Etna




Nosio je crnu majicu na kojoj je pisalo kako za novčanu naknadu pravi mušku djecu. Pili smo pivo i pričali gluposti. Moje posljednje veče na Malti. Mića je čitao članak iz novina u kojem je glavnu ulogu igrao lik iz Banjaluke koji je za najluđu noć pijan priveden, odveden u stanicu i pravo na jedan poziv iskoristio da pozove roštiljnicu i naruči ćevape za sebe i policajce. Smijali smo se. Vijest je na Balkanu postala viralna. Bio sam nekako ponosan. Banjaluka, iako ima 200 000 stanovnika, i nema mnogo autentičnih izvoznih proizvoda, osim Kolje, kojim se svi ponosimo. Nemamo ni poznate bendove, umjetnike, glumce, muzičku scenu, turističku ponudu. Ali eto, sada imamo njega. Najzad imamo pobjednika.

Cigara mu je visila iz usta, držao je pivo u ruci. Mrko me pogledao taj brkati, ćelavi, ogromni čovjek i saopštio da je vrijeme da gledamo Koreance kako se prežderavaju. Svakako.

Koliko su sjebani i ludi ti Azijati. Milioni ljudi gledaju jebene Koreance kako se prežderavaju. Žive od prežderavanja i objavljivanja snimaka o tome. Nemojte klikati, ionako imaju milione pregleda.

Trebamo novi potop.

Ipak, pokušavao sam da ih razumijem. Početkom svake nove godine sebi obećam istu stvar: da ću više spavati, manje hejtati i više prihvatati stvari.

Ustao sam nakon što je Draško otišao na posao, pozdravio se sa Mićom i otišao na stanicu. Red vožnje autobusa je nešto što formalno postoji na Malti, ali ga niko ne shvata ozbiljno niti se pretjerano uzda u njega. Čekao sam sat vremena i pomalo psovao krvavi oganj stojeći tako trećeg januara na sunčanom malteškom asfaltu. Panika me hvata, zakasniću na avion. Trebao sam poslušati Draška i jednostavno koristiti taksi. Tako je i bilo na kraju. Prebacio sam se autobusom do Valete, tamo uzeo taksi i platio ga 20 eura. Bio sam bijesan zbog izgubljenog vremena i tih jebenih 20 eura plaćenih taksisti za prelazak udaljenosti od 4km.  Tražio je 25. Mislim da ne bih prihvatio da platim 25 eura za taksi, po cijenu ostanka na Malti. Pa negdje moraš povući granicu. Avionska karta za Siciliju me koštala 28 eura. Stvarno ne mogu platiti 25 za taksi. Spuštanjem cijene na 20 eura osjetio sam blagi povrat sopstvenog integriteta i da život ipak ide dalje. Stigao sam u posljednji čas na aerodrom.

Catania

Letio sam 35 minuta sa Malte na Siciliju i sletio u blizini Katanije. Kao što rekoh, karta je 28 eura u jednom smijeru. Ipak, ljudi se zbog neznanja, neinformisanosti ili potrebe prebacivanja motornog vozila sa jednog na drugo ostrvo masovno odlučuju za trajekt. Trajektom se putuje par sati, po mnogo većoj cijeni. Ako se nađete u sličnoj situaciji, imajte na umu da za 28 eura možete kompanijom Ryanair letjeti sa Malte na Siciliju i obavezno izbjegavajte trajekt. Kompanija AVIBUS će vas svojim autobusima sa aerodroma do centra Katanije odvesti za 4 eura.

Sletio sam u Kataniju i njenu realnost, meni mnogo bližu od one Maltine. Iako je i ona ostrvo, Sicilija je za mene u odnosu na Maltu kopno, kontinent. Katanija, sa svojih 300 000 stanovnika (koliko ima i čitava Malta i koliko nema Banjaluka) je jedan veći, linearan grad, a ne neka čudna naseobina poput onih gradova na Malti. Vozi se desnom stranom, niko ne prima kartice i niko ne govori engleski jezik. Vozači su ljubazni i pomalo natucaju engleski. Red vožnje autobusa se prilično poštuje a sama putanja određene autobuske linije ne liči na putanju kretanja srednjevjekovne irske pijanice, kao na Malti. Mnogo je lakše kontinentalcu da razumije jednu Siciliju nego Maltu. Sicilija je ogromna. Barem iz perspektive Maltinih 316 kvadratnih kilometara, Sicilijinih 25711 čak i na prvi pogled djeluje tačno 81,36392405063291 puta više.

Greek-Roman Theatre | Ania Mendrek/Flickr

Izlazim u centru i prvo što vidim su tamne građevine sive boje. Valjda su takve zbog kamena lave od kojih su pravljene. Mnoge građevine su i obojene u sivo, s namjerom da izgledaju kao da su građene od kamena lave. Mnoštvo spomenika, fontana i katedrala čine arhitekturalni identitet ovog grada. Sve je jako lijepo, ali i već viđeno. Nikakav poseban utisak na mene nije ostavila Katanija. Možda zbog spoznaje da ću već sutra rano biti na planini Etna.

Katanija je umjetničko djelo. Lijepe građevine, zujanje Vespi, riblje pijace, blizina mora i okićeni trgovi draže čula. To je drugi grad po veličini na Siciliji, odmah nakon Palerma. Katanija se nalazi u samom podnožju vulkana Etna. Zbog same te činjenice, koja predstavlja i blagoslov i prokletstvo u isto vrijeme, Katanija je stavljena na milost i nemilost Etni. Zbog čestih erupcija i izbacivanja lave na površinu, zemljište u području oko Etne je izuzetno plodno. S druge strane, svakog trena Etna može da odluči da čitavo područje zbriše sa lica zemlje i u momentu to i učini. Dva puta je grad potpuno uništavan od strane Etne. Etna ovdje diktira svoja pravila.

Kako uopšte doći na Etnu!?

Ukoliko se nađete u Kataniji, imate dosta love, niste baš avanturističkog duha i ne želite da se cimate oko bilo čega – nema potrebe da brinete; na svakom koraku se nalaze agencije koje će vam ponuditi jednodnevni obilazak vulkana Etna i njegovih ljepota za 50, 80, 100 ili više eura. Hosteli ili hoteli u kojima odsjedate će takođe imati u svojoj ponudi slične obilaske. Etna je glavna znamenitost u Kataniji, manje – više svi dolaze samo zbog nje. Katanija postoji zahvaljujući Etni. Iako Katanija ima oko 300 000 stanovnika, glavnu riječ o tome da li grad živi ili ne nema niti jedan od njih. Etna o tome odlučuje.

Ukoliko ipak spadate u onu drugu kategoriju ljudi, ljudi koji žele sami da istražuju, pokušaju, rizikuju, a samim time i uštede – i za vas postoje razne kombinacije. Na planinu Etna se može stići javnim prevozom po cijeni povratne karte od 6,6 eura. U zimskom periodu polazi samo jedan autobus (u ljetnom postoji i onaj oko 11h) i to u 8:15 sa glavne stanice u Kataniji – to ne možete promašiti (Piazza Papa Giovanni XXIII). Kartu možete kupiti u blizini stajališta (malo je zavučena radnja) na šalteru AST kompanije. Na stanici možete pitati nekoga gdje se nalazi šalter AST agencije, svi to znaju. U jednom pravcu karta košta 4 eura, ali pretpostavljam da nemate namjeru ostajati na Etni ili se vraćati taksijem. Autobus polazi sa perona broj 15, ali kao i sve drugo u životu – i to je relativno. Meni je prodavac rekao da polazi sa jednog, a krenuo je sa potpuno drugog perona. Ali, skontaćete, nemojte biti ovca. Vidjećete ljude koji čekaju prevoz za Etnu, prepoznaćete lako bekpekere i ljude sa planinarskom opremom. Autobus vas ostavlja kod planinarskog doma Rifugio Sapienza oko 10:15 i vraća se u 16:30. To je posljednji autobus, ne želite propustiti taj autobus. Osim ako želite platiti 150 eura za taksi.

Dom se nalazi na visini od oko 2000 metara. Odatle se možete žičarom odvesti na visinu od 2500 metara po cijeni od 30 eura (povratna karta). Naravno, taj put možete preći i pješice za 0 eura, kao što sam i ja uradio. Potrebno vam oko dva sata. Tu se nalaze skamenjene rijeke lave.

Dalje od toga ja nisam išao, ali ono što znam je da odatle, pa sve do 3000 metara je moguće doći džipom za 33 eura.

Sav ovaj put, sve do 3000 metara (2900) visine možete prehodati. Za to će vam trebati 4-5 sati laganog hoda. Ali nemojte to posmatrati kao 4-5 dosadnih sati običnog hodanja. To je 4-5 sati hodanja po vulkanu – planini, po Etni. I nemojte slušati ljude koji vam govore da ne možete. Oni će htjeti da vam prodaju uslugu. I generalno, nemojte slušati ljude koji vam govore da bilo šta ne možete. Oni hoće da vas kontrolišu na određeni način. Uspon uopšte nije zahtjevan.

Kada stignete na 2900 metara visine, moraćete da se vratite ili da platite vodiča 25 eura ukoliko želite dalje. Koliko sam ja upućen, rendžeri vam ne dozvoljavaju da sami ispenjete tih poslednjih 350 metara visine. Dakle, tih 25 eura morate platiti u svakom slučaju ako želite doći na sami vrh vulkana. Uz autobusku kartu, sve bi vas moglo koštati oko 30 eura. Veoma velika ušteda ako uzmete u obzir da niste platili žičaru i džip (30 + 33 eura)

Za 85 eura možete iznajmiti i električni mount bike. Za nešto manje novca možete iznajmiti i obični mount bike.

U koje god godišnje doba da idete morate ponijeti vodu, hranu, toplu odjeću i gojzerice, čizme. I da, eure.

Ma samo treba tih eura imati i sva su vam vrata otvorena.




Etna

Ustao sam rano, pokupio kapu, šal i rukavice i zaputio se na glavnu stanicu u Kataniji. Danas je već ozbiljno zahladilo. U samom gradu čak počinje i snijeg da pada. Kupujem kartu za međugradski autobus koji prolazi kroz Nicolosi i završava vožnju na planinarskom domu, na nekih 2000 metara nadmorske visine. Prihvatljiva cijena – 6,6 eura za povratnu kartu. Vožnja traje dva sata, sa uobičajenom ali meni neshvatljivom tridesetominutnom pauzom u gradiću Nicolosi. Nasumični Norvežanin i ja se iščuđavamo fenomenu polučasovne pauze na putovanju od dva sata. Sigurno vozačev brat drži jedinu kafanu koja se nalazi uz stanicu, pa na taj način popravljaju budžet porodice. Hladno je, vjetar je nepodnošljiv. Iako ne postoji bojazan da ću skidati odjeću pred trećim licima, nisam ponio duge gaće.

Uspon se nastavlja i ukazuju se nestvarni prizori zatrpanih domaćinstava već skamenjenom lavom. Čitava Etna, koja je zapravo ogromna planina je prekrivena lavom. Nisam vidio ni jednu stijenu koja se tu nalazi oduvijek, koja nije izbačena iz zemljine utrobe. Već polako počinju da se ukazuju nanosi snijega pored puta. Vjetar nemilosrdno duva i baca mi pahulje snijega u oči dok izlazim iz busa.

Stigli smo. Etna se ukazala u svojoj punoj ljepoti. Svi putnici se zapućuju do stanice za žičaru, koja danas zbog katastrofalnih vremenskih uslova ne radi. Okrećem se oko sebe i pokušavam identifikovati još neku budalu spremnu za uspon pješice. Spontano se izdvaja grupa od nas 7 i započinjemo uspon. Tu je i Norvežanin sa prijateljem iz Holandije, dva kineza i mađarski mladi bračni par. Prva dvojica su već bili na Etni par dana ranije, ali su došli sa druge strane, iz Taormine i vrijeme je bilo savršeno. Pokazivali su mi slike nestvarno lijepih prizora kojima su svjedočili. Siguran sam  da je i oko nas ista tolika količina ljepote, ali nisam u stanju da vidim ništa što je od mene na većoj udaljenosti od 10 metara, doslovno. Vrijeme je pakleno. Niko se osim nas nije penjao danas. Ljudi su ostali na domu, piju vino, sankaju se, jedu. Ipak, ne nerviram se. Šta sad mogu, tu sam gdje sam. Ne mogu uticati na vrijeme. Prihvatam.

Hodamo kroz oluju. Okrećem se i vidim da Kineza više nema na vidiku. Odustali su, siguran sam. Obojica su došli u patikama. Azijati, ko bi njih skapirao!?

Hodam i borim se za svaki uzdah. Vjetar nemilosrdno duva, razbija grudi, a tvrde ledene pahulje vam se zabijaju u lice i oči, izazivajući bol. Okrećemo se i penjemo hodajući unazad. Smijemo se, upoznajemo, konstatujemo hladnoću i napor koji ulažemo, dok Etna nastoji da nas slomi. Norvežanin pokušava da nam dočara veličanstvenost prizora koji se gotovo sigurno pružaju oko nas. Pitam se da li uopšte postoje. I ako postoje da li ih je uopšte briga što ih ne vidimo. I da li mi svojom spoznajom o postojanju nečega, čulnim doživljajem i konstatovanjem udahnjujemo život tome nečemu.

Teško da je ikad iko hodao po Etni, a da mu se analogija sa ženom nije nametnula sama od sebe. Vulkan. Planina. Lijepa, snažna, nepredvidiva, nemilosrdna Etna. Nesagledive, slojevite ljepote koja oduzima dah (najvjerovatnije). Mudra Etna. Žrtvujete se i borite da je osvojite. I dok konzumirate njenu ljepotu svim svojim čulima, osvajajući je, niste ni svjesni da u svakom trenutku može da eksplodira i da vas pretvori u pepeo.

Ukazuje se i Isus (Hesus). Pravimo selfi i nastavljamo uspon. Hladnoća razbija kosti. Ipak, uspon je taman toliko naporan da njegovo savladavanje zagrijava čitavo tijelo. Nakon 3km uspona, pred zadnjom stanicom žičare ukazuju se rendžeri u kamionetu. Niko osim nas 5 budala nije se usudio penjati danas. Čak su i dva Kineza odustala. A Kinezi ne odustaju. Rendžeri galame na nas i govore nam da se odmah vratimo i da ne nastavljamo dalje. Preopasno je, tvrde. Mi oklijevamo. Navodno je skamenjena rijeka lave tik ispred nas, trebalo bi to vidjeti. Oni insistiraju da se vratimo. Mađari se lome. Rendžeri nam nude da nas odbace nazad do kampa, na prikolici kamioneta. Zvuči dovoljno ludo i zabavno, pristajemo.

Nekako se penjemo na prikolicu i oni započinju brzi spust kamionetom sa Etne. Dostigli smo nekih 2500 metara. Smijemo se, prehladno je. Više se ne krećemo sopstvenom snagom, što temperaturu tijela još više snižava. Činjenica da jurimo niz Etnu u prikolici čini situaciju još hladnijom i smješnijom. Krećemo se brzo, vjetar nas šiba a Mađaru je i brada zaleđena. Spuštaju nas do kampa, utrčavamo u restoran, pijemo toplu čokoladu i prebacujemo se na vino. Treba da čekamo još 4 sata na autobus, za koji ni mi ni bilo ko drugi u kampu nije siguran da će uopšte doći, zbog vremenskih neprilika.

Opcija nam je ponestalo, a norveška ideja ispijanja nekoliko flaša vina je prihvaćena svim rukama. Grijemo se, smijemo, pričamo i upoznajemo. Petlja se jezikom. Pijan sam. Bilo je oko 15:30 kada sam izašao da zapalim cigaretu i tu posvjedočio brzom razilaženju oblaka i ukazivanju istih onih prizora o kojima je Norvežanin govorio. Ugledao sam krater na udaljenosti od nekih 500 metara i potpuno spontano otrčao ka njemu. Bio sam pijan i imao sam pola sata vremena da vidim bilo šta, u najboljem slučaju. Razvedrilo se. Sa kratera sam jasno mogao da vidim Kataniju i more u daljini. Vedrina je potrajala kratko, nekih 15 minuta, kao da se desila samo zbog nas, kao da se Etna sažalila nad nama i odlučila da nas počasti nevjerovatnim prizorima kratera, mora i ogromne planine prekrivene skamenjenom lavom.

Hostel

Jelena je Belgijanka. Neobično ime za jednu Belgijanku, znam. Samim ulaskom u hostel, nju sam upoznao. Pričala mi je o Etni, koju je isti dan obišla u organizaciji hostela, za 80 eura.

Prvu noć sam se nakon kraćeg obilaska grada, s namjerom da uspostavim osnovnu orijentaciju, vratio u hostel da se odmorim. Fini ljudi koji su sjedili u kuhinji su me pozvali da večeram s njima. Nakon što sam ih inicijalno iz neke naučene glupe učtivosti odbio, dok je stomak negodovao, a uslijed njihovog insistiranja, odlučio sam da im se ipak pridružim. Jelena mi je predstavila Njemca Domenika (27) i Đorđa (mator) – Srbina.

Domeniku je sutra 27. rođendan i obećava da će nas častiti. Iako je Jelena u hostelu tek par dana, on je već zaljubljen u nju. Potrebna je sekunda se to vidi. Udovoljava joj u svemu, svakom njenom prohtjevu. Čak je ošišao dugu kosu jer je ona primijetila kako izgleda smiješno. Takođe, odjednom je počeo da nosi košulje i džempere. Prelazi pola grada da nađe vino koje ona pije. Jelena je draga, ali ne zna kako da postupi s njim. Sve to je guši, njegova potreba da joj konstantno ugađa u svemu. Drži ga u dubinama svoje frendzone, jer je on dobar čovjek i ne želi da ga povrijedi. On, s druge strane, svu svoju energiju troši u nastojanju da shvati po kojem algoritmu žene daju (ili barem Jelena). Prihvatam.




Posljednjih mjesec – dva putuje po Evropi bez posebnog cilja i pokušava da se pronađe. Ne želi da se vrati u Njemačku. Ponio je sa sobom i ukulele i pokazao mi šemu osnovnih akorda i hvatova. Trebalo mi je pola sata da savladam osnove tog simpatičnog instrumenta i da odsviram nemoj srećo, nemoj danas. Prijatan, fin, sa svima se slaže. Prefin. Uznemirujuće prefin. Nenamjerno svakim svojim potezom sve dublje penetrira u njenu frendzonu.

Jelena je sa mnom u sobi. Tu je još i Jurij, Rus koji dane provodi u sobi, samo u donjem rublju i insistira na otvorenim prozorima dok u sobi ne bude praktično minus. Gasi grijalice. Valjda je rođen u jebenom Sibiru. Rumunka Ivana je u konstantnom verbalnom konfliktu sa njim zbog toga. Niko ga u sobi i hostelu ne podnosi, a ni on nikoga ne podnosi. Osim mene. Saznavši da sam Srbin, počeo je da me grli, da insistira na fotografiji, da mi čestita predstojeći Božić i govori mi kako smo mi braća i kako nas neće iznevjeriti.

Jurij

U sobi su i doktor fizike iz Indije, mladić iz Argentine i bračni par iz Italije. Etna je razlog zbog kojeg su svi tu. Svaki razgovor počinje i završava s njom. Etna je sveprisutna. Sve se dijeli, svi se druže, provode vrijeme u kuhinji i za stolom, lijepa je atmosfera, iako se seksualna tenzija osjeti svim čulima.

Jelena je draga, duhovita i hrabra. Započeli smo razgovor o Palestini, u kojoj je ona provodila vrijeme mijenjajući svijet. Boravila je u izbjegličkim kampovima, učila djecu francuski i engleski jezik, pokušavala da ih ilegalno prebacuje preko Zida i suočavala se sa hladnim cjevima izraelske vojske. Iako je jako zanimljiva, pametna i vjerovatno jedina normalna osoba u hostelu, držao sam distancu, prije svega jer nisam želio da prefini Domeniko osjeti bilo kakvu prijetnju. Odbijao sam njene pozive da im se pridružim u izlasku.

Nekada osamdesetih godina prošloga vijeka, njen otac i trudna majka su bili na autostoperskom putovanju kroz tadašnju Jugoslaviju. Našli su se u nekoj vrsti nevolje tumarajući po vrletima neke od tih 6 republika noću i tražeći pomoć, čuli su plač djeteta u obližnjoj kući. Pomislili su kako bi tu mogao biti neko budan. Neko spreman da im pomogne. Pokucali su na vrata i ljubazni ljudi su im ponudili pomoć, prenoćište, sklonište, iako nisu govorili engleski. Novorođenče u kući se zvalo Jelena. Oni su iz zahvalnosti nedugo potom odlučili da svom djetetu daju to, za njih neobično ime.

Pričao sam joj o Kosovu, Jugoslaviji, Bosni, Miloševiću i nekoj svojoj verziji priče o raspadu te zemlje. Objašnjavala mi je kako je javnost u njenoj zemlji gledala na bombardovanje Srbije – protuzakonit ali apsolutno opravdan čin. Pokušao sam da joj približim svoju istinu. Pričala mi je o napadima u Briselu i strahu u kojem žive od tada i kako se polako navikavaju  na njega. Njihov svijet se promijenio. 

Prijatno društvo. Sa Đorđem započinjem razgovor koji se tipično odvija između ljudi koji govore isti jezik kada se nađu u tuđini. Đorđe tu kuha gotovo svaku noć, iako je i on samo gost. I dobro kuha. Inače se bavi nekim mutnim poslovima. Ima preko 50 godina. I tetovažu ruže na vratu. Rom je, Cigan – kakogod. Djeluje fino, iako u jedinici vremena izgovori previše irelevatnih stvari. Fin, ali osrednje naporan lik, sa svojim upadima u razgovor i konstantnim nametanjem pogrešnih tema koje nikoga ne zanimaju, ali se pristojno smješkaju. Prihvatam, usamljen je i želi da se druži sa mladima.

Pokazuje slike svoje kuće Jeleni, poziva je da dođe kod njega u Beograd, traži od nje da mu pokaže sliku svoje majke. Nastoji da bude fin, prema svima. Drag joj je. Svima je drag.

Samo ja zapravo shvatam da je u pitanju manijak. Seksualne prirode, vjerovatno. Dok nazdravljamo sa osmijehom na usnama i ispijamo vino, Domeniko i Jelena nas slušaju dok govorimo na srpskom i pokušavaju da shvate o čemu pričamo. Simpatičan im je naš jezik, iako i ne slute o čemu govorimo. On me dovodi u najneprijatniju situaciju ikada komentarišući Jelenu na najmasnije načine, konstatovanjem kako bih ja trebao da joj pokažem srpsku stvar i kako su Srbi ultimativni jebači. Kako je ona željna svega toga i kako je taj debilčić i njemačka pičkica nikad neće zadovoljiti. Treba joj muškarac, Srbenda. Treba večeras da to odereš, da joj daš metak.

Doživljavam neprijatnost s kojom se vjerovatno nikada ranije nisam sretao. Novi nivo neprijatnosti. Jelena se smješka i podiže čašu. Ja se kiselo smješkam.

Stvarno smo najgori na svijetu.

Posljednju noć smo se napili. Domeniko je otvorio žestoki uzdah Etne. Jelena mi se žalila na čudni odnos koji se dešava sa njim, a ja sam je upozorio na Đorđa. Djevojke koje su bile sa njim u sobi par dana ranije su tražile premještaj. Neka vrsta seksualne frustracije dominira njegovim ponašanjem i karakterom.

Domenikova pažljivost prema svima počela je i mene da iritira. Klasično zapadnjačko preseravanje. Fin je, ljubazan, smješka mi se, a zapravo me hejta jer sam sa Jelenom u sobi  i zato što ona radije provodi vrijeme dijeleći cigarete sa mnom i pričajući o Palestini, nego s njim. Iako sam sve vrijeme držao blagu distancu od svih tih ludaka u hostelu, zadnju noć sam odlučio da intervenišem. Pijan, naravno. Kao veliki poznavalac žena, priznati ljubavnik, idejni tvorac i jedan od autora seksističkog manifesta, prebacio sam nogu preko noge, nalaktio se držeći cigaretu u jednoj i koZnaKojePoRedu pivo u drugoj i onako raspojasan i neuredan počeo da objašnjavam tom mladom Germaninu kako i šta treba da uradi. Nek sam proklet, mislio sam. Zašto ja ikome ikada dajem ljubavne savjete, dovraga!? 

A zašto da ne? Ionako su svi luđaci u ovom hostelu. On mi je pomalo drag, a još pomalije me nervira sa svojim patetičnim forama. Odakle mu uopšte ideja da će plišanim medama i ukulele – forama smuvati jednu luđakinju koja spašava svijet po Palestini, putuje sama i spava na otvorenom. Boli me uvo. Badnje je veče. Ionako me niko ne poznaje i nikada me više neće vidjeti, mogu biti šta god želim, pa i pijani doktor Savjeta. Sutra ionako odlazim. Na taj način ću izbjeći mogućnost ponovnog susreta i suočavanja sa činjenicom da sam svojim idiotskim savjetima vjerovatno upropastio tog mladog čovjeka.

U zoru sam se izgrlio sa Jurijem i napustio Kataniju, udaljavajući se od Etne, putujući 18 sati i provodeći Božić svečano i radosno, u krugu samog sebe.

Prihvatam.




14 Comments Add yours

  1. Maja Bunčić kaže:

    Ostavi publiku na kraju prve sezone! A koje savete si dao, a kako je reagovao neiskusni German, a zna li se ikako šta je bilo po tvom odlasku?

    1. Srdjan kaže:

      Ne zna se ništa. Ne želim da znam 🙂 govorio sam mu kako o šta treba sa ženama, zamisli 🙂

  2. Šta bi mu sve rekao da si Žene ranije pročitao! Oduševljena sam. Zbog tvoje priče sam poništila kartu u prevozu, da je na miru pročitam. Ovo je za share 🙂 E, smejala sam se.

    1. Srdjan kaže:

      Hahaha hvala ti MajuŠ dragi 🙂

  3. P.S. Kliknula sam i na Jasmin i na Gorenje.

  4. Iv kaže:

    Pozdrav od devojke koja je trazila da promeni smestaj iz te sobe 🙂

    1. Srdjan kaže:

      Pozdrav djevojko :)) jesam dobro opisao? :))

      1. Iv kaže:

        Lepse nego sto bih ja 🙂 – mislim na hostel i na stanare 🙂

        1. Srdjan kaže:

          :)) hvala

  5. Iv kaže:

    Bez sale, svidja mi se opis. Jako je realan a opet nije vulgaran kao sto bi moj bio. I postovanje za spisak putovanja, bacila sam pogled na listu. Ja sam putovala dosta ali bez stopiranja, uglavnom low cost i bezbedni hosteli jer obicno putujem solo.

    1. Srdjan kaže:

      i ja soliram, kapiram 🙂

      1. Iv kaže:

        Tek sad videh da si bio i u Jordanu, svaka cast. Petra mi je neostvarena zelja. A i ovaj tool za “moj svet” je sjajan. Napravila sam i za mene 🙂 bas cu da je updatujem svaki put 🙂
        https://www.amcharts.com/visited_countries/#AT,BE,CZ,DE,DK,ES,GR,HR,HU,IS,IT,MK,NL,PL,PT,RO,RS,SE,SI,SK,VA,MT,XK,PR,US,MA,IL

        Pitam se da li oni polupani jos zive u hostelu u Kataniji…

        1. Srdjan kaže:

          Hahaha Djordje sigurno i dalje docekuje ljude…

Komentariši