bogorodica, iz Jerusalima. Ostavio je nevjerovatan utisak na mene.

Četnici

Ustopirao sam jos par vozila do nekog skretanja za Guču. Tada sam počeo da hodam. Hodao sam sa ogromnom torbom na leđima neka 2 – 3km i stopirao. Pustinja, nema ničega, ni proširenja da putu da neko stane. Dobro se osjećam, sjajno. Lijep je dan. Moj put je tek počeo, stopiram po Šumadiji, bezuslovno slobodan. Volim da putujem. Volim da putujem sam. Mogu da razmišljam o svemu, da rješavam neke svoje stvari, da se ponovo povežem. Sa sobom.

Tada mi staju dvojica. Sa Ravne Gore. Stariji ljudi. Četnici, srpski nacionalisti. Tako kažu. Nemaju brade. Iz Koštunića su. Stanko tvrdi da ima 200 godina. Vjerujem mu. Kaže da treba svi da krenemo na putovanje na Kosovo. Pričaju o slavnim stanovnicima toga kraja. Momčilo Perišić i Vojislav Kostunica. Srbuju. Voze me do Preljina. Uvijek zaglavim u tim Preljinama nekako.

Kraljevo

U Preljinama mi staje Dušan koji ide za Kragujevac kod djevojke i vozi me do Mrčajevaca. Miroslav Ilić. Samo to mi pada na um. I slavuji. Odatle hvatam bus i dolazim u Kraljevo. Trošim prvi euro od Sarajeva na prevoz. Jedem u Zaduzbini i čekam Vojkana. U Zadužbini je vrijeme stalo, kapitalizam tu nije pobijedio. Hotel “Zadužbina”. Anđelko A. Savić i supruga mu Tatija. Sirotnoj školskoj omladini i iznemoglim”. Iznemogao.

Kraljevo

Zadužbina

Pisao sam Vojkanu sa puta. Našao sam ga u zajednici ljudi poput mene. LJudi koji nude smjestaj u svojim gradovima putnicima i slučajnim prolaznicima. Nisam imao nikakav plan, na putu sam odlučio da ću spavati u Kraljevu. Izašao mi je u susret i olakšao moje putovanje na Kosovo.




Sjajan lik. Ima nekoliko svojih bendova i baš veceras organizuju festival. Daje mi čitavu kuću na raspolaganje. Kuću koju koristi kao poslovni prostor organizacije koju vodi. Sam sam tu. On odlazi na svirku i nakon sat vremena i ja stižem. Dobro mjesto, po mom ukusu. Rokenrola. Sviraju 4 benda iz Srbije. Mnogo mladih ljudi. Upoznajem ih, družimo se. Zovu me za sto. Mnogo se pije. Srbija. Pitaju me za moje putovanje na Kosovo. Na kraju večeri, oko 3 sata, dolazi do obračuna lokalnih klinaca, potežu se noževi, zatvara se klub. Neko me doziva po imenu. Okrećem se i nemam pojma s kim razgovaram. Marina. Upoznali smo se u Vrnjackoj Banji na festivalu ljubavi par mjeseci ranije. Izvanredna slučajnost. Slučajnosti su znak da smo na dobrom putu.

Sutradan ustajem rano, mamurluk, sunce, glavobolja. Dođavola. Opet idem u Zadužbinu, Jedem, a zatim hodam do izlaza iz grada. Nakon par kilometara dolazim na raskrsnicu. Beograd – Kosovska Mitrovica. Razmišljam. Poslednja prilika da odustanem. Lijevo ili desno!? Ipak lijevo.

Saša

Staje kombi. Ulazim. Vozač izgleda kao Albanac. Tako i priča. Ali sluša Milomira Miljanića. Zove se Saša, iz Beograda je, rodom iz Crne Gore, Srbin. Prijatan čovjek. Prica mi kako Srbe ne vole na Cetinju, kako su prebili tog izvjesnog Miljana iako je Crnogorac. Šta on ima da voli neke Srbe i pjeva srpske pjesme!? Priča mi kako su jednu monahinju izbacili iz restorana jer je Srpkinja. Nakon toga je doslo 15 ogromnih ljudina iz Pljevalja. Jeli, pili, nisu platili i demolirali restoran. Restoran više nije u funkciji. Balkan.

Sa CD-a ide pjesma koja zvuči zanimljivo i pojačavam da čujem riječi. Ne volim tog lika, iritira me glas njegov, smiješan mi je. Slušam tekst. Pjeva o Kosovu. Ledi mi se krv u žilama. Pojačavamo je do kraja i slušamo par puta, prolazeći kroz Novi Pazar.

Hram do hrama kao gora
Sve je mramor do mramora
Boga molim, sveće palim
Za naš srpski Jerusalim.

Čekam na suncu dugo, mamurluk me razbija, treba mi voda. Nek’ sam proklet..

Braća

Staju momci. Voziće me do grada, kažu. Fahrudin i brat. Sjajnu energiju imaju. Zovu me na kafu u grad. Pristajem, naravno. Nisam nikad bio u Novom Pazaru. Mladji brat ima tek 18, pohadja Medresu. Bice Hodža. Pitam ga milion stvari. Priča mi o tome. Zanimljivo je. Ipak, brat Fahrudin kao stariji preuzima glavnu riječ.

Priča mi o Muhamedu. Svaki put kaze ono nešto na arapskom. Objašnjava mi šta znače sve te riječi koje izgovori kada spomene njega ili Allaha. Fantastična priča. Naučio sam dosta o Islamu od tog čovjeka. Ne daju mi da platim. Ti si gost. Šetamo po gradu. Dotičemo se i politike. Ne slažemo se oko svih detalja, ali to i jeste bogatstvo ovog susreta. Voze me do svog mjesta i nude me ručkom. LJubazno se zahvaljujem i krećem dalje. Učinili su i previše. Gostoprimstvo balkanskog čovjeka se ne sreće svuda u svijetu, a svuda sam hodao. Ima nade.

Blizu sam. Osjetim to. Ovaj kraj je pun muslimana. Islam je prisutan apsolutno. To ga čini jos zanimljivijim.

Kadrići




Alija

Staje mi kombi sa dva mladića unutra. Zovu me da uđem iako ni za njih nema mjesta. Alija i ortak. Iz nekog sela prema Tutinu. Zabavni momci. Dvadesetak godina. Kažu da će me odbaciti do Ribarića, čim svrate u svoje selo po neke stvari i nekog klinca. Dolazimo u selo, oblijepljeno SDA plakatima. Alija me upoznaje sa komšijama, prolaznicima i starom majkom. Predstavlja me kao svog prijatelja. Majka iznosi ručak koji je spremala. Alija insistira da jedem, da naspem vode. Idemo, samo da sačekamo malog Karima da se spremi.

Karim je simpatičan desetogodišnji klinac. Alija mu je midžo. Nemam pojma sta je to pa mi mali objašnjava, čudi se kako tako pojma nemam. Nekako se guramo u kombi, a Alija sjeda pozadi i bori se sa nekim stvarima, nekom stolarijom. Insistira da ostanem u udobnom sjedištu dok se on lomi iza. Ostavlja me u Ribarićima i kaže da bi me povezao do ulaza na Kosovo barem, ali žuri. Ostavio je utisak zaista velikog čovjeka.

Ulazak

Čekam u Ribarićima. Pustinja. Niko ne prolazi tim putem. Niko nikada nije prošao tim putem. Do Kosova je ostalo još samo 10km. Uzbuđenje raste. Moje putovanje na Kosovo dostiže svoj vrhunac. Nakon 45 minuta, staje mi čovjek. Nedeljko Vučković, trener rukometa. Bio je reprezentativac bivše Juge. Vjerovatno bih trebao znati ko je on.

Kaže da putuje u Zubin potok, da trenira ekipu tamo, da pomogne braći. Prolazimo pored Gazivoda, jezera oko kojeg se spore Beograd i Priština ovih dana. Izgleda savršeno, ogromno je. Dolazimo na prelaz. Imam osjećaj da sam mogao preći bez ikakvog dokumenta, iako je zvanično nemoguće proći sa BH pasošem bez vize. Počinje da me hvata frka. Ulazim. Gotovo je sad, majstore. Što si se premišljao, premišljao. Vraćaju mi pasoš. Nema pečata, samo su ga pogledali. Ušli smo. Nedeljko me ostavlja u Zubinom potoku. Smrkava se polako.

Opet stojim na cesti i stopiram. Prolaze automobili, većinom bez registarskih tablica. Može im se. Oni su u nekom međuprostoru tu. Staje mi Milan, takođe nema tablice. Vozi me 300m do stanice odakle polaze kombiji za Mitrovicu. Plaćam. Jedan euro. To mi je drugi euro potrošen od Sarajeva. Da, potrošio sam dva eura od Sarajeva do Mitrovice.

Pored puta su bilbordi This is Serbia, srpske zastave, parole, grafiti, srpski jezik. Apsolutna Srbija. Dolazim u Mitrovicu i hodam bez cilja. Ne vjerujem da sam stigao. Dolazim do mosta. Onog mosta. Velika gomila ostataka asfalta koja je služila kao barikada koju su Srbi postavili da spriječe prodor Albanaca i dalje je tu. Odmah uz most je spomenik stradalima u NATO i OVK agresiji. Most se trenutno renovira, što još više doprinosi impresiji užasa.

Policija je na mostu 24/7. Prilazim im i počinjemo razgovor. Mješovita policija, fini ljudi. Kažu da im nije loše. Potvrđuje mi ono što sam i sam mislio: najveći problem im prave ovi koji dođu iz Banjaluke, Beograda… Dođu majmuni i provociraju. Dođu takođe i Albanci sa juga i provociraju, prave haos. Dođu. I odu. A oni moraju tu da ostanu i žive u tom haosu. I Srbi i Albanci. Strah je prisutan, tenzija, tuga, pritisak. Most odašilje užasnu energiju. Vrlo malo ljudi ga prelazi (ponajmanje Srbi). Grad kao ideja je mrtav ovdje, presječen oštrim nožem na pola, apsolutno podijeljen. Niko se ne smije. Niko. Osim Sanele.




Sanela

Sanelu sam takođe našao u jednoj zajednici ljudi poput mene. Idemo na kafu, pivo, smijemo se, kao da se znamo godinama. Ona mi nalazi smještaj. Kod izvjesnog Žareta, starijeg čovjeka, kojeg poznaje iz teretane. Ogromnost njegova je zapanjujuća. Smještaj je 5 eura. Ostavljam torbu i šetamo, pokazuje mi grad. Veče je tiho, nekako tmurno, jezivo. Vodi me na brdo, do novoizgrađene crkve (navodno, na temeljima neke mnogo starije crkve). Lijep je pogled. Još koje pivo, hrana i pravac spavanje, premoren sam.

Smještaj je, u najmanju ruku,strašan. Neuredno, prljavo, bakterije. Kasnije sam razmišljao kako sam na cijelom putu po Kosovu, najveću opasnost po svoju bezbjednost osjetio upravo tu, u toj sobi, u tom kupatilu.

Ipak, san je san, tuširanje je čudo. Sanela dolazi i vodi me na Jug, u južnu Mitrovicu. Granicu nismo prešli na rijeci, već na cesti. Nasred ceste, odjednom albanske zastave. To je znak, granica.

Šetamo. Tišina, ljudi gledaju, ne smijem da fotkam, ne smijem da pričam srpski, ne smijem da privlačim pažnju. Na njenu molbu, vraćamo se drugim, manjim, neupadljivijim mostom. Priča mi o životu tu, o prošlosti, ratu, podjelama. Teško je dolje, teško je svima. I mi smo imali rat i prošli smo mnogo toga, ali nekako mi se čini da je njima teže. Mi smo u Bosni srodniji narodi, govorimo isti jezik, imamo zajedničku istoriju i kulturu… Dolje je muka.

Razgovaramo o vedrijim temama, o kućnim ljubimcima. Ja pricam o Jadranku, svojoj gljivi i kako mi nedostaje. Ona kaže kako bebama jedino oči ne rastu. Kad se rodiš, kakve budu takve i ostanu. To ti je što ti je.

Ona ima velike i lijepe oči. Sigurno je bila gadna beba, govorim. Sa tim ogromnim očima. Sigurno mi se ne bi svidjela ni najmanje, hejtao bih je. Ona kaže da to nije sad važno i da pustim prošlost. Šta je bilo bilo je, trebamo gledati u budućnost. U pravu je.

Ipak, ja sam bio lijepa beba.

Dosta je pasa po Mitrovici. Razgovaramo o njima. O čemu oni misle!? Oni sigurno prelaze normalno na jug. Za njih nema granica. Izgleda da su mnogo inteligentniji od nas ljudi. Ili mozda ne. Mozda bi ovaj naš pas sve dao da još samo jednom pređe na jug i napije se vode kraj džamije. Pitamo se kako uopšte dozvati albanskog psa. Ćuko, DŽreki, Pujto!? Pa sigurno ne smijem reći Ćuko južno od Ibra. Imaću probleme. Pas vjerovatno ne razumije srpski. A mozda i razumije, ali ne smije odreagovati, natovariće si brdo problema za vrat. I gdje je prispio onda!? Ona me moli da provjerim kad odem na jug. Obećavam joj da hoću.

U tom raspolozenju šetamo, obilazimo spomenik iz bivše Juge, arheološko nalazište ostataka neke stare crkve. Par spaljenih albanskih kuća. Ne smiju da se vrate tu.

Sunčan savršen novembarski dan. Penjemo se. Čak je i vruće. Tvrđava i pogled sa Malog Zvečana sjajno izgledaju. Policajac sinoć mi je čak rekao da se sa tog mjesta vidi čitavo Kosovo. Ogromna srpska zastava se vijori. Sanela mi priča kako ponekad Albanci noću upadnu tu i skinu zastavu. Onda ovi naši moraju da se penju gore, pale albansku zastavu i stavljaju našu, još veću. To sigurno smara i iscrpljuje. A potrebna je i kondicija da se gore dođe.

Sanela ima fantastičan smisao za humor i sposobna je da sopstvenim rukama napravi bilo šta. Pravi korpe od lišća, pravi nakit od žice i kamenja, plete, šije, kreira odjeću. Sve to super izgleda. Meni je sasila kapu. Obećala je da će mi naći i božur, da ga posadim kući. Meni je to važno.




Govorim joj kako je kod nas mnogo mnogo bolje. Kako je grad super, etnički relativno čist doduše, ali je ok. Nemamo mi tih problema. Mi gotovo i da nemamo problema. LJudi ipak imaju neku šansu, kakvu – takvu. Ima i nekog posla, ljudi se i smiju, dosta je čistije, sigurnije. Kafići su puni. U Mitrovici nisam vidio osobu koja se smije. Mi smo se smijali. Nas dvoje. Čudno su nas gledali. Kasnije mi je bilo krivo sto sam to govorio. Pogodilo ju je to moje. Ta priča o mom gradu. Činjenica da je i u tamo nekoj nikakvoj Bosni ipak mnogo bolje.

Kosovska Mitrovica
Sanela – kosovo

Kome biti zahvalan, grade moj!?

Muslimanka je, Bošnjakinja, kako god. U cijelom tom haosu, niko se i ne pita kako je tek tim ljudima. Prošli su svašta, jako tužne i loše stvari. Nigdje prispjeli nisu. Ne vole ih ni Srbi pretjerano, a ni Albanci. Nekad kasnije sam vidio psa kako leži nasred tog mosta u Mitrovici, kada sam se vraćao sa juga. Na sredini. Ni tamo ni ovamo. Siguran sam da je muslimanski pas.

Pijemo kafu kraj mosta i posmatram ga. Pedesetak metara dalje je Jug. Pedesetak metara dalje nije mudro pričati srpski i zadrzavati se. Prelazak preko mosta je tamo kao prolazak ispod duge. Drugi svijet.

Pozdravili smo se i krenuo sam na jug, nastavljajući svoje putovanje na Kosovo. Sam. Hodža uči, smrkava se polako, malo me frka hvata. Jedna ljubazna djevojka me vodi do kombija koji ide u Prištinu. Sjedim unutra okruzen Albancima, u srcu albanskog svijeta. Izložen. Malo mi frka. Na čelu mi pise da nisam Albanac. Dakle, vjerovatno Srbin. Zaista, drukčije izgledaju. Cijena karte je smiješna. 2-3 eura.




Priština

Nastavio sam svoje putovanje na Kosovo u kombiju, bojažljivo se obraćajući ljudima na englesko – srpskom jeziku (!?). Antigona mi je mnogo pomogla. Pokazala mi kuda, šta, kako. Čekam Vladimira da se pojavi na kružnom toku. Malo sam nervozan, sam stojim, čekam. Pitam se kako će ovo proći. Ljudi me odmjeravaju pogledom, nije mi svejedno.

Dolazi Vladimir. Totalni šok. Čovjek ide, smije se, galami na srpskom. Pozdravljamo se, grlimo. Desi brate, dobro mi došao. Smije se. Čovjek se smije. Ja tu nešto kao nervozan, frka mi, ludilo, a on ide i smije se. Kakav lik! Priča čovjek srpski kao da je u Banjaluci. Čista pobjeda.

Hodamo, govorimo naš jezik. Sto pitanja postavljam. Idemo na pivo. Pušim. Albanke gledaju, flertuju. Poklanjaju mi upaljač. Nevjerovatno su lijepe. Fantastično izgledaju. Imaju stila, dobro se oblače. Momci takođe. Grad je pun stranaca, grade se autoputevi. Priština je već povezana sa Tiranom. Da smo mudriji, I mi bismo gradili puteve i povezivali se sa tom Mitrovicom kako znamo i umijemo. Ja sam se povezao.

Pušenje je zabranjeno u zatvorenim prostorima, cijene su malo više nego u Banjaluci. Internet je sveprisutan. Kažu da je Kosovo* najmlađa država. Shvatam o čemu pričaju. Ogroman broj mladih i lijepih ljudi.

Vladimir

Vladimiru sam se javio prvi put nekih pola godine ranije, kada sam dobio srpski pasoš i počeo da planiram svoje putovanje na Kosovo. Povremeno smo komunicirali od tada. Čovjek je otjelovljenje nade. Srbin koji bi trebao biti uzor svim ostalim Srbima. 29 godina ima. Završio je perspektivan fakultet u Nišu i mogao je birati gdje će raditi, ali se vratio tu. U Gračanicu, pored Prištine. Gračanica je sprska enklava, geto. Grupa sela i naselja sa većinskim srpskim stanovništvom, koncentrisana oko Manastira. Vlado je na doktorskim studijima u tom istom Nišu, ali tu je, u Gračanici, stoprocentno prisutan. Ne provocira nikoga, ne ističe svoj identitet gdje ne treba, ali jasno zna ko je i kome pripada. Poštuje njihovo pravo da budu tu, njihovu kulturu, ali ne da svoje. Teško da bih realizovao svoje putovanje na Kosovo bez Vladimirove pomoći i podrške.

Osnovao je nevladinu organizaciju. Pomaže zajednici, pomaže Srbima da se vrate, da se pronađu, edukuje ih. Smije se čovjek konstantno. Biće bolje, kaže. Trude se, bore se, guraju nekako. Kaže da su dosta i naši ljudi odgovorni. Ne izlaze iz tih svojih enklava, iako je dovoljno sigurno sada (uvjerio sam se i sam). Boje se Albanaca, ne vole ih, muči ih ta prošlost strašna. Ali šta sad da se radi!? Vlado i njegovi prijatelji nemaju problema s tim, uklopili su se u život tamo.




Treba se boriti, prihvatiti neke stvari. Priština više nije u Srbiji, nema tu Srba. To je centar Albanskog života i kulture. Ali treba se boriti za svoj položaj, treba se povezivati sa Srbijom što je više moguće. Sa Beogradom, Banjalukom. Graditi puteve, infrastrukturu. Povezivati narod, kulturu, ići dolje, posjećivati ta mjesta, te svetinje. Svako može da krene na putovanje na Kosovo. Svaki Srbin bi jednom u životu trebao da krene na putovanje na Kosovo. Treba da se naviknemo jedni na druge. Treba i oni da se naviknu na nas, da smo tu i da nećemo ići, da nam je to Sveta zemlja. Trebamo biti mudri najzad. Krajnje je vrijeme. Pitam ga kako se ne boji govoriti naš jezik. Kaže da ga boli uvo. Njegov je grad i ima pravo da priča svoj jezik. Mogu bre da me povuku. Smije se.

NJegovoj porodici su nudili mnogo novca za neku zemlju. Nisu htjeli prodati, iako žive prilično skromno. Na kraju je država oduzela zemlju i na njoj napravila autoput, za neku novčanu naknadu, mnogo manju od one koju je nudio Albanac. Al’ nema veze brate, nismo je prodali. Autoput postoji, prave ga, mnogo brže nego u Bosni. Pitam se da li su ga namjerno izmislili i napravili, samo da bi na legalan način oduzeli srpsku zemlju.

On ima 8 braće i sestara. Jugovići. I neće otići. Oni ne planiraju ići. Ostaće dolje. NJegovi su dolje, koliko on zna, nekih 250-300 godina. I ostaće. Priča mi kako je neki komšija Srbin prodao kuću Albancu i otišao sa novcem. Ludi Srbi iz sela se organizuju i krenu za njim. Presretnu ga na putu i natjeraju da se vrati, vrati novac Albancu i poništi prodaju. Pobjeda.

Čuo sam i priče od ljudi kako Albanci vrše pritisak jedni na druge da ne ulažu novac u nekretnine po Bosni i okolnim zemljama, već da sav kapital usmjeravaju na Kosovo. Sad je vrijeme da se ulaže na Kosovo. Da se kupi Kosovo.

Na putu do kuće pitam Vladimira da li ima Internet kući, treba da se javim svojima. Ko zna u kakvom stanju je moja stara majka, dok ja idem na putovanje na Kosovo. Ma imam brate prebrz Internet, nemam bre struju i vodu. I da, nije bilo vode. Isključuju im struju i vodu u tom njihovom getu. Nisam se tuširao i prao zube. Neko vrijeme. Predugo.

Bog i ti

Probudio sam se u Ugljaru, u kući mojih domaćina Jugovića. Krenuli smo u centar, u Gračanicu, centar srpskog života južno od Ibra. U centru se nalazi spomenik Milošu Obiliću, koji su Srbi negdje sakrili od skrnavljenja i postavili ga tu prije godinu dana. U centru centra se nalazi manastir. Bio čovjek vjernik ili ne, religiozan ili ne, značaj tih manastira nikako ne bi smio osporiti. Manastiri su bili centar života ljudi. Tu su im bile škole, tu su bili jedini pismeni i učeni ljudi, kroz manastire smo opstali. Naša kultura, pismo, jezik, vjera, tradicija. Sva su ta mjesta i naselja i nastajala oko manastira. Tako je u Gračanici, tako je i u Dečanima. Vladimir me uveo u dvorište i otišao da obavi nešto u opštinu.

Sunce, novembarsko jutro. Ptice po dvorištu, savršeno pokošena trava, miris iste, tišiha. I crkva. Jeza me prolazi. Beskrajno je stara i beskrajno lijepa. Kralj Milutin ju je sagradio. Naš kralj.

Dolazi sestra. Upoznajemo se. Sestra Evrosinija. Došla je tu tek prije par dana. Prijatna je. Pita me odakle sam i kako sam došao. Pita me kako sam i zašto krenuo na putovanje na Kosovo. Prijatnim glasom mi govori kako i jeste najbolje tako putovati. Sam. Bog i ti, dete. Malo smo razgovarali. Pitao sam je kako je, da li se boji, pitao sam je za bezbjednost. Da mi je barem poginuti za veru dete, ali neće mene Gospod, govori. Nisam to razumio. Nisam razumio ni njeno negodovanje zbog dolaska dvije NJemice u crkvu. One su krenule na putovanje na Kosovo, ali navodno ne razumiju to, nemaju pojma o tome u kakvoj su svetinji. Govorim joj da nije važno i da je lijepo to što dolaze. Neka vide šta Imamo i kakav smo narod, Neka vide i neka šire priču. Otišle su ubrzo.

Nikog nije bilo u crkvi. Rekla mi je da su unutra mošti 9 svetitelja, uključujući i Svetog Stefana prvomučenika, svetitelja kojeg slavi moja porodica vijekovima. Rekla mi je da uđem, da će me pustiti da se pomolim Bogu i poklonim kralju. Da će mi zatvoriti vrata i da budem unutra sam.

Beskrajna tišina. Kralj Milutin i ja. Bog i ti dete, Bog i ti. Dala mi je cijelu Gračanicu.




Dostojanstvo

Vlado se vratio i prozujali smo malo po Gračanici. Pričao mi je kako se unutar stubova Gračanice nalaze tajne odaje i prolazi. I o tome zašto su na freskama kralju Milutinu i njegovoj supruzi Simonidi iskopane oči. Navodno su Turci zazirali od pogleda sa freski, pa su ih zato oskrnavili. Pričao mi je i kako je Novak Đoković, proslavljeni srpski teniser, kupio zemlju u okolini manastira i poklonio je manastiru. Jedan Albanac je htio da kupi tu zemlju za sebe, pa su sestre pisale Novaku i tražile pomoć. Pomogao im je.

Upoznajem lokalce. Prošli su svašta ti ljudi. Sjećaju se rata, Pogroma. Pričaju mi kako su ih napadali Albanci u naseljima. Nakon toga ih naši razbiju. – Koji naši? Policija?  – Ma jok bre policija, naši ljudi, narod. Jebi ga brate, šta da radiš. Dođu ti u naselje, sa puškama, ubijaju ti bre ljude nasumično, moraš da braniš kuću. Pričaju mi kako su se tukli ispred kuća sa Albancima golim rukama, braneći kuću i djecu, bukvalno. Golim rukama. Horda Albanaca ide prema njima. Ima ih nekoliko puta više nego naših, a naši stoje. Čekaju. Nema nazad. Izađi i bori se. Brani kuću. Snage KFOR – a stoje između, prestravljeni. Čovjeku su bacili bombu na kuću. Kuća gori, a on sa dva sina puškama ispred kuće stoji i puca po njima, brani prag.

Ne radi se tu više ni o državnosti, politici, srpstvu, istoriji, zemlji.. To je poslednja linija odbrane. Borba za goli život. Za žene i djecu. I za Istinu. Cijeli srpski svijet, cijela Evropa, cijelo čovječanstvo bi trebalo da razumije i podrži te ljude tamo. LJude koji brane jednu Istinu. Trebaće nam ta Istina.




Hodamo dalje. Vlado mi pokazuje osnovnu školu “Kralj Milutin” sa sjajnim mozaikom Kraljice Simonide. Kaže da u školi ima 4-5 odjeljenja po 25-30 učenika. Puta 8 razreda, naravno. Nada. Ogromna nada.

Gračanica Kosovo

Osnovna škola Kralj Milutin, Gračanica, Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija, Republika Srbija

Pokazao mi je i Kulturni centar, ispred koga se nalazi spomenik nestalima iz Gračanice. MISSING, pandan onome iz Prištine, NEWBORN, spomenik novorođenčetu Kosovu*. Nekada ranije su okitili NEWBORN spomenik lampicama, a na donjoj polovini slova B su lampice pregorjele, tako da je noću pisalo NEWPORN. Malo radosti i smijeha našem malobrojnom preostalom stanovništvu.

Missing

Vidio sam i Malu Gračanicu, malu kapelu u parku, kopiju manastira Gračanica, spomenik srpskom mladiću Dimitriju koji je ubijen 15-ak metara dalje, dok je jeo pitu u buregdžinici. Imao je 17 godina. Njegov stric je smirivao roditelje i molio ih da umjesto osvete, naprave Malu Gračanicu, spomenik. Dostojanstvo.

Mala Gračanica Kosovo
mala gračanica – kosovo

Mala Gračanica

Gazimestan

Uputili smo se taksijem ka Gazimestanu. Taksista je Goranac. Iz onog malog džepa južno od Prizrena. Tamo je Gora, tamo su Goranci. Bili su. Više nisu.

Nakon konsultacija sa Vladom, ustanovio sam da mi je najbolje da krenem odmah danas, oko 16h (već je mrak oko 16:30) za Dečane, da bih izjutra mogao rano vidjeti Patrijaršiju i Prizren, i vratiti se naveče u Prištinu. Ambiciozno, pomislih, al’ pokušaću. Putovanje na Kosovo neće biti potpuno ako ne vidim Dečane. Dečane moram vidjeti. Kakogod.

Gazimestan čuva kosovska, mješovita policija. Fini, ljubazni ljudi. Najčešće su u paru Albanac-Srbin. Prostor oko spomenika je ograđen. Drago mi je što je spomenik neoštećen i što će tako i ostati. Čuva se to.

Penjemo se na kulu. Na svakom podestu stoji kamena ploča sa stihovima o Kosovskom boju. Sunce je već na zapadu. Pogled je fantastičan. Na vrhu kule je reljef na metalnoj ploči. Reljef bitke. Položaj srpske i turske vojske, pravci povlačenja, lokacije Murata i Lazara.

Osjećaj je nevjerovatan. Odatle jasno identifikujem uzvišenje na kom je stajala srpska vojska i uzvišenje na kojem je tada stajala turska vojska, a danas stojimo Vladimir i ja, na samom spomeniku. Kada sam krenuo na putovanje na Kosovo, nisam mogao ni da zamislim ovaj momenat. Jasno identifikujem prikazanu rijeku. Nevjerovatno. To se sve tu dešavalo. Kosovska bitka, centar srpskog identiteta. Tu je. Prije 626 godina. Sjenke su visoke, sunce je daleko na zapadu. Vladimir i ja stojimo i ćutimo. On i njegovi sa Kosova, ja i moji iz Bosne. Ista kultura, isti narod, ista bol i nada. Šta se sve izdešavalo za ovih 626 godina. A evo, i dalje smo tu. 2641. godine će sigurno neki drugi Vladimir i Srđan stajati na ovom istom mjestu i misliti i osjećati isto. Opstaćemo.




Trebamo biti mudri. I ti Albanci dolje se boje. Neko ih je ubijedio da su Srbi prijetnja. Sve to što su radili za vrijeme pogroma je posljedica neznanja, neobrazovanosti i straha. Ničeg drugog, siguran sam.

Gazimestan
gazimestan – kosovo

Nakon Gazimestana smo obišli turbe Sultana Murata, mjesto gdje se nalaze njegovi ostaci. Turbe se nalazi u naselju zvanom Obilić. Albanci su to naselje nakon rata preimenovali u Kastriot, pa su se onda ipak sjetili da je Obilić zapravo Albanac, pa su zadržali ime. Sin Bajazit je ostavio dijelove Muratovog tijela tu, a kosti je prenio u Bursu, kraj Istanbula. Mladić koji čuva grob govori srpski. Priča nam o istoriji, svojoj nekoj verziji, naravno. Priča nam kako tada nije ni bilo nacija, nisu postojali neki Srbi. Bili su Hrišćani, koji su se suprotstavili Turcima. Nije bilo nacija. Svi su se zajedno borili. Dobro

.Muratov grob

Muratov grob

Otišli smo sa našim taksistom na autobusku stanicu, popili kafu, sačekali autobus za Dečane. Nisam ništa ponio sa sobom. Ni torbu, ni četkicu za zube, hranu.. Nastavljam svoje putovanje na Kosovo odlaskom u Dečane. Nikome iz manastira se nisam ni javio. Vlado mi govori da je to sasvim ok, da će me primiti, i da se preko Interneta pokušam javiti Igumanu, koji je, iako monah,  čovjek dvadeset i prvog vijeka, koristi tehnologiju i poznat je po svojim apelima na socijalnim mrežama i medijima za očuvanje manastira i naroda na Kosovu. Srdačno se pozdravljam sa mojim prijateljem i ulazim u autobus za Dečane. Odoh ja u Dečane. Uzbuđenje je ogromno. Noć je pala. Straha nema. Zasad…




Drugi dio

31 Comments Add yours

  1. CaraDara kaže:

    Divan post iako mi je tematika odbojna jer vječno vodi ka nekom sukobu. Kosovo i čitava priča oko tog napaćenog dijela zemlje je napokon prikazano u nekom drugom svjetlu. Samo nastavi!

    1. riffoman kaže:

      I meni je izuzetno drago da sam otišao i vidio i neku drugu sliku. Hvala!

  2. Sladja kaže:

    Fascinantno, svaka čast!

  3. Poluks kaže:

    Super priča, uživao sam je čitajući 🙂 Samo naprijed

  4. Mirna kaže:

    Dragi Srdjane, veoma ste pismeni za jednog programera 🙂 Svaka cast, bas si me odusevio! Cekam nastavak price 🙂

    1. riffoman kaže:

      Hvala Vam, Mirna gospođo jedna 🙂

  5. Ana kaže:

    Srki savrseno!

    1. riffoman kaže:

      Hvala puno Anči 🙂

  6. Aleksandar kaže:

    Samo tako i nikako drugačije…. Hvala za divnu priču, sad imam novi cilj ispred sebe. Nadam se da ćemo se sresti na nekom sličnom putu…. 🙂

    1. riffoman kaže:

      Hvala Aleksandre. Preporučujem odlazak definitivno. Ja sam imao sreću što sam našao naše dobre ljude u Gračanici koji su mi mnogo pomogli. Ako nekako mogu pomoći, javi! 🙂

  7. Tatijana89 kaže:

    Divan post! 🙂 Mozda navede ljude da vise posecuju nas Kosmet. 🙂

  8. April O'Neal kaže:

    Nevjerovatan osjecaj za priblizavanje kroz rijeci.Zavodljivi stil pisanja kojim pisac uvodi u citavu pricu. Svaka cast, odavno nisam procitala bolju i kompletniju reportazu. A tematika je vise nego drugacija od one koja se cini na prvu loptu.

  9. Mara kaže:

    Odusevili ste me pricom.Svaka cast.

  10. Uh….
    Sjajna prica, cekam nastavak sa nestrpljenjem.

  11. kockica kaže:

    Sam poduhvat da odete autostopom me je odusevio, ipak je to odvaznost u danasnje vreme. A na kakve ste samo ljude nailazili, pa to je za pricu! Zapravo je svaki covek prica za sebe, tako i treba da bude, a priblizili ste nam tu ideju da danas treba vise da komuniciramo i imamo veru u sebe i u druge ljude.
    Moram da napravim pauzu, pa da procitam drugi deo, previse je utisaka koji “gadjaju” u srce.

    1. riffoman kaže:

      Hvala vam puno na lijepim riječima. Pročitajte i drugi, meni draži dio 🙂 Hvala još jednom.

  12. Ne znam kako da na pravi način izrazim oduševljenje ovim putopisom u kome ponajmanje ima onog turističkog. Ali, priča o samom putu i ljudima koje si na njemu sreo ostavljaju bez daha. Ovo je priča za svakoga, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest. Svaka ti čast za pristup temi i objektivnost s kojom si joj pristupio. Divno ispričana priča, lišena bilo kakvih predrasuda, što je u današnje vrijeme fascinantno. Svaka čast.

    1. riffoman kaže:

      Hvala ti puno, mnogo mi znači to. Kosovo je vječna inspiracija.

Komentariši