Helvegen II – oluja

 

Poljski WC

Otvorio sam oči i nakon par trenutaka shvatio gdje se nalazim. Ležao sam na sjedištu automobila smještenog na nekom divljem parkingu na jugu Islanda. U blizini je bio kamp, a ja sam zamotan u vreću, probuđen i prljav od života, gledao direktno u Seljalandsfoss i slušao njegovu grmljavinu. Oteo mi se jedan spontani glasni osmijeh, praćen još spontanijim jebote, da li je ovo realno, kao posljedica spoznavanja nepredvidivosti i ljepote života koji sam živio u tom trenutku, ovdje i sada. Nevena je i dalje spavala, zamotana u svoju vreću, na suvozačevom sjedištu. Spavao sam prilično udobno, s obzirom da je automobil za moju visinu premalen. Spavao sam mirno i spokojno, ni ne znajući da se nalazimo uz sami rub Eyjafjallajökull glečera. Eyjafjallajökull vulkana. Vulkana koji je pokriven ledenim pokrivačem i čijim topljenjem nastaju nevjerovatni brojni vodopadi, uključujući i Seljanu. Eyjafjallajökull je onaj vulkan čija je posljednja erupcija, 2010. godine izazvala najveći prekid avio – saobraćaja u Evropi nakon II Svjetskog rata. S obzirom na položaj vulkana i pravac vjetra, Island je zapravo bio jedina zemlja u Evropi čiji avio – saobraćaj nije bio pogođen ovom erupcijom.

Tada to nisam ni znao. Znao sam samo da je čitavu noć padala jaka kiša, da sam se budio dva ili tri puta tokom noći, palio automobil da se ugrijemo i da mi je Nevena pokrila leđa u par navrata.

Ustao sam i protegao se ispred automobila. Bilo je svježe, hladno i oblačno, a Seljana je neometena time i dalje grmila i pružala nestvaran prizor. Par automobila bilo je parkirano u blizini i ljudi su se polako budili i protezali ispred njih, međusobno se pozdravljajući prijatnim komšijskim osmijehom i klimanjem glave. Dok smo mi sinoć ležali u kolima, pili rakiju, smijali se, razgovarali i gledali Seljanu, ljudi su polako pristizali.

Primijetio sam poljski WC na parkingu pored kojeg smo spavali i zaputio se tamo. Mala 3 WC – a (muški, ženski i za osobe sa invaliditetom) su bila jedina tri objekta u blizini. Kod nas bi se to vjerovatno zvalo čučavac. Ušao sam unutra i primijetio radijator koji je grijao prostor, mirise, udobnu i čistu šolju, ogledalo, umivaonik i naravno, četku za WC šolju. Bilo je čisto, toplo, mirisno i generalno jako lijepo, iako ništa nije nagovještavalo da neko održava ovo mjesto.

Sjeo sam na šolju i nesvjesno posmatrao četku. Tada se desilo.

Poslednji put kada je bila tu kod mene, na Mejdanu, kupila je novu četku za šolju. Lijepu zelenu četku. Staru je bacila. Tvrdila je da je stara i da mi treba nova. Muškarci nemaju centar u mozgu za utvrđivanje i konstatovanje dotrajalosti četke za WC šolju. Žene imaju. Zato su krasne, bile one sestre, majke, prijateljice ili djevojke. Vode računa o stvarima o kojima mi nemamo pojma, kupuju nam četke za wc šolju, brinu o nama dok smo daleko na putu ili nam pokrivaju gola leđa.



Otkad je potpuno metastazirala u meni, nastojim da mislim na druge stvari. Nikada nisam imao svjesnu namjeru da me sve što vidim i doživim podsjeća na nju. Sigurno nisam planirao da na Islandu mislim na nju. Posebno ne u poljskom WC – u na Islandu. Zapravo je Island trebao da mi pomogne da se fokusiram na druge stvari u životu.

Elem, sutradan je otišla i više se nije vraćala. Nisam ni ja više prelazio Frušku Goru i popravljao stvari po njenom WC – u. Više se nismo vidjeli. Čak se i ne sjećam koje su bile poslednje riječi koje smo si uputili. Sigurno nisu bile velike ni važne. Možda smo završili upravo razgovorom o četki.

Ostalo je sirovo nedostajanje, nastojanje da popunim slobodno vrijeme i ostale novonastale praznine u životu i njeno ukazivanje izazvano bilo čime što radim ili doživljavam. Čak i u tim trenucima sjedenja na šolji, trenucima apsolutnog spokoja, mira i izolacije od svega više nisam miran i spokojan kao nekada. Svaki dan posmatram tu jebenu četku i pitam se ko sada popravlja stvari po tom novosadskom WC – u, ili je možda haos i sve je neispravno jer nema muške ruke u kući. Ili ipak nije. Ili možda jeste.

I tako, sjedim ja u WC – u na Islandu, pored vodopada, uz sami Eyjafjallajökull, u istorijskom trenutku svog života i razmišljam o posljednjoj stvari na svijetu o kojoj bih trebao. Nisam bio ni ovdje ni sada. Bio sam mjesecima i hiljadama milja daleko, potpuno odsutan. Sve dok me iz tog stanja nije prekinula misao: prestani da kenjaš više, izlazi, idi na vodopad i budi.

Seljana

Izašao sam, a Nevena je pravila čaj (eng. Tea) i socijalizovala se sa parom iz Kanade.

Obukli smo vodo – nepropusna odijela i cipele i krenuli ka samom vodopadu. Seljalandsfoss je stvarao zaglušujuću buku i ogromnu količinu vode u vazduhu oko nas. Sitne kapi vode su padale svuda po nama. Prošli smo iza samog vodopada i posmatrali ga iznutra. Bilo je nevjerovatno stajati tu, samo par metara udaljen od visokih vodenih stubova koji su se zabijali duboko u zemlju, praćeni veličanstvenom grmljavinom. Bili smo potpuno mokri.

Vladimir mi je rekao da se u blizini ovog vodopada nalazi još jedan skriveni vodopad, unutar same pećine. Objasnio mi je kako doći do njega. Nakon nekog vremena smo ga pronašli. Iz jedne od pukotina u stijeni u blizini Seljalandsfoss – a tekla je rijeka i čula se prigušena buka. Pomislili smo da bi to moglo biti to i krenuli ka ulazu u pukotinu. Iako i dalje nismo mogli da ga vidimo, čuli smo buku koju je stvarao. Nije bilo načina da mu se priđe, osim da se prođe kroz vodu, gazeći po klizavom kamenju. Nakon par metara hodanja kroz vodu i pridržavanja za stijenu, pred očima mi se ukazao i Gljúfrabúi, nevjerovatno čudo prirode. Bio je to vodopad, potpuno zatvoren unutar pećine. Stajao sam unutra na pijesku, ispred velikog kamena, sa svih strana okružen stijenama, dok je Gljúfrabúi samo par metara ispred mene grmio. Mogao sam da vidim odakle se sručava. Teško sam disao. Nevjerovatan je osjećaj bio stajati tamo, potpuno okružen prirodom, integrisan u nju samu. Kao da nisam više postojao. Stopio sam se u vodopad i stijene. Progutala me je priroda i više me nije bilo.

 Skogafoss

Skinuli smo sa sebe mokre kabanice i hlače, malo sredili nered u kućici, doručkovali paštetu i krenuli dalje na istok, ka gradu Vik, s namjerom da do kraja dana stignemo do Nikoline.



Nikolina je sestra mog prijatelja Duška. Iako je naše gore list, živi i radi u Češkoj već godinama. S obzirom da posjeduje pasoš te zemlje, lako je uspjela doći do posla i boravišta na Islandu. Nikada je nisam upoznao. Duško joj je javio da dolazim, a ona se ljubazno ponudila da mi pomogne. Obećala je da će nas ugostiti kada stignemo u njen grad i sve vrijeme mi je pisala, davala korisne savjete i informacije, provjeravala vremensku prognozu i stanje na putevima za nas.

Prije samog puta, sastavio sam spisak stvari koje bi trebalo obići na Islandu. Ukoliko se krećete Ring Road – om, sve su te stvari manje – više usput. Po toj listi, sljedeća stanica nam je trebao biti vodopad Skogafoss, a potom Dyrhólaey vidikovac sa kojeg se pruža pogled na more i crne plaže, olupina srušenog aviona na plaži i sami grad Vik.

Nakon nekih 30 km vožnje, ukazao nam se i sam Skogafoss. Bio je mnogo veći i glasniji od Seljane i nalazio se tamo gdje se oduvijek nalazi – na istočnoj strani istog tog Eyjafjallajökull glečer – vulkana. Ne obazirući se na nas, grmio je i pružao nestvaran prizor dok su se milioni litara vode slijevali niz njegova ramena.

Kao i Seljani, i ovom vodopadu možete prići na samo par metara. Kao i svim ostalim prirodnim čudima i znamenitostima na Islandu, pristup je jednostavan i podjednako važno – besplatan. Međutim, ovdje postoji i nekoliko stotina stepenica kojima se možete popeti do samog vrha vodopada, prići mu s leđa i posmatrati ga odozgo. Takođe, odatle možete lijepom stazom šetati uzvodno uz rijeku koja formira ovaj vodopad. Hodali smo odvojeni i u tišini, diveći se  toj prirodi i stapajući se s njom. Nakon nekog vremena smo se vratili u kola, presvukli, napunili flašu vodom iz rijeke i nastavili put ka Viku.



Bili smo srećni, nasmijani i odmorni. Razgovarali smo o automobilu i koliko je dobro što smo ga iznajmili. Sve što imamo, sa nama je, u gepeku. U kućici spavamo, punimo telefone, jedemo, grijemo se i sušimo. Kućica je bila pravi mali pokretni dom.

Sa lijeve strane puta ukazivale su se ogromne stijene zaustavljene prilikom kotrljanja niz padinu ka cesti, a sa desne more. Iako je kiša padala već neko vrijeme i duvao snažan vjetar, djelovalo je da je sve u redu i da je ovo samo još jedan dan, na Islandu.

Vozili smo dalje, a vjetar je postajao sve jači i povremenim snažnim udarima bacao pijesak i kamenje na nas i gurao nas s puta. To kamenje je počelo da me brine. Nismo platili paket osiguranja koji će nam pokriti gotovo izvjesnu štetu. Paket je koštao nekih 100 eura, a eventualna šteta će nas sigurno koštati barem nekoliko stotina eura, Brinuo sam i vozio posred ceste, s obzirom da su mi sve češći udari vjetra nastojali izbiti volan iz ruku. Kiša je jako padala i brisači su radili punom parom. Nismo brinuli. Boli nas uvo, mi smo slobodni i možemo stati bilo gdje i kad god poželimo, pokucaćemo nekome na vrata ako upadnemo u bilo kakvu nevolju, Islađani su navodno jako gostoljubivi. Došli smo do skretanja za Dyrhólaey i tu zastali. Ispred nas put je vodio ka samom rubu ostrva, ka otvorenom moru. Do sada smo bili koliko – toliko zaštićeni okolnim planinama. Ispred nas je bila čistina i vjetar je bio još snažniji. Bilo je jezivo. Oklijevali smo, nismo smjeli dalje. Iza nas nalazilo se par kuća i mala  crkva. Iako smo oboje potpuno nereligiozni, odlučili smo da spas potražimo upravo kod crkve, skrivajući se između nje i obližnje garaže. Morali smo pristupiti očajničkim mjerama. Bilo je to hvatanje za slamku.



Tu smo razmislili, shvatili da nemamo šta čekati, i odlučili da ipak pokušamo. Krenuli smo naprijed. I dalje nas je nosio vjetar, a mi smo mu prkosili. Nakon nekog vremena našli smo se na dijelu puta koji je prolazio između dva jezera. Bio sam prestravljen. Moj strah od vode ponovo se javio i počeo da me kontroliše. Podnijeću ako nas vjetar baci s puta, ali ako nas baci s puta u vodu – to sigurno neću. Sama činjenica da postoji velika mogućnost da se to desi, ledila mi je krv u žilama. Ipak uspjeli smo proći jezera i naći se na samoj obali, penjući se dalje uskim makadamskim, jedva prohodnim putem ka vrhu Dyrhólaey litice. Prizor je bio nevjerovatan. Izgledalo je kao kraj svijeta. Oluja je počinjala, more je divljalo i razbijalo stijene, a mi smo sve to posmatrali penjući se našim malim autom na vrh litice, prestravljeni i zapanjeni prizorom. Zaustavili smo se na putu gotovo viseći sa ceste, posmatrali taj prizor i nakon nekog vremena odlučili da se vratimo istim putem između jezera na glavnu cestu i utočište i odgovore pronađemo u samo par kilometara udaljenom Viku.

Vik

Stgli smo u mjesto na planeti Zemlji koje mještani vole da nazivaju gradom. Čak su mu dali i ime: Vik. Vik inače znači zaliv. Imena mnogih gradova ovdje se završavaju tom riječju. Stali smo između dvije kuće i upitao sam muškarca koji je stajao u blizini o čemu se ovdje radi. On mi je rekao da je put ka  istoku zatvoren i da oluja može potrajati par dana. Sve što sam mogao reći bilo je jedno otegnuto Fuck!

Nekako smo se spustili do famozne crne plaže i izašao sam van. Nevena kraljica je spavala zatrpana stvarima na zadnjem sjedištu. Izgledala je poput krtice a ja sam bio prilično nervozan. Nije shvatala ozbiljnost situacije, a ja nisam želio da je previše uvlačim u to. I dalje je bila u nekim oblacima i tripovala kako je super što smo na Islandu. Ja sam već bio u nekom drugom, we are all gonna die filmu. Trebala mi je takva – nezabrinuta, nesvjesna situacije, opuštena.

Vjetar je i dalje pojačavao intenzitet, pa smo odlučili da pronađemo zaklon i odlučimo šta dalje. Stigli smo na benzinsku pumpu u blizini, prepunu ljudi. Svi su gledali vremensku prognozu i stanje na putevima na displeju. Primijetio sam krhotine stakla na parkingu, pa sam odlučio da pomjerim kola. Radio sam to nekoliko puta, sve dok nisam našao savršeno mjesto za kućicu, zaklonjeno terencima sa dvije strane i zidom pumpe sa treće strane. Malo sam odahnuo, vratio se unutra i zapazio Nevenu kako sa nekim ljudima priča na francuskom. Ljudi koji su posmatrali displej počeli su da negoduju. Svi putevi ka Viku i iz Vika  su zatvoreni. Čak i ovaj kojim smo upravo stigli. Iz ovog grada više nije bilo izlaza.

Na nekoliko automobila stakla su već bila razbijena. Francuskom paru je upravo razbijen prozor na autu, moraće da plate ogromnu štetu i sve stvari unutra će da im uništi voda i pijesak. Djevojka je plakala, a Nevena ih je smirivala. Meni je mozak radio hiljadu na sat, pokušavajući da smisli način da nas izvuče iz ovoga, a da istovremeno ne pokažem uznemirenost i strah. Nikolinin prijatelj Đorđe iz Rumunije je takođe zaglavio u Viku, a Nikolina mi je dala njegov kontakt. Razmjenjivao sam informacije s njim i shvatio da se oni nalaze u nekom hotelu, u istom problemu. Vjetar je vani kidao i nosio sve pred sobom, a Nevena je udarala po rakiji i pričala s nekim Njemcima – na njemačkom.



Radnik na pumpi mi je rekao da oluje, iako česte, ovako snažne se dešavaju možda jednom godišnje. Rekao mi je da se ne zna do kad će potrajati, ali da će noć sigurno biti još i gora. Kako uopšte može biti gore od ovoga? Nikada u životu nisam vidio jači vjetar. Rekao mi je da 500 meara odatle kamp i da imaju zaklone za automobile, da je smještaj besplatan i da pokušam tamo pronaći utočište za večeras. Slegao je ramenima i smireno rekao:

Welcome to Iceland!

Izašli smo ispred i pokušali doći do kampa. Nevena je nakon par metara odbačena sve do zida pumpe,a ja sam napravio nekih 50 metara i doslovno više nisam mogao. Toliko je snažan vjetar bio. Vratio sam se unutra i pomislio kako je potpuno nelogično i nerealno da me vjetar nosi i sprječava da hodam. Dolazak do tog kampa u tom trenutku je bila najbitnija stvar na svijetu za nas. Izašao sam vani i opet pokušao. Ovaj put prehodao sam možda nekih 150 metara i jednostavno nošen vjetrom kao perce, odustao.

U jednom trenutku pukla su stakla na par automobila istovremeno. Naš je i dalje bio zaklonjen između dva terenca i zida. Ljudi su bili uznemireni, neki su plakali, neki su i kulirali, a Nevena je već razgovarala na italijanskom. Konstantno sam izlazio i provjeravao stanje na autu. To je to, mislio sam, zaglavljeni smo ovdje. Stojimo tu već satima i nema naznaka da će biti gotovo. Štaviše, biće i gore. Potrebno je izvući maksimum iz ovoga, spasiti kola i živu glavu. Tražio sam od radnika neki najlon da zaštitim kola, a on mi je rekao da ima samo kartonske kutije. Sjajno, pomislih. To je još bolje. Uzeo sam gomilu kartona, kupio ljepljivu traku i izašao vani. Nevena je prekinula svoj razgovor na španskom i izašla da mi pomogne. Nalijepili smo kartonske ploče na sva stakla na automobilu, a ostali su kao omađijani gledali u nas u čudu i nevjerici, da bi nakon nekog vremena i oni počeli da nas prate i rade isto.

Iako ga nikada u životu nisam vidio, sjajni Đorđe mi je napisao da možemo doći kod njega u sobu. On i djevojka su u hotelu i ako ne uspijemo da se  snađemo, da slobodno dođemo kod njih. Rekao je da ćemo nekako svi da se naguramo u krevet i tako prenoćimo. Toliko je bilo dramatično, da mi čak ni idiotske šale o svingeraju na Islandu nisu padale na um.



Razmišljao sam i donosio prve zaključke sa ovog putovanja. Ne znam da li je to zato što dolazimo sa Balkana i samim time smo po difoltu snalažljivi i naviknuti na razna sranja, ali ispostavilo se da smo Nevena i ja daleko najsposobniji i najpribraniiji od svih tih prestravljenih “avanturista” stranaca na toj pumpi. Svi su počeli da nas prate, iako bezuspješno. Francuzi jednostavno nisu znali kako da nalijepe karton na prozore. Djevojka je bezuspješno pokušavala da zaštiti staklo, a mladić je izgubljen stajao pored, nesposoban da joj pomogne. Pritekli smo im u pomoć. Kanađanin je molio da mu dam traku, a ja sam mu rekao da hoću čim zaštitim svoj automobil, ali da će to potrajati i da može u međuvremenu da kupi sebi traku na pumpi, po zgodnoj cijeni od 3 eura. Ipak je odlučio da sačeka moju traku, 3 eura je valjda bio prevelik ulog da spasi svu svoju imovinu u tom automobilu. Ili je jednostavno suviše komplikovano kupiti traku. Grupa Njemaca je takođe počela da nas prati. Dali smo im par komada kartona i pomogli im da zalijepe. Bio sam zapanjen nesposobnošću, škrtošću, glupošću i sebičnošću ljudi koji su se zatekli na toj pumpi. Nevena i ja smo preuzeli inicijativu. U nevolji se uvijek otkrije ko je zapravo kakav. A oni su svi bili jednostavno – nikakvi. Jedino su lokalci Islanđani pokazali da su ljudi.



Crveni krst

Bilo je već gotovo 21h i radnik je rekao da će zatvoriti pumpu za par minuta. Preostalim ljudima na pumpi podijelili su porcije pomfrita, poželjeli nam sreću i završili radni dan.

Izašli smo vani. To je bilo to. Oluja hvata zalet i biće sve gore. Trebalo je provesti noć u potpuno mračnom automobilu koji vjetar odvaja od zemlje i koji će čitavu noć da se trese, s nadom da će karton izdržati. Od spavanja u takvom okruženju nema ništa. Shvatio sam da ćemo doživjeti potpuni slom ako u tom autu provedemo par sati. S obzirom da nećemo u dogledno vrijeme voziti, rakiju sam konzumirao već par časova. Zagrijavala me i davala mi energiju. Svi su napuštali pumpu i odlazili gdje su stigli. Stakla su i dalje pucala na automobilima. Ljubazna Islanđanka mi je pokazala mjesto na kojem se nalazi hotel u kojem možemo u predvorju spavati na sofama i koristiti besplatan Internet. Dok sam ja pomagao posljednjim ljudima da spasu prozore, a Nevena bila u autu, pojavio se veliki džip sa rotacionim svjetlima i spasiocima unutra. Rekli su mi da možemo i mi s njima, da su volonteri Crvenog krsta organizovali kamp i da krećemo odmah. Otišao sam do auta po Nevenu a ona je izašla  u potpunom šoku, prestravljena mrakom i užasom koji je ljuljanje prouzrokovalo u autu. Rekao sam joj da su došli po nas iz Crvenog krsta, da ćemo biti ok i da krećemo odmah. Mislim da je bila na granici pucanja.

Lice mi je bilo potpuno crveno i izubijano sitnim česticama pijeska. Bili smo u tom velikom džipu, vozili se ka Crvenom krstu, noseći samo rakiju, telefone i novčanike sa sobom. Ljubazni spasioci su nas zasmijavali i šalili se.



Prvi smo ušli i ostavili svoje podatke. Ljubazni stariji ljudi volonteri su nam ponudili kafu, čaj i hranu. Besplatni Internet je takođe bio obezbjeđen. Ljudi su polako pristizali. Nalazili smo se u prostorijama sportskog centra. Najzad smo bili na sigurnom, sav prostor je bio zaklonjen zgradama i vjetar se ovdje nije toliko osjetio. Izvukli smo piano iz sobe, a neko je sjeo i počeo da svira. Mogli smo da odahnemo.

Ili ipak ne!? Sa prozora sam vidio pumpu na kojoj sam ostavio auto. Bila je udaljena nekih 400 metara i tamo je naša kućica zamotana u karton stajala potpuno sama. Svi su već otišli.Pumpa je bila zapravo najgore mjesto za ostaviti automobil, s obzirom da je bila na čistini. Nisam imao mira. Rekao sam gospođi iz Crvenog krsta da moram po kola. Rekla mi je da odem, ali ako se ne vratim za pola sata, krenuće u potragu za mnom. To je zvučalo prilično ozbiljno.



Izašao sam i shvatio da jedini način da dođem do auta je da počnem da trčim ka njemu. Trčao sam ususret vjetru i upirao iz sve snage. Nekako sam prešao tih 400 metara, pokidao čvrsto zalijepljeni karton sa dijela šajbe ispred vozača, preklopio ga na drugu stranu i zalijepio na suvozačev dio šajbe, da bih mogao da vidim bilo šta. Ušao sam u automobil sa suvozačeve strane (jedino ta vrata nisu bila blokirana trakom i kartonom) i upalio ga. Hjundai je počeo da prede. Trebalo je sada da napustim zaklon i prevezem auto nekih 400 metara dalje, vozeći kroz pješčanu oluju i nadajući da se će proći neoštećen. Okrenuo sam se u rikverc za 90 stepeni  i odmah osjetio snažne udare vjetra. Već prvi talas je pokidao traku kojom sam učvrstio karton na suvozačevoj strani šajbe i vratio ga tik ispred mene. Zatvorio mi je vidik. Bio sam u potpunom mraku u automobilu i shvatio da nemam vremena da izlazim na suvozačeva vrata, ponovo preklapam karton i gubim vrijeme, dok vjetar nosi sve pred sobom. Odlučio sam da uradim nešto najluđe što sam ikada uradio.

Voziću napamet.

Da. Konfiguracija prostora bila je prilično jednostavna. Treba da vozim 10 metara, skrenem lijevo na glavnu cestu i nakon nekih 300 metara skrenem opet lijevo u mirnu ulicu u kojoj je i Crveni krst. Imam samo 400 metara. Cesta je ionako potpuno pusta i voziću polako. Zapamtiću prostor i voziću napamet, ja to mogu. Ja to ustvari moram. Vjetar je povremeno dizao karton sa šajbe i tako mi omogućavao kratkotrajne momente vidljivosti. Svaki taj momenat sam koristio da se orijentišem i napravim novu sliku prostora u glavi. Klizio sam polako cestom u potpuno zatvorenom i zamračenom automobilu i na trenutak uspio da odredim da se približavam raskrsnici. Par trenutaka prije skretanja, vjetar je otkinuo dio kartona koji je lepršao i najzad sam imao mali dio šajbe potpuno otvoren. Mali, ali dovoljan da uspijem skrenuti. Nakon par minuta adrenalisnkih eksplozija i potpune agonije skrenuo sam ulijevo i našao se zaklonjen zgradama. Vozio sam još par metara. Dobri ljudi koji su bili u svojim autima na parkingu su izašli i tapšanjem po automobilu me navodili.  Bilo je gotovo. Sve je bilo gotovo. Svi smo bili na sigurnom. Parkirao sam auto između dva kampera, zaštićen okolnim kućama. Od svih automobila na pumpi i u okolini, jedino naš nije izgubio niti jedan jedini prozor niti je preživio bilo kakvu štetu. Odahnuo sam. Samo sam želio da uđem u Crveni krst, nađem Nevenu, zagrlim je, da pijemo rakiju i budemo dobro. Bili smo bezbjedni. Bilo je gotovo.

3 Comments Add yours

  1. Dok si ti ovo pisao, Golub je obavljao iste muške poslove u mom kupatilu. Kakva ljubavno avanturistička priča. Da je meni neko posvetio ovakvu romantičnu priču preko četke za klonju, javila bih mu se odmah da živimo srećno do kraja života. I naravoučenije – Srbin je ispao najpametniji i sve ih nadmudrio. Bravo Srki!

    1. Srdjan kaže:

      :)) hvala Majus. Zamisli, Bosanac, i jos Srbin i sve ih zajebao. Nesto tu ne stima :))

  2. A posle se sa nama sprdaju…cccc…

Komentariši