Put na Svetu Goru III – Albanija

– ne pokazivati strah (proći će i Albanija);
– slijediti Sunce kroz crnu rupu ove zemlje.

Bjesovi

i vidim Sunce koje nam svetlošću svojom na put kroz tamu ukazuje…

U slavenskoj mitologiji Bjesovi su demoni koji žive oko korijena Svjetskog drveta. Stari Slaveni doživljavali su ih kao zla demonska bića, odnosno personifikacije nepogoda koje izazivaju strahove (hladnoća, tama, grad, vjetar…). Neki izvori ih opisuju kao ludu i bezglavu čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome da naudi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Bjes je napasni duh koji dolazi kada nismo uravnoteženi.

 

Granica

Hodao sam ničijom zemljom, prostorom između Crne Gore i Albanije, dok su moji Bjesovi divljali u meni. Uzbuđenje, strah i jedvačekanje su se smjenjivali, dok sam predavao pasoš ljubaznom albanskom graničaru. Skenirao je pasoš i vratio ga, a ja sam ga zamolio da mi udari pečat, što je on i uradio.

Prešao sam granicu i prošetao do obližnjeg malenog objekta na samoj obali Skadarskog jezera, odakle se pružao lijep pogled. Ispred ovog objekta sjedilo je par glasnih kamiondžija i pilo pivo. Oko vrata mi je visila Vladimirova profi kamera, a ispod nje, skrivena majicom i Bogorodica iz Pećke Patrijaršije. Dvojica polukrezavih kamiondžija su mi prišla, zagrlila se i rekla: foto pliz. Dok sam ih fotografisao, shvatio sam da međusobno komuniciraju na srpskom jeziku. Upitao sam ih odakle su, a oni iznenađeni činjenicom da sam njihov odgovoriše: Bosna, Banjaluka. Prasnuh u smijeh.

Zamoliše me da ih sve zajedno fotografišem sa navodno zgodnom konobaricom. Bila je mlada i izgledala je prilično jeftino. Sve je bilo tako treš i turbo – folk. Koktel njihove galame, masnih komentara, prljavštine i njene mladosti. Njene crne sitne kovrdže, jarki crveni karmin, umor i ravnodušnost u očima savršeno su se uklapali u taj turbo – folk.  U sastavu objekta nalazio se i čučavac, ispod kojeg su fekalije bezbrižno i mirno klizile ka jezeru već formiranom stazom. Sa istog mjesta, pogled na jezero bio je veličanstven. Tiho i za sebe sam izgovorio: Albanija, jebote.



Kamiondžije su iskolačenih očiju slušali moju priču i složili se oko toga da nisam normalan i da Albanija nije baš toliko sigurna zemlja, koliko sam ja mislio. Predložili su mi da, ukoliko želim, sačekam par sati da završe papirologiju, pa da me potom oni prebace do Tirane. Zahvalio sam se, uz osmijeh objasnio da sam ok i nastavio sa stopiranjem.

Nakon par minuta zaustavio se Mercedes, inače najčešće prevozno sredstvo u Albaniji. U njemu je, pored vozača sjedio, ni manje ni više nego – Jablan. Vozač je nekako natucao srpski, a Jablan mu je objasnio da sam prijatelj i da me pusti u kola. To je zapravo bio ilegalan taksi, bez oznaka, iako je tumačenje termina ilegalno u Albaniji prilično slobodno. Taksista se zvao Valentino i dužnost mu je bila da pri svakom Jablanovom dolasku čeka na granici, prebaci ga do Skadra, a potom i vrati na granicu. Sjeo sam u kola i krenuli smo ka unutrašnjosti ove zemlje.

Jablan

I to je bilo to. To je bilo ono što sam zaista želio. Albanija. Srce mi je lupalo, naježio sam se, a osmijeh nisam skidao s lica. To je bio kontekst u kojem sam se najbolje osjećao i u kojem sam želio da budem. Bilo je bizarno, prljavo i nepoznato. Jablan je podjebavao taksistu zbog spore vožnje (sve što je sporije od 120km/h za Jablana je presporo). Sa retrovizora je visio krst, nagovještavajući činjenicu da je Valentino katolik. Na sjeveru Albanije to nije ništa neobično.

Svirao je albanski turbo – folk, sličan našem, iako prilično intenzivniji. Zvučalo je kao naša Stoja ili Ćana, ali na steroidima. Izletjeli smo na savršen auto – put,  a potom se i naglo zaustavili, propuštajući koze koje su veselo prelazile cestu. Jablan mi je sugerisao da se obavezno vežem. Objasnio je da albanski policajci i zakoni nisu više kao što su bili. Brza vožnja, nevezanje pojasa i vožnja u alkoholisanom stanju najstrožije su kažnjavane. Čak je i klasična korupcija polako počela da iščezava. Sve je teže podmititi albanskog drota. Valentino je tvrdio kako se zakon mora poštovati. Slušajući tu priču i gledajući tu savršenu cestu, pomislio sam kako se Albanija budi i mijenja na bolje, dok mi polako ali sigurno idemo unazad.

Iako je i dalje sinonim za neuređenost, haos i korupciju, Albanija polako mijenja kurs i sliku o sebi, mijenjajući se spolja i iznutra i prestižući polako ali sigurno susjedne zemlje, prije svega Bosnu. Za par decenija, Albanija se više neće smatrati analnim otvorom Evrope. Tu ulogu Bosna polako preuzima, a Albanija ide dalje.

Nisam se mogao nagledati albanskih vrleti, divljine, jezera i koza. Albanija, govorio sam u sebi. Albanija, jebote. Bio sam presrećan.



Jablan je iznervirano konstatovao kako Albanci ne umiju da voze, što sam i sam, prolazeći par dana kroz ovu zemlju zaključio. Oni zaista ne razumiju saobraćaj. Pokazivao mi je brojne bunkere pored puta, zaostavštinu paranoje koja je obilježila tešku diktaturu Envera Hodže. Do danas ih je ostalo čak 170000. Jablan je djelovao nekako kul, drčno i ponosno. Imao je petlju. Iako se radilo o jednom kriminalcu, djelovao je nekako hrabro, časno i pošteno. Svidio mi se taj lik.

Došavši u Skadar, objasnio mi je gdje i šta treba da vidim, odbivši moje učešće u plaćanju taksija. Čuvaj se brate Srbine i ne boj se ovih jajara. Razmijenili smo kontakte, a on i Valentino su nastavili ka policijskoj stanici.

Skadar

Fokus na i dalje prisutan mamurluk izgubio sam ulaskom u ovu zemlju. Prekrili su ga slojevi uzbuđenja, radosti i ushićenja zbog postojanja ovdje i sada, na početku ove avanture.

Hodao sam glavnom ulicom, po kojoj su bez nekog reda bile razbacane brojne tezge na kojima ste mogli naći šta god poželite. Svidjela mi se ova entropija, ovaj nedostatak dosadnih pravila i uređenosti. Brojne zastave Albanije, sa likovima nacionalnih heroja vijorile su se na sve strane. Orlovi i mercedesi izvirivali su iz svake pore ovog grada. Sveprisutna buka bila je satkana od zvuka motora i sirena brojnih Mercedesa, kao i glasne galame i smijeha naroda. Trgovci su se svađali i ubjeđivali sa kupcima, sa svih strana odjekivalo je Falemanderit, jedina riječ na albanskom jeziku koju sam u tom trenutku znao i koristio je u svakoj prilici.

Na ulici je stari Albanac pjevao i svirao nacionalni instrument, sličan našim guslama. Kada sam počeo da ga snimam nasmijao se i okrenuo ka meni.

A ja? Ja sam u principu izgledao kao one evropske naivne mace koje odu u Indiju ili Bangladeš i svi su im super, divni i krasni, i ne sluteći da ih mrvica dijeli od silovanja.

Smjestio sam se u neki kul lokal, malo popričao sa ljubaznim konobarima i popio kafu. Skoknuo sam taksijem do nasumičnog mjesta na obali jezera, a potom se zaputio i na tvrđavu Rozafu. Hod ka tvrđavi je podrazumjevao ozbiljan uspon sa velikom torbom na leđima. Sunce je nemilosrdno pržilo i nije mi bilo od pomoći. Sa tvrđave se pružao pogled na grad i jezero, a za nju je bila vezana i stara, poznata legenda.

Rozafa potiče iz ilirskih vremena, a legenda vezana za nju govori o tri brata Mrnjavčevića koji su je gradili. Sve što bi danju izgradili, noću bi vile porušile. Mudrac im je rekao da u temelje moraju zazidati ženu jednog od njih, a grah je pao na najmlađeg brata. Njega su starija braća prevarila i natjerala da žrtvuje svoju ženu – Rozafu.  Voda koja se pojavljuje između kamenih blokova bijele je boje, a u narodu se tumači kao mlijeko iz grudi Rozafe. Čak i danas, mlade majke koje ne mogu da doje djecu, dolaze u ovu tvrđavu, očekujući čudo.

Legenda o Rozafi takođe je poslužila kao osnova srpskoj narodnoj pjesmi Zidanje Skadra na Bojani.

Iako me Jablan savjetovao da ne stopiram po Albaniji (Tvrdio je da Albanija nije opasna, ali da Albanci jednostavno to ne rade i nisu navikli na stopere), spustio sam se sa tvrđave na magistralu i odlučio da ipak stopiram, barem dok se ne pojavi prvi autobus ka Tirani. Moje povrijeđeno rame zadavalo mi je bol, a penjanjem sa velikom torbom na leđima uspio sam istegnuti i tetivu na nozi. Sunce je pržilo dok sam stajao na cesti i stopirao. Nakon nekog vremena, stao mi je jedan stariji čovjek iz Italije, porijeklom Albanac. Vozio je ka svom rodnom gradu Lezhe i rekao je da će me do tamo prebaciti. Zvučalo je sjajno, grad se nalazio na gotovo pola puta do Tirane. Koristeći neku kombinaciju albanskog, engleskog i italijanskog jezika, uspio mi je objasniti da je iz Italije, da ima ćerku mojih godina i da je Bosna bene. Bez ikakvog ustručavanja, rekao sam mu da sam Srbin, da putujem sve do Hilandara autostopom i da nisam siromašan, ni u kom smislu. Ovo posljednje želio sam posebno da istaknem, jer je bilo očito da mi je čovjek stao iz neke vrste sažaljenja.

Ostatak vremena smo proveli u tišini, a kada smo stigli, rekao je da će me, ukoliko ga sačekam par minuta u kolima, odvesti sve do Tirane. Htio sam što prije stići i završiti put, tako da sam pristao.

Iako savršen, autoput je djelovao bizarno. Nije bio ograđen i mnogi psi su slobodno lutali po njemu. Mnogi su i mrtvi ležali na cesti. Pored samog autoputa, Albanci su nanizali divlje prodavnice svega vidljivog i nevidljivog. S obzirom na to da su divlje, nije postojao prilaz do njih, tako da ste morali zaustaviti automobil nasred autoputa, u sporoj traci i preskočiti bankinu da bi ste došli do prodavnice. Vozili smo se još neko vrijeme i najzad se našli na Trgu Orla (Sheshi Schiponja), kojim sam nekada davno prošao, vraćajući se sa Olimpa. Tu me ostavio i nastavio svojim putem. Bio sam mu jako zahvalan, učinio mi je veliku stvar.

Albanija

Popio sam kafu u jednom od usputnih lokala u blizini Sheshi Sqiponja trga i uhvatio Wi-Fi, s namjerom da nađem nekakav smještaj za večeras. Mustafai je morao otići iz grada, tako da je moj plan da odsjednem kod ovog, naizgled sjajnog lika propao. Mustafai je, sudeći po fotografijama na socijalnim mrežama i na osnovu par poruka koje smo razmijenili djelovao kao predivan kretenčić. Svirao je gitaru u nekom albanskom treš – metal bendu i redovno postavljao fotografije sa albanskim pejzažima. Nerijetko je na fotografijama bio prikazan on, u blizini rijeke, sa gitarom ili pivom u jednoj i džointom u drugoj ruci. Bilo je očito da ovog lika ne zanima da li su ljudi Albanci, Srbi ili Eskimi, sve dok su sposobni proizvesti ili nabaviti dobar hašiš. Svojom pojavom ulijevao mi je povjerenje i sigurnost.

Hodao sam neko vrijeme ulicama Tirane, ne gubeći ni trun ushićenja zbog boravka u njoj. Ono što sam čuo o njoj nije se pretjerano razlikovalo od prvih prizora koji su mi se ovdje ukazali. Na pojedinim zgradama stanovi su imali balkone, bez mogućnosti izlaza na njih u vidu vrata. Balkon se očito smatra luksuzom,dekoracijom i statusnim simbolom, dok Albanci ne osjećaju posebnu potrebu da borave na njemu. Iako se radi o klasičnim socijalističkim blokovima, zgrade su nerijetko šarene i lijepe.

Saobraćaj je tek posebna priča. Saobraćaj kao skup pravila ponašanja ili sistem vrijednosti uopštene postoji u Albaniji. Ono što mi nazivamo saobraćajem, kod njih se svodi na haotično kretanje prevoznih sredstava u svim mogućim i nemogućim pravcima (kasnije mi je Laza ispričao slučaj u kojem je Albanac pao automobilom na drugi automobil sa nadvožnjaka – dakle, odozgo). Limene zvjeri vam ovdje prijete sa svih strana. Sve što ste znali o prelasku ulica i saobraćaju, u Albaniji morate zaboraviti i prilagoditi se. Kao i u većini istočnih/muslimanskih zemalja, pretrčavanje ulice između jurećih automobila nacionalni je sport i dio folklora. Svi misle da imaju pravo prvenstva, a u toj igri pobjeđuju mentalno najsnažniji. Potrebno je samo biti bezobrazan i bezobziran u dovoljnoj mjeri. Tek par mjeseci kasnije, u Libanu, video sam nešto slično tome.

Žene su malo do umjereno slatke, pretežno nižeg rasta i nerijetko nekako jeftinog izgleda. Često ih karakteriše i popriličan nedostatak stila.

Ništa ovdje nije lijepo u klasičnom smislu. Nema tu ljepote za klasične turiste iz zapadnih zemalja. Oni koji vole Beč, nemaju sigurno šta da traže u Tirani. Oni koji ga ne podnose, poput mene, naći će svoje ushićenje u Tirani. Hiljade boja, entropija, buka, galama, smijeh, čudan jezik, mnogo pasa lutalica i sve ono što čini jedan grad, grad nastao prirodnim tokom stvari – čini i Tiranu.

Ipak, klasične ljepote nema. Ali, ljepota ionako neće spasiti svijet, samo će pružiti lijepo okruženje u kojem se ljudi međusobno ubijaju. Današnju stranicu Tesonove U šumama Sibira, koju čitam brzinom od 1 stranice/dan, završio sam upravo tom rečenicom, pokupio torbu i krenuo u hostel.

Bunker

Zbog jakog bola u lijevom ramenu i desnoj nozi, odlučio sam da se smjestim u najbližem hostelu. U par minuta uspio sam rezervisati smještaj i naći se ispred željenog hostela. Bio je to pristojan hostel u centru grada, a cijena smještaja – smiješna. Radnici su bili jako ljubazni i nakon samo par minuta, zbacio sam torbu sa leđa i pao na krevet. Kakav slabić, pomislio sam, kakav nikakav bekpeker. Tri dana hodam sa torbom i to je to? Zajebi ostavljanje svega i započinjanje nomadskog života, drži se ti svoje sigurice, par puta godišnje se izgotivi ovakvim putovanjem i to je to.



Ispred hostela prošao je automobil iz kojeg je dopirala glasna muzika, a ja sam prepoznao Stoju. Jebote, Albanci slušaju Stoju. Par minuta kasnije, začula se i Čolina Čini mi se grmi. 

Tirana Albanija Tirana Albanija Tirana Albanija Tirana Albanija Tirana Albanija Tirana Albanija Tirana Albanija

Preko zajednice me kontaktirala Venera, simpatična djevojka iz Tirane. Željela je da mi pokaže grad, pa sam nakon kraćeg odmora u hostelu, iako premoren, ipak izašao. Našli smo se na Skenderbeg trgu i krenuli u šetnju.

Bila je mlada i nije znala mnogo toga, ali je bila prijatno društvo, onako draga i nasmijana.

Odvela me u Bunk – art, sistem podzemnih tunela, hodnika i prostorija koji je nekada služio kao atomsko sklonište za članove Vlade. Danas  služi kao muzej i težak podsjetnik na jedan izuzetno represivan režim. Albanija je za vrijeme Enver Hodže bila vjerovatno najzatvorenije društvo u čitavoj Evropi.

Hodžina višedecenijska vladavina bila je obilježena terorom, represijom, paranojom i strahom, kao uostalom i većina diktatorskih režima toga vremena. Opšta paranoja dovela je do toga da duž svojih granica Albanija izgradi stotine hiljada bunkera, koji su trebali služiti kao odbrana od Jugoslavije i drugih susjeda. Očito su sami sebi davali previše na važnosti.

Bunk – art se nalazi u centru Tirane i nekada je predstavljao jedan od tih podzemnih skloništa. Ovaj sistem podzemnih tajnih tunela povezivao je najvažnije državne institucije. U sklopu muzeja, danas su izloženi eksponati koji pričaju priču o istoriji Albanije za vrijeme Envera Hodže, brojne umjetničke instalacije, sala za koncerte i izložbe, kao i netaknuta Hodžina kancelarija. Akcenat izložbe stavljen je na albansku tajnu služnu, poznatu kao Sigurimi i mnoga zlodjela koja je počinila protiv sopstvenog naroda. Prikazana su brojna svjedočanstva o brutalnim mučenjima, likvidacijama, robijama i prisluškivanjima. Tokom perioda Enverove vladavine, niko u Albaniji nije bio siguran niti je mogao bilo kome vjerovati, čak ni članovima sopstvene porodice. Sve ambasade u Tirani bile su prisluškivane, iz takozvane Kuće lišća (sjedište tajne službe).

Izloženi su i brojni predmeti koje je Služba koristila za prisluškivanje i špijuniranje. Komunistički režim u Albaniji zatvorio je ili likvidirao desetke hiljada ljudi. Rekao bih da je njihova diktatura u postratnoj Evropi sigurno bila najsurovija. Brojni zastrašujući podaci izloženi su u prostorijama bunkera. Čitavo mjesto ostavilo je jak utisak na mene i svakome ko se nađe u Tirani bih preporučio da posjeti Bunk – art.



Otišli smo na pivo i večeru, u jednu od popularnih pabovskih ulica u Tirani. Noćni život, ljudi, klubovi i pabovi izgledaju isto kao i kod nas ili u bilo kojem drugom dijelu  Evrope. Daleko više džamija i zamotanih žena možete vidjeti u današnjem Sarajevu nego u Tirani (nije da smatram kako broj džamija na bilo koji način utiče na sliku grada). Daleko više radikalnih budala svih religija i nacionalnosti možete vidjeti na bosanskim ulicama nego na ulicama Tirane. Tirana je, prije svega – grad. Grad u svakom smislu te riječi.

A Venera je bila slatka. Smješkala se i skrivala pogled onako polu – stidljivo. Žene to uvijek rade kada pokušavaju da vam privuku pažnju i da vas zavedu. Najčešće to rade kada vas žele. Bilo je jako očigledno. I ništa manje lijepo. Posmatrala me kao privlačnog mužjaka.

Ipak, nakon par piva vratio sam se u hostel. Bio je to jedan potpuno drugi kontekst. Kontekst u kojem sam bio neki drugi čovjek. Čak i uvijek draga, mogućnost koitusa me nije ispunjavala u tolikoj mjeri. Želja za njim je splasnula. Fokus su mi držale neke druge stvari. U kontekstu putovanja stopom ka Svetoj Gori, kroz Albaniju, bio sam drugi čovjek. Bio sam čovjek koji čuva dvije jabuke u svojoj torbi, čovjek kojeg sve zanima, pun energije i života, spreman da sluša, upija i prima znanje, čovjek koji uživa u sadašnjem trenutku, smije se, poštuje i voli ljude, neopterećen koitusom. Sviđao mi se taj lik. U ovom kontekstu, bio sam najbolja verzija sebe. Svijet je pun slatkih djevojaka koje vas stidljivo gledaju dok šutiraju kamenčiće po cesti. Albanija je samo jedna.

Tirana

Naspavao sam se i jutrom se već osjećao mnogo bolje. Obilazak grada sam započeo, prirodno, na glavnom gradskom, ogromnom Skenderbeg trgu. Hodajući do trga, posmatrao sam nikad oprane tiranske ulice i kaldrme sa brojnim polomljenim blokovima, na kojima su umorno i tužno zijevali brojni tiranski psi lutalice. Trg u ovom izdanju postoji tek par mjeseci i njime dominira statua Skenderbega na konju. Na jednoj strani trga nalazi se Nacionalni istorijski muzej, a pored njega i Et'hem Bey džamija. U sklopu ove džamije nalazi se i sahat kula, sa koje se pruža odličan pogled na grad.

Tirana Skenderbeg trg Tirana Skenderbeg trg    Tirana Albanija

Još jedna od albanskih bizarnosti nalazi se na ovom trgu. Naime, iako to ne primijetite dok njime hodate, površina trga nije baš ravna ploča. Centralna tačka trga njegova je i najviša tačka, a na četiri strane, površina je blago, neprimjetno strma. Na površini trga nalazi se nekoliko otvora, kroz koje lijeno izbija voda, klizi ka rubovima trga i konačno, ka odvodima na samom rubu trga. Trebalo mi je par dana da skapiram da velike fleke na trgu ne dolaze od nekog kvara na vodovodnoj mreži ispod površine. To je u principu fontana i treba tako da izgleda. Albanci misle da je baš lijepo.

Tirana AlbanijaTirana AlbanijaTirana Albanija

Nastavio sam hodati kroz lijepe i šarene ulice centralnog dijela Tirane. Bile su prepune ljudi, zelenila i uličnih umjetnika. Na kioscima sam primijetio mnoštvo naših proizvoda. Brojne umjetničke instalacije krase ovaj grad. Mnogo je i pozorišta, bioskopa, galerija, muzeja, kao i biciklističkih staza. Tirana je, na svoj način, jako šarmantan grad. U parku sam naišao na spomenik nezavisnosti i maleno jezero.

Tirana spomenik nezavisnostiTirana Tirana spomenik nezavisnosti

 

 

 

 

Ubrzo sam stigao i do poznate tiranske piramide. Svaki komunistički režim karakterisali su brojni arhitektonski promašaji. Hodžin režim nije izuzetak, a njegov možda najznačajniji arhitektonski promašaj je upravo tiranska piramida. Piramida je čudan objekat koji je zamišljen kao muzej Envera Hodže, još za vrijeme njegovog života i vladavine. Izgradila ga je njegova ćerka i u vrijeme završetka gradnje, bio je najskuplji objekat ikada izgrađen u Albaniji. Iako skup, nikada nije našao svoju pravu primjenu. 

Trebalo je da posluži kao zgrada Parlamenta, Opera, kongresna sala ili koncertna dvorana. Mijenjala je svoju svrhu, da bi tokom bombardovanja Jugoslavije 1999. godine služila i kao štab NATO snaga.

Par radnika se motalo oko ulaza i dozvolili su mi da uđem i fotografišem. Ogromna piramida u centru grada bila je prepuna smeća, razbijenog stakla, fekalija, šprica i kondoma. Ipak, dan ranije ovdje se održavala pozorišna predstava. 

Tirana Albanija Tirana Albanija Tirana Albanija Tirana piramida

 

Naveče sam se našao sa Sidorelom, zanimljivom lokalkom koja ima mnogo prijatelja Srba i član je omladinske organizacije koja svojim djelovanjem nastoji da približi mlade ova dva naroda. Odvela me na kafu na obalu velikog jezera, u blizini centra grada. Sidorela je pametna djevojka i bila je u stanju da mi kaže mnogo toga o albanskoj kulturi, istoriji i tradiciji. Pričala mi je o Kanonu Leke Dukađinija i krvnoj osveti. Rekla mi je da pojavljivanje nekog od rođaka ubijenog na sahrani u bijeloj košulji simbolizuje njegovo preuzimanje obaveze krvne osvete. Iako je u urbanijim sredinama krvna osveta gotovo iščezla, u sjevernim, ruralnijim dijelovima Albanije ona je i dalje prisutna. Zbog straha od krvne osvete, oko 2000 albanske djece i danas ne odlazi u školu. Nevladine organizacije su organizovale nastavu koja se odvija u domovima ovih preplašenih klinaca.



Obišli smo grad, a Sidorela mi je pokazala stari most iz otomanskog perioda, par lijepih gradskih kutaka i trougao albanstva. Tjemena ovog savršenog trougla u centru Tirane čine pravoslavna, katolička i muslimanska bogomolja. Ovaj trougao simbolizuje jedinstvo albanskog naroda, bez obzira na religiju kojoj pripadaju pojedinci.

Tanner Bridge Tirana Albanija

Mnogo sam saznao od ove djevojke, a naučila me i par novih riječi na albanskom jeziku. Kao i većina drugih Albanaca koje sam upoznao ovdje, činila se izuzetno ljubaznom, gostoljubivom i dragom. Rekao bih da su Albanci u Albaniji mnogo pitomiji od svojih sunarodnjaka sa Kosmeta.

Drač

Probudio sam se i na stolu ugledao dvije jabuke. Stajale su obasjane jutarnjim suncem u hostelskoj sobi u Tirani, podsjećajući me na pravi i konačni cilj moga putovanja. Ustao sam, spremio se i krenuo pješke ka Sheshi Sqiponja trgu, odakle je trebalo uhvatiti autobus za Durres, nama poznatiji kao Drač.

Sheshi Sqiponja Albanija

Stigao sam nakon nešto manje od sat vremena u ovaj sunčan i topao grad. Drač je djelovao prilično veliko, ali i šarmantnije od Tirane. Tu sam naišao na jedan od najvećih rimskih amfiteatara na Balkanu. Nastavio sam hodati i nakon nekog vremena našao se na prelijepoj plaži usred grada. Ipak, bila je prepuna smeća i nekih čudnih organizama, dok su se otpadne vode preko nje slijevale u more. Čini se kako Albancima uopšte ne smeta što je prelijepa plaža u centru grada prljava i neuredna u tolikoj mjeri. Njih je očito kapitalizam zatekao potpuno nespremne. U čistim plažama oni očito ne vide niti ekološki, niti finansijski interes.

Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač

Obišao sam plažu, još malo prošetao po gradu i popio kafu.

Razmišljao sam o onome što je Sidorela sinoć rekla, o trouglu Albanstva. Moj otac je uvijek tvrdio kako je Albancima to Albanstvo iznad svega. Oni mogu biti muslimani, katolici ili pravoslavci, ali su uvijek i bez izuzetka, prije svega – Albanci. Mislio sam o tome kako se oni nisu odrekli svojih sunarodnjaka koji su prešli na Islam. Za razliku od njih, ponosni Srbi su valjda smatrali da, ukoliko je neko toliko slab da zbog privilegije zadržavanja sopstvene žene ili dobijanja plodnije zemlje pređe na Islam, taj ne zaslužuje ni da bude Srbin.

Albanija Durres Albanija Durres Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač

Razgovarajući sa Jovavom u Jerusalimu, između ostalih pitanja, postavio mi je i to: da li je moguće biti Srbin i musliman istovremeno?

Bilo je to jako zanimljivo pitanje i nisam baš znao kako da mu odgovorim. Naravno, ja vjerujem da možete biti šta god želite. Možete biti i frižider ako se tako osjećate i niko ne bi trebao to da vam osporava.

Drač Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač Albanija Drač Albanija

Međutim, ono što možda najviše identifikuje jednog Srbina je – krsna slava. Iako paganska zaostavština, krsna slava se gotovo uvijek obilježava u čast nekog od svetaca iz pravoslavnog kalendara, koji definiše pravoslavna crkva, što je samo još jedna od brojnih čvrstih veza Srba za pravoslavlje. Dakle, moj odgovor Jovavu, uz objašnjenje svega ovoga, bio je – pa i ne baš.



Da, Srbi su se oduvijek odricali onih koji bi prešli na Islam. Danas čak i ratuju sa njima.

Ipak, na mjestu gdje bih najmanje očekivao, u srcu Albanije, postoji jedno maleno mjesto. Mjesto u kojem žive Srbi islamske vjeroispovjesti, Srbi kojih su se ostali Srbi odrekli, ali se oni nikada nisu odrekli svog Srpstva, niti majke Srbije. Popio sam kafu, istresao na sto par albaskih lira i krenuo ka njima.

9 Comments Add yours

  1. Aleksandar kaže:

    Sjajno! Iskreno se nadam da ćeš i dalje nastaviti da pišeš. Iz tvojih tekstova se može naučiti toliko toga. Jedino pazi, sad si podigao standarde prilično visoko tako da su sad očekivanja od svakog teksta velika 😀
    I molim te, razmisli da ove putopise nekako pokušaš da objediniš u knjigu. SIguran sam da nas ima dosta koji bi smo to rado voljeli da vidimo.

    1. Srdjan kaže:

      Hvala ti puno na tim lijepim riječima. Nisam još ozbiljno razmatrao štampana izdanja, ali mi se pomalo motalo po glavi 🙂 u svakom slučaju, čuće se 🙂

      Još jednom hvala najljepša, drago mi je da se ljudima sviđa 🙂

  2. Lazar kaže:

    Bravo!
    p.s. slazem se sa Aleksandrom 🙂

    1. Srdjan kaže:

      Hvala Lazare. Upravo sam izbacio 4. nastavak 🙂

  3. Lazar kaže:

    da, da, vidim, taman na vreme 😀

  4. Marijana kaže:

    Da li sam jedina koja misli da je prostački postaviti sliku devojke i komentarisati da izgleda turbo-folk jeftino? Razmišljas li mozda da ona ili neko ko je zna moze da pročita ovaj blog? Kako ce se osecati posle toga? Pogotovo ako je iz manjeg mesta.

    Takođe, flert je intimna stvar između dvoje ljudi. Zahvališ na komplimentu, prihvatis ili odbijes, a ne širis na blogu sa sve slikom, da slucajno ne bude zabune koja je devojka u pitanju. Ako sutra bude flertovala sa nekim drugim, čisto taj neka zna da si je ti iskulirao, jer ti koitus ne treba kada si “najbolja verzija sebe”. Kakav li si u nekoj običnoj verziji sebe? Da li onda pomisliš kako tvoji postupci uticu na osećanja i reputaciju ljudi koje ostavljaš za sobom?

    Znaš za onu staru, džentlmen ne priča? Pored seksa, važi i za flert i svaku drugu vrstu intime. Bar da je pisalo anonimno, muvala me neka NN cica, nego ovako sa sve slikom, baš je ispalo ružno.

    1. Srdjan kaže:

      Poštovana,

      Prije svega, hvala Vam na javljanju, kritici i sugestiji. Kao što me raduju brojne pohvale, raduju me (u nešto manjoj mjeri) i kritike. U nizu nezgodnih stvari koje sam pisao, Vi ste se zakačili isključivo za te dvije djevojke i moj odnos prema njima.

      Što se tiče prve djevojke, to je moje lično mišljenje. Opis nje i čitavog tog ambijenta bio mi je važan za priču. Uostalom, blog je na srpskom jeziku, ona je Albanka i poprilično daleko od mene. Gotovo sam siguran da nikada do nje ili nekog ko je poznaje neće doći. Nikada ne bih namjerno kompromitovao bilo koga. Zato povremeno i koristim aliase.

      Međutim, priča je autentična samo ako je iskrena.

      Što se tiče druge djevojke, uzeo sam u obzir Vaše mišljenje i djelimično se slažem sa Vama. Već sam je preimenovao u Veneru i uklonio fotografiju. Dio priče o njoj nije služio u svrhu hvalisanja, već više u svrhu opisa konteksta u kojem sam se našao. Uostalom, poznato je da djevojke mnogo više i detaljnije govore o intimnim detaljima od mladića, koliko god oni bili ili ne bili džentlmeni :).

      Još jednom Vam se zahvaljujem zbog sugestije i kritike, koju sam djelimično uvažio i u istoj mjeri ispravio stvar.

      Srdačan pozdrav,
      Srđan Šajinović

      1. Marijana kaže:

        >U nizu nezgodnih stvari koje sam pisao
        Ako bih pisala o svemu što mi ne prija na ovom blogu, teško da bi od toga ispalo ista konstruktivno. Ovako, uz fokus, ima šanse da nešto i naučite. Prihvatam dobru praksu da za kritike budemo na Vi, lakše razgovor ostaje u granicama pristojnosti.

        >nikada do nje ili nekog ko je poznaje neće doći.
        Iskreno se nadam da ste u pravu. Svejedno, prišivati vrednosne etikete ljudima nije na mestu. Stvari mogu da budu jeftine i skupe, ljudi su nešto drugo. Sve se još pojača kada na to dodate fotografiju i tačnu lokaciju. Ipak to nisu fiktivni junaci iz Vaše mašte, nego stvarni ljudi, sa osećanjima, snovima, nadama i problemima o kojima ne znamo mnogo. Kao što ste se setili da ne objavite fotografiju Jablana i da mu (nadam se) promenite ime, ima smisla da tako uvažite i ostale koje opisujete u negativnom ili škakljivom kontekstu.

        >Dio priče o njoj nije služio u svrhu hvalisanja
        Znam, služio je u svrhu dinamike i zanimljivosti priče. Sex sells, čak i ako je u pitanju samo fantazija.

        >Uostalom, poznato je da djevojke mnogo više i detaljnije govore o intimnim detaljima od mladića
        Poznato je da društvo drastično drugačije gleda na otvorenu seksualnost kod muškaraca i žena. Ona stara izreka da žene broj partnera dele sa tri, a muškarci množe sa tri, nije zato što i jedni i drugi vole da lažu, nego zato sto društvo ima drugačije standarde. Bez ulaska u rat izmedju polova, svako ima svoje specifične probleme. Isti savet koji sam Vama dala, dajem i ženama kada god vidim da nekoga odbiju uz prezir ili podsmeh – na udvaranje gledajte kao na kompliment, prihvatite ili odbite uz poštovanje. Ta osoba posle Vas treba da skupi hrabrost da ponovo priđe nekom drugom.

        >Nikada ne bih namjerno kompromitovao bilo koga.
        Ljudi mogu da povrede ili iz neznanja ili zato što ih nije briga. Lepo je videti da je kod Vas u pitanju ovo prvo. Alternativno, da niste promenili ime devojke i sklonili fotografiju, predložila bih Vam da joj prevedete deo o njoj da je pitate kako bi se osećala da tako nešto objavite na blogu, ili da pitate neku drugaricu ili sestru kako bi se osećala da neko tako nešto napiše o njoj. I kako izgleda nastaviti život u konzervativnoj sredini jednom kada devojka dobije epitet “lake” ili “kurve”, što se nažalost brzo dobija, čak i za nešto toliko bezazleno kao flert.

        Na nekim kursevima međuljudskih odnosa smo učili da kritike treba deliti u sendviču: pohvala-kritika-pohvala. Delujete dovoljno zreli da možete da svarite kritiku i bez ovoh umekšivača okolo. Ipak, nadam se da Vam je jasno da ne bih bila na trećem delu ovog putopisa da baš ništa ne valja 😉

        Pozdrav,
        Marijana Babić

Komentariši