Olimp II – Mitikas




Magarci

Ljepljive ruke tog sladostrasnog života, tih površnih intelektualnih konverzacija, plitkih ljubavi, lažnih ishitrenih zagrljaja i toplih ženskih tijela hladnih duša polako mi lome kosti i stežu oko guše…

Malnar




Pakleno je vruće. Milijardu stepeni se srušilo na Grčku, na Litohoro, to malo mjesto pored kojeg je kamp, mjesto nad kojim se zaštitnički nadvio i sam Mitikas, najveći vrh Planine Bogova. Veličanstven, savršen, božanski. Araratov brat.

Uz jednaku količinu uzbuđenja zbog konačnog početka uspona na Mitikas i urođene ljenosti i negodovanja zbog napuštanja kampa u kojem preovladava hlad i radost blizine vode, spakovah se i napustih isti.

Došli smo u Prioni (1100mnv), podnožje planine, zadnju tačku kojoj je moguće prići vozilom. Vozač se vratio u kamp, a mi smo započeli višečasovni uspon ka domu. Baja i ja smo konstatovali kako i nismo izrazito inteligentni i da bi trebali otići sa vozačem u kamp, ležati, jesti, piti i gotiviti se. A ne hodati satima po nekom kršu i kamenu na +1000 stepeni, znojiti se, mučiti. Čemu sve ovo!? Trebali smo mi sa vozačem u kamp. Vozači su pametni i odgovorni ljudi. A mi smo budale. Mi smo prave budale.

Napunili smo flaše i tjelesne rezerve vodom i krenuli polako ka domu. Usput smo se spontano podijelili u manje grupe. Hodanje do doma je izuzetno naporno. Potrebno je hodati 3-4 sata po uskoj stazi čiste i gole planine. Vruće je. Odozgo udara Sunce, Zeusovo oko. Odozdo pakleni, vreli Hadov dah i Kerberov lavež tjeraju naprijed.

Nije lako. Teže je od Musale, znatno teže. Drukčija je to planina. Podjednako, ali na potpuno drugi način lijepa. Drukčija je energija ovog mjesta.

O Mitikasu i Olimpu su ispričane sve moguće i nemoguće priče. Njegovu ljepotu je nemoguće opisati niti uhvatiti fotografijom. Olimp jednostavno treba jednom u životu vidjeti, popeti, čuti. Pogledati odozgo na svijet, Balkan, more, sopstveni položaj u koordinatnom sistemu ludnice. Ljudi su s dobrim razlogom smatrali da na ovoj planini obitavaju sami Bogovi, lično.

Sam Mitikas (2917mnv), najviši vrh Olimpa  i Grčke je 8 metara niži od Musale. Masa ljudi hoda ovim stazama svakodnevno, sklapajući sopstvene mozaike. Tek neznatno i povremeno uspijevaju uzburkati ovdašnji okean mira i tišine.

Priroda je neponovljiva. Samo onaj ko se penjao na Mitikas zna o čemu pišem. Ćutiš i hodaš, satima. Razmišljaš, rješavaš neke svoje jednačine. I nejednačine.

Nakon par sati dolazimo do doma. Nekih dvadesetak ljudi sjedi u nestvarno lijepoj bašti planinarskog doma i ćute, gledaju u more daleko ispod njih i Mitikas iznad njih. Tri velika lijepa psa veselo dočekuju one koji pristižu. Tišina. Neko sjedi i ćuti, neko sluša muziku, neko meditira, neko radi jogu..

Planinarski dom je znatno ljepši i uređeniji od onog na Musali. Čak imaju i Internet. Dovođenje infrastrukture Interneta na dom gazdaricu je koštalo 600 eura. Nepristupačno je. Zimi se jedva nazire krov ispod nanosa snijega. Svi zaposlenici na domu dolaze tu i provode 40-ak dana ne silazeći u Litohoro. 40 dana ispod samog Mitikasa. Onda odlaze kući na 10-ak dana i tako opet. Svaki dio ugrađen u dom su dovukli magarci; kade, WC šolje, računare, piće, hranu, namještaj, građevinski materijal… Magarci dan i noć hodaju gore – dolje i vuku teret, bez ljudske pratnje. Znaju put, a i nemaju kuda da skrenu. Mogu samo pravo. Uz stazu stoje upozorenja za planinare da paze na magarce koji se mogu u svakom trenutku pojaviti trčeći i vukući teret po uskoj stazi.

U domu postoje čak i tuš kabine. Topla voda. Struja. Sve što treba čovjeku na 2100mnv. Čak i previše. Sve to uzrokuje visoke cijene, kao uostalom i na svim planinarskim domovima i ostalim nepristupačnim dijelovima i ćoškovima planete. Čorba, inače sjajnog ukusa za iznemoglog i gladnog planinara, košta 8 eura. U tom trenutku vrijedi i mnogo više. Spavanje je 10 eura, sa ovjerenom planinarskom knjižicom. Inače je 12. Smještaji u kampu i svim planinarskim domovima su u našem slučaju bili uključeni u onih 300KM sa početka priče.

Nakon odmora, čaja, čorbe i tuširanja, oko 22h zatvara se dom i polazi se na počinak. Nas 13 spava u nekoliko spojenih kreveta. Zapravo spavamo svi zajedno. Prolama se glasni smijeh iz naše sobe. Upadamo u beskonačnu petlju najglasnijeg smijeha, dok u sobi do naše spavaju civilizovani i dosadni Njemci.

Zora

Na Olimp se nije otišlo. Na Olimp se pobjeglo, glavom bez obzira. Od neumjerenog pretjerivanja. Samog sebe. Od sigurne, najsigurnije zone na svijetu i učmale atmosfere grada koji gubi volju za životom.

Probudili smo se u zoru, pred sam izlazak Sunca. Još je noć. Samo se naziru konture Mitikasa na jednoj i Halkidikija na drugoj, istočnoj strani, iza udaljenog mora. Pijem čaj, čekam Sunce i slušam Trkuljino nebo. Razmišljam o Araratu. Šta li je Ararat Olimpu? Šta je Olimp Araratu? Blizanac brat, majka, otac? Svastika? Zaovinog zeta svekar iz prvog braka, od babe stric, unukov daidža, tetkin očuh?

Krećemo ka vrhu, sa prvim zracima Sunca. Naspavani, odmorni, punih baterija. Spremni za vrh. Hodamo opet neka tri sata. Vegetacija je sve oskudnija. Najrazličitiji prizori se smjenjuju i oduzimaju dah.

Prvi cilj je vrh Skala (2866mnv). Put na Mitikas vodi preko Skale. Za mnoge planinare, Skala je posljednja stanica, okrenu se i vrate. Do nje, planinarenje, iako jako naporno i dugotrajno, ipak se svodi na manje – više klasično hodanje. Nakon Skale počinje malo drukčija priča.

Mitikas

Mitikas je od Skale udaljen samo nekoliko stotina metara vazdušne linije. Ipak, potrebno je sat vremena da se do njega dođe. Put od Skale do Mitikasa predstavlja manje – više čisti alpinizam. Potrebno je prvo spustiti se na određenu tačku, po izuzetno strmom i opasnom terenu, koristeći sve moguće dijelove tijela. Prije svega – zadnjicu. I mozak. Na samoj stijeni se nalazi mnoštvo penjačkih sidrišta. Za ovaj uspon potrebno je imati penjačku opremu. Mi je naravno, nemamo. Čak ni uže. Ali imamo zadnjice. Najzad shvatam čemu služi. Odokativno utvrđujem da je provalija ispod nas nekih 1000m, dok se spuštamo po izuzetno uskoj i strmoj stazi. Strah je prisutan taman u tolikoj mjeri da pokreće, ali i tjera na oprez i punu koncentraciju. Konstruktivan, pozitivan, nikako destruktivan strah. Mnoštvo smrtovnica, u vidu pločica na stijeni ne ulijevaju nikakvu sigurnost i nadu, ali pozivaju na oziljnost, oprez i fokus. Smrt je blizu.

Nakon spusta na određenu tačku, počinje konačni upon na sami vrh. Uspon je opasan i naporan koliko i silazak. Krećemo se na sva četiri pogona. Koristimo i ruke i noge da se popnemo. Na određenim prevojima su postavljene sajle, koje su se dugogodišnjim zatezanjem i korištenjem duboko urezale u stijenu.

DSC_3202

Taj uspon, taj put od Skale do Mitikasa jednostavno nije za svakoga.

 




Između neba i mora

Momenat kročenja prvi put na Mitikas je jedan od onih top 10 momenata u životu. Jebote, vrh Olimpa.

mitikas
Enter a caption

Između neba i mora postoji taj prostor, od nekih 30-40 kvadratnih metara površine. Na savršeno jednakoj udaljenosti između neba i mora nalazi se jedna jedina tačka. Tačka apsolutnog mira i tišine. Sigurnosti. Od samog sebe. Mitikas. Olimp. Sama riječ zvuči veličanstveno. Kao i Jerusalim. Kao i sarma, istina, molitva..

Osjećaj prisustva božanskih sila i energije se razliva umom i srcem. Iako sam bio ubijeđen da Bogovi ovdje slušaju Mayales, muziku toliko savršenu i uzvišenu da je samo Bogovi mogu kreirati i razumjeti, pogriješio sam. Nisu to veseli, vedri, nasmijani Bogovi. To su Bogovi mudrosti, tišine i tame. Oni slušaju Estas Tonea, Trkuljine molitve i Tool. Ko mi ne vjeruje, neka sam provjeri.

 

 

Prvi dio

 




One Comment Add yours

Komentariši