Put do srca Sunca II – Jerusalim




Vrijeme

Vrijeme i prostor ovdje imaju potpuno drugu dimenziju. Ne mogu to da opišem, ali tako je. Sve je blizu. Svi gradovi su odaljeni po 15-20km, ali se do njih dolazi satima. Nema direktnih linija iz Jerusalima za bilo koji grad u Palestini. Dvije granice postoje, prije i poslije šezdeset sedme. Postoje i dvije Palestine. Komplikovano je.

Godina je 5776. Ili 1437. Nisam siguran. Sunčano je. Toplo. Sa mjestimičnom netrpeljivošću i povremenim terorizmom. Treća intifada se uspješno odvija, a treći Hram i Mesija su na čekanju.

Četvrtkom i subotom naveče Jevreji izlaze. Neradni su im petak i subota. Petak veče provode u kućama, isključivo u krugu porodice i dragih prijatelja. Šabat počinje u petak, sa zalaskom sunca, a završava u subotu u isto vrijeme. Nedjelja je sasvim normalan radni dan, početak sedmice. Šabat je najveća svetinja.

Jevreji koriste lunarni kalendar. To znači da su njihovi mjeseci apsolutno prilagođeni Mjesečevom ciklusu. Stoga, njihovi mjeseci kraće traju. Imaju takođe 12 mjeseci, ali nakon par godina uvedu i trinaesti, da bi nadoknadili broj izgubljenih dana, ispoštovali ciklus Zemlje i ostali sinhronizovani sa ostatkom svijeta.

Slično računanje vremena koriste i muslimani, s tim da oni ne dodaju trinaesti mjesec, pa se zbog toga recimo Ramazan pomjera. Svake godine za 11 dana.




Jevreji svoje periode vežu uz Hram. Stalno koriste fraze period Prvog Hrama, period Drugog Hrama… Ovo je period čekanja mesije, čekanja Trećeg Hrama.
Solomonov hram. Centar duhovnog života svih Jevreja. Danas je od tog Hrama ostao samo Zapadni zid, poznat kao Zid plača. To mjesto je Jevrejima najsvetija tačka na svijetu. Odmah iznad tog zida nalazi se Kamen. Stijena. Stijena na koju je Avram (Abraham ili Ibrahim, u zavisnosti od toga da li živite u 5776. ili 1437. godini) doveo svog sina s namjerom da ga ubije. Avram, duhovni otac poštovalaca sve tri monoteističke religije.

Jevrejima je taj kamen toliko svet bio, da nisu željeli da mu prilaze i gaze tlo oko njega. U jednom trenutku su došle Osmanlije i oko Kamena sagradili Džamiju. The Dome of the Rock. Ogromnu, lijepu, najdominantniju građevinu u čitavom Jerusalimu. Religiozniji Jevreji i Hrišćani smatraju da to mjesto Muslimanima ne znači ništa. To je, kažu, bio politički potez Osmanlija, da oskrnave sveto mjesto Jevrejima. U pomenutu džamiju ne možete ući ako niste Musliman. Probao sam, ne ide.

Palestinci, s druge strane, svoje periode vežu uz intifade. Intifada je nešto kao ustanak, rising up. Oni koriste fraze vrijeme prve intifade, vrijeme druge intifade.. Ja sam stigao u Svetu zemlju u periodu Treće intifade. Za ovu intifadu su karakteristični napadi noževima i zabijanje automobilima u grupe Jevreja. Zato se ova intifada naziva i knife intifada. Takođe, ono što izdvaja ovu intifadu od prethodnih su – djeca. Napadači su najčešće djeca. 13, 14, 15 godina. Policija i vojska napadače likvidiraju na licu mjesta. Dok sam bio tamo, desilo se par napada na udaljenosti od neka 2-3 km od mene, u jednom od naselja. Klinci su usmrtili dvije žene, noževima. Vojska ih je obojicu ubila. Imali su 15 godina.

Ova intifada je počela spontano prije 3 mjeseca, u oktobru 2015. godine. Zid sprječava ulazak bombaša-samoubica i tu je izuzetno efikasan. Međutim, svako može da kupi nož u samoposluzi. Ili da se zabije autom u ljude. Izrael, naravno, reaguje brzo. Već sada je svaka autobuska stanica okolčena čvrstim stubovima, koji sprječavaju mahnitog vozača da povrijedi ljude na stanici. Doslovno je na svakom ćošku policija i vojska. I motre vas, konstantno.

jerusalim
Stubovi

Tanja mi je rekla da oni vrijeme mjere po periodu koji imaju na raspolaganju da pobjegnu u sklonište. To vrijeme, taj period trenutno iznosi 90 sekundi. Oko tih 90 sekundi se vrti sav njihov život. Osnovna jedinica mjerenja vremena u Izraelu su sekunde, a osnovna mjera je 90. Tanja tvrdi da, ukoliko se izraelska vojska povuče sa (okupirane) Zapadne obale, to vrijeme će opasti na 15 sekundi. Oni to jednostavno ne mogu da prihvate. 15 sekundi nije dovoljno da se pobjegne. Razumijem. Izrael još uvijek kontroliše sve važne tačke Zapadne obale, puteve i granicu sa Jordanom.

Kako god ga računali, vrijeme im prolazi u mržnji, trpljenju, netoleranciji. Barem onim religioznim. Oni su uzrok svih problema. Jedna od stvari koje su mi se desile na ovom putu je ta da sam konačno, potpuno raskrstio sa idejom religije. Nereligiozni ljudi ovdje su sasvim ok, imaju prijatelje, drugove sa obije strane Zida, poštuju jedni druge i nastoje ostvariti ideju suživota. Fokusirani su na umjetnost i na ostale lijepe stvari koje povezuju ljude. Na sličnosti, a ne razlike. Ovi religiozni su većinom jednostavno – fašisti. Na svim stranama. Konstantno osporavaju jedni drugima istoriju, pravo na sve pa i na sam život. I svi misle da su samo oni i baš oni u pravu.

To je jednostavno nedostatak intelekta i informacija.
Apsurdno, da. Sve tri religije propovijedaju samo i isključivo ljubav. I okreću se istom Bogu. A religiozni ljudi najviše mrze. Vjera je malo širi pojam, naravno. Ko smatra religiju i vjeru jednakim pred Bogom, neka razmisli opet. I neka uči.

Neko bi možda romantično pomislio da činjenica da su džamije, sinagoge i crkve naslonjene jedna na drugu predstavlja suživot. Nije to suživot. To je trpljenje. Najradije bi svi uklonili onu tuđu bogomolju. Ali znaju da će i njihova stradati od strane onih drugih.

Kada sam na Kosovu pričao sa ondašnjim Albancima o tome, kao primjer suživota kojim se oni ponose su mi naveli jedinstven slučaj u svijetu da džamija i crkva dijele isto dvorište. Taj fenomen je prisutan u Ferizaju (Uroševac). Ni to naravno nije suživot. Srba u Ferizaju nema. Crkva stoji, ali Srba nema. Oni se zaista ponose tim suživotom.

Ulazak u kraljevstvo

Stigao sam u Jerusalim nakon 90 minuta vožnje, posmatrajuži prelijepe predjele i nepregledne zelene površine. Čim napustite vozilo, osjeti se potpuno drukčija energija ovog mjesta u odnosu na Tel Aviv. Jerusalim je na planini, mnogo je hladnije nego u Tel Avivu. Mnogo je manji od Tel Aviva. Mnogo je napetije, takođe. Ovaj grad je važan svima. Već na samoj stanici počinju detaljni pretresi i kontrole. Ušao sam u Jerusalim slušajući Trkulju, naravno. Jedinu stvar koju sam planirao je bila ta, da uđem u Jerusalim slušajući je.

 

Ovo je jedno od najsvetijih mjesta na planeti. Osjeti se to na svakom koraku. Hodam i vučem svoju torbu i vidim da me pojedini ljudi bojažljivo gledaju. Jebite se, nemam bombu. Napetost je prisutna u svakoj pori ovoga grada.

Jedno od pravila koje u ovom gradu važe već hiljadama godina je to da se svaka građevina mora graditi od jerusalimskog kamena. Najmoderniji dijelovi grada, stoga, izgledaju kao i sam Stari grad.

Odmah sam se, onako sa torbom, zaputio tamo. Hodao sam par kilometara i došao do zidina. Jeza koja me prolazi već danima, dostigla je svoj vrhunac. Otkad znam za sebe, sanjam da ga vidim. Nisam htio da uđem u sam Stari grad, vratio sam se i krenuo do svog domaćina Edoarda. Ima vremena.

DSC_4844




Edoardo

Edoardo je čovjek koji me je preko Zajednice pozvao da mu budem gost. Italijan je. Obratio mi se na čistom srpskom. To me mnogo iznenadilo.

Nekako sam došao do vrata njegovog stana, koja je otvorila Stef, njegova djevojka, takođe Italijanka. Već prvi trenuci u tom stanu su me oduševili i iznenadili. Srpska zastava, jugoslovenska zastava, razglednica iz moga grada, novčanice ex-YU dinara… Usred Jerusalima. Nevjerovatno.

Upoznao sam se sa Stef, popili smo kafu, zapalili, popričali. Stef je super. Tip osobe s kojom se odmah povežeš. Završava doktorske studije u Madridu. Tema je matematika mozga. Stef izučava ljudski mozak sa matematičke strane, proučava načine na koji ta sprava funkcioniše. Edoardo je na postdoktorskim studijama tu, u Jerusalimu. Tema je astrofizika. Ja i ne znam šta su postdoktorske studije, a on na poslu pravi modele svemira i izučava ga. Edoardo takođe govori desetak potpuno nepovezanih i različitih jezika. Među njima se našao hebrejski, arapski, ruski, engleski, španski, francuski, talijanski i još poneki. I naravno, srpski.

Stef je predložila da me odvede na obližnje brdo sa kojeg se pruža veličanstven pogled na stari grad Jerusalim. Naravno, otišli smo do tog mjesta. Noć je. Pogled vrijedi milion dolara.

Nakon nekog vremena se pojavio i Edoardo, došao je sa posla/faksa. Sjajan lik. Odmah je počeo da psuje na mom jeziku i da govori apsolutno politički nekorektne stvari. Voli da sluša Thompson – a. I Baju Malog Knindžu. Voli Balkan, Srbe, Beograd. Taj neobični i ludi čovjek poznaje i neke moje sugrađane, koje takođe i ja poznajem.

Spremili smo večeru i jeli. Uz večeru smo slušali prigodnu muziku. Thompson – kletva kralja Zvonima i Čavoglave. Naravno i Baju Malog Knindžu – vratiće se Novak sa minobacača. Stef je negodovala.

DSC_4863

Nakon toga su me odveli na svirku sjajnog benda Gal de Paz u sjajan obližnji klub. Odličan dan.




Jerusalim

Jutrom sam ušao u Stari grad Jerusalim, kroz Yafo kapiju, dolazeći Yafo ulicom. Taj put je, pogađate, vodio u grad Yafo. Prelijep, sunčan dan. Ogromni kameni blokovi savršeno obasjanih zidina Jerusalima. Ne shvatam da sam ovdje. Salem na nekom od jezika znači Bog večernje zvijezde, a JeruSalem – Salem je osnovan.

Šetajući po uskim, isprepletenim ulicama slučajno sam naišao na Crkvu Jovana Krstitelja. Grčku crkvu. Unutra nije bilo nikoga. Stara monahinja je pokušala da iznese mokri tepih vani, na sušenje. Pomogao sam joj.

Stari grad je podijeljen u četvrti. Čine ga muslimanska, hrišćanska, jevrejska i jermenska četvrt. Hodajući po hrišćanskoj četvrti, ubrzo sam došao do Golgote i na njoj Crkve Svetoga Groba. Mjesta na kojem je Hrist raspet, sahranjen, na kojem je pomazano Njegovo tijelo.

Ploča na koju je sa krsta položeno Njegovo tijelo se nalazi na samom ulazu. Crkva je ogromna. Gotovo svakoj hrišćanskoj Crkvi pripada dio te crkve. Grci, Jermeni, Kopti, Rusi, Katolici.. Iako sam mislio da postoji i srpski dio, ispostavilo se da nije baš tako. Stari grčki sveštenik mi je rekao da bih možda mogao da je nađem u Jerihonu.

Zanimljiva stvar je da u cijelom Izraelu i Palestini ne plaćate ulaz u bilo koje od tih svetih mjesta i u dobar broj zaista važnih muzeja. Ulaz u Crkvu je otvoren i potpuno slobodan. Par puta sam se vraćao tamo. Masa turista je unutra. U centralnom dijelu crkve nalazi se oltar, ogromno svetilište unutar kojeg se nalazi sami Grob. Kamen na kojem je navodno konačno položeno Hristovo tijelo. Red ljudi čeka da uđe i da dodirne kamen. I ja čekam sa njima. Taj prostor je jako uzak. Ulazi dvoje po dvoje, zadržavaju se pola minute i izlaze. Kako su svi turisti manje više fotografisali to mjesto, to sam uradio i ja. Ta slika je nestala iz mog telefona.

Nisam doživio to mjesto. Prepuno je turista. Prilična je galama. Nema mira. Nastavio sam dalje prolaziti kroz ulice i stigao do Via Dolorosa-e. To je ulica kojom je Hrist prošao, noseći svoj krst na leđima. U toj ulici se nalazi 10 važnih stanica na putu za Golgotu. Stanice su mjesta ne kojima se desio neki važan događaj u toku hodanja. Između ostalih, tu je i Ecce Homo luk, luk na kojem je navodno Pontije Pilat stajao kada je izgovorio čuveno evo čovjeka. To se desilo prije 2000 godina. I dalje tu stoji.

Nastavio sam hodati ka Damascus kapiji. Sinoć sam se žalio Stef kako je sve nenormalno skupo i kako neću preživjeti. Cigarete su oko 7-8 eura. Stef mi je rekla da kod Damascus kapije mogu naći cigarete za 2 eura. I bila je u pravu. Našao sam arapski Marlboro, koji se otvara kao kesica slanih štapića, iako je tvrdo pakovanje. Edoardo mi je takođe pokazao mjesto u kojem je moguće u Jerusalimu popiti pivo za 2,5 marke. Sjajno. To se dešava kada upoznaš lokalce, oni ti otkriju sve tajne.

Izašao sam kroz Damascus kapiju i obišao grad s vanjske strane zida, gledajući Maslinovu goru. Još nije vrijeme da se popnem na nju. Otišao sam do Zida plača, najveće jevrejske svetinje. Naravno, ulazak podrazumjeva detaljan pretres.

Nakon toga sam pokušao ući u The Dome of the Rock džamiju. Nisu mi dozvolili. Dođi u nedjelju jutrom. 

Još uvijek samo skupljam informacije. Ništa ne shvatam.

Naveče smo Edoardo i ja pili ono pivo od 2,5 marke i kasnije otišli na večeru sa Stef i prijateljicom. Četvrtak je, vikend, izlazi se. Gomila mladih ljudi. Na trgu Zion se svakog četvrtka protestuje. Najčešće su protesti vezani za Palestince. Odnosno, protiv Palestinaca, ne baš za.

Od glupljih stvari koje sam uradio u životu, izdvojio bih pojavljivanje na Zion trgu četvrtkom naveče sa palestinkom oko vrata. Toliko.

Izjutra sam morao da pokupim stvari, napustim Edoardov dom i zaputim se pješke do svojih novih domaćina. Noa i Gal. Nemam pojma gdje ću večeras. Edoardo je otišao da kampuje sa Stef, a kod Noe i Gala spavam tek sutra, danas samo ostavljam stvari tu.

Petak je, jutro. Petak veče je njima svetinja, zbog Šabata. Ljudi ga provode u privatnom, porodičnom okruženju. Ja nigdje nisam prispio. Edoardo mi je dao malu torbu, tako da mogu ponijeti sa sobom osnovne stvari, gdje god budem spavao. Beskućnik. Upoznao sam se sa Noom i Galom, ostavio kod njih stvari i zaputio se na arapsku autobusku stanicu.  Još uvijek nemam pojma gdje ću tačno, ali jedno je sigurno – u Palestinu..

 

 

 




12 Comments Add yours

  1. Šta nas čeka posle Palastine?

    1. riffoman kaže:

      Polako 🙂 još nisam stigao :))

  2. Bashita kaže:

    Uživala sam čitajući putopis. Prepoznajem se i osećam koliko su ti doživljaji iz Svete zemlje intenzivni. Inače, Edoardo je jedan od mojih najboljih prijatelja! 🙂 Pričao mi je o tvom boravku kod njega i Stef. 😉

    1. riffoman kaže:

      Wooow kakva luda slučajnost. 🙂 Edoardo poznaje sve ljude očito. Hvala ti, drago mi je da si uživala.

      1. Bashita kaže:

        Da, on je jedan od putnika iz mojih priča. 🙂

      2. Bashita kaže:

        Da, on je jedan od putnika iz mojih priča! 🙂

Komentariši