Makedonija (treći dio)

Simply adorable

Frka

Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?

Tvrđava, Meša Selimović

Sara mi je rekla da ako ne vidim Sveti Naum, ne treba ni da idem. Odlučio sam da stopiram. Sveti Naum je udaljen 20ak kilometara. Staju mi dvojica. Mercedes jumbaš. Suvozač leži na zadnjem sjedištu, u gipsu, polomljen. Komunikacija se odvija na najprimitivnijem nivou.

Bosnia? A gud.. Muslim, maj bradr.
– Aaa no Muslim.. najljubaznijim tonom bih ja
– aaaa Kroat?
– paaa ne baš..

par sekundi pauze, a zatim..

kiša.. vreme.. veri bed

Vozač je par puta stajao usput, obavljao nešto, zvao neke ljude telefonom. Stao je i kod prodavnice da kupi par sokova i kutija cigareta. Objasnio mi je da je to za carinike, graničare. Jednostavno, običaj je da se cariniku pokloni neki mali znak pažnje pri prelasku granice. Bez posebnog razloga. Pa, lijepo je to.

Neobično čudno i ljubazno se smješkao. Osjetio sam da suvozač negoduje zbog moje nacionalnosti. Pričaju na albanskom i čujem riječ Srb. Vozimo se ka Svetom Naumu. Kroz šumu. Počinje mozak da povezuje stvari. Zvao je neke likove telefonom. Sigurno javlja svojima u Albaniji da će sad dovesti dva funkcionalna bubrega i da pripreme logistiku. Ovaj iza negoduje, a on mi se preljubazno smješka. Ma, to je to. Adrenalin. Strah. Prilazimo Albaniji. Dijeli nas par kilometara.

Manastir je zapravo udaljen nekoliko stotina metara od granice. Šuma, ogromno jezero, jezivo. Pa za ime Boga, ja ne znam čak ni da plivam. Imam 30 godina i ne znam da plivam. Ako preživim, čim se vratim kući, naučiću da plivam. Ma, naučiću da letim ako treba. Samo da se vratim. Držim svoju torbu u rukama, sjedim na suvozačevom mjestu i kontam kako mi je adrenalin toliko visok da bih mogao savladati bilo koga u tom trenutku ili iskočiti iz automobila u pokretu.

Ipak, ništa od toga. Skreću desno, ka manastiru. Ostavljaju me. Žele mi sreću i vraćaju se. Prvi put na ovom putu sam osjetio pravi strah.

Šta je sve mozak u stanju da isprojektuje. Bilo bi super zabavno da sam bez potrebe iskočio iz auta u pokretu.

Sveti Naum

Teško je i nepotrebno pisati o Svetom Naumu. Teško je i fotografijom dočarati. To je najdalja tačka ovog putovanja. 100-tinjak metara od mene je Albanija.

Vraćam se, idem nazad. Hodam kilometar, dva i tada mi staje automobil sa BG tablama. U njemu momak i djevojka. Prijatelji. Uroš i Aleksandra. Ulazim i potpuno spontano ih grlim. Iznenađeni, šokirani prihvataju i uzvraćaju zagrljaj. Ja već danima provodim vrijeme sa strancima, Albancima. Ne plašim se, ali Uroš je Uroš. Najzad naši ljudi.  To je bila neka iskrena i spontana reakcija. Nema potrebe da je tumačim i definišem. Iskrena je i zato je vrijedna.

Usred Ohrida svirka, na prikolici kamiona. Idem po stvari, kupujem pivo i cigarete i odjednom sam na sjajnoj rok svirci. Odin se baš potrudio ovaj put oko mene.

2014-05-02-9004




Povratak

Stajem na raskrsnicu Ohrid-Struga i čekam. Predugo, gotovo 2 sata. Pijem rakiju. Energija mi je već na niskom nivou. Zato mi niko i ne staje, siguran sam. U jednom momentu staje kamiondžija. Albert. Presrećan, ulazim. Ne postoji način da verbalno komuniciramo. Čovjek je iz Skadra, ne govori makedonski. Ja na albanskom znam reći hvala. Ali, to ću ostaviti za kraj, ako sve prođe ok. Jedino što on razumije je rakija. Vadim plosku i nudim ga. Čovjek oduševljen, prihvata i zahvaljuje se na albanskom. Pokušava nešto da mi objasni. Ne razumijem ga. Uzima telefon, zove nekog i pruža mi ga. Wtf!? Javlja se čovjek s druge strane na srpskom.

Njegov stric iz Bosne. Već godinama živi u Draču. Obradovao se što priča s nekim od naših.  Govori mi kako je čovjek koji me vozi super momak i da ne brinem ništa, bez obzira na moje ime. Ispričali smo se. Bosančina, stopostotna. Ostatak puta Albert i ja smo ćutali i pili rakiju. Ja sam razmišljao i pisao. Slušali smo albanski turbo folk sa radija. Čovjek me odbacio sve do Gostivara, što je prilično mnogo. Stao mi je nasred magistrale. On će, objašnjava, desno a ja mogu tu da stopiram za Skoplje. Falemanderit brate!

Hapšenje

Od mjesta gdje sam izašao iz kamiona, pa do naplatnih kućica na ulazu na autoput je rastojanje od nekih 300-400m. Taj dio ću morati da prepješačim, iako je potpuni mrak. Kod kućica je svjetlo, mnogo lakše ću nekog ustopirati. Hodam posred magistrale. Policija stoji s druge strane i zaustavlja automobile iz pravca Skoplja. Naišao je automobil i usvijetlio me. Policajac se uznemirio i pokazao to načinom na koji mi je rekao da se zaustavim. Frka, galama. Liku u automobilu koji je stajao su rekli da produži. Imamo mi ovdje veću budalu.

Šta radiš tu, ko si, šta si, odakle ideš, da li si normalan? Zašto hodaš posred magistrale usred noći? Ja pokušavam osmijehom, nevinim izgledom, urođenim baby face-om i ljubaznošću da otklonim bilo kakvu sumnju i mogućnost da sam potencijalna prijetnja za bilo koga i bilo šta. Objašnjavam im sve što se desilo. Jednostavno, tip mi je tu stao i morao sam da dođem do naplatnih kućica. Ne vjeruju mi, legitimišu me. Objašnjavam da sam u prijateljskoj posjeti prijateljskoj zemlji i da me slobodno pretresu ako žele.

Gostivar je inače gotovo stoprocentno albanski grad. Zovu policijsku stanicu, drže me tu na cesti već pola sata. Noć je, već je gotovo 21h. Objašnjavam im da za par trenutaka prolazi autobus za Skoplje i da, ako ne zaustavim taj bus, niko mi neće stati i provešću noć nasred ceste, usred albanskog grada. Za to zaista nisam spreman, to mi stvarno ne treba. Toliko lud nisam. Govorim to sve onom makedonskom policajcu. On ne mari. Provjerava me. Kada je ustanovio da se nisam prijavio nigdje prilikom ulaska u zemlju, uznemirio se još više.

Pa da li si normalan? Nisi ni prijavljen u Makedoniji. Šta ako ti se nešto desi?! Niko nema predstavu ni ko si ni šta tražiš ovdje. Ja mu objašnjavam da to što govori sigurno ima smisla, ali da sam, kao što vidi u mom pasošu, putovao svuda i apsolutno se nigdje nikad nisam prijavljivao.

Ne odustaje. Nakon 45 minuta stajanja na cesti, stigla je marica, koja me je odvezla u policijsku stanicu. Da li je realno!? Imam 29 godina, nikad u životu nisam bio u policijskoj stanici i sada ću, usred Gostivara, provesti noć u istoj. Fantastično. Smiješno.

Ne bojim se. Samo me nerviraju. Lijepo sam predložio da me pretrese, ispita, ali da me pusti nakon toga da idem na taj autobus. Neće mi niko stati, a i ne želim da stopiram noću.

U stanici sam se već opustio. I previše. Šaljem poruke ortaku. Žicam cigare od komandira, pušim u kancelariji, otresam pepeo u neki tanjirić koji mi je donio. Pasivni otpor. Ostaću sad u kancelariji ovdje do zore, a ti ćeš ostati sa mnom.

Komandir se iznervirao, ljut je na policajce. Doveli ste mi čovjeka, bez ikakvog razloga. I šta sad ja da radim, moram da ga provjerim, da zaključim situaciju. Već je 22:30, bus mi je otišao, meni je svejedno.

Govori mi da je prednost to što sam ipak na Ohridu spavao u hostelu. Vlasnici hostela su obavezni da prijave sve strance i da je sigurno vlasnik tog hostela prijavio mene. Samo još da stupimo u kontakt s njim i provjerimo to. Tada te puštam. Ma ok je, sad mi je svejedno. Vaša sam odgovornost. Riješite to kako želite.

Tu tek počinje zabava. Vlasnik hostela me nije prijavio, ali evo upravo je krenuo da to uradi. Komandir ne može da me pusti dok ne dobije potvrdu. Zove ga opet nakon nekog vremena. Vlasnik me je prijavio ali ne može da mu pošalje potvrdu. Ne posjeduje Faks. Komandir mu govori da ode u neki hotel, bilo gdje i da to profaksa. Odmah!!!

Nakon nekog vremena, uznemireni komandir ga opet zove. Čovjek ne može da nađe faks u 23h nigdje u Ohridu. Komandir popušta. Zapisuje njegove podatke, telefon, adresu, JMBG, DNK zapis i govori mu da će sada on pustiti momka, ali da će on, vlasnik hostela odgovarati za mene. Pita ga da li se slaže s tim. Vlasnik pristaje, sutra će mu poslati faks. Komandir naređuje momcima da me odvezu maricom do naplatnih kućica. Sjedam u maricu. Jedva ulazim u nju sa svojim ruksakom.

Presmiješno, predivno. Voze me do naplatnih kućica. Pomišljam da napravim selfi. Zlata vrijedan selfi. Iz marice. Pa majka bi bila tako ponosna. Tridesetak godina je ulagala u odgoj i vaspitavanje mrcine koja se vozi po Gostivaru u marici. Pa ja sam sigurno neka vrsta propalice. Nikakav porodičan čovjek, rekao bi prijatelj. Te su me misli zabavljale u putu.

Shvatio sam da mene i policajce naprijed dijeli staklo. Providne prirode. Blic od selfija će sigurno primijetiti i sigurno im se neće svidjeti. Ipak se isplati ponekad upaliti mozak. Izlazim kod naplatnih kućica i u tom trenutku pravim savršeni selfi, sa maricom i policijom u full opremi iza mene. Nakon par trenutaka policajci se vraćaju i zahtjevaju da im pokažem fotografije i da ih obavezno odmah, pred njima, obrišem.

Jebi ga, nema fotke, moraćete mi vjerovati na riječ.

On the road again

Kakvi kreteni jeb'o te. ‘ladno su me izmaltretirali i zadržali u stanici 2 sata, da bih ja propustio autobus i da bih sad morao stajati ovdje, usred noći, u srcu albanskog svijeta i stopirati. Ne bojim se, jednostavno su kreteni. No, sva ta nenormalna avantura mi je dala mnogo energije. Imam još više samopouzdanja i još bolje se osjećam. Bješe to još jedno simpatično pomjeranje granice.

Stopiraću, nemam druge. Znam da u Bosni niko nikad ne bi stao usred noći. Pa ni u Srbiji. Međutim, malo više ljudskosti se ipak zalomilo ovdje. I to najviše kod Albanaca.

Stopirao sam manje od 3 minute kada su mi stali neki ljudi. Odvezli su me skroz do Tetova. Albanci su. Ispričao sam im svoju priču i oni su, ogorčeni, počeli da pljuju po sistemu i policiji. Prihvatio sam to i uključio se u kritikovanje. Ostaviše me kod Tetova.

Pa ovo je sjajno. Ovi ljudi su fantastični. Imaju urođenu potrebu da pomognu. Vide čovjeka na cesti usred noći, pretpostave da mu treba pomoć i jednostavno stanu i pokupe ga. Ne razmišljaju o silovanjima, ubistvima, krađi bubrega. Samo žele da vam pomognu. Spontana, ljudska reakcija. Zaista sam očekivao da ću stajati kod naplatnih kućica do zore.

Kod Tetova mi je stao kamiondžija Albanac i dovezao me pred Skoplje, 5-6km do Skoplja. Već je gotovo ponoć. I na tom mjestu sam takođe stopirao samo par minuta.

Staje mi Albanac, gospodin, u dobrom i novom automobilu. On i sin idu u Skoplje i rado će me povesti. Gospodin je političar, lokalni, visokopozicionirani funkcioner u Tetovu. Lijepo smo se ispričali. Govori nekoliko jezika, pa smo odlučili da za tu priliku koristimo NJemački. Iako sam mu rekao da mi savršeno odgovara centar Skoplja, bilo koja tačka u gradu, on je insistirao da me odveze sve do Margaritine zgrade, u Karpošu. Skrenuli su sa svog puta samo da bi mene odvezli tačno na adresu.

Poljaci

Ispozdravljao sam se s Margo i krenuo autobusom za Kumanovo jutrom. Tu mi je stao naš čovjek, kamiondžija iz Srbije. Vozio me je do granice, koju sam prešao pješke i tako ušao u Republiku Srbiju.

Nakon sat ili više čekanja i stopiranja, zaustavio se kombi, prepun fantastičnih Poljaka. Svake godine ova vesela družina iznajmljuje kombi i putuje jedan mjesec gdje se dogovore. Ove godine taj mjesec su proveli na Balkanu. Obišli su cijeli Balkan i sada idu još u Beograd na dan, dva i vraćaju se u Poljsku. Raspon godina im je od 25 do 40 recimo. Super zabavni likovi. Pijemo pivo, slušamo rokenrol i razgovaramo. Jako ih je zanimao moj put a i mene njihov. Predložili su mi da odem s njima do Niša, da obiđemo malo grad, pa će me odvesti još malo na sjever, odakle će mi biti lakše da stopiram ka Kraljevu i Užicu.

Pristajem, naravno. Idemo da vidimo Ćele-kulu. Nisam nikad bio tu. Oni oduševljeni samom kulom i hrabrošću vojnika. Ja ponosan jer pripadam tom narodu i jer mogu da im pomognem u komunikaciji s ljudima i razumijevanju priče.

Popili smo još koje pivo i rastali se na raskrsnici za Kraljevo.

Užice

Odatle mi je trebalo par sati da stignem do Užica. Na tom putu sam upoznao još neke zanimljive ljude. U Užicu je Sara. Već je kasno, ona je vani, na svirci. Stigao sam u Užice usred noći i pridružio joj se. Sjajna svirka benda Svi na pod. Opet spavam kod Sare. Ovaj put u Čajetini.

2014-05-04-9080

Jutrom sam krenuo dalje. Prolazeći kraj Mećavnika, pomislio sam kako bih sad trebao da vidim i to, kad sam već vidio i doživio 100 čuda. Idem do kraja sad.

U Višegradu sam se zaustavio, da opet vidim Draganu. Do Sarajeva me je vozio sjajni Zoran iz Bijeljine. A na Romaniji pada snijeg. Četvrti maj je, a Romanija potpuno pokrivena snijegom. Iz Sarajeva sam uhvatio autobus i u zoru stigao u Banjaluku i nakon 2 sata spavanja, i na posao. Pobjeda.

Kraj

Bilo mi je potrebno sve ovo. Želim da vidim svojim očima. Da čujem, osjetim. Ne želim da slušam propagandu. To je jedan od razloga zašto sam otišao u Ukrajinu, Kosovo i jedan od razloga zašto želim da vidim Izrael. Da razumijem.

Nikada ranije nisam upoznao Albanca u životu. Poznato je kakva je srpska propaganda o njima. Užasna. Gotovo koliko i albanska o Srbima.

Albanci su zanimljiv narod. Žive u najzatvorenijem sistemu u Evropi. To ih čini jako zanimljivim. NJihove djevice po albanskim planinama, njihov kanon Leke Dukađinija, njihova srdačnost i gostoprimstvo, jezik. Sve dok niste Srbin, budite uvjereni da će Albanci prema vama kao gostu postupati kao prema najdražem prijatelju. Samo ako biste nekako mogli ne biti Srbin. Ako baš morate, ok je i to, ali bilo bi eto ljepše i zgodnije da niste.

Prije svega, ljudi su. Kao i mi. Ako ste dovoljno čovjek, da čovjeka vidite kao čovjeka, a ne kao Srbina, Albanca, Hrvata, NJemca, svako će i u vama vidjeti isto to – čovjeka. Siguran sam da je mnogim Srbima teško prihvatiti to, ali tako je.

P.S. Za ovu avanturu od 9 dana i pređenih 2080km autostopom, zaustavio sam 30 vozila i potrošio ukupno 45 eura za smještaj i prevoz.

Ja ne mogu da vjerujem kakvu sam ja budalu rodila.

Stara majka, 2014.

Makedonija (prvi dio)
Makedonija (drugi dio)




7 Comments Add yours

  1. Vladimir kaže:

    Ajoj kralju. Kazem, kasno je. Ne postoji nacin da i dalje ostanem pri kompu jer ustajem rano a ceka me naporan dan i onda naletim na ovo tvoje remek-delo. Uzivao sam. Uvek se pokidam od smeha kad citiras majku.

    1. riffoman kaže:

      hahah dobro je dok ne krenem oca citirati… priča o Prokletijama, sjećaš se!? 🙂

Komentariši