Divna, mila, lijepa, gizdava…




Ideja pisanja o ovoj zemlji mota mi se po glavi već neko vrijeme. Mnogo se o njoj govorilo, uglavnom u negativnom ili, u najboljem slučaju, komičnom smislu. Za nju kažu da je evropska najbolje čuvana tajna, da je između istoka i zapada (kao i za svaku drugu zemlju na planeti), da je zemlja u obliku srca, da je srce Evrope… O njoj se rijetko piše u kontekstu destinacije koju treba da posjetite. Jedna od specifičnosti koja karakteriše tu zemlju je činjenica da je ljudi koji žive u njoj ne poznaju gotovo koliko i ljudi koji nisu njeni stanovnici.

Ipak, da su okolnosti drukčije, meni lično bi bila prva na listi zemalja koje moram vidjeti.

Međutim, okolnosti su takve da sam čitav dosadašnji život proveo upravo u njoj – Bosni i Hercegovini




Bosna i Hercegovina

Prvi dio imena joj potiče od indo-evropske riječi Bosana što znači voda. Drugi dio imena potiče od imena drevnog vođe – Herceg Stjepana.

Tako je, o njoj ću pisati. Zašto? Zato što je neopravdano zapostavljena i rijetko ko o njoj piše. Zato što tek treba da je otkrijem i proputujem. Zato što se itekako ima o čemu pisati. Zato što joj je to potrebno. A i zaslužila je. Zaslužila je da bude prikazana u nekom drugom, za nju neuobičajenom svjetlu. Ne opet u svjetlu (mraku) rata, siromaštva, korupcije, sranja. O Bihaću i Kupresu sam već pomalo pisao. Takođe i o selima Preodac i Rore. Mnogi moji poznanici i drugari širom svijeta nemaju pojma o Bosni, a jako ih zanima. Malo šta se o njoj zna osim toga da je posljednja na svim mogućim listama vezanim za razvoj i napredak. I da je razarana ratom.

Putujući po svijetu počeo sam sve više da cijenim region u kojem živim i da uviđam i shvatam  gomilu stvari. Ne bih da dužim priču o toj listi, ali ono što je relevatno za tekst je to da:

– ljudi se po svijetu oduševljavaju raznim stvarima kojih na prostoru Bosne (i Hercegovine) ima u izobilju,
– ljude koje srećem jako zanima BIH,
– ljudi nemaju pojma o BIH (to važi prije svega za ogroman broj ljudi koji žive u njoj, pa i za mene),
– ljudi misle da je Bosna (i Hercegovina) opasno mjesto,
– ljudi imaju čitav niz predrasuda o toj zemlji i neinformisani su (misle da se još uvijek koljemo, iznenade se kada ustanove da imamo tv i internet, misle da su Srbi došli iz Srbije devedesetih i da je u pitanju muslimanska zemlja…)
– prave putnike u suštini najviše zanima upravo ono čega je Bosna prepuna: prirodne ljepote, sjajni, čudni i u principu dobri ljudi i – disfunkcija (isto važi i za Gruziju recimo – pri samom vrhu must – see liste svakog putnika, iz istih razloga).

Ljudi koje zanima Bosna, ruku na srce, nisu klasični turisti puni love koji će masovnim dolascima bacati novac u crnu rupu trouglastog oblika. Ipak, to su ljudi, nomadi, putnici. Ljudi koje zanima Istina, haos, disfunkcija. Ljudi koji putuju, pišu, govore i šire riječ o prostoru u kojem živimo – najčešće pozitivnu riječ. Niko ne očekuje mnogo od Bosne i svi se veoma brzo najprijatnije iznenade. Prije svega ljudima i prirodom.

 

 




Kako funkcioniše Bosna!?

Funkcionisanje je onako prilično egzaktan termin i ne bih se ja sada upuštao u taj verbalni avanturizam i govorio za Bosnu da radi to – funkcioniše. Bosna, prije svega, ne funkcioniše. Ona egzistira, recimo. Na aparatima.

Bosna i Hercegovina je država koja se sastoji od 2 entiteta i jednog specijalnog grada – distrikta Brčko. Distrikt je nastao kao posljedica činjenice da povezuje dva veća dijela Republike Srpske što ga čini izuzetno važnim za njen teritorijalni integritet i direktnu vezu Beograda i Banjaluke. Upravo zbog toga, važan je i drugom entitetu. S obzirom da smo poznati po nedostatku nadarenosti za dogovor, odlučeno je da Distrikt bude – ničiji.

Laik bi pomislio da su nazivi tih entiteta, jelte, Bosna i Hercegovina. Ali ne. Jedan se zove Republika Srpska, a drugi Federacija Bosne i Hercegovine. Da, nije greška – drugi entitet se zove Federacija Bosne i Hercegovine, jer predstavlja zajednicu hrvatskih i bošnjačkih opština. Republikom Srpskom vlada jedan jedini lik (u daljem tekstu the Dude) sa svojim marionetama i vlast je centralizovana. Taj entitet, nastao kao posljedica potrebe Srba unutar BIH da imaju svoj komad neba pod kojim neće biti preglasavani, ima sve elemente državnosti osim međunarodnog priznanja i (odnedavno) vojske.

Ono što je posebno zanimljivo kada je Republika Srpska u pitanju je njen glavni grad. Naime, iako je Banjaluka administrativni centar, najveći grad i de facto glavni grad, de juro stvari stoje potpuno drugačije. U Ustavu tog entiteta i danas stoji da je njegov glavni grad – Sarajevo. Ta činjenica možda i ne zvuči toliko zanimljivo, ukoliko niste upoznati sa teritorijalnom podjelom unutar Bosne i Hercegovine. Ukoliko jeste, jasno vam je da se grad Sarajevo uopšte ne nalazi u Republici Srpskoj.

S druge strane, Federacija se sastoji od 10 kantona, od kojih svaki ima sopstvenu Vladu. Dakle, u smislu političke organizacije, Bosnu (i Hercegovinu) čini 14 vlada: Vlada RS – a, Vlada Federacije, 10 kantonalnih Vlada, Vlada Brčko Distrikta i konačno – Vlada Bosne i Hercegovine. Potonja, gle čuda, nema pretjeranu moć, pretežno se bavi spoljašnjim pitanjima i ja lično i nemam pojma ko su uopšte ljudi koji je čine. Mislim da se to i ne zove Vlada nego Vijeće Ministara (evo, Katić me upravo ispravlja i kaže da mi to zovemo Savjet Ministara, a oni Vijeće). Uglavnom, značajan procenat stanovništva ove zemlje je uključen u vlast direktno ili indirektno.

Komplikovano?

Samo polako…




Dok se svi ti likovi igraju vlasti i tripuju da su važni i da ih se, eto, nešto pita, odluke zapravo donosi neki frajer kojeg bira Međunarodna zajednica i u narodu je poznat kao Visoki Predstavnik iste. Doduše, ruku na srce, u RS – u the Dude vedri i oblači.

Ono malo stvari koje u ovoj zemlji funkcionišu, zapravo funkcionišu pomoću nečega što se zove nacionalni ključ. To je tek zabavno. Njime se u BIH sva vrata otvaraju. U državnim institucijama odnosi broja zaposlenih se određuje pomoću njega. Odnos broja zaposlenih pripadnika tri konstitutivna naroda mora biti proporcionalan odnosu sa posljednjeg popisa stanovništva. Stručnost je, naravno, u drugom planu. U sistemu jednačina Bosne i Hercegovine faktor najveće težine je nacionalnost. Zato je Bosna (i Hercegovina) zemlja kojoj je trebalo par godina da održi popis i još par godina da objavi rezultate istog – rezultati određuju sve. Iako su žene u Bosni i Hercegovini po meni među najljepšim ženama svijeta kojeg sam vidio (uz Ukrajinu, Rusiju i Srbiju), izbor za najljepšu ženu iz BIH takođe funkcioniše na isti način. Jedne godine to mora biti Srpkinja, sljedeće Hrvatica a potom i Bošnjakinja. Tako je i sa Evrovizijom. Nebitno je ako ste recimo Hrvat i imate sjajnu pjesmu – ako ove godine nije vaš red, nemate pravo da nastupate.

Komplikovano?

Samo polako…

Sve to nekako je funkcionisalo godinama i baš smo se super sve dogovarali dok se iz najmračnijih dubina disfunkcije nije pojavilo biće iz bosanske mitologije sa glavom Sejdića i tijelom Fincija i počelo da traži svoja prava. E, tad se sve sjebalo i palo u vodu. Naime, jedan od ovih likova je Rom a drugi Jevrej i oni su, sram ih bilo, odlučili jedne godine da se kandiduju na izborima za neku poziciju u toj državi (Predsjedništvo i Dom Naroda). Kao što se već naslućuje iz prethodno objašnjene organizacije ove zemlje – rupa u Ustavu BIH (koji zapravo predstavlja aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma i očito je u koliziji sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima) im ne dozvoljava da se kandiduju jer nisu ni Srbi ni Hrvati, a bogami ni Bošnjaci. Naišli su na zaključana vrata. Vrata koja nacionalni ključ nije mogao otključati. Bijes i rika ovog  ranjenog mitskog bića čula se sve do Strasbourga. Tužili su državu, dobili presudu i sada se sve vrti oko nesposobnosti BIH da realizuje presudu i određenih sankcija koje su joj nametnute zbog toga od strane Međunarodne zajednice. Tu već sva priča postaje komplikovana i dosadna.

Šah-mat!




Još!?

To je zemlja kojom vlada par kauboja. Zemlja u kojoj se djeca rađaju bez matičnih brojeva, u kojoj više ne možete izvaditi pasoš, jer eto, nema više knjižica za štampanje tog dokumenta. Zemlja podjela. Zemlja u kojoj smo sve podijelili, pa i Tišinu – postoji srpska i hrvatska Tišina. Zemlja u kojoj jedna kompanija isuši kompletno jezero i uništi čitav jedan ekosistem, bez posljedica. Samo u BIH takvo nešto nije big deal. Ko ga jebe, pašće kiša opet. Ukoliko napravite prekršaj, policijskog službenika ćete vrlo jednostavnom metodom zvanom podmićivanje uvjeriti da je ispravno da vam progleda kroz prsteDjeca političara dobijaju kredite od 3 miliona maraka, a na pitanje na tu temu od strane tek pokojeg preostalog novinara koji ima kičmu, njihovi očevi odgovaraju sa: Šta fali, moj sin je dobar momak!?. Drugi postavi ženu na mjesto direktora bolnice i kaže: Šta fali!? Dobro je da na toj poziciji bude osoba sa jakim vezama.

Premijerka boljeg entiteta (istog entiteta koji se pokušao zadužiti kod privatnog zelenaškog fonda) izjavljuje pred uključenim kamerama da se od njenog dolaska na vlast životni vijek stanovništva povećao i da nije istina da ljudi napuštaju BIH (!?). S druge strane, fakultetski obrazovana djeca ljudi koji su provodili godine na ratištima danas organizuju izložbe svojih odbijenica za posao (nije nikakva metafora, već prava izložba). Nedavno objavljeno istraživanje pokazuje da je BIH sa svojih 43,6% ljudi koji su u dijaspori apsolutni evropski rekorder po broju ljudi koji su se rodili u toj zemlji i napustili je. Šta fali!?

Šta fali!?

Pa ništa zaista, mi smo oguglali na sve to. Ljudi i dalje žive. I čini se da ih ništa u tome neće omesti. Možete otići ili ostati i smijati se tome. Možete i pokušati da se borite kao malobrojni, ali ćete prije naići na podsmijeh nego na podršku.




Zbog svega toga smiješno je BIH uopšte posmatrati kao državu. Ona nikada neće biti pristojna država. Srbi i Hrvati će uvijek gledati ka svojim maticama, a Bošnjaci pokušati ignorisati činjenicu da u RS žive konkretni ljudi i da ih ima mnogo i da velika većina njih jednostavno ne želi isto što i oni. Političari će koristiti taj haos da izbjegnu suočavanje sa pravim problemima i vrtiće nas zauvijek u beskonačnoj petlji nacionalizma.

Ljudi u Bosni (i Hercegovini) su oguglali na sve, ne razmišljaju o tome. O tome da žive na zaista jedinstvenom mjestu. Nevjerovatno lijepom, ali disfunkcionalnom i komplikovanom u tolikoj mjeri da je to zaista egzotično. BIH egzotika je sadržana upravo u njenoj disfunkciji. I zato mi se čini licemjernim izvoziti iluziju i prikazivati je kao heartShaped Land and shit. Kao zemlju tolerancije i suživota. Kao državu uopšte. Treba je prikazati u svjetlu Istine – smiješna, luda i lijepa zemlja. I sigurna. Nevjerovatno je koliko je Bosna (i Hercegovina) zapravo sigurna zemlja. Ne zbog uređenosti i strogih zakona, već upravo zbog mentaliteta ljudi. Kao i Palestina. Jedan Pariz, koji svi posmatramo kao grad svjetla i ljubavi je zapravo opasniji od bilo kojeg kutka ove države. Garantujem to.

Možda treba izvoziti i promovisati upravo to – Istinu. Njenu disfunkciju. Njene prirodne ljepote. Ravnodušnost bosanskog čovjeka, iskazanu kroz neizbježni humor. To je ono naše, autentično. Po tome smo oduvijek bili poznati. Gotovo sam siguran da takav haos ne postoji nigdje u svijetu. Meni je to prezanimljivo. Putovanja su mi pomogla da, udaljavajući se od svoje zemlje i grada, oboje počnem posmatrati očima stranca. A strance zanima upravo to – BIH disfunkcija, ljepota, ljudi…

 




Ali…

I dok se mi svi zamaramo nacionalizmom i nacionalnim ključevima, livanjski konji trče slobodno po Krugu, ne mareći za bilo šta i tek povremeno blokirajući cestu oko Livna i izazivajući divljenje ili nerviranje nekog nervoznog Bosanca koji čeka da prođu, ne shvatajući kakvom prizoru svjedoči. Vrbas će i dalje divljati kroz Tijesno, a u Trebišnjici će se ogledati Leotar i Trebinje. Vodu Tare će ljudi i dalje piti duž čitavog njenog toka, prašuma Perućica će mudro ćutati, a stećci će odoljevati zubu vremena. Višegradska ćuprija će nastaviti da broji svoje vijekove i da se smije glupim Bosancima kao što to već i radi vijekovima. Samo glupi Bosanci (i Hercegovci) nikad neće shvatiti kakva im je ljepota i raskoš ostavljena u amanet i nastaviće živjeti unutar svojih umišljenih granica, bez želje da ih pređu.

BIH je i danas zemlja sevdaha, bureka i ćevapa. Zemlja Olimpijade, kafe, najljepših žena i planina i čiste vode. I Bosna i Hercegovina, dvije geografski i mentalitetom različite oblasti, dvije podjednako lijepe, ali suprotne energije. Zemlja najboljeg humora i možda najboljeg rokenrola u bivšoj Jugoslaviji. Pa kod nas se ukazala i Marija sa Isusom, a bogami i piramide. Zemlja dobre hrane. Pomiješanih mirisa tamjana i loja. Zemlja ratova i hrabrih ljudi, spremnih da se odupru tiraninu, kao što su to učinili 1914. godine.

Ideja

Ideja ovoga posta je da napravim uvod u seriju tekstova koje planiram da objavljujem o mjestima koja sam obišao i koja tek planiram da obiđem u Bosni i Hercegovini. I trebam pomoć. Ideja je da čitaoci takođe učestvuju u samom pisanju priča na način da mi šalju sugestije, kritike, savjete i prijedloge o mjestima vrijednim posjete i pričama vrijednim pisanja. Otvoren sam za sve. Ukoliko imate i fotografije vrijedne objavljivanja, slobodno šaljite. Pišite.

Ideja je da učim o zemlji u kojoj živim i dijelim naučeno.

Ideja je da pišem o Bosni i Hercegovini na način na koji vjerujem da je vidi neko ko je posmatra sa strane – kroz oči putnika.




Ideja je da jednom zauvijek raščistimo sa ljudima iz Srbije pitanje suštine bureka. Da je Burek pita isključivo sa mesom i ništa više. Da apelujemo na njih da prestanu izmišljati burek sa eurokremom ili ne daj Bože – sirom. Da se jednoga dana složimo oko toga.

Ukoliko imate na umu neka super mjesta vrijedna posjete – javite se.

Ukoliko dobro baratate engleskim jezikom i baš baš imate višak vremena i možete pomoći u prevođenju – javite se.

Ukoliko ste neka prezgodna gospođa koja ima puno love i vikendaju na nekom super egzotičnom mjestu, javite se i izvedite me iz ove vukojebine. Ja stvarno više nemam živaca za ovo sranje, majke mi.

Jebote, preznojio sam se..

Bolan!




Pojedine fotke preuzete sa stranice Fotke by teica

Verzija na engleskom jeziku.

24 Comments Add yours

  1. dushi kaže:

    Predivno, predivno! Koliko god bilo čudno i apsurdno, tursiti se iznenade koliko je BiH sigurno mjesto… mnogo sigurnije nego mjesto ili zemlja iz koje oni dolaze, a koje u cijelom svijetu važe za romantične, lijepe zemlje, destinacije za medeni mjesec i slično…

    1. Srdjan kaže:

      Hvala. Jeste, upravo je tako. Pokušao sam opisati Bosnu kao što bih opisao neku drugu, meni stranu zemlju. I opisati impresije koje meni prenose stranci o Bosni. Recimo, najviše se pogube kada čuju da se drugi entitet zove Federacija BIH, a država – samo BIH 🙂

  2. Izgore mi ručak tamo negde kod nacionalnog ključa. Imam nešto i ja od tekstova, al’ samo ovo popularno, Sarajevo, Mostar i Višegrad, ako ‘oćeš priču nekog iz Srbije ko je prvi put otišao uBosnu u 32. godini života i vratio se zabezeknut prirodom i zbunjen svim ljudskim glupostima. Čak mi ni posle one naše priče i ovog teksta, ništa još uvek nije ili mi je i manje jasno.

    1. Srdjan kaže:

      ahahah pa Bosna. to je Bosna 🙂

  3. kruzovi kaže:

    Odlično 😀
    Samo… meni je burek sa sirom. I točka 😀

    1. Srdjan kaže:

      eto vidiš… i kako očekuješ da ikada krenemo naprijed… 🙂

  4. Pročitah tekst i sve bih nešto da komentarišem, a ne znam šta. Kao neko ko živi u Bosni i Hercegovini, mogu samo da se složim sa svime što si napisao. Mislim da smo i mi sami zbunjeni bizarnošću uređenja zemlje u kojoj živimo, a u to sam se najbolje uvjerio kada sam pokušao da učim za konkurse za posao, pa sam se suočio sa svom ludošću pravnog uređenja. Drago mi je da si se dotakao države u kojoj živiš, svaki travel bloger bi trebao istražiti vlastitu zemlju. I sam sam pisao o nekim gradovima BiH, a nadam se da ću i u budućnosti nastaviti. Odličan tekst.

    1. Srdjan kaže:

      Hvala brate. Planiram nastaviti o njoj, stay tuned 🙂

  5. Sandra kaže:

    Lijep je tekst. Divan. Gizdav. Ipak, zadnji pasus sve objašnjava i svaki komentar poslije njega je suvišan. 🙂
    E, sad, nešto nevezano za tekst. Kao redovna čitateljka bloga, koju inače mrzi da piše komentare pa zato javno ne izražava divljenje autoru (mada, laskanja nikad na odmet), imam jednu nedoumicu – zašto nema putopisa iz Portugala? Krajem mjeseca planiram u Lisabon, tražim na sve strane šta, kako, kuda. Hoće li biti nekog teksta? Da ga nisam, nedajbože, previdjela?
    Zahvaljujem unaprijed. 🙂

    1. Srdjan kaže:

      Hvala ti puno. Drago mi je da me pratiš.
      Što se tiče Portugala – ne vjerujem. Išao sam sa djevojkom, tako da mi je ta priča nekako posebna i intimna. Možda eventualno neki tekst sličan ovom o Gruziji:
      http://www.easttothesun.com/2017/04/05/zasto-putovati-u-gruziju/

      Pozdrav

      1. Sandra kaže:

        Može, baš takav tekst. Još kad bi ga napisao do 30. aprila, bilo bi sjajno. 🙂
        Hvala tebi na volji i trudu da podijeliš svoja iskustva sa nama. Čitaćemo se još, nadam se. 🙂

        1. Srdjan kaže:

          Hvala Sandra. Ne mogu ti obećati ništa što se tiče Portugala, ali pokušaću. 🙂

          Ali evo jedan kratki savjet: Obavezno idi na http://lisbonfreetour.blogspot.ba/.
          Radi se o besplatnom obilasku Lisabona. Ukoliko budeš zadovoljna, možeš ostaviti vodiču napojnicu koliku god želiš. Ukoliko ne želiš, i to je sasvim ok :). Ja sam išao i super je.

          1. Sandra kaže:

            Ej, pa to je super. Pošto ćemo imati samo 4 dana na raspolaganju, to bi nam uštedilo puno vremena.
            Hajde, neću se više zahvaljivati. Bar dok ne stigne tekst. 😉

          2. Srdjan kaže:

            to odradi prvi dan.moraš rezervisati preko neta.
            ali odradi odmah tako da znaš šta je najbitnije u gradu i da kasnije ta mjesta detaljnije obilaziš i odmah eliminišeš ono što te ne zanima.

          3. Sandra kaže:

            Ok, imaću to na umu. Još jedno pitanje, i neću više. 🙂 Da li odvojiti jedan dan za okolinu Lisabona (Sintra, npr) ili sve ostaviti za grad? Puno bi se htjelo, a nema se vremena…

          4. Srdjan kaže:

            Da, Sintru bi trebalo vidjeti i isti dan se zaputiti na Cabo de Rocka. Meni se Cabo najviše svidio. Savršeno je mjesto. Dakle, odradiš free tour prvi dan (to je dva, tri sata), isti dan nastaviš detaljnije istzraživati ono što te zanima po Lisabonu. Drugi dan možeš opet isto i obići Belem, a treći dan Sintru/Cabo de Rocka. U Sintri imaš i ovo: https://www.google.ba/search?q=Quinta+da+Regaleira&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwi0n7eEoY3TAhVhDJoKHW_RATYQ_AUICCgB&biw=1920&bih=925

          5. Sandra kaže:

            Vidjela sam dvorce u Sintri, ako stignemo, zavirićemo u jedan. Onda, Cabo stavljam na spisak.
            Eto, još par stvari dodaš na ove komentare, i gotov guide za Portugal. 🙂 Ako ništa, bar sam te podsjetila na njega u ovaj kišni dan.
            Pozdrav!

  6. Onaj na biciklu kaže:

    Šaja, imaš pivo od mene.

    1. Srdjan kaže:

      Žeka. Tihe Noći nas čekaju. Biraj vrijeme i oružje. Sa zadovoljstvom ću ga popiti :))

  7. brlogingblog kaže:

    E a ja vec pocela da pisem kako ti ovde rece seriju prica o mojim dozivljajima na putovanju kroz Bosnu. Dva dana razmisljam da li da i nesto od toga objavim nadam se da se necemo sudarati i da nam Bosna nece biti premala. Sretan pocetak putovanja 😀

    1. Srdjan kaže:

      heeeeej pa super čovječe (ženo). nadam se da ćemo se sudariti i da ćemo se čitati 🙂 hajde objavljuj.

      1. brlogingblog kaže:

        Nece to biti ni nalik toj tvojoj zamisli sudeci po ovom postu. Trenutno radim deset sati tako da vjerujem da do 1 Maja nema objava osim ako se nesto ne promjeni

        1. Srdjan kaže:

          U svakom slučaju, čitamo se 😉

  8. Ajla kaže:

    Fotke odlične, tekst onako, pravopis katastrofa

Komentariši