Autostopom u Iran II – Azerbejdžan

Stigao sam u Tbilisi i zaputio se ka željezničkoj stanici. Ideja je bila da uhvatim noćni voz i njime stignem u Azerbejdžan. Djelovalo je kao dobra ideja; prespavati u vozu i u zoru stići odmoran u Baku. Na taj način bih uštedio dosta vremena, a i Azerbejdžan me nije dovoljno zanimao da bih gubio čitav dan stopirajući po njemu i na taj način ga upoznavao. Umjesto toga, mogao bih istraživati Baku i nekoliko mjesta za koje je Internet rekao da su vrijedna posjete u ovoj zemlji.



Međutim, s obzirom na to da sam putovao bez ikakvog plana, ta namjera se izjalovila. Naime, trebalo je rezervisati kartu na vrijeme. Kada sam se pojavio na stanici, karata više nije bilo.

Umjesto toga, nastavio sam sa stopiranjem i ubrzo se našao u gradiću Rustavi. Tu sam stopirao neko vrijeme i najzad zaustavio lika koji me odbacio do Gardabanija, gradića smještenog uz samu granicu.

Tu me stigla noć, umor i zdrav razum. Zaključio sam da ne mogu tek tako noću stopirati kroz Azerbejdžan. O toj zemlji nisam znao ništa. U Azerbajdžanu nisam imao ni pristup Internetu. Odlučio sam da se vratim u Rustavi, pronađem hotel, prespavam i izjutra nastavim put.

Jutro

Jutrom sam ponovo prošao kroz Gardabani i ubrzo se našao na granici. Kao i na mnogim drugim, i na ovoj granici nervoza se osjećala u vazduhu. Par sumnjivih likova se vrzmalo sa gruzijske strane i poprijeko me posmatralo. Bio sam previše bijel i privlačio sam pažnju. Graničari su me pretresli, pregledali mi vizu i pustili u Azerbejdžan.

Vizu za Azerbejdžan dobio sam poprilično lako. Potrebno je na ovom sajtu popuniti osnovne podatke, uplatiti novac i to je to. Vizu koju dobijete, naravno, morate odštampati i ponijeti sa sobom.



Upravo u trenutku kada sam prešao granicu, vidio sam maršrutku koja je čekala da se skupi dovoljno ljudi za Baku. Put za Baku prolazi kroz čitav Azerbejdžan. Mogao sam i stopirati, ali me istraživanje ove zemlje nije previše zanimalo, za razliku od Gruzije, sa kojom sam imao intenzivan odnos. Maršrutka se činila kao najbolji izbor.

Maršrutka

Maršrutka je maleno vozilo, veoma zastupljeno u sistemima javnog prevoza bivših sovjetskih zemalja. Radi se zapravo o mini – busu, malenom kombiju. U njima je uvijek tijesno, zagušljivo i prljavo. Za čovjeka moje visine, apsolutno prosječne za balkanske standarde, veoma su niske i neudobne. Podnošljivo je kada se njome vozite 20 minuta, ali provesti 8 sati u jednoj od njih pakleno je iskustvo. Upravo takvo bilo je moje osmočasovno iskustvo vožnje do Bakua.

Ipak, u ovoj maršrutki vidio sam nešto o čemu nisam mogao ni sanjati – pristup Internetu. Otvorio sam svesku i zapisao:

Vidio sam vulkane, gejzire, planine, jezera, glečere, plaže i mnoga mora. Jednom sam čak vidio i Ognjena Tadića u gradu. Ali da maršrutka za Baku ima wi – fi koji radi, nisam mogao ni zamisliti, a pogotovo nisam mislio da ću to nekada i vidjeti.

Postojanje Interneta u maršrutki omogućilo mi je da provedem to vrijeme tražeći društvo i smještaj u Bakuu preko zajednice. Bilo je bezuspješno. Kako se ispostavilo, couchsurfing nije toliko popularan u ovoj zemlji i često ga koriste kurve u namjeri da dođu do novih mušterija. Dosta njih mi se javljalo, započinjalo nevin razgovor i potom mi saopštavalo kako će se rado podružiti sa mnom za nekih 100 evra. Na njihovu veliku žalost, nikada nisam vjerovao u ideju plaćanja za seks. Štaviše, smatrao sam ultimativnim izazovom smuvati prostitutku. Imati je bez love.

Odustao sam i umjesto toga rezervisao hostel. Ionako nisam imao vremena da se družim i upoznajem po Azerbejdžanu. Nisam imao vremena da se bavim istraživanjem i analiziranjem ove zemlje. Jednostavno me nije zanimala. Nisam je osjetio na prvu loptu. Ni drugu. Tokom svog kratkog boravka u ovoj zemji, nisam uspio dokučiti šta je to što čini njihov identitet. Želja da što prije stignem u Iran nije mi dozvoljavala da se zamaram Azerbejdžanom.

Čitava atmosfera u ovom vozilu bila je blago rečeno grozna. Zagušljiva unutrašnjost maršrutke bila je pretrpana narodom i ogromnim torbama. U vazduhu se osjećala mješavina mirisa hrane i neugodnog mirisa koje su emitovali gotovo svi putnici. Svi su djelovali iscrpljeno, siromašno, sirovo, staro, ali istovremeno i srdačno i toplo, poput Gruzina. Niko nije govorio engleski jezik. Prilikom ulaska ili izlaska iz maršrutke njihovo lupanje vratima stvaralo je užasnu, nepodnošljivu buku, koja njima očito nije pretjerano smetala. Ti ljudi pripadaju nekoj potpuno drugoj kulturi u odnosu na moju. Azija je to, potpuno drugi svijet. Počeo sam da razmišljam o ljudskim pravima i da se pitam da li postoji neko ko bi mogao zaštiti moja. Jebeš Tibetance u Kini, Srbe na Kosovu, Ukrajince na Krimu… Vodi li iko računa o pravima nevinih ljudi po azerbejdžanskim maršrutkama!?



Vozili smo se ravnom i dugom cestom, koja je hirurški precizno presjecala nepregledne oranice na dva dijela. Pored nas su prolazile gotovo isključivo stare ruske Lade. Svuda oko mene nizali su se prizori siromaštva; sirotinja i smrad u maršrutki, djeca razvučenih kragni i umrljanih majica, koja prodaju prašnjavo voće pored puta i taj užasni neukus sa radija. Sjaj Bakua možda može da dobaci do Banjaluke i natjera vas da pomislite kako se radi o bogatoj zemlji, ali ipak nije dovoljno blještav da zasjeni tešku bijedu u kojoj živi ovaj narod. Već tada mi je bilo jasno da je Azerbejdžan jedna velika laž.

Na brojnim pauzama tokom puta nastojao sam da upijem što više svježeg vazduha i impresija. Ljubazni Azerbejdžanci su me gledali, došaptavali se, smješkali i klimali glavom kao univerzalni znak pozdrava. Očigledno im je bilo drago što ih stranci posjećuju. Djelovali su uljudno i fino. Jedan stariji čovjek insistirao je na tome da mi plati kafu ili čaj, njihovo nacionalno piće. Malo smo porazgovarali na nekom lošem ruskom. Na pomen Jugoslavije nasmiješio se i sa nostalgijom odmahnuo rukom, kao da pokušava da mi kaže: bilo – prošlo.

Ovo osmočasovno iskustvo vožnje od 600km u maršrutki kroz azerbejdžanske ravnice, slušanja azerbejdžanskog turbo – folka i gledanja čudnih domaćih filmova na tv – u koštalo me čitavih 6 evra.

Baku

Nakon što sam sačekao da se taksisti pokrve između sebe oko toga koji će me voziti do hostela, sa jednim od njih sam se dovezao do centra Bakua, prestonice Azerbejdžana, grada sa nekih 3 miliona stanovnika.

Hostel se nalazio u centru i djelovao je užasno. Čak i ja, koji ne patim od potrebe za bilo kakvim luksuzom i na svašta sam na putovanjima navikao, bio sam prestravljen. Kupatilo je djelovalo nedovršeno, prljavo i smrdljivo. Hostel je bio prepun Indijaca i likova iz Bangladeša (da ne kažem Bangladešanaca), koji su ličnu higijenu doživljavali na jedan, za mene potpuno nov način. U sobi je smrad bio toliko nepodnošljiv da su me premjestili u drugu, daleko pristojniju sobu. Samo ja sam imao tu privilegiju, s obzirom na to da sam bio bjelac. Pomislio sam na to kako sva moja putovanja po istoku ljudima zvuče kao veliki podvizi, a zapravo nisu. Biti muškarac, bijelac, imati smartphone sa pristupom Internetu i biti visok (prosječno visok za balkanske standarde znači ekstremno visok za istočnjačke) sasvim je dovoljno da vas na istoku niko ne dira. Štaviše, tretiraju vas sa izuzetnim uvažavanjem, iako su i oni (Azerbejdžanci), barem u teoriji, bijelci.

Brzo sam se smjestio i napustio hostel, ne želeći da mi ovaj dan bude obilježen samo boravkom u užasima od maršrutke i hostela. Prošao sam kroz park Nikole Tesle i ubrzo se našao na metro stanici 28. maj.

U metrou ovoga grada, kao i u većini drugih, vlada neviđena gužva. Ipak, u Bakuu na stanicama uvijek ostane značajan dio ljudi koji ne uspiju da se ukrcaju u voz. Zbog toga prilikom svakog dolaska voza na stanici nastupa apsolutna histerija i borba za mjesto u vozu. U velegradu poput ovoga niko nema vremena da čeka 3 minute na sljedeći voz.

Pored brzine i ludila karakterističnih za sve veće gradove, u Bakuu je prisutna ogromna količina glamura, blještavila i bogatstva. Uložena je ogromna količina novca kako bi ovaj grad izgledao kao Majami Bliskog Istoka. U ovom gradu nećete vidjeti stare Lade. Ovdje se vozi Bentli, Porše i Ferari. Gomila zgrada je izgrađena u obliku plamena i tokom noći na njihovim skupim, staklenim fasadama se prikazuju plameni jezici. Poznati su vatreni tornjevi u Bakuu. Čak su izgradili i Malu Veneciju, dio grada u kojem se gondolama krećete između prodavnica, restorana i zabavnih parkova. Azerbejdžan je prirodno bogat naftom i gasom, ali očigledno i korupcijom i kriminalom. Jedino time mogu sebi da objasnim kontrast života u Bakuu i ostatku ove zemlje. Dok se u Bakuu samo na struju troše milijarde dolara, sa namjerom da se bizarnim, gorećim neboderima zadive posjetioci, narod se vozi u maršrutkama, koje su toliko neuslovne, da su čak i u Bosni izumrle.

Gori zemlja

Nakon metroa krenuo sam na još jednu vožnju maršrutkom ka jednom od tri mjesta koje sam želio vidjeti u ovoj zemlji – Yanar Dag. Nakon 1500 pređenih kilometara i tri provedena dana na istoku, u Evroaziji, već sam poprimio istočnjački način razmišljanja i rezonovanja stvari. Već sam oguglao na to što se maršrutka zaustavlja na svakih 14 metara i sve se manje nerviram oko toga, kao i zbog glasnog lupanja vratima. Kavkaška ravnodušnost prema stvarima na koje ne možeš uticati i generalno prema svemu na svijetu poprilično je zarazna.

Sam Yanar Dag zanimljiv je po tome što ovdje postoji brdo koje gori. Kada se prevede sa lokalnog jezika, naziv ovog mjesta znači upravo to – brdo koje gori. Pojedinci tvrde da ovo brdo gori vijekovima, dok neki izvori govore o tome da se radi o nemaru jednog čobanina, koji je prije nekoliko decenija bacio neugašenu cigaretu pored samog izvora prirodnog gasa. Bilo kako bilo, Yanar Dag je nevjerovatno mjesto, na kojem doslovno gori zemlja. Vatra koja, pospješena ispuštanjem podzemnih gasova neprestano tinja i izbija iz zemlje ne može se ugasiti djelovanjem kiše ili drugih prirodnih pojava. Iz sitnih šupljina u zemlji izbijaju plameni jezici i čine vazduh na tom mjestu veoma toplim.

Iako fascinantne, ovakve pojave u ovom dijelu svijeta nisu nikakva rijetkost. Radi se o prostoru bogatom plinom. Upravo ove prirodne pojave dovele su do pojave najstarije dualističke religije na svijetu – zoroastrizma. Zoroastrizam se rodio upravo ovdje, na prostoru južnog Azerbejdžana i sjevernog Irana, u predjelu oko Ardabila. Ova religija njegovala je, između ostalog, kult vatre i kult mudrosti. Po Zoroastrizmu, vatra predstavlja ultimativnu čistotu i dar od samog Boga.

Azerbejdžan

Azerbejdžan sam prešao uzduž i poprijeko, bukvalno. Maršrutkom sam stigao od najzapadnije tačke ove zemlje uz granicu sa Gruzijom, pa sve do krajnjeg istoka i prestonice – Bakua. Zatim sam od Bakua, koji je poprilično sjeverno, autostopom stigao do samog juga i granice sa Iranom. Ipak, jako malo toga sam uspio razumjeti. Nisam imao priliku upoznati lokalce, kao što to obično činim i proveo sam samo dva dana u ovoj zemlji. Zbog svega toga, moram se ograditi. Sve što pišem o ovoj zemlji rezultat je prvog utiska, dakle krajnje površnog poznavanja stanja u zemlji.



Ipak, nekoliko stvari je očigledno i na prvi pogled. Jedna od tih stvari je haotično stanje u saobraćaju, kao i na ostatku Bliskog Istoka. Na ulicama vlada potpuni haos.

Pored toga, čini mi se da se radi o jednoj neobičnoj kombinaciji kultura. To i ne čudi, s obzirom na to da se ova zemlja nalazi između nekoliko velikih i potpuno različitih civilizacija. Sa sjevera je pritišće Rusija, sa juga zoroastrijski Iran, odnosno Persija, dok sa zapada stoji izrazito pravoslavna Gruzija i prva zemlja na svijetu koja je prihvatila hrišćanstvo – Jermenija. Međutim, čini se da je Turska uspjela nekako prebaciti ogromnu količinu svog uticaja preko Jermenije, s obzirom na to da je upravo turski uticaj ovdje najsnažniji. Sva ta čudna kombinacija kultura možda je najprisutnija u samim njihovim prezimenima, koja istovremeno svjedoče o turskom i ruskom karakteru ovog naroda. Jedno od čestih prezimena je, na primjer, Sulejmanov.

Ono što je zapravo fascinantno u ovoj zemlji je priroda. Ovdje možete vidjeti stvari koje možda nigdje drugo ne postoje. Azerbejdžan u prevodu znači zemlja vatre i brojni su prirodni izvori vatre u ovoj zemlji. Vatra se na ovom prostoru oduvijek smatrala božanstvom i sama riječ Azer označava vatru. Danas znamo da se radi o prisustvu velike količine gasa pod zemljom. Međutim, ove pojave su prije nekoliko hiljada godina na ovom prostoru dovele do nastanka jedne čitave religije.

Pored toga, Azerbejdžan je dom najvećem broju vulkana blata na svijetu. U nacionalnom parku Gobustan, nedaleko od Bakua, nalazi se najveća koncentracija vulkana blata na planeti. Od ukupno 1000 ovakvih vulkana na svijetu, ovdje se nalazi 400. Za razliku od vrelih vulkana koji izbacuju lavu, ovi su hladni i izbacuju blatnjavu kombinaciju vode, pijeska, gasa i nafte. Jedna od erupcija koja se desila 2001. godine izbacivala je blato do visine od 300 metara, dok je crni dim bio vidljiv sa udaljenosti od 15km. Na istom mjestu nalazi se i oko 6000 praistorijskih crteža na stijenama. Na crtežima, od kojih su neki stari i do 15.000 godina, prikazani su motivi plesa, lova, kao i razne životinje. Crteži u pećinama Gobustana zaštićeni su od strane UNESCO – a.



Osim ovoga, Azerbejdžan je prepun polupustinjskih predjela i nacionalnih parkova sa veoma bogatom faunom, koju čine, između ostalog i divlji konji, gazele, divlje mačke, kornjače, leopardi i mnoge ptice.

Azerbejdžan je veoma poznat po kulturi proizvodnje šarenih tepiha. U Bakuu se nalazi i muzej tepiha, izgrađen u obliku savijenog tepiha. Takođe je poznat i po kulturi ispijanja čaja, njihovog nacionalnog pića i po izrazitoj gostoljubivosti lokalaca.

Azerbejdžan je prva demokratska islamska država i jedna od malobrojnih u kojoj šiiti predstavljaju većinsko stanovništvo.

Na ovom prostoru prije nekih 1000 godina postojala je država koja se zvala Kavkaška Albanija. Stanovništvo ove zemlje prvo je prihvatilo zoroastrizam, pa hrišćanstvo, a konačno, dolaskom Turaka i Islam. Tada je došlo do turkizacije lokalnih iranskih i kavkaških plemena, kao i čitavog društva. Isti taj prostor kroz istoriju je više puta bio okupiran od strane Rusije i Irana.

Nagli razvog započeo je nakon otkrića velikih rezervi nafte i gasa. Baku se brzo transformisao iz malenog starog grada u jednu savremenu metropolu.

Moderna istorija Azerbejdžana dobrim dijelom se vrti oko autonomne oblasti Nagorno Karabak, pod kontrolom Jermena. Ipak, ta oblast nije jedina enklava/eksklava na ovom prostoru. Postoji čak 5 Azerbajdžanskih eksklava u Jermeniji i jedna jermenska eksklava u Azerbejdžanu. Azerbejdžan, generalno, ima jako čudnu granicu i čitav jedan veliki dio zemlje (Nakhchivan) je potpuno odvojen od matice. Kroz ovu zemlju, sa istočne strane zatvorenu Kaspijskim jezerom, prolazio je i put svile.

Vjerovatno najpoznatiji Azerbejdžanac je Gari Kasparov, inače svjetski šampion u šahu tokom perioda od 1985. do 1993. godine.

Vatra i voda

Jutrom sam obišao stari grad i sa taksistom prošao krug po stazi kojom će par dana kasnije juriti bolidi Formule 1. Čitav Baku bio je u znaku ovog velikog takmičenja.

Najzad sam našao izlaz iz grada i tu nastavio stopiranje. Nisam imao pretjerano mnogo uspjeha. S obzirom na teško siromaštvo u kojem se nalaze, ukoliko vam lokalci stanu, od vas će tražiti novac. Ipak, vožnju od 200 km naplaćivali su mi čitavih 1 ili 2 manata, što je manje od evra.

Na određenim čvorištima i velikim raskrsnicama u blizini prestonice skupljaju se vlasnici automobila i nastoje pronaći putnike koje će za manat ili dva prebaciti nekoliko stotina kilometara, u svim mogućim pravcima. Radi se o nekoj vrsti ilegalnog taksiranja. Razlog za ovako niske cijene vožnje je, pored siromaštva, i veoma niska cijena goriva. Prvi vozač koji mi je stao ubrzo se zaputio na benzinsku pumpu. Posmatrao sam brojač na pumpi. Za 21 manat nasuo je 35 litara dizela. Protrljao sam oči i opet pogledao. Iz straha da ne zaboravim, zapisao sam ovaj odnos. 21 manat je oko 20 maraka, odnosno 10 evra.



Tada mi je kroz glavu prošlo nešto drugo. Sjetio sam se kurve. One kurve koja mi se sinoć javila i tražila 150 evra za seks. Pomislio sam na to kako je nerealno visoka cijena snošaja u ovoj zemlji u kojoj je sve ostalo nevjerovatno jeftino. Jebote, za 150 evra mogla bi živjeti dva mjeseca. Nije fer. Bio sam povrijeđen. Tek za sebe sam, onako tiho rekao: Koja kurva, jebote. Kurva. Prokleta.

Vozeći se ka jugu Azerbejdžana zaustavio sam još nekoliko ovih ilegalnih taksista. Želio sam potrošiti sve manate koje sam imao, ali nije bilo lako. Svaka vožnja je bila jeftinija od prethodne.

Ništa ne izgleda toliko neugledno kao jug Azerbejdžana. Pored ceste su se protezali kilometri zahrđalih gasovodnih cijevi i mutnih, prljavih rijeka. Totalni Sovjetski Savez. Garavi, neobrijani i ravnodušni starci su pored ceste prodavali jagode, u potpunosti prekrivene prašinom. Zapitao sam se da li je moguće da to iko ikada kupuje. Niti jedan Evropljanin nikada se ne bi usudio.

Nekako sam stigao u centar Lankarana, pojeo nešto odvratno i prljavo nasred ceste i nastavio dalje. Osjetio sam blagu paniku usljed činjenice da me već ovi prizori pomalo uznemiruju. Ko zna kakav je Iran, na šta ću tek tamo naići!? Možda sam se malo previše zaigrao!? Možda bih trebao odustati, razmisliti o svemu!? Ako sam već u Gruziji shvatio da sam odrastao, možda bih trebao početi da se ponašam kao odrasla osoba!? Nisam više bio pretjerano siguran u ispravnost svog puta, njegovu opravdanost i smisao.

Klizio sam ka Astari, misleći o tome i kontajući kako još uvijek imam vremena da se okrenem i vratim. Od Irana me dijelilo manje od 5 kilometara. Ipak, bio sam svjestan da sam slobodan i da ću učiniti šta god odlučim u trenutku. Ja sam slobodan čovjek. Barem par dana godišnje ja sam potpuno slobodan čovjek.

Misli mi je prekinuo vozač, govoreći kako smo stigli do mjesta Yanar Bulag. Dogovor je bio da me obavijesti kada se nađemo u blizini ovog mjesta. Parkirali smo uz cestu i krenuli ka malenom izvoru vode pored puta. Nalazili smo se gotovo uz samu granicu sa Iranom. Nekoliko lokalaca stajalo je sa kanisterima i čekalo svoj red za sipanje vode. Ispitivački sam pogledao vozača, tražeći odobravanje. Klimnuo je glavom uz osmijeh, a ja sam zagrabio rukama manju količinu vode i popio je. Bila je to voda kao i svaka druga. Ništa posebno.

Tada je uzeo šibicu, kresnuo je i prinio vodi. Vatra i voda su stupile u kontakt. Umjesto da se plamen sa drvca šibice ugasi, desilo se nešto potpuno neočekivano. Voda koja je izbijala iz izvora, ista ona koju sam par sekundi ranije pio, buknula je u plamen. Nezainteresovani lokalci su i dalje punili svoje kanistere vodom, a ja sam u šoku posmatrao ovaj fenomen. Nikada nisam vidio ništa slično. Vozač se zadovoljno smješkao, dok je voda ispred nas gorjela.

Za par minuta trebalo je da uđem u Iran. Ispred mene voda je izbijala iz zemlje i nekontrolisano gorjela, dok se sa druge strane nalazio Iran, jedna velika nepoznanica. Sve dileme su iščezle. Plamenom kojim je voda i dalje gorjela zapalio sam cigaretu i odlučno krenuo u samo ishodište zoroastrizma.



Komentariši