Makedonija (drugi dio)




Skoplje

Ja sam dete planete, ja se osećam velikim,
Dok spavam ovde pod mostom i jedem đubre sa kontejnera.
Ja sam građanin sveta, ja kupujem zaborav,
Brzo, brzo, brzo, brzo, brzo, brzo, u grotlo svemira.

MIlan Mladenović, Brazil, 1994.

Dva mjesta koja sam želio da vidim više od svega su Skoplje i Jerusalim.

Došao sam u zoru i uputio se kod Bojane. Bojana je domaćin, student, duša. Iako sam zakasnio na sve moguće dogovore sa njom, pozvala me je i dozvolila mi da se istuširam i odspavam koji sat. Takođe, ostavio sam stvari kod nje dok sam lutao po gradu.

Skoplje je čudo. Od spomenika Skenderbegu, predivnog starog grada, skopskog Kaleta, najvećeg krsta i vjerovatno najutvrđenije američke ambasade na svijetu, trijumfalne kapije, preko ženskog parka u kome se nalazi Filip (bio je nag pa su mu naknadno isklesali gaće, jer nije prikladno da u ženskom parku stoji razgolićeni lik, pa taman on bio i Filip Makedonski), neki tipovi iz doba socijalizma, heroji raznih ratova, konji i naravno, vječna vatra, pa sve do statua Ćirila, Metodija, Aleksandra, skakačica u vodu, prosjaka, Dušana Silnog, trudnica, dojilja (!?), rosfrajnih velikih saksija sa stablima u Vardaru i lijepog starog mosta.

Pretpostavljam da ne postoji grad na svijetu sa više (besmislenih) spomenika od Skoplja.

Posebna pažnja je posvećena Aleksandrovoj majci. Prikazana je brojnim statuama u raznim periodima Aleksandrovog i njenog života. Preko trudnoće, perioda dojenja, do Aleksandrovih tinejdžerskih dana. Da, svi ti periodi njenog života prikazani su ogromnim statuama i spomenicima.

Cijeli dan sam hodao po Skoplju i istraživao ga. Stari grad je lijep, autentičan. Vlasti valjda svim tom hiper-gradnjom pokušavaju izgraditi, isforsirati autentičnost grada, ne shvatajući da je već autentičan. Grad ima rijeku, tvrđavu i stari grad, sasvim dovoljno. I grad je Skoplje.




Usred grada je Skopsko Kale. Tvrđava. I to ne bilo kakva tvrđava. Tvrđava u gradu Skoplju. Tvrđava u kojoj je, između ostalog, Dušan Silni, car svih Srba i Grka, prije gotovo 700 godina krunisan za cara. Tu, tačno tu gdje ja sada sjedim. Nevjerovatno.

skoplje

“Pa ja mislim da je ovo jedan veliki plus za ovaj grad”
Najveći krst na svijetu, Skoplje

Kažu da u Skoplju nije tako jednostavno podmititi policajca ili nekog drugog službenika. Karte u autobusima se moraju kupiti, švercanju se staje u kraj. Izgleda da se ipak uvodi nekakav red na Balkan i u njegovo samo srce.

LJudi

Imao sam priliku upoznati par sjajnih ljudi, lokalaca. Prije svega, Noemi. Makedonsko devojče, grčkog porijekla. Student arhitekture. Ove dane provodi lutajući po Skoplju i crtajući. Slika skopske građevine. Džamije, minarete, stare zgrade, tvrđavu. Pitam se kako je biti arhitekta danas u Skoplju. Ovo što se radi po centru je sigurno neki kulturocid, urbanocid, neki cid jeste. Noemi je tip osobe koja ti već nakon prvog susreta postane izuzetno draga. A i mnogo je ubava.

2014-04-28-8330

I naravno, Margo. Margo mi je domaćin u Skoplju. Kod nje sam proveo par dana. Sjajna žena. Izlazili smo po svirkama, večerama, klubovima. Upoznala me je sa svojim prijateljima muzičarima, režiserima i biznismenima.

2014-04-29-8468

Dala mi je svoj bicikl kojim sam za jedan dan obišao sve što sam želio.

2014-04-29-8411

Jednu noć su nam na večeri u skopskom kvartu poznatom kao Debar Maalo svirali na uho. Pa ja znam sve te pjesme. Znam ih bolje nego Margo. Ne si go prodavaj koljo. Obožavam tu stvar, čak je i svirati znam. Svirali su i Eftu Pupinovskog. Efto je neka mješavina sevdaha i makedonske narodne muzike. Spoj dvije prelijepe matematike. Savršenstvo. NIkad ga ranije nisam čuo. Bilo mi je teško sjediti za stolom, večerati i ponašati se prihvatljivo, dok moja slobodna i primitivna duša i narav slušaju Eftu i tjeraju mi tijelo da ustane i polomi cijeli Debar Maalo. Tugja si beskrajno. Uspio je da uhvati sve ono što osjećam i spakuje u jednu jedinu pjesmu. Takve se pjesme pišu samo u Makedoniji. Margo mi je prevodila dok su svirali. Zapisao sam pjesmu i ostatak puta je nosio sa sobom. Donio sam je u Banjaluku, kao najdraži suvenir iz Makedonije.

Ovako zvuči Skoplje




Šuto Orizari

Margo me je vozila u Šutku. Šutka je najveće romsko naselje u Evropi. Zvanični naziv naselja je Šuto Orizari. Tu je moguće vidjeti svadbu usred dana, na ulici, ogromne vile koje samo ograda dijeli od kartonskih kućica i mnogo, mnogo nasmijanih Roma. Ovi ljudi su sretni. Oni su djeca planete. Iako je Margo planirala da odemo na ručak, u Šutku, kod žene koja njoj sređuje stan, na moju veliku žalost nismo se uspjeli organizovati.

Otkrio sam neke nevjerovatne stvari. Postoji vjerovanje među Romima da se nakon smrti čovjek vraća na Zemlju u obliku drveta. Mislim da je to razlog zašto je mnogo drveća posječeno u Šutki. Ipak, niko od njih ne želi da se ponovo rodi ovdje.

U tom naselju imaju veliki problem sa HIV-om. Naime, mladi Romi ne mogu da imaju seks prije braka. To je glavni razlog zašto uplovljavaju u bračne vode izuzetno rano. Ne dovoljno rano, rekao bih. Dok se ne ožene, mladići svoje potrebe zadovoljavaju sa prijateljima. Muškim prijateljima. Nisu homoseksualci, ne postoji nikakva homoseksualnost tu, što se njih tiče. Radi se o privremenom rješenju, dok se ne ožene. Ne doživljavaju to kao homoseksualnost i ne smatraju da je to nešto strašno.

Takođe, u tom izrazito siromašnom kraju pojedini Albanci plaćaju Romima da prihvate.. Albanstvo. Fascinantna je albanska organizovanost i predanost cilju. Osamnaest mjeseci nakon Makedonije, posjetio sam i Kosovo. Tamo se to najbolje vidi i osjeti. Čuo sam priče kako Albanci forsiraju ulaganje u Kosovo, u kupovinu stanova po Kosovu, sprječavajući prijatelje i rodbinu da kupuju nekretnine po Bosni i Hrvatskoj.

Vlatko Stefanovski

Sledeće jutro se budim tu, u Karpošu. Margo je na poslu. Izlazim i idem u grad. Ipak neću biciklom danas, odlučih, iako sam dan ranije uživao vozeći ga. Mamuran sam, zaglavili smo sinoć u gradu.

2014-04-29-8356

Wtf!?

Ulazim u autobus. U Skoplju se voze dabldekeri, slični onima u Londonu.

Vozim se, ništa se spektakularno ne dešava. Stojim pored vrata i slušam Šar planinu, Leb i Sol, Vlatka, Vasila, Eftu.. Zamišljen. Sve vrijeme slušam makedonsku muziku. To mi pomaže da sve to još intenzivnije doživim. Otvaraju se vrata, a na stanici uredno stoji Vlatko Stefanovski. Ulazi čovjek u autobus, prilazi direktno meni i pita me: Izvini, da li ovaj autobus ide za Autokomandu!?

Vlatko Stefanovski. Lično. Mene pita za Autokomandu. Mene. Nesposoban da progovorim bilo šta, izlazim za njim iz busa. Autobus očito ne ide za Autokomandu, tako su mu rekli ljudi. Stoji čovjek, stojim ja, stoji autobus,. Putnici se smiju mojoj zbunjenosti. Znam da je on, ali ipak ga pitam. Čovjek mi govori da jeste on i da će mi pobjeći bus, da idem. Nigdje ja ne idem. Vozač stoji na stanici, čeka me. Najzad shvata da se neću vratiti, zatvara vrata i odlazi.

Pogubljen. Šta da radim sad!? Ne volim da budem nametljiv, posebno kada su u pitanju poznate ličnosti. Šta ja sad tu ima da pričam sa njim, kao neka zatreskana tinejdžerka. Pitam ga za fotku. Pristaje.

2014-04-30-8484

Isprva ga moje postojanje ne oduševljava uopšte. Mislio je valjda da sam neki lokalac dosadni. Upitao me je par stvari, radi reda. Kad je čuo ono što sam smatrao da je važno da kažem o sebi i svom putu, izraz lica mu se promijenio. Ooo, Banjaluka… često tamo sviram, volim Banjaluku.. a evo tu živim, 200m odavde, nikad ne idem busom, ali kola su mi na servisu danas. Iz Banjaluke stopom, svaka čast!?

Da li je uopšte moguće da prvi put u životu dolazim u Skoplje, slijedim muziku, njegovu muziku, ostavim bicikl kući, uđem u autobus i baš u tom momentu jednom Vlatku Stefanovskom se pokvari automobil. Zašto se uopšte jednom Vlatku Stefanovskom kvari automobil, kakav je to automobil!? Sigurno i on vozi golfa. Pa da, prepoznali smo se. Kakva slučajnost! Pa ja sam na prokleto dobrom, predobrom putu.

Dolazi drugi autobus, ulazimo. Vlatko ne zna da poništi kartu, ne vozi se čovjek autobusom. Ja mu pomažem u tome. Govorim mu kako mi je sad dužan 35 denara, morao sam da platim još jednu kartu. Ne doživljava pretjerano moju lošu šalu. U autobusu smo još malo pričali i na njegov prijedlog (da, njegov), napravili još jedan selfi. Ja sam izašao u centru, u stanju šoka. Damn, zaboravio sam da mu poklonim trzalicu.

Par sati nakon toga Margo i ja smo izašli i otišli na neku svirku, festival. Zapravo Jam Session. Nekih 15-ak bubnjara, i isto toliko gitarista i basista, improvizuju 30-45 minuta bez pauze. To je zvučalo nestvarno dobro. Saznao sam da je baš taj dan međunarodni dan Jazz – a. Održavaju se sjajne svirke u Skoplju, Istanbulu, Amsterdamu… Još jedna zanimljiva slučajnost. Naći se baš toga dana u balkanskoj prestonici muzike. Upoznati Vlatka. Margo tvrdi da se sve to dešava jer sam pozitivan, idem naprijed i prihvatam stvari, ne plašim se.




Albanci

Prvi maj. Margo i prijatelji su me ubijedili da ne treba da brinem, da su na putu do Ohrida sve sami Albanci ali da su sjajni ljudi i da ne treba sad da koristim autobuse, ako sam već do Skoplja došao autostopom. Poslušao sam Margo, njoj nekako vjerujem. Ostavila me je na magistrali, zagrlili smo se, pozdravili i ona je otišla. Ostavio sam dio stvari kod nje i počeo da stopiram. Nakon nekih pola sata staje mi OSCE automobil sa dva Albanca koji rade za tu organizaciju. Oni me voze do Tetova. Tamo me kupe 2 mladića. Makedonac i Albanac i voze me do Gostivara. Tu počinje zabava. Prvo me pokupio kamiondžija i vozio par kilometara, a potom i albanski brat Burim.

2014-05-01-8615

Burim

Staje čovjek. Burim. Faca. Koristeći mješavinu srpskog, makedonskog, njemačkog i engleskog jezika uspijevamo da se razumijemo. Ja ću na Ohrid, on će me odbaciti do skretanja za Strugu.

2014-05-01-8622

Dobar lik. 25 godina. Ima ženu i troje djece, planira još troje. Živio je u Švajcarskoj. Komuniciramo na mješavini svih mogućih jezika. Prošao je do 19-te godine cuganje, prostitutke, pušenje trave, izlaske. Tada se uozbiljio i oženio. Tvrdi da je pravi Musliman. Klanja 5 puta dnevno, dva puta u džamiji. Kaže kako dobar broj današnjih Muslimana zapravo ne kapira Islam. Bio je u Meki, pričao mi je o vodi u Meki, vodi koja podmađuje. Tvrdi, a i osjeti se da nema ništa protiv bilo koga. Prolazimo kroz Kičevo i on mi objašnjava čemu tolike albanske zastave usred Makedonije. Izbori su, kaže.

Kičevo je 100% albanski grad. Kao uostalom i Gostivar, Tetovo.. Staje na pumpi, sipa gorivo, kupuje meni i sebi sok i cigarete. Vozi me stotinjak kilometara, prilično brzo, u svom udobnom i skupom džipu. Pita me da li pušim travu. Vodi porodični biznis, proizvodi plastiku (!?), zato ide u Strugu po materijal. Ostavio me na raskrsnici Struga-Ohrid i izvinjavao se što nije u mogućnosti da me odbaci do centra Ohrida. Naučio me neke riječi na albanskom. Kada smo se razilazili stisnuo sam mu ruku i izgovorio jedno iskreno i prijateljsko Falemanderit. Na svim jezicima riječ hvala ima posebnu toplinu.

Trenutak

Tu mi je stao Miodrag, Hadžija takođe. Obišao je Izrael, Jerusalim, Betlehem. Ohrid je, za razliku od svih okolnih gradova, većinski naseljen Pravoslavcima.

Dolazim u centar, kiša pada. Prilazim jezeru, sjedam na mol, otvaram pivo, palim cigaretu i slušam je, potpuno sam. Zato sam došao. Da je čujem ovdje. Ohrid. Kiša.

Kažu da je Ohrid sa svojih 365 manastira jedno od onih geosenzitivnih mjesta planete. Kao što na čovjekovom tijelu postoje posebna, energetski osjetljiva mjesta, tako i sama planeta, i njeno tijelo posjeduje ta ista mjesta. Ne znam ništa o tome. Za mene je Ohrid sigurno svojevrsan cilj. Krajnja tačka putovanja. Nešto poput Dečana. Siguran sam da postoji neka veza između ta dva mjesta. Neko je nekada spojio sliku i zvuk u jedinstven doživljaj. Sliku Dečana i zvuk Ohrida. Još neko negdje osjeća tu istu vezu. Visoki Dečani se moraju vidjeti, čuti, dodirnuti.

LJubav od kamena

Ohrid

Veče sam proveo sa ljudima koje sam upoznao još u Skoplju. Prvi maj je. Pola Makedonije, pola Skoplja dolazi tog dana u Ohrid. Između ostalih, i Noemi.

Sutradan sam ustao rano i obilazio tvrđavu i crkve po Ohridu. Mnogo ih je, teško je reći koja je ljepša. Tvrđava je takođe lijepa.

Spavao sam u hostelu. To mi je bio najveći trošak u komadu na cijelom putu. 9 eura.

 

Kao što je poznato, slonovi u Africi osjete trenutak kada im se bliži kraj. Tada sami krenu na groblje. Groblje slonova. I tamo ostanu, ne vraćaju se. Isto se dešava sa kolicima na Ohridu. Kolica odlaze na svoje groblje i tamo ostaju.

2014-05-01-8734

Groblje kolica

Nakon obilaska mnoštva prelijepih crkava po Ohridu i samog grada, zaputio sam se autostopom ka Svetom Naumu, manastiru udaljenom svega nekoliko stotina metara od Albanije, i po prvi put na ovom putovanju osjetio strah…




7 Comments Add yours

  1. Ti si šampiOn, znaš zaštO? 🙂
    Hvala za još jednu sjajnu priču. Vlatko i Ohrid ❤! Bila sam u Ohridu pre par god, isto za 1. maj, al’ nikako u to Skoplje da stignem.
    Pozdrav!

  2. dragana kaže:

    Srdjo, kralju 🙂

  3. Nijebitno2308 kaže:

    Odlicno 🙂
    Poseban like za “Ne si go prodavat koljo”, meni jednu od najdrazih makedonskih pjesama.
    Od prvog teksta procitanog veceras, osjecam se kao da citam knjigu sa razlicitm poglavljima…

    1. riffoman kaže:

      Hvala ti puno 🙂 ja sam lud za njihovom muzikom… Poslusaj tugja si beskrajno :))

  4. Nijebitno2308 kaže:

    Poslusala, nice one 🙂
    Mozda i znas, ali nije na odmet – http://pesna.org/list.php?ob=v
    Amira Medunjanin ima cist i prelijep glas, imas i njenih obrada, poslusaj.

Komentariši