Put u Liban III – Kedar

Kedar

Kedar je visoko zimzeleno planinsko drvo sa širokom krošnjom i debelim stablom, koje raste gotovo isključivo na libanskim planinama. Biblija tvrdi, a Libanci vjeruju, da je ovo drvo posadio sam Bog, pa ga zbog toga nazivaju i Božje drvo. Koliko Libanci cijene sve ono što im je dalo ovo drvo neobičnih osobina, najbolje govori činjenica da se kedar nalazi na zastavi države Liban.

Upravo je po ovom drvetu Liban i najpoznatiji. Nekada davno, gotovo čitava površina današnje države Liban bila je prekrivena kedrovim šumama. Zbog svoje ljepote, nevjerovatne izdržljivosti, dugotrajnosti, ljekovitih dejstava i drugih plemenitih osobina, kroz istoriju je doveden na ivicu istrijebljenja. Feničani su ga koristili za gradnju brodova, Britanci za izgradnju željeznice, a Egipćani za proizvodnju papira, dok su smolu ovog drveta koristili za mumificiranje mrtvih. Drveni detalji Tutankamonovog sarkofaga, koji su i danas u odličnom stanju, napravljeni su od kedrovog drveta. Zbog činjenice da je kedar bogat uljem, Osmanlije su ga koristile kao pogonsko gorivo u željeznici. Zbog masovne eksploatacije, danas je u Libanu preostalo samo nekoliko šumaraka kedra. Ipak, moderni Liban shvatio je značaj zaštite ovog drveta, tako da je danas njegova eksploatacija zabranjena i radi se na intenzivnom pošumljavanju. Kedrove šume u Libanu se čak nalaze pod UNESCO – vom zaštitom.



Ipak, mnogo vremena će proći dok taj mladi kedar ne stasa u ono veličanstveno drvo, koje može narasti do čak 40 metara u visinu. Naime, Kedar raste jako sporo, 40 – 45 dana godišnje. Zbog toga je i dugovječno, pa mnoge jedinke žive oko 400 – 500 godina, a pojedine čak i do 800 godina.

Stari narodi su smatrali da je bioritam kedra sličan ljudskom, pa su zbog toga vjerovali da ovo drvo ima dušu. Sumeranska civilizacija vjerovala je da je kedar drvo svijeta, čije korijenje učvršćuje zemlju i umiva se u svetim vodama podzemlja, a stablo obavija zmija (simbol spiralnog kretanja energije), dok mu je krošnja usmjerena ka kosmosu. Sumerani su jako poštovali ovo drvo i smatrali da je stvoreno od samog Boga, sa namjerom da skuplja kosmičku energiju na zemlji, pa je bilo skuplje čak i od zlata. Moderna nauka tvrdi da je vazduh u kedrovim šumama gotovo sterilan i da su biljke koje tu rastu daleko bogatije vitaminima i provitaminima nego one koje rastu u drugim šumama, zbog određenih sastojaka u kedrovim četinama, takozvanih fitoncida.

Ovo drvo prvi put se pominje u epu o Gilgamešu. U ovom najstarijem književnom djelu pominje se kedrova šuma oko koje su se borili ljudi i polubogovi. Gilgameš je pobijedio čuvara ove šume, posjekao mnoga stabla i od njih izgradio svoj grad. Biblija tvrdi da je  jevrejski kralj David koristio kedar za izgradnju svoje palate, kao i to da je Nojeva barka, pa i Solomonov hram građen od kedrovine.

Ni bosanski travel blogeri nisu uskratili pažnju ovom drvetu. Famozne nepokretne merdevine o kojima sam pisao na blogu, a koje već 200 godina stoje naslonjene na Crkvu svetog groba u Jerusalimu, dok se niko ne usuđuje da ih pomjeri, pravljene su upravo od libanskog kedra.

Prevoz u Libanu

Ružica me kontaktirala preko zajednice. Kratko smo se dopisivali i dogovorili da se vidimo u Batrounu, gradu u kojem živi i koji će mi rado pokazati.

Houda me je odbacila do nečega što bi se u Libanu mogla nazvati autobuska stanica i pokušala da mi objasni kako funkcioniše inače komplikovan javni prevoz u ovoj zemlji. Naime, za autobuse ne postoji red vožnje. Vaše je da stojite na stanici i mahnete vozaču kada ugledate odgovarajući kombi. U teoriji, vozač će se zaustaviti i povesti vas.

Ipak, nije toliko strašno. Postoji jedan jedini auto – put koji povezuje Bejrut sa sjeverom – Batrounom, Biblosom i Tripolijem. Tim užurbanim auto – putem prolazi milion autobusa dnevno.



To zapravo i nisu autobusi, već kombiji, takozvani servisi. Nešto slično maršrutkama na istoku Evrope, u Gruziji ili Jermeniji. Radi se o mini – busevima u kojima putnici dijele cijenu vožnje. Moja karta do Batrouna koštala je manje od evra. Pored toga, u Libanu možete koristiti Uber ili taksije, koji rijetko imaju prepoznatljivu oznaku i najlakše ih je prepoznati po crvenim registarskim tablicama. Takođe, rijetko imaju i taksimetre, pa je najbolje na početku vožnje odmah dogovoriti cijenu. Neće vas prevariti, Libanci su to.

Batroun

Vozim se u malenom kombiju za Batroun. Sunčano je i toplo, dok sa radija glasno svira libanski turbo – folk. Auto – put kojim se krećemo prolazi uz samu obalu Mediterana, pa se između neuredno nabacanih zgrada svakih par trenutaka ukaže more. Lijepo je.

Razmišljam o tome kako je ta nesrećna Bosna, koliko god sjebana bila, ipak Evropa, a evropski standardi apsolutno svega su daleko iznad bliskoistočnih. Liban još uvijek nema struju 24 sata dnevno (osim grada Zahle), a voda iz česme se ne koristi za piće. No dobro, ovo je onaj pravi Istok. Onaj koji najviše volim. Onaj ludi i spontani. Onaj sa dušom.

Izašao sam kod čekpointa na ulazu u Batroun. Prišla mi je grupa vojnika i započela sa neformalnim ispitivanjem. Ipak, kao i većina Libanaca, bili su veoma ljubazni. Samo su željeli da me pitaju odakle sam i da mi požele dobrodošlicu u Liban. Razgovor nam je prekinula škripa kočnica velikog Hummer – a. Za volanom je sjedila Ružica. Ljubazno je pozdravila vojnike, dala mi znak da uđem i udarila po gasu.

Nakon samo par trenutaka našli smo se pored plaže, ispred Pierre and friends kluba u kojem me je čekala sa drugaricom. Upoznali smo se i započeli razgovor.

Ispostavilo se da djevojke vode jedan veoma lagodan život. Ružica drži pab, dok se drugarica takođe bavi privatnim biznisom. Dobro zarađuju, malo rade  i voze skupa kola. Život provode cugajući, duvajući i planirajući putovanja. Činjenica da je bilo jutro i da sam naručio kafu ih nije spriječila da nastave sa votkom. Ubrzo smo napustili kafić, sjeli u Hummer – a i pojurili ka gradu.



Nikada ranije nisam se vozio u Hummer – u. Sjeo sam i počeo da se igram sa dugmićima koji su služili za podešavanje položaja veoma udobnog kožnog sjedišta. Pušila je jednu za drugom cigaretu i veoma vješto upravljala ovom zvjeri. Nosila je cvike i šarenu ski – jaknu. Bila je već blago pripita i pogrbljena. Govorila je o tome kako su se svi prijatelji smijali njenoj namjeri da jednoga dana vozi ovu zvijer, ali da je ipak uspjela u ostvarenju tog sna. Djelovala je jednostavno prekul.

Stigli smo u grad i obišli glavne znamenitosti u njemu. Pokazala mi je feničanski zid koji je branio grad od morskih talasa i invazija, kao i staru feničansku luku. Obišli smo par lijepih hrišćanskih katedrala i stari Souk (nešto kao stari grad. Svaki grad u Libanu ima nešto što se zove old Souk i svaki neodoljivo podsjeća na Baščaršiju). Batroun je poznat po kvalitetnom noćnom životu, brojnim lijepim plažama i kao raj za ronjenje, jedrenje i surfanje. Ovdje se takođe održavaju i razni festivali. Proveli smo par sati u Batrounu, koji je ostavio utisak jednog lijepog, malenog grada.

Po povratku u kola, pogledala me je i rekla Hej, hoćeš da odemo na planinu? Naravno da hoću, rekao sam, idemo na planinuSuper, odgovorila je, udarila po gasu, a ja sam se zalijepio za udobno kožno sjedište.

Planina

Kupili smo par piva uput i započeli vožnju vijugavim planinskim putevima. I dalje je motala  jednu za drugom, a ja sam otvorio pivo i divio se nevjerovatnim predjelima libanskih planina. Isukala je džoint, zapalila i započela priču. Govorila je o tome koliko je Liban nenormalna zemlja i kako tu možeš ostati normalan samo ako piješ, drogiraš se i mnogo putuješ. Ona je ispunila sva tri uslova. Pričala je o ludom saobraćaju, neorganizovanosti društva, velikoj korupciji i komplikovanom političkom sistemu.

Ružica je bila sve, samo ne prosječna osoba. Mnogo je proputovala i imala je uvid u to kako stvari mogu funkcionisati. Da bi se lakše nosila sa bizarnostima libanskog društva, okrenula se travi, alkoholu i upoznavanju stranaca, koji dolaze sa strane i samim time nisu kontaminirani libanskom disfunkcijom. Razumio sam je, naravno. Ipak sam ja došao iz najluđe zemlje u Evropi.

Govorila je o korupciji i o tome kako joj u pab koji drži redovno dolaze kriminalci sa dobrim vezama u političkom životu grada i države. Govorila je kako svi nose pištolje i kako ih ona lično razoružava. Rekla mi je da naravno posjeduje pištolj i da je dozvolu za nošenje oružja dobila na poklon od nekog lika sa jakim vezama. Da li si ti normalan, pa ja ću ubiti nekoga!?, govorila mu je. Pričala je o bizarnom slučaju kada se jedna gošća zaljubila u nju i proganjala je. Dolazila joj je na vrata, prijetila joj, napadala joj psa, kojeg je ova uzela upravo iz sigurnosnih razloga, a jednom prilikom je čak potegla pištolj na nju. I ona i priča su djelovali ozbiljno, ali je način na koji je govorila bio urnebesan, dok je držala džoint u jednoj, a u drugoj ruci pivo i povremeno se okretala ka meni, govoreći you know what I mean!?. Ja sam se doslovno valjao po Hummer – u od smijeha.

Dok smo se smijali, cugali i razgovarali, nismo ni primijetili da se odjednom oko nas pojavio snijeg. Bili smo okruženi snježnim nanosima sa svih strana. U Batrounu, koji smo napustili pola sata ranije, mogli ste da hodate u šorcu i majici kratkih rukava. Nepunih 45 minuta vožnje autom od obale pejzaži su bili prekriveni snijegom i kedrovim šumama. Pogledala me je i upitala da li sam raspoložen za malo off – road – a. Nisam ni stigao odgovoriti, a ona je pritisnula dugme kojim je Hummer – a ubacila u off – road mod i naprasno sletjela s puta. Počela je da luduje po snijegu, kamenju i blatu koje se nalazilo pored magistrale, dok smo se mi doslovno prevrtali u Hummer – u. Bilo je to potpuno nevjerovatno iskustvo. Još uvijek je bilo jutro, a ja sam se vozio po libanskim planinama sa pijanom i napušenom Libankom u Hummer – u. Stvari su se odvijale jednim sjajnim tokom.



Urnebesni smijeh smo prekinuli u momentu kada smo se zaglavili u blatu. Izašao sam i sve što sam mogao bilo je da vidim kako je čitav Hummer prekriven blatom. Nekako se uspjela izvući i objasnila mi da barem jednom sedmično dolazi ovdje da iskulira i izdivlja se Hummer – om po planini.

Hotel

Krenuli smo kod njenih prijatelja na kafu. Prijatelji su vodili hotel u blizini, koji je tokom dobrog dijela godine bivao prepun turista koji dolaze tu na skijanje. Da, u Libanu možete u roku od dva – tri sata da plivate u moru i skijate na planini, oruženi kedrovom šumom. Govorila mi je o jednom selu u blizini u kojem lokalci žive od proizvodnje i prodaje izuzetno kvalitetnog i nadaleko poznatog libanskog hašiša. Postojanje takvih sela u Libanu nije nikakva tajna, ali predstavnici vlasti rijetko zalaze u njih. Ukoliko se dogodi racija ili nešto slično, lokalno stanovništvo otvara vatru na predstavnike vlasti. Pravdaju se time da se oni ne bi bavili tom djelatnošću kada bi im država dala bilo kakvu alternativu.

Govorila je o tome kako se u pomenuto selo ne može ući bez dozvole i prethodne najave, kao i o tome da stanovnici sela ne mogu stupati u brak sa osobama van sela. Iako država okreće glavu od ovakvih pojava, načelno je protiv toga. Hezbolah je takođe protiv toga, ali iz svojih razloga. Predstavnicima Hezbolaha smeta činjenica da je stanovništvo zbog uzgoja marihuane finansijski nezavisno, usljed čega se sve manje odlučuje na pristupanje redovima ove organizacije, za mjesečnu naknadu od oko 600 dolara.



Stigli smo kod njenih prijatelja, libansko – iračkog para. Sjeli smo na udobne sofe u holu hotela, između kojih se nalazio sto i kamin. Gazda je naložio vatru u kaminu i ponudio nas kafom, alkoholom i hranom. Kao i svuda u Libanu, i ovdje su ljudi bili veoma gostoljubivi. Ubrzo se zapalio i džoint. Odbio sam, prije svega iz poštovanja prema Houdi, iako su Libanci jako osjetljivi na odbijanje gostoprimstva. Ružicu to nije spriječilo da uživa u valjda sedmom džointu toga dana, iako je bilo tek podne. Proveli smo par sati u ugodnom razgovoru o svemu i svačemu, dok je konobar svakih par minuta punio čaše na stolu.

Tada su nam rekli da oni moraju izaći na par sati, ali da mi slobodno ostanemo u hotelu, cugamo i jedemo na račun kuće i ako se zadržimo, slobodno prespavamo u hotelskim sobama.

Po njihovom odlasku, prišao nam je konobar sa još par članova osoblja i započeo veseo razgovor sa Ružicom. Zagrlili su se, a ona mu je dala paketić hašiša. Bio sam zbunjen tim dešavanjima, pa mi je objasnila. Osoblje hotela većinom čine sirijske izbjeglice. Gazda koristi njihov nepovoljan položaj da bi ih lakše eksploatisao. Oni rade za manje plate nego što bi radili Libanci. Gazda im takođe brani da puše hašiš i piju alkohol, dok sve to on neometano radi. Ružica je u dobrim odnosima sa osobljem. Kada gazda nije tu, oni razgovaraju, zezaju se, a Ružica im uvijek plati cugu ili ostavi malo hašiša. Oni je zbog jako cijene i svaki njen dolazak na planinu i u hotel dočekivan je sa velikom radošću.

Sirena

Krenuli smo nazad ka Batrounu. Vozila je brzo po mraku, pod dejstvom alkohola i trave i nastavljala svoju ludu priču. Njena, kao i libanska gostoljubivost generalno, za mene je bila nešto potpuno novo. Govorila  je kako je to za njih sve normalno i kako njen otac kupuje hranu siromašnim komšijama. Čak se i moja igra sa četvorogodišnjim sinom gazde hotela svodila na to da klinac odlazi do zdjele na stolu, uzima jedan po jedan slatkiš i daruje mi ih.

Vozač ispred nas je vozio sporo, a zbog krivina nije mogla da ga zaobiđe, zbog čega je počela da se nervira. Pritisnula je dugme na kontrolnoj ploči Hummer – a i odjednom se začuo zvuk policijske sirene. Vozač ispred nas je gotovo sletio s puta od straha, a ona ga je uredno zaobišla. Bio sam potpuno šiokiran. Rekla mi je da je u automobil ugradila sistem za generisanje zvuka policijske sirene, sirene hitne pomoći, kao i megafon. To zadovoljstvo koštalo ju je 600 dolara . Slušao sam je sa nevjericom, a ona je uzela maleni uređaj koji je stajao ispred nje, povezan kablom sa tim audio sistemom i počela da govori. Sa zvučnika na krovu Hummer – a začuo se glasan zvuk njenog glasa. I dalje smo jurili planinskom magistralom. Govorila je neka luda sranja na arapskom jeziku i puštala zvuk policijske sirene, dok su se druga vozila u panici sklanjala s puta. Prasnuo sam u smijeh i dvadeset minuta doslovno plakao od smijeha.



Pa ova riba je najluđe nešto što sam ikada vidio. Govorila je kako se u Libanu ne može drukčije. Ako hoćeš da preživiš, moraš igrati igru, biti luđi od sistema i svih njih. Često kada dođe ispred zgrade u kojoj stanuje, neko od komšija joj zauzme njeno parking mjesto. U tim slučajevima parkira se iza komšijinog auta i upali policijsku sirenu ili počne da govori gluposti o njegovom privatnom životu u megafon. Nerijetko se to dešava usred noći. Komšija, naravno, siđe i pomjeri kola. Sav taj sistem koji ima u Hummer – u je naravno, apsoluno ilegalan, ali je čak ponekad i policajci zamole da im pokaže kako radi. Momak koji joj je ugrađivao sistem pitao ju je zašto joj to treba, a ona mu je rekla – zbog ručka. Kada krenem s posla da mater zna, da podgrijava ručak. Mater, kao i pola Batrouna. Pored toga, na krovu Hummer – a instalirala je i velike reflektore (takođe ilegalne), tako da prilikom vožnje obasjava pola države ispred sebe. To naravno koristi da izbezumi druge vozače. Tu priču o Hummer – u završila je konstatacijom kako je ona svoju sreću i mir platila 600 dolara. Ona je svoje parking mjesto u Libanu trajno obezbjedila za 600 dolara.

Bio sam potpuno fasciniran ovim likom. Njen način preživjavanja u Libanu bio je potpuno nevjerovatan i nadrealan. Svu bizarnost života u ovoj zemlji okrenula je u svoju korist i kroz alkohol i hašiš pravi zajebanciju od svega.

Tripoli

Sljedećeg jutra krenuo sam u Tripoli. Ružica mi je predložila da dođem do Batrouna i da odatle zajedno Hummer – om zapalimo u Tripoli. Super, može. Svidjela mi se ta likuša. Sve u vezi ove žene bilo je potpuno bizarno, ali i na neki način i neodoljivo.

Brzo smo stigli u Tripoli i onako, bez ikakvog plana zaputili se u istraživanje ovog mjesta. Iako je u Tripoliju bila par puta, Ružica nije imala pojma o ovome gradu. Iako velik, Tripoli je poprilično tradicionalan grad, većinski naseljen šiitima. Ružica je osoba koju daleko više zanimaju liberalnija područja. Nju ne zanimaju šiiti, suniti, kao ni Hezbolah. Nju, prije svega, zanima zabava, smijeh, hedonizam.

U Tripoliju živi oko 500000 ljudi, što ga čini drugim gradom po veličini u Libanu. Ovaj grad najpoznatiji je po bogatoj industriji sapuna. Tripoli je klasični bliski istok. Njegove uske ulice prepune su hanova, pijaca, hamama, malenih radnji u kojima se njeguju stari zanati poput pravljenja posuđa od gline ili proizvodnja sapuna, automobila koji glasno trube, ljudi, buke, mirisa i boja. Svuda okolo je galama, smijeh, gužva i brojni vojnici. Nismo ni mapu kupili. Odlučili smo da se oslonimo na lokalce, koje smo pitali za pravac, a oni su nerijetko ostavljali sav svoj posao i kretali sa nama sve do mjesta koje nas je zanimalo. Jedan od njih nas je odveo u hamam i čak insistirao da nam plati ulaz. Libanci su zaista nevjerovatni.

U Tripoliju se nalaze brojne džamije, old Souk, kao i citadela, koju danas vojska koristi za svoje potrebe, ali je i dalje otvorena za posjetioce. Tu se nalazi i takozvana ulica crkava, u kojoj se nalaze crkve koje su preživjele veliko rušenje hrišćanskih bogomolja, koje je usljedilo nakon što je 1272. godine Mamluk Sultan osvojio ovaj krstaški grad, kao i par njih koje su novijeg datuma.

Obišli smo par znamenitosti i odlučili da se provozamo čamcem do malenih ostrva u blizini. Jedno od tih ostrva zove se ostrvo zečeva i tokom francuske uprave na njemu su se nalazili brojni zečevi. Danas ih, nažalost, nema, ali je i dalje flora i fauna ovog malenog ostrva prilično bogata.

Pogodili smo dobru cijenu, ukrcali se u čamac i krenuli. Već nakon par minuta, čamac se zaustavio. Motor čamca se upetljao u ribarsku mrežu i nije mogao dalje. Stajali smo tako nasukani ured Sredozemnog mora i smijali se kao nenormalni. Poznajem je 24 sata, a već sam se dva puta zaglavio sa njom – u snijegu i na moru.

Lik je rekao da će sve biti ok, iako mi nismo odavali utisak da smo previše zabrinuti. Ubrzo se pojavio drugi čamac, na čijoj su površini stajala 3 klinca od manje od 10 godina. Ružica je prasnula u smijeh, pitajući se šta je ovo, kakvi su ovo klinci, da li smo možda u play station – u? Klinci će da nas spašavaju? Ipak, za kormilom je bio njihov stariji brat. Čitava jedna porodica krenula je u spašavanje nas dvoje. Prebacili su nas u drugi brod i nastavili smo obilazak ostrva.

Pab

Po završetku ove adrenalinske vožnje, svratili smo u lokalni pab na pivo. Svi gosti i osoblje paba su je poznavali. Nastavljala je sa bizarnim pričama i otkrila mi kako je bila haker i kako je sa uigranom ekipom orobila mnoge ljude i sisteme na internetu i u to vrijeme imala daleko više novca nego sada. Poznavala je terminologiju i objasnila mi do detalja kako je sistem funkcionisao.



Sjedili smo za šankom i zapili se sa konobarom, koji je u jednom momentu, čuvši da dolazim iz Bosne, iz šanka potegao bocu viljamovke banjalučke proizvodnje i počeo da nam je sipa. Bilo je to još jedno iznenađenje tog nenormalnog dana.

Nakon par sati cuganja, krenuli smo ka Hummer – u, sa namjerom da odvezemo kući. Alkohol je radio svoje. Ona je i dalje kašljala kao osamdesetogodišnjak, hodala pogrbljeno i pušila jednu za drugom. Ipak, sve to mi je odjednom postalo privlačno. Posmatrao sam njene obline i počeo da obraćam pažnju na detalje, koji su mi u tom trenutku bili izuzetno ženstveni. Osjetio sam iznenadnu potrebu da je zgrabim za kopču kajiša, privučem i poljubim.

Sasvim je moguće da sam i uradio nešto slično. Sljedeće čega se sjećam bilo je buđenje na zadnjem sjedištu Hummer – a, u Batronu, pored feničanskog zida, na obali Sredozemnog mora, potpuno okupanoj mjesečinom, Prozori Hummer – a  bili su nevješto pokriveni jaknama, sa očiglednom namjerom da se događaji iz unutrašnjosti vozila sakiju od eventualnih znatiželjnih pogleda. Nalazio sam se valjda u Libanu, zemlji u kojoj je pokazivanje nježnosti u javnosti zakonom zabranjeno. Međutim, niko u ovom Hummer – u nije pretjerano mario za tim. Potreba za nježnošću je valjda bila jača od zakona. Ne znam, otkud znam. Zatvorio sam oči i utonuo u san, dok je u mom krilu već uveliko spavala neka luda Libanka.

Jeita Grotto

Posljednju noć mog boravka u Libanu Houda i ja smo proveli ispijajući vino na obali mora, a potom i turnejom po libanskim pabovima. Sutradan smo otišli kod njenih prijatelja. Bili su jako dragi i gostoljubivi. Djelovali su jako srećno, iako ne pretjerano imućno. Houda i njeni prijatelji, kao i većina Libanaca koje sam upoznao dosta vremena provode komunicirajući uživo, posjećujući jedni druge u svojim domovima i jednostavno družeći se. Za razliku od Evropljana, daleko manje vremena provode buljeći u telefone. Jako puno cijene porodicu i prijatelje.

Govorili su mi kako je šteta što nisam probao libanski hašiš. Ponudili su nas kafom, čajem i slatkišima. Bili su jako nasmijani i dragi, a njihova majka me je, iako nije govorila engleski, blagosiljala i govorila kako sam lijep i imam mudre oči. U kući je živjela i beba imena Sky (nebo).

Ovi dragi ljudi su me podsjetili na to kako smo se mi tokom ratnih godina u Bosni daleko više družili i daleko više marili jedni za druge. Uprkos svemu, čini mi se da smo bili daleko srećniji tada nego u ovom pokušaju kapitalizma.



Pozdravio sam se sa svima i krenuli smo u obilazak sistema pećina, poznatog kao Jeita Grotto. Ovaj 9km dug sistem dvije velike povezane pećine prepun je stalaktita i stalagmita. Mjesto je potpuno impresivno, mada je u njemu zabranjeno fotografisanje. Ova pećina jedna je od najpoznatijih i najzanimljivijih znamenitosti u Libanu

Odlazak

Houda se jako potrudila da mi Liban i Libance predstavi u najboljem svjetlu. Uspjela je u tome. Bio sam potpuno oduševljen gostoprimstvom ovog naroda, kulturom i tradicijom. Ljudi su jako dragi, a i jako lijepi. Houda je pazila na mene, vozila me svuda tokom tih 7 dana, upoznavala me sa svojim brojnim prijateljima i bogatom libanskom kuhinjom. Zapravo je ovo bilo jedino putovanje na kojem sam se ugojio. Libancima je jako teško reći ne.

Pozdravio sam se sa njenom porodicom, sjeli smo u kola i krenuli ka aerodromu. Zagrlio sam je najjače na svijetu i ušao u aerodromsku zgradu.

Ubrzo smo započeli sa ukrcavanjem u avion. Stjuardesa koja je stajala na vratima aviona mi je pogledala pasoš i ljubazno mi rekla da pođem za njom, oslovljavajući me sa gospodine. Bio sam zbunjen, dok sam hodao iza nje ka prvoj klasi. Pokazala mi je sjedište i objasnila da je to moje sjedište. Nisam imao pojma o čemu se radi, a sigurno nisam ni izgledao kao neko ko se vozi prvom klasom. Ubrzo sam skapirao da je Houda umiješala prste u ovo.

Par trenutaka prije polijetanja, ista stjuardesa mi je prišla i zamolila me da pođem za njom. Upitao sam je o čemu se radi, a ona me je pitala da li želim da posmatram polijetanje iz kokpita. Naravno da želim, ushićeno sam odgovorio. Smjestila me je u kokpit iza glavnog pilota, pored dvojice pomoćnika. Sjedio sam u posebnom sjedištu i u čudu posmatrao veliku kontrolnu tablu, ekrane  i senzore. Smijao sam se i ponavljao u sebi koliko je luda, dobra i jednostavno posebna. Nazvala je svoje kolege i zamolila ih da mi omoguće da na par minuta posmatram svijet njenim očima, iz kokpita aviona. Bio sam srećan što imam prijatelja poput nje, shvatajući da sigurno nisam to zaslužio.

Pilot nam je rekao da se vežemo. Započeo je komunikaciju preko radio – veze i pokrenuo avion. Bio sam van sebe od oduševljenja. Ubrzavali smo i jurili pistom i u jednom trenutku se odvojili od zemlje, ostavljajući blještavi Bejrut daleko ispod sebe.

Liban Tripoli

4 Comments Add yours

  1. Igor kaže:

    Svaka čast. Svaki put se oduševim otkud ti hrabrost da se zajebavaš po ludom Bliskom Istoku. Ili odustvo pameti haha.
    P.S. Bolje da si se smuvao sa Houdom. Stvarno izgleda kao pravo “čeljade” 😀

    1. Srdjan kaže:

      Hahaa hvala stari. Jeste, divna je žena i sjajan prijatelj.

  2. Aleksandar kaže:

    Sjajno! Kad porastem putovaću kao Srđan! 😀
    Nemam ništa pametnije da kažem osim da ti poželim svako dobro i još mnogo pređenih kilometara, tako da možeš da nas tu i tamo obraduješ nekom zanimljivom pričom sa tih putešestvija!

    1. Srdjan kaže:

      Hvala puno Aco 🙂

Komentariši