Četiri čina mađarske tragikomedije ili 5 stepeni nervnog sloma

Prvi čin – maj 2017

Spavamo ispred Seljalandsfoss vodopada na Islandu. Budimo se u zoru, doručkujemo i krećemo u Rejkjavik, ka aerodromu. Provodimo nekoliko sati na aerodromu, plešući uz Bajagin dvadeseti vek, dok nas ljudi posmatraju u čudu. Ukrcavamo se u avion i stižemo u Budimpeštu u ponoć. Grlim je i rastajemo se. Ona kreće busom za Beograd, a ja vozim za Banjaluku, premoren. Na aerodromu mi se pridružuje simpatični Domagoj iz Osijeka i krećemo. Gubim se nekoliko puta u namjeri da izađem iz Budimpešte, a potom par sati provodim u vožnji i ugodnom razgovoru sa Domagojem, čije mi društvo pomaže da ostanem budan i nekako stignem do mađarske granice sa Hrvatskom.



Oko dva ili tri izjutra stižemo pred samu granicu. Ekstremno sam oprezan, znajući da u Mađarskoj uvijek upadnem u neprilike. Smanujem brzinu i pratim mapu, koja mi govori da trebam nastaviti ravno. Domagoj takođe tvrdi da trebam ići ravno. Zapažam skretanje u desno, usporavam automobil gotovo do zaustavljanja. Graničar me gleda. Sliježem ramenima, pokazujući svoju nesigurnost u to kuda treba da idem. On me gestikulacijom uvjerava da sam na pravom putu i poziva da nastavim ravno, ka njemu. Prilazi kolima, ja otvaram prozor i lik mi objašnjava da sam trebao skrenuti desno.

Pokušavam mu objasniti da mi je upravo on pokazao da krenem ravno, ali me ne želi čuti, niti me razumije. Krećem u rikverc, sa namjerom da se vratim ta 2 – 3 metra do skretanja i nastavim desno. Sprječava me i objašnjava kako sam prekršio zakon. Mora da se šališ, mislim se. Upravo si mi pokazao da trebam nastaviti ravno, govorim mu iako ne razumije engleski. Objašnjava mi da postoji znak koji govori da trebam ići desno. Doživljavam prvi stepen nervnog sloma, dok mi on uzima dokumenta i odlazi da mi napiše kaznu. Izlazim i pušim nervozno. Domagoj mi govori da iskuliram. Dolaze hrvatski graničari i savjetuju me da se smirim i da burnim reakcijama neću ništa postići.

Nakon dobrih 45 minuta lik se vraća sa kaznom. Ok, hajde da platim tu kaznu. Objašnjava mi da ne mogu sada da platim. Predlaže mi da čekam do 8  izjutra i da potom odem u mađarsku poštu. Doživljavam drugi stepen nervnog sloma. Odlučujem da ću naknadno platiti kaznu, ulazim u Hrvatsku, vozim Domagoja u Osijek i dolazim u zoru direktno na posao – potpuno iscrpljen.

Drugi čin – hlađenje

Narednih par mjeseci dopisujem se sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Mađarske. Osoba koja mi piše objašnjava mi da kaznu mogu platiti u svojoj banci, ali u banci ne mogu da izvrše uplatu, jer je graničar izostavio neki navodno važan podatak. Doživljavam treći stepen nervnog sloma, ali odlučujem da nastavim svoj život, shvatajući da je previše dragocjen da bih se uzrujavao oko 30 evra kazne. Primjenjujem Protićevu tehniku poznatu kao iščezavanje problema kroz poricanje realnosti. Platiću nekad već, odlučujem. Zemlja nastavlja da se okreće oko sunca i polako hladi, kao i moj bijes.

Treći čin – deportacija iz Mađarske

April 2018.

Budim se u subotu i shvatam da me do putovanja u Iran (iz Budimpešte) dijeli nekih 10 dana. Gledam mapu i tražim najbliži ulaz u Mađarsku. Ispostavlja se da je u pitanju Virovitica. ‘ajmo se provozati do Virovitice, šaljem poruku Vladimiru, koji bez ikakvog prenemaganja i suvišnih pitanja odgovara ‘ajmo. Spreman sam za 20.



Uživamo u prizorima lijepog proljećnog dana, vozeći se kroz Lipik, Pakrac, Daruvar i Bjelovar. Dolazimo u Viroviticu i nastavljamo ka graničnom prelazu. Oprezan i sa širokim osmijehom dolazim na mađarsku granicu i govorim kako ne želim uopšte da ulazim u zemlju, već samo da platim kaznu. Predstavljam se kao odgovorna osoba. Uzimaju mi papire i zadržavaju nas u automobilu. Ne daju nam da napustimo vozilo, da zapalimo i da se pomjerimo. Tretiraju nas poput kriminalaca. Fašisti.

Nakon pola sata vraća se graničar i umjesto mogućnosti plaćanja kazne dobijam nalog za deportovanje iz Mađarske i trajnu zabranu ulaska u državu. Govorim mu da sam upravo došao da platim. Odgovara mi da ne mogu platiti tu, već u pošti u prvog gradu. Ali, s obzirom na to da mi je upravo zabranjen ulazak u državu, od toga nema ništa. Ne vjerujem. Govorim mu da će kolega otići i uplatiti. Gleda na sat i govori neće, subota je, pošta više ne radi, izvolite napustiti teritoriju republike Mađarske. Doživljavam četvrti stepen nervnog sloma. Da li je realno da je došlo do toga da sam deportovan iz Mađarske poput kriminalca?

U Virovitici me osvaja predivna lakoća ravnodušnosti. Počinjemo da pijemo i završavamo u Gradišci na svirci Mikule i nadničara.

Četvrti čin – kraj

Dva dana kasnije, nakon što je čuo ovu priču, šef se nasmijao i rekao da slobodno izađem ranije s posla, povedem kolegu i ponovo se zaputim u Viroviticu.

Krećemo oko podne i prolazimo istim putem kojim sam prošao samo dva dana ranije. Plan je bio da do granice idemo zajedno, a da potom kolega pređe granicu, ode u poštu, plati kaznu i vrati se do hrvatske granice. Tu bih ja trebao da preuzmem priznanicu o uplati, dođem na mađarsku granicu, na kojoj bi trebalo da mi skinu zabranu ulaska u tu mrsku mi zemlju. Čitav niz stvari mogao je poći po zlu. Možda će biti gužva na granici, možda ne primaju evre, sigurno ne govore engleski, možda kazna više nije samo 30 evra… 

Najvažnije je bilo stići do 17h, prije nego što se pošta zatvori. Djelovalo je kao da imamo dovoljno vremena. Ipak, da bih što manje stvari prepustio slučaju, povremeno sam vozio preko organičenja. Tek nekoliko kilometara prije granice, u retrovizoru sam ugledao vozilo sa rotacijom. Bio je to presretač. Zapratili su me i slijedili neko vrijeme.

Gospodine prekoračili ste brzinu, reče hrvatski policajac. Ok, znam, jesam. Objašnjavam im da žurim i da ću platiti kaznu. Uradiću šta god treba, samo ako je moguće da se sve to obavi što prije. Međutim, nemam kune. Imam 50 evra. Policajci govore da to inače nije praksa, ali će mi izaći u susret jer mi je frka. Međutim, kazna je 70 evra. Uzimaju mi papire i govore mi da se moram vratiti kolima 30km unazad, otići na bankomat i platiti kaznu. Vraćanje 30 km sasvim je dovoljno da zakasnim u mađarsku poštu. Doživljavam peti stepen nervnog sloma.



Mozak radi 100 na sat. Molim ih da mi vrate papire i da kolega ode autom da plati kaznu, a ja ću sa njima, u njihovim kolima da se vratim tih 30 kilometara. Policajac mi objašnjava da oni nisu taksi služba i da stvari ne funkcionišu baš tako. Ipak, na kraju pristaje. Kolega uzima papire i ide u Mađarsku, a ja se sa policajcima vraćam u Grubišino polje.

Plaćam kaznu i pitam ih postoji li način da se prebacim do granice. Govore mi da nema. Posljednji autobus za Viroviticu sam propustio. Odlučujem se za stopiranje.

I odjednom stojim nasred ceste u nekom Grubišinom polju i stopiram. Ne vjerujem kakve stvari mi se dešavaju. Ubrzo se zaustavlja kedi, natrpan krompirom. Prebacujemo krompir sa suvozačevog sjedišta i sjedam. Da, odjednom prebacujem neki krompir. Dokle ćeš, ljudino, pita me, očigledno supjan Ante iz Požege. Vozi se po Hrvatskoj i razvozi krompir. Ulazim i pričam mu svoju priču, a on počinje da psuje državu i policiju i naziva ih lopovima. Priča mi o svojim neprijatnim iskustvima sa policijom i čini mi veliku uslugu, ostavljajući me par kilometara dalje nego što je planirao.

Nakon par minuta stajanja kod nadvožnjaka na ulazu u Viroviticu, staje mi mladi kamiondžija Brka. Pričamo i vozimo se par kilometara, dok sa radija piči neki stari hard rok. U međuvremenu održavam kontakt sa kolegom, koji je uspio ući u Mađarsku, platiti kaznu i upravo se vraća. Rekao sam mu da nastavi i da ćemo se sresti usput. Nakon razilaženja sa Brkom i hodanja par minuta po magistrali, pojavio se i kolega. Vratili smo se na granicu, predao sam im dokumenta i oni su mi najzad skinuli zabranu ulaska u Mađarsku. Ulazim u državu, vozim se 4 metra kroz nju, okrećem se, izlazim i dobijam šesti pečat u pasošu od ukupno osam koliko sam ih dobio toga dana.

Sa Mađarima je uvijek drama. Barem u mom slučaju.

Toliko je lijepih zemalja i nacija. Toliko je lijepog istoka. Ne idite u Mađarsku ako ne morate. Ne slušajte njihove policajce. Plaćajte kazne. Ne vozite brzo u Hrvatskoj. Budite fini prema hrvatskim policajcima i izaći će vam u susret. Oslonite se na Balkance. Na Srbe, Hrvate, Albance… Ne oslanjajte se na Mađare. Konzumirajte dosta vode. Vodite ljubav često. Spavajte, naspavajte se. Okružite se dobrim ljudima i jos boljim šefovima.

Ma radite šta god hoćete ali nemojte ići u Mađarsku, ljubim vas.



4 Comments Add yours

  1. silvijamitrovickostadinovic kaže:

    Uf ,od ovoga bi se mogla snimiti dobra komedija 😛 . Naravno zao mi je sto si tako prosao ali za mene ovo je dobar pocetak dana ,smejem se do suza I prepricavam muzu 😉 znaci ako pozelimo avanturu ,pravac Madjarska 😉

    1. Srdjan kaže:

      hahahah drama totalna, kažem ti 🙂 ne znam šta da ti kažem, ja bih ih zaobišao samo da mogu.

  2. Teodora Stojšin kaže:

    Ja ne mogu da verujem šta te je sve snašlo! Ovo je kao španska serija i mislim da bih doživela duplo više nervnih slomova. Dobro si se i držao!

    1. Srdjan kaže:

      hahahah ni ja nisam mogao vjerovati. Izašao onako s posla, fino obučen i odjednom stopiram u nekoj hrvatskoj zabiti.

Komentariši