Makedonija (prvi dio)




Makedonija i Makedonci me zanimaju još od tinejdžerskih dana. Narod prirodno obdaren sposobnošću da prepoznaje emocije i koncepte u prirodi i ljudima i da ih nepogrješivo materijalizuje, pretapa u fantastičnu zvučnu informaciju. Ili, da ne kenjam puno, jako su muzikalni. Volim njihovu muziku i mentalitet. Isti smo mi narod, ista kultura…

Sve je valjda počelo intenzivnim slušanjem Vlatka Stefanovskog, Vasil Hadžimanova i kasnije makedonsko – srpsko – bugarsko – balkanske tradicionalne muzike.

Videćemo, soundtrack za život

Nakon blažeg “pada koncentracije” u rano proljeće 2014., odlučio sam da u aprilu najzad obiđem tu zemlju i da to uradim na pravi način – autostopom. S obzirom da mi je pomjeranje granica omiljeni hobi, istog mjeseca sam vozio bicikl do Slovenije. 400 km za 25 sati, bez spavanja. Valjda sam si morao nešto dokazati tog proljeća. Prije toga nikada nisam stopirao.

Krenuo sam iz Banjaluke dijeljenim prevozom do Sarajeva. Telefon mi se ugasio u putu i nije bilo načina da ga upalim, tako da sam beznadežan stajao na ulici u Sarajevu, na Vracama, pred Janinom zgradom, bez mogućnosti da je dozovem. Već sam se vidio kako klečim na cesti sa telefonom u ruci, gledam u nebo, proklinjem sudbu kletu, vrištim i plačem na kiši.

Prokleti telefon. Pokvario se, mrtav, ne reaguje. Baš sad. Dođavola. Ne znam kako se Jana preziva. Stanari koji su ušli i izašli iz zgrade ne poznaju tu ženu. Stojim ispred zgrade, kiša pada kao luda, hladno je. Ona je u zgradi, par metara vazdušne linije od mene, a ja nemam pojma gdje je. Ne postoji način da to utvrdim, osim da krenem od stana do stana i tražim Janu, kojoj ne znam ni prezime. Zaboravi, to stvarno ne mogu da radim. Stajao sam tako 15-ak minuta, da bi se odjednom ona pojavila ispred zgrade. Čuj, pojavila!? Ukazala! Izašla je iz nekog razloga i sreli smo se.




Bogumili

U stanu je već imala dva čovjeka. I to Bogumila. Apostoli bogumilstva, tako su mi se predstavili. Ukrajinac i Rus. Putuju po svijetu, propovjedaju Bogumilstvo i bave se pisanjem i prodajom knjiga o toj davno izgubljenoj religiji. Nema šta, apostoli. Malo smo popričali. Odavali su utisak da ih ne zanimaju pretjerano stvari koje nas zanimaju. Mene i Janu. Stvari kao što su život, putovanja, volontiranje, muškarci, žene, matematika, zabava, radost, ljubav… Ovozemaljske stvari. Oni su u svom filmu. I ako nam se obraćaju, u tonu i načinu govora im se nazire doza podsmijeha.

Pitao sam ih neke stvari o Bogumilstvu i toj njihovoj apostolskoj misiji, ali su valjda ustanovili da sam nedostojan te istine. Moja radoznalost je ovaj put ostala nezadovoljena. Jana mi je pričala kako su ranije taj dan tražili malo privatnosti u njenom domu, da bi obavili molitvu. Navodno su zatim počeli da pomjeraju stolice po kući i proizvode neuobičajene zvukove.

Jana

Jana je posebna žena. Stupili smo u kontakt preko zajednice. Putuje po svijetu, bavi se volonterskim radom, aktivno učestvuje u životu, otvorenih očiju, uma i srca. Obišla je nevjerovatna mjesta na planeti, pomažući onima kojima je pomoć zaista potrebna. Ima tu i Afrika, Indija, nordijskih zemalja. Fontana nevjerovatnih priča i iskustava. Jutro smo proveli sami, bez Bogumila, pijući kafu na prozoru sobe. Lijep početak dana.

Početak

Izašao sam na magistralu ka Višegradu, tu na Vracama. Kiša ne prestaje da pada. U patikama sam, ali imam svoj skupocjeni kišobran. U mojoj porodici kišobrani traju decenijama. Gubitak kišobrana predstavlja odraz nezrelosti i neozbiljnosti. Iz nekog razloga svi imamo skupe i dobre kišobrane.

2014-04-26-8027

Sarajevo

Niko ne staje. Nisam nikad stopirao ranije. Zato i nisam htio iz Banjaluke da stopiram. Ionako sam nesiguran u svoju sposobnost stopiranja i mogućnost da bilo gdje stignem na taj način. Najmanje što mi treba je da u svom rođenom gradu stopiram, dok prolaze poznanici i posprdavaju se sa mnom. Malo selo, zelen lug..

Nakon 45 minuta staje Golf 1. Prvi ustopirani čovjek ikada. Milorad, sa Sokoca. Voziće me do istog. Golf 1, narodnjaci, kiša, blato, miris Morave u automobilu. Ali, čovjek je prijatan i najzad mi je neko stao. Ja sam i više nego zadovoljan. Pričao mi je zanimljive priče o tim krajevima. O Starini Novaku i Crvenoj stijeni.

Lepa sela lepo gore

Oj, tunelu, tvojega ti mraka, što ne liječi rane od junaka

Kiša polako prestaje. Nailazi Goran iz Čačka. Sjajan čovjek. Vozimo se, pričamo o muzici, njegovom braku, životu, ženama, njegovom ratu. I mom ratu. Vozimo se po Romaniji. Lijepa je. Lijepi predjeli, priroda, sela. Divili smo se tome, pa mi je rekao da će mi, ukoliko želim, pokazati mjesto gdje se desila jedna ratna priča, kasnije opisana u poznatom filmu Lepa sela lepo gore. Može.

Skrenuli smo s puta prema Rudom i odmah nakon mosta prošli kroz tunel i tu se zaustavili. Izašli smo iz auta i ja sam zanijemio od ljepote nevjerovatne prirode i kanjona Drine kao i od utiska koji ostavlja sami tunel. Parkirali smo odmah pored spomen-ploče, nadomak tunela. Iako mi je pričao cijelu priču o tome, kada smo izašli iz automobila prestao je da priča i pustio nas obojicu da se povežemo s mjestom.

Jezivo. Tunel, dugačak stotinjak metara. U savršenom prirodnom okruženju. Sedam srpskih vojnika koji su čuvali prelaz preko Drine je upalo u klopku i sakrilo se u tunelu. Tu su proveli 9 dana, bez hrane i vode, opkoljeni sa svih strana. Šta se tu dešavalo znaju samo oni. Gotovo svi vojnici su stradali. Kao i dvije žene iz saniteta. Jedan od preživjelih danas živi u okolini Višegrada. Nakon izlaska iz tunela i kratkotrajnog oporavka vratio se na ratište i ostao je tamo do poslednjeg dana. Tvrdio je kako treba neko da brani državu. Danas je na prosjačkom štapu, nadniči za neku bijednu novčanu nadoknadu, sa 25 gelera u svom tijelu. Svih 25 je zaradio u tunelu. Nije dobio ni medalju, penziju, niti bilo kakvo priznanje. Samo 25 gelera. Navodno čak ni na premijeru filma nije bio pozvan. Zaboravljen.

Bio sam jako zahvalan Goranu što mi je pokazao ovo mjesto. Iako smo vodili super razgovor i bio je voljan da me vozi do Čačka, ja sam ipak odlučio da stanem i vidim Višegrad u kom nikad ranije nisam bio.

Višegrad

Svidio mi se Višegrad, Andrićgrad i naravno ćuprija. Priroda još više. Dragana najviše. Ostatak puta sam mislio o njoj.

Često čujem kritike na račun Kustinog Andrićgrada. Vjerovatno bi se o transparentnosti izgradnje  i finansiranja dalo diskutovati, ali meni se lično mnogo svidio taj Andrićgrad. Iznenađujuće, nema tu kiča i neukusa. Lijepo je. Lokalci takođe većinom podržavaju gradnju. Rekli su mi da mnogo više turista sada dolazi tu i ostavlja novac. Grad pomalo oživljava. Imaju i bioskop, jedini u Višegradu. Naš narod (kao i vjerovatno svaki drugi narod) je sklon kritici svega. Plaše se promjena i brane se od tog straha kritikom i osuđivanjem. Kritikovanjem nepoznatog, kritikovanjem ljudi sa vizijom, ljudi koji nešto rade, koji pomjeraju granice. Poznate su reakcije našeg naroda na početak gradnje slavne ćuprije. Sabotirali su je, nastojali da je sruše, onesposobe. Nismo prestali da rušimo i sabotiramo. Ni danas.

2014-04-26-8085

Godinu i po dana nakon putovanja, a u vrijeme pisanja ove priče, saznao sam da je isti taj Kusturica ponudio dugo očekivani i traženi posao istom onom preživjelom srpskom junaku iz tunela prema Rudom.

Pad

Kiša opet pada, hladno je, mokre su mi noge, vjetar duva. Stojim kraj napuštene benzinske pumpe iznad Višegrada (dok Višegrad čeka titulu) i stopiram već sat vremena. Doživljavam strašan pad energije. Pusti to čovječe, da li si normalan, gdje ti uopšte ideš, hladno je, imaš 29 godina, trebalo bi da imaš djecu, ženu, kredit ili barem ormar. Ti čovječe nemaš ni ormar u kući. Ideš negdje a nemaš pojma ni gdje, ni zašto, ni kako. Budi ozbiljan, kupi ormar! Vrati se kući. Odrasti!

2014-04-26-8104

Kolebam se. Kao i svaki put. Svima se to dešava, siguran sam. Ja sam samo vremenom naučio da jednostavno treba ići naprijed, blefirati i krenuti hrabro ka beskonačnim mogućnostima koje iskaču na putu. Na putovanju i u životu.

Shvatam da imam dvije opcije. Da dozvolim mozgu da me iskoristi, uplaši, oduzme mi energiju i izmanipuliše, ili da ja iskoristim njega. Potonja opcija bolje zvuči. Dajem mu ulazne parametre i njegovi algoritmi ih obrađuju. Rezultat nije trebalo dugo čekati.

Odjednom me preplavi osjećaj sigurnosti, sreće i topline. Pa, meni je zapravo super. Slušam muziku, razmišljam, dobro mi ide, slobodan sam, srećan, putovanje je tek počelo. Kiša ionako ne postoji, hladnoća je relativna.

Ljudi prolaze, mašu, sliježu ramenima, izvinjavaju se. Koriste taj neki čudni gest kojim govore da nažalost idu pravo i ne mogu da me povezu(!?). Siguran sam da sam i ja to nebrojeno puta uradio. Ljudi su čudni.

U Bosni ljudi jako slabo staju stoperima. Boji se naš narod svega, nikome ne vjeruje. Iako je ta sirova srdačnost i gostoprimstvo bosanskog (balkanskog) čovjeka neosporna i ogromna, strah od tog nekog silovanja, pljačke i ubistva postoji. To su sve iracionalna uvjerenja. Matematička mogućnost da se takvo nešto desi je zapravo beskonačno mala. LJudi su u principu dobri, niko nije sjeo danas u automobil s namjerom da, eto, pokupi nekog stopera i da mu odstranjuje hipofizu u nekim šumama oko Višegrada, koliko god ovaj dan odvratan i kišan bio i kolika god njena vrijednost na crnom tržištu bila. Sigurno je to sve veoma naporno.

Sretan sam, nasmijan. Gledam Višegrad, gledam prelijepu prirodu, šumu, Drinu, ćupriju, slušam sjajnu muziku. Danas nebo silazi u grad. Lijepo je. Sloboda, bezuslovna. Stići ću negdje. Cilj mi je Zlatibor danas. Tamo živi Sara.

Sara je prijatelj. Očekuje me. Povukla se na planinu sa svoje 24 godine, ima svoj klavir u svojoj maloj kući i smije se mnogo. Lijep je čovjek Sara. Profesorica, Srpkinja, muzičarka. Čupava je. Sreli smo se na putovanju po Istočnom bloku, bivšem Sovjetskom Savezu. Postali smo prijatelji.

Ruski špijuni

U nizu automobila pojavio se i džip sa dva čovjeka od nekih 35-40 godina, izuzetno opasnog izgleda. Malo su usporili, dobacili neku brzinsku prozivku i nestali. Nasmijao sam im se i slegnuo ramenima. Šta da se radi, u automobilu ste, lijepo vam je i toplo. Meni je samo lijepo.

Nakon par minuta su se vratili i zaustavili uz škripu kočnica. Automobil se zaustavio nasred ceste. Nastup je trebao da me obori s nogu. I jeste.

Matere ti, čemu se ti smiješ, druže!? Koja je tvoja priča? Stojiš tu na kiši, mokar, nikakav i smiješ se. Ulazi u auto, odbrusi opasni, ćelavi, ogromni ali ipak srdačan čovjek. Nije mi ostavio mnogo izbora.

Super su likovi. Smiješni, nabrijani na nešto što ne razumijem u potpunosti, ali zabavni.

  • Šta radite momci, odakle ste, čime se bavite!?
  • Ruski špijuni.
  • Hahaha
  • Ne vjeruješ!?, zagrmi ćelo
  • Vjerujem, vjerujem, sve ok, pomirljivim tonom ću ja.
  • Dodaj mi tu torbu. I pazi na taj buket cvijeća. Napravio sam sranje sa ribom i naljutio je jako. Sad pokušavam doći do njene majke, da joj poklonim cvijeće i da je na taj način probam omekšati. Ovaj pored je predložio da te pokupimo sa ceste i da bi nam mogao donijeti sreću. Neka karma i gluposti.

Dodao sam mu torbu, da bi mi on pokazao da ima validan ruski, srpski, bosanski, hrvatski i još jedan pasoš (možda njemački). Hm..

Ovaj pored je čovjek malo blaže naravi, muzičar, voli rokenrol i naravno, imao je djevojku u Banjaluci dok je u istoj služio vojsku. Svi su u toj Banjaluci u jednom momentu svog života služili vojsku.

U blizini Mećavnika, iz čista mira ćelavac je povikao da stanemo, izašao iz automobila, uzeo buket sa zadnjeg sjedišta i odnio ga nekoj ženi koja je stajala pored puta. Ovaj pored mi je rekao da je to majka njegove djevojke i da je stvarno nevjerovatno da smo je tek tako sreli. Donio si nam sreću.

Zlatibor

Stali su mi na magistrali, na samom skretanju za Zlatibor. Sad sam već jako blizu svog današnjeg cilja i zbog toga se osjećam sjajno. Pa meni ovo stopiranje dobro ide.

Tu se nakon par minuta pojavio sjajni i nasmijani Nebojša. Totalni car. Onaj momenat kad uđeš u kola kod nepoznatog lika i smijete se kao napušeni ludaci. Nasmijao me. Ja sam ga zauzvrat inspirisao pričom i misijom. Simbioza. Smije se meni i mojoj misiji i govori mi da sam ludak. Razmijenili smo vizitke i ostali u kontaktu.

Da, imam i ja vizitku.

Sara se pojavila nakon par minuta. Živi odmah tu pored. Dugo se nismo vidjeli. Lijepo je sresti starog prijatelja. Lijepo je spavati na Zlatiboru. Lijepa je Srbija.

 




Baba Ljuba

Šta sad!?

Sljedeći dan stopiram dalje. Staje crveni Stojadin.

  • Sine ovo ti je taksi, ja naplaćujem vožnju do Užica
  • Dobro bako, koliko je ta vožnja?
  • 100 dinara. (nešto manje od 1E)

Baba Ljuba ima 70 godina. Vozi ljude od Zlatibora do Užica. Pokupila je nas troje ovaj put. Vozi kao luda i mnogo puši. Unutrašnjost njenog malog Stojadina je ispunjena mnoštvom ikona svih mogućih i nemogućih svetaca. Svi oni nesumljivo šalju istu poruku: Bože sačuvaj!

2014-04-27-8157

Nije registrovana kao taksista, iako već 10 godina prevozi putnike. Nije dio sistema. Da bi je uklonili kao konkurenciju, lokalni taksisti su je prošle godine pretukli, slomili joj ruke. Obije ruke. Starici od 69 godina. Ruke su zarasle. Sad opet vozi.

Šokiran sam. Kakav lik, kakav borac! Ne odustaje. Sin smatra da ona ne bi trebala to da radi više. Ali ona ne želi da prestane.

Ja imam svoje dvije ruke,radim ovaj posao već godinama i nemam namjeru da prestanem. A oni nek mlate. Šta mi mogu? Tukao me je otac do osamnaeste godine. Nakon toga sam se udala. Tukao me je suprug godinama. Otac mi nije dao da se vratim kući. Razvela sam se ali živimo u istoj kući već 20 godina. Ja sam njemu zahvalna, napravio mi je dva dobra djeteta. Ali nećeš više Ljubu tući. Eeeee, a da samo znaš kakva sam mačka bila. Eto ti su slika, pogledaj. 

2014-04-27-8159

U Užicu sam ostao sa bakom Ljubom još malo pored stojadina u prijatnom razgovoru. Nevjerovatna žena. Prolazeći kroz centar Užica i posmatrajući srpsku svadbu, mislio sam samo o tome kako nam malo treba da se ušuškamo u svoju sigurnu zonu i iz nje ne mrdamo. A van nje su beskrajne mogućnosti, beskrajno mnogo priča, znanja. Ali lakše je tako. Biti na sigurnom. Pričati, konstatovati. Znati već sve. I kukati kako je teško. Kome je teško, pitam se? Ko uopšte može reći da mu je teško, ako baka Ljuba to ne govori. Ja sigurno ne. Odatle sam morao pisati nekim dragim ljudima o tome.

Nikad je neću zaboraviti.

Niš

Uz par pogrešno odigranih poteza, nekako sam ipak uspio da se spustim do Niša. Od Užica do Niša nekako se osjećaš lijepo i ponosno što pripadaš jednom takvom narodu. Kroz sve te gradove ljudi su valjda osjećali neku prirodnu potrebu da mi pomognu, da mi ponude prevoz, smještaj kod njih, hranu. Nigdje nisam osjetio toliku sigurnost, pripadnost i povezanost kao stopirajući kroz Šumadiju. Neko vrijeme sam bio ubijeđen da sam u automobilu sa Draganom Nikolićem. Zapravo se čovjek zove Boban, član SRS – a, dobrovoljac u prethodnom ratu, više puta ranjavan. Nevjerovatna je sličnost između njega i poznatog nam glumca. Nije krio oduševljenje zbog činjenice da dolazim iz Republike Srpske. Kao i svi ostali ljudi koje sam sretao po Šumadiji. Ostavio me u Preljinama. Kiša je stala.

2014-04-27-8194

Spavao sam sat, dva na klupi, na autobuskoj stanici u Nišu.

2014-04-27-8213

Pisao sam usput o ljudima i njihovim pričama. I o troškovima. Ne zato jer sam finansijski organičen, već zato što sam htio da vidim koliko mi zapravo novca treba da doživim najveću avanturu u životu. Za sada, od Banjaluke do Niša, potrošio sam 17 maraka (8,5 eura). Tu sam sačekao bus i u zoru njime stigao u Skoplje…

makedonija
Skenderbeg

 

Drugi dio
Treći dio

 

 




11 Comments Add yours

  1. Još jedna sjajna priča koju sam u dahu pročitala. Odličan muzički izbor, volim i Vasila i KKN. Lepa sela, lepo gore i Baba Ljuba za sada highlight. Još jednom BRAVO! i samo napred.
    🙂

    1. riffoman kaže:

      Hvala ti puno, još jednom.. da, muzika je jako bitan dio svega toga…

  2. CaraDara kaže:

    Porodica skupih kišobrana. Sad si smješten 🙂
    Jedva čekam nastavak!

  3. mika kaže:

    Jao potpuno si fenomenalan!!! Predivno pišeš! Uživam čitajući priče. Bukvalno čitam u autobusu i smešim se neprestano! 🙂 Čista inspiracija! ❤

  4. Povratni ping: Zajednica | easttothesun

Komentariši