Kosovo – 1001 priča (drugi dio – Dečani)




Dečani

Ponoć drhti, svi junaci Boga mole
Da s nebesa sjajnu zvezdu spusti dole
Da obasja čistom verom sina Hrista
Gračanicu, Devič, Dečane, Zočišta..

Sjeo sam u bus za Dečane. Izbjeći ću bilo kakav kontakt isključivanjem i slušanjem muzike. Slušalice su tu, srećom. Počinjem da razmišljam. Mozak radi, računa, sabotira. Kako da se snađem kada stignem!? Noć je, Dečani su sigurno neko malo mjesto na nekom Kosovu. Treba nekako doći do manastira, vjerovatno nije u centru. Nisam se nikom ni javio. Ko zna da li je Iguman Sava vidio moju poruku. No dobro, snaći ću se, biće sve ok. Pregazio sam Gruziju i Jermeniju, zemlje sa svojim posebnim alfabetom i sa stanovništvom koje ne govori engleski. Biće sve super. Pobjeđujem mozak. Sjećam se prijateljevih riječi: jebeš mozak, mozak treba koristiti samo kad treba nešto izračunati. Mudar čovjek.

Slušam muziku, molitve dečanskih monaha. Slušam Trkuljino Nebo. Ta pjesma me prati svuda. Slijedio sam je sve do Ararata, do Khor Virap manastira u Jermeniji, mjesta odakle je Hrišćanstvo počelo da se širi po cijelom svijetu.

Khor Virap

Na Kosovu ipak zvuči drukčije.

Ulazimo u Dečane i prolazimo putokaz Manastir. Autobus odlazi dalje. Vrijeme je da nekako izađem iz autobusa. Nemam ništa kod sebe osim telefona, punjača, pasoša i novčanika. Vozač mi staje nasred ceste. Izlazim. Hladno je.

Izlazim u Dečanima, noć je.. Vraćam se do centra. Strah. Ljudi gledaju. Zovem manastir, kažu da je blizu, da dođem. Krećem pješke. Rasvjeta prestaje i put ide kroz šumu. Noć. Bojim se. Na pumpi pitam na engleskom za taksi. Bojim se. Hodam do taksija i mislim kako nisam normalan. Bojim se. Pitam prolaznika za taksi, ljubazno me uputio. Pitam taksistu. 5 eura. Mnogo je. Plaćam, ne marim. Ljubazan je. Počinje priču kako je loše. Prekidam ga, skrećem temu. Ne mogu slušati priču o ludim Srbima sada. Bojim se. Prolazimo barikade, KFOR, žicu, ograde. Bunker. Zakloni. Transporteri. Dolazimo na kapiju, uzumaju mi pasoš, daju propusnicu. Ulazim. Krstim se. Noć je zvjezdana. Gledam crkvu. Visoka je. Iznad su zvijezde.

Neprijatno mi je. Nenajavljen dolazim, smetam, pravim probleme, mimo rasporeda. Sramota me. Otac Isaija me prima. Toplo je unutra. Pijem rakiju i čaj, služe me. On me ispituje. Nije siguran da će me primiti. Zove Igumana. Priča mi da su imali neprijatnosti. Ne vjeruju nikome. Pita me može li neko ozbiljan da garantuje za mene. Pita me jesam li u Crkvi. Nisam, ne idem, govorim iskreno. Smije mi se ne vjeruje mi. Provjerava me. Kao policija. Ne vjeruje da sam toliko lud. Ja ne vjerujem da sam toliko lud. Sramota me, stidim se iskreno. Iguman blagosilja. Dopušta da ostanem.

Isaija me vodi na večeru. Kiselo mlijeko,sataraš, salama. Pričam i jedem sa radnicima. Deda brko sa šajkačom mi pokazuje sobu. Smještam se, idem u kotlovnicu. Deda brko monahov otac, jedan radnik i ja. Sjedimo u toploj kotlovnici manastira Visoki Dečani i krcamo orahe. Za slavu manastirsku. Toplo je. Krcamo orahe, pričamo, smijemo se. Deda priča o sinu, ja o svom putu, radnik o nekoj kocki. Ispred kotlovnice je crkva. Krcamo orahe nas trojica. Radost, sigurnost, mir. Stigao sam. Krcamo orahe. Orahe.




  

Dečani, jutro

Nisam se tuširao, niti oprao zube dva dana. Kod Vladimira nema vode. Na putu sam navukao i prehladu. Izgledam, u najmanju ruku, neprihvatljivo. Tek sinoć prije spavanja sam uspio da se istuširam, operem kosu. Tu, u manastiru.

Probudio sam se ozdravljen. Moje prehlade više nema, kao ni mojih problema sa plućima, svojevrsnog gušenja. (Zvuči strašnije nego što jeste).

Lijepo sam spavao i probudio se prije 6 sati. Ovdje se liježe rano, oko 21, 22h. Oko 6h monah hoda po manastiru i poziva na jutrenje, lupanjem čekića o dasku, Prozor moje sobe gleda direktno na crkvu. Ustajem. Ustaje i deda. On je susjednoj sobi. Zora je, sunca još nema. Malo šta se može porediti sa buđenjem u Dečanima.

Deda brko sa šajkačom se zove Miloje. Iz Prijepolja je. Otac David iz manastirske bratije mu je sin. Ustao je kada i ja samo da bi meni pokazao ritual. Ritual se sastoji od prostog pravila da se prilikom ulaska prvo pokloni centralnoj fresci u sredini crkve, a zatim i moštima. Moštima Svetog Kralja Stefana Dečanskog. Pratim dedu. Monasi su već započeli jutrenje. U crkvi su samo oni, deda i ja. Ulazimo unutra. Krstim se, ljubim mermerni kamen na ulazu. Kamen koji tu stoji 700 godina. Teška, stara, drvena vrata. Enterijer crkve oduzima dah, jeza me prolazi. Miriše tamjan. Neopisiva ljepota i neprocjenjivo bogatstvo. Hodam polako i tiho po crkvi, dok monasi tiho poju. Beskrajan mir. Deda odlazi. Došao je samo da meni pokaže ritual i ide u kotlovnicu. On obično ne dolazi na jutrenje, ni na liturgiju. Orasi su moja liturgija, sine.

Nakon nekog vremena izlazim i ja. Hodam oko crkve dok sunce polako izlazi. Dan je savršen, hladno je. Ulazim kod dede u kotlovnicu i nastavljamo sa orasima. Unutra je toplo, čuje se pucketanje vatre, kao i sinoć. Pomažem mu, dedi je drago. Sluša me, razumije i podržava. Pa dobro sinko, lijepo je to, samo se čuvaj. Ali dobro je to što znaš engleski, to je tvoj dar.

Dao je sina Dečanima. Pitam ga o tome. Kako je prihvatio to? Nemam ja dete ništa s tim, njega je Gospod pozvao. Ja mogu samo da mu pomognem ovako. NJemu i njegovoj bratiji. Žena i ja svake godine ovako dođemo i pomažemo koliko možemo. Ja krcam orahe a ona pomaže u kuhinji. Povremeno u kotlovnicu uđe pokoji monah, popriča malo ili traži blagoslov od dede da uzme jedan orah. Orasi su naravno njihovi, ali oni time pokazuju koliko poštuju dedu i njegovu velikodušnu pomoć.

Svaku noć nestanu orasi koje je već istucao. Dođu monasi i odnesu ih u kuhinju. Deda kaže kako su monasi lopuže, kako kradu od njega, a on se pravi lud. Znam ja sine sve, samo se pravim blesav. Ali uhvatiće jednom tu lopužu, kaže. Sumnja na Oca Dimitrija. Smijemo se. To je najljepša priča koju sam čuo.




Da, zna deda sve. Zna on šta se dešava, gdje se nalazi i gdje mu je sin. Zna dokle je došlo, kada vojska čitava treba, da nas sačuva. Ljepše je praviti se blesav. I ja se pravim blesav. Blesavi smo.

Iako je dosta zemlje oduzeto manastiru (još za vrijeme Tita), i dalje ima mnogo imanja. I mnogo posla. Tone orasa godišnje, krave, ovce, njive, šume… Kosovo* trenutno vraća neku zemlju manastiru. To je takođe dobro.

dečani
Dečani – Kosovo

Završili smo sa jednom velikom bačvom orasa i otišli u kuhinju na kafu i čaj, prije samog doručka. Došla je i dedina supruga sa još dvije žene. Pomažu i one, prave kolače. Dva momka iz Goraždevca rade u kuhinji.




Goraždevac je poznat po staroj maloj drvenoj crkvi iz koZnaKojeg vijeka. I po ubijenoj srpskoj djeci kraj rijeke Bistrice.

Rijeke su ovdje simbol podjela i stradanja. Ibar dijeli Albance i Srbe. Na Ibru se nalazi i selo Čabra. Tamo je počeo pogrom. Nekoliko albanskih mladića se utopilo u rijeci. Albanci su optužili Srbe za tu nesreću. Čak su i albanska djeca koja su bila tu posvjedočila da su Srbi krivi. Nasilje je eksplodiralo. Narod je protjeran, spaljeno je sve što je srpsko. Spaljene su svetinje. Manastiri, crkve, spomenici, grobovi porušeni. LJudi više ne mogu da identifikuju grob svojih najmilijih kada dođu da ga obiđu. Užas. Nakon nekog vremena, navodno je dokazano da nisu Srbi odgovorni za davljenje mladića. Radilo se jednostavno o nesreći. Ali već je bilo kasno. Mnoge svetinje su zbrisane sa lica zemlje. Ono malo naroda što je bilo, protjerano je.

Dolazi i italijanski vojnik na kafu. I monah iz Salvadora.

Deda priča supruzi o meni i kako sam ga sinoć slikao sa šajkačom. Žao mu je što nije stavio kokardu, pa da stavim na taj Internet. Žene mu govore da ne priča gluposti i da ne smije da provocira. Šta koga ima moja kokarda da provocira, odgovara on. A i ovi mladi mogu sa kompjuterima sve. On meni sad može i dvije glave staviti da imam. Na kompjuteru. Samo ako hoće. Pa meni moji unuci uzmu sliku i omotaju mi brkove skroz oko ruku. Luda deca. Ludoj deci je deda sigurno beskrajno zabavan.

Doručak

Idemo na doručak. Nas civila je 7-8 u manastiru. I još nekoliko radnika. U trpezariji smo svi zajedno. Monasi i mi. Sunce se probija kroz prozor i pada po nama. Molitva. Doručak. Sve vrijeme najmlađi među njima čita dijelove Svetog Pisma. Čuje sa samo zvuk escajga i molitva. Doručak, kao i sve ostale aktivnosti ovdje, je pravi mali ritual. Stvarima koje su istinski važne, ovdje se pridaje veliki značaj.

dečani

Kuhinja je raj za vegane. Termički neobrađeno povrće, masline i tunjevina.

Posmatram ih. Sve oko sebe. Sva lica. Spokoj i mir su sve što vidim.

Okruženi smo unutar zidina. Sa svih strana su Albanci. I tamo nas zaista ne žele. Nismo dobrodošli. Iako su monasi primali albanske izbjeglice u same zidine manastira. Dali im krevete i hranu. Isto kao i meni. Kao i svima kojima je potrebno utočište. U Dečane može doći bilo ko. Ostati s njima par dana. Pomoći im ili jednostavno biti s njima.




Na zidinama manastira su ispisani grafiti UČK i ISIL. ISIL, ‘aloo!?!?

Čuva nas vojska. 50-ak vojnika. 16 godina su tu. Bice jos 16 ako treba. Sve dok nas ne prihvate. A prihvatiće nas, biće bolje, mora.

Vojnici su ok momci, većinom Italijani. Govore i razumiju srpski. Ima i Slovenaca i Austrijanaca. Neki su prihvatili Pravoslavlje. Čuvaju, pokazuju poštovanje i uvažavanje. Moraju to čuvati. Cijelom čovječanstvu su potrebna ovakva mjesta. Kuda da pobjegnemo? Gdje će deda Miloje krcati orahe? Kuda će otac iz Salvadora? Gdje ću ja? Gdje ćemo sa kraljevim moštima? Ako ne tu. Gdje?

Nakon doručka sam razgovarao sa ocem Petrom. Pitao me je o mom putu. Zvao je neke ljude da se raspita o najsigurnijem i najbržem prevozu do Patrijaršije za mene. Pitao sam ga kako im je, da li su bezbjedni. On se samo nasmijao. Postidio sam se zbog svoje naivnosti. Čitav zivot se odvija tamo. Taj manastir postoji 700 godina. Srbi postoje tu i duže od toga. Preživjeli smo. I mi i naše svetinje. Razne nedaće. Monahe ne brinu napadi, incidenti, nemaju oni nista s tim. Ne boje se. Oni žive svoje, imaju svoju matematiku. Treba spremiti kolače za slavu.

Upravo tog dana je počela konferencija UNESCO-a o eventualnom prijemu Kosova* u tu organizaciju. Šta može neka Amerika, neka manjinska grupa Albanskih nasilnika ili jedan UNESCO protiv jedne Istine!? Ništa.

I neće moći nikakva sila
Nit’ svetska nova, nit’ ona stara
Da prekraja nebo, kakva god bila
Nad svetom zemljom presvetlog cara

Otac Petar mi je poklonio knjigu o manastiru i rekao mi da se čuvam. Na moje iskreno zahvaljivanje, zahvalio se Bogu.

Izašao sam van prvih zidina da pričam sa vojnicima. Mladi momci, iz Slovenije. Kažu da nema incidenata. Fino je i njima, mada pomalo dosadno. Pitam ih da li ulaze u crkvu. Kažu da ne idu, ne smije se sa oružjem. Dozvoljavaju mi da napustim vanjski krug manastira, da se napijem i umijem na izvoru mineralne vode. Hodam ka kapiji, a vojnik je otvara iz svoje kabine, opremljene najsavremenijim sistemima nadzora i daljinskog upravljanja. I vani su vojnici. Pijem vodu, umivam se i vraćam u manastir. Vrata se otvaraju sama. Vojnik me vidi na kameri kako se približavam i otvara mi vrata iz udaljene kabine. Tražim još jednom dedu. Izgrlili smo se i najsrdačnije pozdravili. Otišao sam.

Pećka Patrijaršija

Dan je sjajan. I što je još važnije, dan je. Nema nikakvog straha. Sinoćnja frka je samo rezultat mojih iracionalnih uvjerenja. Ipak, neka straha, nek’ je živ i zdrav. Linijski taksi me vozi za 1 euro do Peći, do centra. Za još dva eura me vozi do manastira. Pećku Patrijaršiju ne čuva vojska. Samo dva policajca. Koračam dobrih 7-8 minuta do samog dvorišta manastira. Patrijaršija je smještena u prelijepom prirodnom okruženju, kao i većina manastira uostalom. Dvorište izgleda kao raj. Tako ga barem ja zamišljam. Crkvu zapravo čine tri crkve pod istim krovom. Iz 13og vijeka je. Pored crkve su ostaci još starije crkve. Dočekuje me sestra i nudi rakijom za dobrodošlicu. Patrijaršija je ženski manastir. Kupujem knjige, brojanice i ikone, a ona ih stavlja u kesu sa natpisom Pećka Patrijaršija. Ćirilica, vizantijski font, čista  provokacija. Hajd’ ti meni to lijepo spakuj u neku drugu kesu, duše ti. Slaže se i ona da je to nepromišljeno s njene strane i nalazi mi drugu kesu. Microsoft kesu. Savršeno. Tako ću sigurno izgledati manje upadljivo. Microsoft kesa, puna stvari sa obilježjima Dečana i Patrijaršije. Sve je u redu. Čovjek programer, nosi Microsoft kesu. Šta je, šta hoćete!?

Na pitanje kako su i da li se boje, odgovara mi da one nemaju blagoslov da odgovaraju na ta pitanja. Možete pitati bratiju iz Dečana, oni su nadležni za odgovore na ta pitanja

Unutrašnjost naravno nije dozvoljeno fotografisati. Ne postoji fotograf i fotografija koji bi dočarali ljepotu freski. Neke su jako blijede. Stare su gotovo milenijum. Unutra su mermerni sarkofazi sa moštima naših patrijarha i arhiepiskopa. Primijetio sam jedan. Sa moštima Danila II. Veliki mermerni kovčeg, sa teškim poklopcem. Prelijepi, prirodno šareni mermer, sa isklesanim motivima. Krstovi, slova, simboli… Ipak, centralno mjesto u crkvi pripada njoj. Ikoni.

Ikona

Ikona Presvete Bogorodice Pećke se nalazi na oltaru, okićena poklonima koje su ostavljali vjernici iz zahvalnosti. Naslikao ju je apostol Luka lično, pokraj groba Presvete Bogorodice, 48. godine. Ikona je putovala svijetom i prešla put od Palestine, današnjeg Izraela, preko Carigrada, Krima, Nikeje, da bi ju Sveti Sava konačno donio u Srbiju, u Peć. Vjeruje se da je ikona sama zaslužna za mnoga čuda u gradu Peći. Čak i Turci i Albanci su se odnosili sa poštovanjem prema Njoj.


Iako su bogatstvo i ljepota neprocjenjivi, nisam se naročito povezao sa tim mjestom. Ne kao u Dečanima. Nisam razumio kletvu na smrtovnici koja stoji na kapiji manastira (ruke im se osušile), nisam razumio sestru koja mi nije mogla reći mnoge detalje koji su me zanimali, a tu je već dugo. Jednostavno nije znala. Nisam razumio ni hladnoću. Ni zašto su crkvu obojili u crveno. Nisam se dugo ni zadržao. Ništa ne može nadmašiti doživljaj Dečana.

Razmišljanja

Otišao sam taksijem do autobuske stanice. Tamo mi je žena rekla da autobus za Prizren polazi tek za nekoliko sati, ali ovaj za Đakovicu upravo kreće, i ako potrčim, stići ću ga. Iz Đakovice, koja mi je usput, polaze autobusi za Prizren svakih 15 minuta. Zvuči kao dobra kombinacija. Stigao sam autobus, zaustavio ga i ukrcao se. 3 eura do Đakovice.

Pun autobus ljudi, djece. Mnogi me gledaju čudno. Peć i Dečani su mala mjesta, svi se manje-više znaju. Stranac se primijeti. Ponovo se krećem ka Dečanima i prolazim kroz mjesto. Ovaj put po danu. Na putu između Peći i Dečana ima nekoliko srpskih grobalja. Sva su porušena, oskrnavljena. Svaki spomenik koji sam vidio, oskrnavljen je. Jasno se vide iz autobusa.

Slušam muziku, dobro se osjećam. Adrenalin je na visokom nivou. Ne bojim se nikoga. Ne provociram, gledam svoja posla. Ali se i ne bojim. Veći sam za barem jednu glavu od svakog Albanca kojeg sam vidio otkad sam ušao na Kosovo. Luđi sam za barem dvije glave. Imam svoju predpubertetsku bradu, nosim gojzerice, malo više širim ramena i gledam ih direktno u oči. LJubazno ali direktno. Izgledam kao bad motherfucker. Samo kad hoću. A sad hoću, moram. U Metohiji sam, tamo je malo ozbiljnija situacija.

Strah ljudi osjete. Strahom pokazujem kako i sam mislim da mi nije mjesto tu, da mi nije čista savjest i da nešto nije u redu. Sa mnom je sve u redu, tu mi je mjesto i čista mi je savjest. O tome sam razmišljao u autobusu.

U Metohiji sam. Poznato je da riječ Metohija označava manastirsko imanje, manastirsku zemlju. Albanci taj kraj danas zovu Dukađin. Vjerovatno po Leki Dukađiniju. Čitao sam o tom liku i njegovom Kanonu. Nešto poput Dušanovog Zakonika. Mnogi Albanci, pa i Crnogorci i danas žive po Kanonu Leke Dukađinija. Poznati srpski glumac Žarko Laušević ne smije slobodno da se kreće po ovim krajevima jer mu prijeti porodica mladića, Crnogorca, kojeg je ubio u samoodbrani, u kafanskoj tuči. Porodica se poziva na Kanon Leke Dukađinija koji, između ostalog, obavezu krvne osvete predstavlja kao pitanje porodične časti.

U Đakovici sam uredno izašao iz autobusa, pitao ljude za stanicu. Jedan mladić me proveo kroz ulicu, prolaz i doveo na pravu stranu stanice, odakle polaze međugradski autobusi. Malo sam još komunicirao s nekim ljudima na stanici… Sve super. Kasnije mi je Vlado rekao da je u Đakovici najgore i da je dobro što to nisam znao. Pa de bre u Đakovicu brate, ti si lud, tamo je najgore, smijao mi se. Kakva sam ja budala, gde sam te pustio da ideš. Smiješno, da. Ponekad je bolje ne znati. Uvijek, zapravo.




Prizren

Stigao sam u Prizren i ljudi su me uputili ka centru. Penjem se ka tvrđavi. Tvrđavi u kojoj je stolovao car Dušan Silni. Prizren je bio njegova prestonica. Vjerovatno je najljepši grad na Kosovu. Apsolutno vrijedan posjete. Mnogo različitih kultura i jezika. Kažu da je oduvijek Prizren bio multietnički grad. Koliko sam shvatio, osim užasa za vrijeme pogroma, Srbi nisu imali većih problema u Prizrenu. Prolazim kraj srušene crkve Svetog Spasa. Mnogo ljudi prolazi ka tvrđavi. Turisti. Niko ni da pogleda crkvu zaraslu u žbunje, tu odmah pored puta. Niko osim mene. Fotografišem je. Imam potrebu da se prekrstim. Tako i činim. Privlačim pažnju. Više i ne marim. Samopouzdanje sam doveo na izrazito visok nivo u zadnja 24 sata. Stigao sam u najdalju tačku svog puta. Od ovog trenutka ću biti sve bliže kući i sigurnoj zoni.

Dolazim na tvrđavu koja se trenutno renovira. Sjedam, gledam grad. Izgleda fantastično. Sunce je daleko na zapadu, što pogled čini još veličanstvenijim. Na svakom mom lutanju ima taj jedan trenutak vrhunca putovanja. Najčešće je to zadnja, najdalja tačka od kuće. Ili neki najintenzivniji trenutak. Ovo je taj trenutak. Sjedam tu, palim cigaretu i slušam pjesmu. Pjesma Crven cvete, u izvedbi banjalučkog etno sastava Trag. Najbolja izvedba te pjesme koja postoji. Sjajna grupa. Uvijek me jeza prolazi kad slušam tu pjesmu. Posebno sada. Tu. Nasred stara Dušanova bela grada. Glas, muzika, riječi. Fantastično. Strofe idu, polako se zahuktava. Gledam Prizren. Sa mjesta odakle ga je i Dušan gledao. Sve je intenzivnije doživljavam. Čovjek frulom priča najtužniju i nejljepšu priču istovremeno. Zatim idu klavijature. Same. Kratki trenutak tišine, pa vrhunac pjesme, teksta. Suština. Oče naš, nek bude navek volja tvoja. I suza. Prava suza.

Poslušati!!!

Vratio sam se u grad, obišao obnovljenu crkvu Svetog Đorđa. Policajac čuva i nju. Odmah pored je mala crkva Svetog  Nikole. Dok sam kružio oko nje, s namjerom da nađem ulaz, čuo sam dvije gospođe kako govore srpski. Prišao sam i obratio im se. Teta Slavica i njena prijateljica, Turkinja inače. Turkinja upravo odlazi, a teta Slavica me radosno poziva da uđem u dvorište i vidim crkvu. Ona je čuvar crkve. Živi u maloj kući pored. Crkvica je obnovljena, ali je i dalje u lošem stanju. Malter se osipa jer ima previše vlage u zidovima. Nakon što je oštećena u pogromu, kisnula je godinama. Ali teta Slavica se trudi. Sama je sredila dvorište. Prelijepo izgleda.




Ushićeno mi priča o cvijeću koje je posadila, o dvije prikolice smeća koje je sama uklonila iz dvorišta crkve, o okvirima prozora koje sama oslikava i obnavlja. Obradovala mi se. Rijetko kad joj neko dođe, osim sveštenika. Iako je Prizren, po mom mišljenju, najsigurnije i najljepše mjesto na Kosovu, i dalje ima jako malo Srba. Malo niže niz ulicu je naša Bogoslovija. U cijelom Prizrenu, koji mi izgleda veći od Banjaluke, živi samo jedno srpsko dijete. Jednina. Milica.

U kafiću na trgu pijem kafu i slušam ljude pored kako pričaju srpski. Obraćam im se. Albanci su, katolici, žive u Hrvatskoj. Ok, onda pričaju hrvatski. Insistiraju da popijem pivo na njihov račun. Pričamo pola sata o svemu i svačemu. Govore mi kako je Prizren super i ne treba ništa da brinem. To za pogrom što je bilo, jeste bilo masovno, ali ipak, to je samo manjina, neobrazovani idioti.

Priština

Vraćam se u Prištinu. Vlado me čeka na stanici. Grlim čovjeka. Kakva avantura u zadnja 24 sata. Dečani, Peć, Đakovica, Prizren. Haos. Vlado umire od smijeha. Kaže mi da sam potpuno poludio. De ćeš bre čoveče u Đakovicu

Sutradan lutam po Prištini cijeli dan. Dan je opet savršen. Tražim crkvu, jedinu preostalu u Prištini. Moram da pitam nekoga. Najbolje nekog starijeg. Mladi nemaju pojma o crkvi. Ali znaju engleski. Stariji znaju gdje je crkva. Ali ne razumiju engleski. Znaju srpski. Šta on zna šta je črč!?

Policajac čuva i ovu crkvu. Lijepo se ispričasmo. Služio je vojsku u Banjaluci. Pita me za plate kod nas. Zove sveštenikovu suprugu, Milicu. Milica, majka dvoje djece, rodom je iz Bosne. Suprug je upravo odvezao djecu u školu, u Gračanicu, i otišao na posao. Predaje vjeronauku. Ona je sama. Kao list. Tužno je slušati ju.  Razvlači sa mnom priču, priča joj se s nekim, niko joj ne dolazi. Gnjevna je na sve. Kaže da imaju dvije, tri žene koje dođu u crkvu nedjeljom i to je sve. Kaže da je komšije i ne pozdravljaju na ulici. Ali eto, ona ipak ne želi da nauči albanski. Ne želi uopšte da se emancipuje, da učestvuje u životu tu. Da prihvati neke stvari. Sigurno bi joj bilo mnogo lakše.

Nakon toga idem do prepoznatljive biblioteke. Odmah pored je crkva. Nikad nije dovršena. Stoji na poljani već dvadesetak godina i trune. Na vrhu je veliki zlatni krst.

Obišao sam još neka zanimljiva mjesta po gradu i sačekao Vladu. Pojavio se sa ortakom Lazarom. Najzad sam upoznao još nekog od naših dolje. Počeo sam vjerovati da dolje od Srba živi jedino Vladimir.

Naveče je Vladina majka otvorila rakiju staru 15 godina. Pili smo je, večerali, smijali se. Rano izjutra sam probudio Vladu, pozdravili smo se i otišao sam. Ušao u taksi za autobusku stanicu. Dok je taksi stajao i čekao da uđem, udario ga je drugi automobil koji je išao iza. Taksista je izašao. Razumio sam tek toliko da shvatim da su jedan drugome rekli da su idioti, složili se oko toga i nastavili voziti, kao da se ništa nije desilo. Priština.




Izašao sam u Mitrovici, pozdravio se sa Sanelom i krenuo busom za Kraljevo. Nisam imao srca da joj kažem da su psi ipak inteligentniji od nas i da se po Prištini slobodno šetaju srpski, albanski i muslimanski, bošnjački psi. Iz Kraljeva sam se autobusom prebacio u Čačak. Nemam želju više bilo koga da upoznajem, da stopiram. Avantura se završila. Želim samo da odmaram u autobusu, pišem, slušam muziku, razmišljam i rastem. Spavao sam u Čačku i sledeći dan se nakon vožnje od 6 sati ponovo našao u Sarajevu, gdje sam i prespavao. Sutradan sam nasred ulice slučajno sreo drage ljude iz Banjaluke koji su me kolima vratili u moju sigurnu zonu.

Kraj

Gotovo je, vratio sam se kući. Još neko vrijeme će me držati euforija i energija ovog putovanja i nestaće. To je prirodno. Zato je važno pisati. Darinka me nagovara već dugo da pišem i objavljujem. I eto, objavih. Ako barem jednu osobu priča inspiriše i pokrene na bilo koji način, biće mi jako drago i smatraću misiju kompletnom.

Moramo ići dolje. Znam da mnogo ljudi odavde želi da posjeti Kosovo. Treba da idemo. Ohrabrujem svakoga ko želi i ko ima dobre namjere, da krene. Na moj ili neki drugi, sigurniji način. Apsolutno sam otvoren za bilo kakva pitanja, ideje, savjete, odgovore. Ostvario sam i kontakte dolje. Sigurno je, može se ići. Pitam se koliko bi jedan Albanac mogao da se osjeća bezbjedno u Banjaluci. Da se tek tako kreće i govori albanski. Ne mnogo bezbjedno. Manje nego ja u Prištini, sigurno.

Ja sam usred Prištine pronašao nadu. Malu, ali značajnu.

I da, ne znam da li postoji Bog. Tradicionalna, opšteprihvaćena ideja Boga. Nisam nadležan niti kompetentan da govorim o tome. Ono što ja zasigurno znam je da ta zemlja zaista jeste sveta. I da taj narod dolje nema ništa drugo, osim tog Boga, da jedini živi srpski junaci, potomci onih slavnih, čestitih junaka, danas žive na Kosovu i Metohiji. I moji Jugovići. Lako ćete ih prepoznati. Stoje u getu i brane i dalje onu Istinu.

Vratiću se sigurno. Ali da bih se vratio, treba prvo da odem. Nisam otišao s  Kosova. Nikad neću otići s Kosova. Nikad nećemo otići s Kosova. Opstaćemo.

Amin!




Prvi dio

25 Comments Add yours

  1. Borko kaže:

    Šaja, ne da si lud…nego normalan nisi 😀 Al’ priča je nešto najinteresantnije što pročitah u zadnje vrijeme, i sigurno izaziva pozitivnu emociju. Samo tako nastavi…

  2. Mirna kaže:

    Ja, evo ne znam. I smijala sam se i plakala. Hvala ti! 🙂

    1. riffoman kaže:

      Hvala tebi MIrna! 🙂

  3. CaraDara kaže:

    Darinka je sretna i sličnog rasploženja kao Mirna a potpuno se slažem sa Borkom 😀

  4. Aleksandar kaže:

    Svaka cast! Procitah u jednom dahu! Slobodno smatraj da je tvoja misija kompletna. Hvala ti!

    1. riffoman kaže:

      Hvala mnogo Aleksandre, zaista mi mnogo znači to.

  5. Maja kaže:

    Bravo i hvala na ovoj prici. Progutah svaku rec koju si napisao. Dao si mi nadu da cu mozda i ja tako jednog dana.

    1. riffoman kaže:

      hvala Majo. samo naprijed!

  6. Лазо kaže:

    Брате, хвала ти што си поставио ову причу!
    Годинама имам жељу да обиђем КосМет, али нисам знао да ли је то могуће у данашњим околностима.

    Ти си ме охрабрио да себи испуним жељу!
    Да ли је могуће да ступимо у контакт? Хтјео бих да знам још неколико детаља у вези твог путовања…

    1. riffoman kaže:

      Lazo brate hvala tebi. Naravno da je moguće. Nađi me na fejsu ako ga imaš. https://www.facebook.com/riffoman

      Svako dobro!

      1. Nina kaže:

        Nadjoh se u Italiji da procitam ovo po sugestiji prijateljice. Da budem iskrena malo sam se “romanizovala” u posljednje vrijeme i mnogo je prijalo procitati ove redove, stavise, podstakli su (pored momentalne playlist-e “Srpska tradicionalna muzika) i razmisljanje o eventualnom odlasku na Kosovu. Uhvatio me stid u momentu.. ( Obisavsi crkvu Sv.Petra a ne dosavsi da se poklonim mostima Stefana Decanskog)…
        Ako smijem da primijetim veliki utisak su mi ostavili “medjuredovi” o ljudstvu, prijateljstvu medju osobama razlicitih nacija iliti razlicitih pogleda na svijet i razlicitih usadjenih vjerovanja. Vjerujem da o tome svjedoce pasusi o tvojim prijateljstvima stecenim tokom puta kao i komsijskim caskacima vidjenim na Kosovu.

        Kako god, hvala za podjeljenu iskustvo, kao i za (u mom slucaju) mali podsticaju za nezaborav. 🙂

        1. riffoman kaže:

          mnogo ti hvala… mnogo mi je drag0 što si to tako doživjela… ako budeš imala bilo kakva pitanja za odlazak, stojim na raspolaganju… javi se slobodno..

      2. Pedalino kaže:

        Ja sam rodjen na Kosmetu, ziveo tamo do ‘99, u Peci. Otac se sa jos nekoliko rodjaka vratio tamo, obnovili su kuce i zive tamo. Odem 1-2 puta godisnje da ga obidjem… Inace, iako rodjen u Peci delim tvoje misljenje da je u Visokim Decanima nesto posebno, takav osecaj nikada nigde nisam imao, i svaki put taj osecaj je kao da sam prvi put tamo… Ne moze se opisati, treba osetiti, doziveti… Svaka cast i svako dobro prijatelju…

        1. riffoman kaže:

          Puno hvala brate. Posebno mi je drago kada vidim da ljudi sa Kosova čitaju. Ostaje dobro i veliki pozdrav tebi i tvojima!

  7. Dragana kaže:

    Svaki susret sa tobom je odusevljenje! Svaka cast!

  8. Jelena kaže:

    Hvala za tekst! Zaista sam uživala čitajući u dahu…
    Hvala i DarinCi što te nagovorila da pišeš 🙂

    1. riffoman kaže:

      Hvala tebi na lijepim riječima. DarinCi ću prenijeti poruku 🙂

Komentariši