Iran Teheran

Autostopom u Iran V – Teheran

Autostopiranje u Iranu

Autostopiranje po Iranu djeluje kao ludost i ekstremni sport. Složićete se sa mnom da barem zvuči tako. Međutim, nije. Autostopiranje po Iranu je u principu veoma jednostavno i kao takvo – poprilično dosadno. Ukoliko ste ovisnik o adrenalinu, moraćete tražiti dalje. Ništa ekstremno nema u ovom poduhvatu i postoje daleko luđe stvari od stopiranja po ovoj zemlji. Čak mi se čini da sam bio pomalo razočaran zbog toga.

Već pri samom ulasku u Iran, autostopiranje se samo nametnulo kao najlogičniji način putovanja. Tako je barem bilo sve dok nisam krenuo u Teheran.

Svi vozači u Iranu žele da vas povezu. Ponekad se radi o divljim taksistima koji na taj način žele doći do kojeg rijala, ali najčešće su u pitanju obični ljudi sirovog iranskog mentaliteta. Kada vas vide kako stojite na ulici i stopirate, Iranci će najčešće odreagovati spontano, zaustaviti se i, pretpostavljajući da vam je potrebna pomoć, ponuditi je. Barem je tako bilo u mom slučaju.

Meni, naravno, pomoć nije potrebna. Ja ne stopiram da bih uštedio novac ili zato što ga nemam. Valjda je to do sada jasno.



Što se tiče bezbjednosti, Iran je izuzetno bezbjedna zemlja. Znam da se gotovo sve žene ne bi složile sa mnom, ali iz perspektive jednog muškarca, bijelca, Evropljanina, Iran mi djeluje kao jedna od najsigurnijih zemalja od 40 – ak koje sam posjetio. Stoga se usuđujem izjaviti da nije ludo stopirati po Iranu – ludo bi bilo ne osloniti se na Irance i ne vjerovati im. Čitav Iran samo čeka da vas zagrli, vjerujte.

Pored tog odsustva izazova prilikom stopiranja po Iranu, još jedan razlog zbog kojeg sam odustao od ovog načina transporta ležao je u činjenici da je vrijeme koje sam imao na raspolaganju u ovoj zemlji bilo veoma ograničeno, kao i u činjenici da Iranci slabo barataju engleskim jezikom. Zbog toga nisam bio u mogućnosti da sa njima komuniciram, čime se za mene gubi svaki smisao stopiranja. Iz tih razloga ubrzo sam se odlučio za daleko brže i efikasnije, ali i manje zanimljive autobuse i avione. Avioni mi omogućavaju, jelte, značajnu uštedu vremena, a duga vožnja udobnim VIP autobusima mi pruža mogućnost da se odmorim, pronađem smještaj preko Interneta, istražujem i tako dođem do prijeko potrebnih informacija, s obzirom na to da prije puta nisam vršio gotovo nikakve pripreme.

Put za Teheran

Kupio sam kartu po cijeni od 7 – 8 evra i ukrcao se u udobni VIP autobus koji je vozio za Teheran. VIP autobusi su veoma popularni u Iranu i predstavljaju jedan od najboljih načina prevoza. Radi se o autobusima sa veoma udobnim sjedištima koja se mogu oboriti i na taj način transformisati u poprilično udoban ležaj. Rastojanja između sjedišta su velika, tako da se u ovom sjedištu zaista možete opružiti. Ispred svakog sjedišta nalazi se monitor na kojem možete gledati neki od filmova iz bogate ponude. Pored toga, u cijenu karte uključeni su sendviči, voda i sok. To je sve veoma važno, a i poprilično neophodno kada se uzmu u obzir distance između iranskih gradova, koje su uvijek ogromne. Kada kažem odgromne, to i mislim. Iran je dva i po puta veći od Ukrajine, najveće države u Evropi. Razdaljine su nerijetko izražene u hiljadama kilometara i bilo bi nepodnošljivo voziti se u bilo čemu manje udobnom.



Budući da udaljenost od Tabriza do Teherana iznosi oko 650km, imao sam dovoljno vremena da najzad odahnem. Iskoristio sam to vrijeme da konačno napravim kakav – takav plan. S obzirom na to da sam najzad imao nesmetan pristup Internetu, odlučio sam da to vrijeme putovanja provedem istražujući Teheran.

O ovom gradu ništa nisam znao. Nisam čak ni imao namjeru da ga posjetim. Daleko više me zanimao Tabriz sa svojim Kandovanom, Širaz sa svojom ružičastom džamijom, Jazd sa svojim zoroastrizmom i Kerman sa putinjom. U međuvremenu se i Teheran nekako uspio ugurati među ove gradove i sada je bilo neophodno saznati ponešto o ovom gradu.

Vikipedija je tvrdila da ima oko 8,5 miliona stanovnika (čak 15 miliona u širem gradskom području) i da se radi o jednom multikulturalnom megapolisu u kojem osim Iranaca žive i mnoge druge manjine poput Azara, Kurda, Mazanderana, Paštuna, Turkmena, Jermena, Asiraca, Arapa i Jevreja. Ovaj zeleni grad koji u svom sastavu sadrži oko 800 parkova, 37 crkava, 29 sinagoga i 5 zoroastrijskih hramova vatre nalazi se na 1000 – 1800 metara nadmorske visine. Takođe, u ovoj metropoli, poznatoj i kao najjeftinija metropola na svijetu (zbog veoma niskih poreza), postoji oko 50 univerziteta, preko 300 visokoobrazovnih institucija, 60 – ak muzeja, kao i mnogo palata iz kadžarske i pahlavijeve epohe.

Arheološke istraživanja su potvrdila da je Teheran star oko 8000 godina.

Danas Teheran predstavlja najvažnije političko, ekonomsko, obrazovno, saobrajaćno i kulturno središte Irana, kao i jedan od najvećih gradova svjeta.

Što se tiče znamenitosti, Vikipedija nabraja ogroman bazar, jedan od najprometnijih metro sistema u svijetu, šesti najveći toranj na svijetu, najveću zbirku kraljevskih dragulja i djela zapadnih umjetnika u Aziji, najposjećenija šiitska svetilišta, džamiju sa najvišim minaretima, ogroman fudbalski stadion, najveći azijski sajam knjiga i mnoge druge.

Zvučalo je zaista impresivno. Iran je nevjerovatna civilizacija i riznica kulture i umjetnosti.

Smještaj

Tada sam odlučio da se najzad posvetim traženju smještaja preko zajednice. S obzirom na to da sam na ovoj platformi objavio javno putovanje, Iranci su mi svakodnevno pisali i pozivali me u svoje domove. Najveći problem je zapravo bio pročitati sve te poruke, odgovoriti na njih i na kraju odabrati kriterijum po kojem ću odabrati ljude kod kojih ću odsjesti. Nikada ovoliko poziva nisam dobio iz jedne zemlje. Prebrojao sam ih oko 70 i tu prestao sa brojanjem. Nisam imao pojma zašto je to tako. Da li su Iranci zaista najgostoljubiviji narod na svijetu ili je možda u Iranu još uvijek živ drevni kult obožavanja bosanskih travel blogera!?



Iako ilegalan, couchsurfing je u Iranu veoma popularan. Mislim da se, prije svega radi o kulturi i mentalitetu. Kao i u većini islamskih zemalja, ljudi su veoma gostoljubivi. U islamskom svijetu, navodno, postoji vjerovanje da je putnik poslanik od Boga ili tako nešto.

Pored toga, Iran je veoma izolovan, a Vlada ne želi da Iranci dobijaju uvid u to kako žive ljudi izvan zemlje. Zato su im gotovo sve društvene mreže zabranjene, a prije svega one na kojima možete javno iznositi (kritičko) mišljenje ili, još gore, povezivati se sa ljudima sa zapada. Zato je i couchsurfing zabranjen. Iranci, naravno, osjećaju prirodnu potrebu za povezivanjem i upoznavanjem ljudi širom svijeta. Veoma im je važno da ostvare pogled kroz kakav – takav prozor u svijet. Upoznavanjem stranaca Iranci takođe dolaze do dragocjenih deviza koje kupuju od svojih gostiju za rijale i stiču prijatelje i poznanike po Evropi u koju svi manje – više žele da emigriraju. Osim toga, to im omogućava vježbanje engleskog jezika, ali im takođe pruža šansu i da koliko – toliko poprave negativnu sliku o Iranu, koja je nastala kao posljedica zapadnjačke propagande i ničeg drugog. Takođe, mnoge turističke agencije i hoteli koriste couchsurfing, da bi došli do više mušterija.

Počeo sam da čitam pozive i ubrzo se smorio. Toliko ih je bilo da sam počeo da se bahatim. Podigao sam kriterijume pretrage na najviši nivo i nakon dugog čitanja i sužavanja izbora, grah je pao na Roonak i njenu sestru, djevojke iz samog centra Teherana. Svidio mi se njihov poziv. Radilo se o dvije djevojke mojih godina, koje su me pozvale prije svega zato što su vidjele da sam bio u Rusiji. One su planirale da idu u ovu zemlju na predstojeće svjetsko prvenstvo u fudbalu i time po prvi put u životu otputuju negdje izvan Irana. Željele su da čuju sve što mogu da im kažem o Rusiji.



Najzad smo stigli u Teheran. Djevojku koja je sjedila pored mene upitao sam kako da dođem do metroa ili do Enghelab trga, a ona mi je ponudila da me ona i njen suprug odbace do trga, koji nije bio blizu, a njima je usput. Prihvatio sam ovu ponudu. S kim god sam u ovoj zemlji progovorio i jednu jedinu riječ, potpuno me oduševio svojom gostoljubivošću i susretljivošću. Kao da se čitav Iran zarekao da će mi se na ovom putovanju dešavati samo fenomenalne stvari.

Roonak

Izletio sam iz automobila na prometnom Enghelab trgu i za par minuta, prateći mapu, našao se ispred stana mojih domaćina.

Roonak me čekala kod kuće sa sestrom i prijateljem. Pozvonio sam i sačekao da se pokrije prije nego što mi otvori vrata stana. Ušao sam u stan koji je djelovao kao neka topla studentska gajba, prepuna odjevnih predmeta, knjiga i raznih rukotvorina. Sa poda su ustali sestra i prijatelj i sa širokoim osmijesima poželjeli mi dobrodošlicu. Djevojke u stanu nisu nosile marame, ali nisu smjele nepokrivene da otvaraju vrata stana, da se ne bi neki religiozni zatucani idiot uvrijedio, pa ih prijavio. Zbog toga bi mogle poprilično loše da se provedu.

Mladić je otišao u kuhinju da nam skuha čaj, a mi smo ostali u dnevnoj sobi, upoznavajući se. Djevojke se bave proizvodnjom i prodajom traka za kosu. Od toga su napravile poprilično uspješan biznis i jednom sedmično izlažu svoje artikle na famoznom teheranskom bazaru. Od toga u principu i žive. U svemu tome im pomaže instagram mreža na kojoj promovišu svoje proizvode i preko koje i ostvaruju najviše prometa. Srećom po njih, ova mreža je još uvijek legalna u Iranu. Mladić, njihov prijatelj je jedan veoma učtiv, tih, bistar i pristojan čovjek. Engleski govori tečno i prema njima, a i meni se odnosi sa velikim uvažavanjem. Veoma je blizak sa sestrama i većinu dana provodi na njihovoj gajbi. Tu ima čak i svoj krevet, koji je ustupio meni. Po struci je dizajner i upravo je bio potpisao ugovor o proizvodnji luksuznih ženskih tašni sa velikom iranskom firmom.

Mladić je donio kafu, a one su započele sa pitanjima o Rusiji. Govorio sam ono što sam znao o ovoj zemlji, a one su me gledale i upijale svaku riječ. Mnogo im je značilo ovo putovanje, za koje su već dugo skupljale novac. Kikotale su se i grlile poput klinki, a radilo se o odraslim ženama, ushićenim ne toliko zbog fudbalskog prvenstva, koliko zbog toga što će najzad moći prisustvovati sportskom takmičenju i kretati se slobodno gradom, bez hidžaba i drugih glupih pravila.



U Iranu ženama nije dozvoljeno da prate sportska takmičenja. Pomislio sam kako bih trebao više da cijenim svoju slobodu.

Potom su oni odgovarali na moja pitanja. Pričale su mi o Iranu. Govorile su kako im je fakultet bio besplatan, odnosno finansiran od strane države. Pričale su mi o zdravstvu koje je skupo, ali je država obezbjedila zdravstveno osiguranje zaposlenima (slično našem sistemu). Govorile su kako Iran ima oko 50% nezaposlenih i da kirija za stan u kojem žive iznosi oko 200 evra (kolika je otprilike i prosječna plata, prema njihovim riječima).

Govorili su mi o tome kako je jako teško živjeti u Iranu, pa čak i u Teheranu, gradu sa daleko najboljim mogućnostima i najvećim stepenom slobode. Govorile su o tome kako niko ne voli niti podržava politiku Vlade i trenutnog ajatolaha. One ne poznaju nikoga ko iskreno podržava vlast. Rekao sam im da je tako i kod nas, a vjerovatno i svuda: ja ne poznajem nikoga ko iskreno podržava najvećeg despota u RS – u, ali on uprkos tome i dalje pobjeđuje. I oni i ja smo, naravno, predstavnici manjine.

Govorile su o tome kako ajatolah vlada despotskom vladavinom, da niko ne zna gdje zapravo živi, da je veoma korumpiran, kao i čitavo društvo. Zbog takvih riječi u javnosti mogle bi biti oštro kažnjene, prije svega bičevanjem koje je i danas legitiman vid kažnjavanja prestupnika. Ukoliko vas policija uhvati da alkohol konzumirate, distribuišete ili jednostavno imate kod kuće, bićete bičevani i to 81 put. Alkohol, naravno, svi konzumiraju i nabavljaju ga preko dilera. Diler će vam doći kući i krišom dostaviti robu i preuzeti novac. Kao kada kod nas recimo želite da uradite dozu heorina za vas i vaše najbliže. Policija za to može saznati tako što će vas neko prijaviti (najčešće komšija), ali i spontane racije po kućama, prema njihovim riječima, takođe nisu rijetke. Iran ima poprilično razvijenu, poluilegalnu industriju jako dobrih vina.

Za šetanje psa u javnosti, na primjer, u Iranu možete biti kažnjeni sa 74 udarca bičem. U Iranu neposluh može da se izrazi svojom jedinicom mjere – broj udaraca bičem. Čak su i ovi simpatični klinci zbog ovog spota bili uhapšeni, jer su navodno vrijeđali vrijednosti Islama, plešući sa osobom suprotnog pola. Kazna je bila 91 udarac bičem.

Pričao sam im o svojim iskustvima iz Tabriza, a one su mi odgovorile da se Revolucija neće desiti – ona već traje. Ljudi su već nekoliko puta protestovali. Tih dana ulice Teherana nisu bile sigurne za bilo koga, a policija je upadala u stanove i sve pretresala. Niko o tome nije smio da piše. Svi su bili uplašeni, pa i one.

Sve društvene mreže na Internetu su blokirane. Navodno je iranski predsjednik napisao tvit o tome kako se on, iako uzaludno, lično zalagao da se Twitter ne zabrani. Jedan od njegovih pratilaca upitao ga je kako to on koristi Twitter u zemlji u kojoj je zabranjen, a ovaj mu je u odgovoru napisao koji tačno VPN program koristi i preporučio ga svima koji žele nesmetano da koriste ovu mrežu i time – krše zakon.



Ipak, Iran se polako mijenja. Pojavom interneta, mladi Iranci su uspjeli ostvariti kakav – takav uvid u zapadnjački način života, prije svega zahvaljujući još uvijek legalnom Instagramu. Pored toga, Iranci koriste whatsapp i telegram. Mislim, Iranci koriste sve socijalne mreže, piju alkohol, psuju Alaha, varaju žene i koriste opijate kao i bilo gdje drugo u svijetu, samo što sve to moraju da rade ispod radara vlasti. Svaki računar i telefon u Iranu ima instaliran VPN.

Vojni rok je obavezan i traje dvije godine. Propaganda je kao i svuda jaka. Ova propaganda je prije svega posvećena mržnji prema Izraelu i narod se njome svakodnevno bombarduje. Nešto slično orvelijanskom konceptu “pet minuta mržnje”.

Pitao sam ih zašto se ne pobune, a oni su mi rekli što i svi drugi – plaše se. Svjesni su da ovako tvrdokorna vlast neće lako otići i da će novu revoluciju Iranci morati da plate hektolitrima krvi. Njima zapad sigurno neće pomoći, barem ne bez ozbiljnog rata. Iran sigurno neće dopustiti da Amerika petlja svoje prste u njihove unutrašnje poslove i donosi demokratiju u njihove redove.

Radilo se o veoma otvorenim, obrazovanim i pametnim ljudima. Ubrzo su iznijeli i bocu lijepog iranskog crnog vina i napunili nam čaše. Nastavili smo razgovor do duboko u noć, uz smijeh, vino i preturanje tema Sirije, Libana, Palestine, Izraela, Irana i Bosne.

Teheran

Jutrom sam izletio na suncem obasjan Enghalab trg i krenuo da lutam po gradu. Prkoseći nepodnošljivo užurbanom Teheranu, nabio sam cvike na nos i najsporijim tempom započeo lutanje po ovom megapolisu. Ubrzo sam sjeo na trotoar, kupio kafu i zapalio cigaretu. Posmatrao sam Homeinijev spomenik unutar kružnog toka oko kojeg je u neodređenom broju traka jurilo milion vozila, bez ikakvog reda. Saobraćaj u Teheranu odvija se po zakonima potpunog haosa. Ako ste pješak, samo zatvorite oči i pretrčite ulicu, pa šta bude. Nema vam druge. Ne postoji apsolutno nikakav red u ovom gradu. Potpuno je fascinantno da Teheran zapravo funkcioniše. I to poprilično dobro.

Takođe, jedan od najzagađenijih gradova na planeti upravo je Teheran. Teheran nije oduvijek bio glavni grad ove zemlje. To je postao tek nakon što se na tom mjestu izredao čak 31 drugi grad.

Završio sam svoju kafu, pretrčao široki bulevar i uletio u teheransko podzemlje, sa namjerom da shvatim teheranski metro sistem objašnjen arapskim pismom i persijskim jezikom. Uletio sam u voz i ekspresno se našao ispred jednog od ulaza teheranskog Velikog bazara.

Bazar

Ušao sam u ovo veličanstveno zdanje o kojem do juče nisam znao apsolutno ništa i nekoliko sati se gubio u lavirintu ovog ogromnog organizma, koje predstavlja dio starog jezgra Teherana. Teheranski Veliki bazar zaista je živi organizam. On raste, mijenja svoje oblike, diše, miriše i stari. U njegovom sastavu nalazi se gotovo sve što možete zamisliti; od prodavnica svih mogućih artikala, preko džamija, pa do brojnih institucija. Zbog svega toga, teheranski Veliki bazar djeluje poput jednog autonomnog grada.

Sa površinom od 1200000 kvadratnih metara, Veliki teheranski bazar predstavlja najveći bazar/pijacu na planeti i njegovi natkriveni dijelovi dugi su više od 10km. Međutim, teheranski bazar nije obična pijaca. Zbog svog ogromnog ekonomskog i društvenog značaja imao je veliki politički uticaj na Teheran , ali i čitav Iran.

Svojom  linearnom formacijom uticao je na urbanistički razvoj grada, jer su uz moderne avenije slagane trgovine bazarskog tipa. Kada je Teheran postao metropola, počeo je da raste i značaj bazara. U njegovom sastavu izgrađena je Šahova džamija, a u blizini i carska palata, kao i zgrada suda. Od oko 250.000 teheranskih stanovnika iz 1928. godine, njih 31.000 radilo je u bazaru koji je bio centar lokalne, državne, ali i svjetske trgovine. Podaci iz 1977. godine pokazuju da su 25% stanovništva ovog grada činili radnici iz Velikog bazara i manjih trgovina ili radnji. Iako danas u Teheranu postoji veliki broj manjih bazara/pijaca, kao i ogroman broj modernih tržnih centara, teheranski Veliki bazar aktivan je i veoma značajan čak i danas.

Teheranski bazar igrao je značajnu ulogu u svim iranskim političkim previranjima tokom zadnjih nekoliko vijekova. Krajem 19. vijeka počeli su da izbijaju prvi masovni protesti u Iranu, zbog nezadovoljstva naroda radom ministra ekonomije, britanskog monopola na trgovinu duvanom, kao i progona vodećeg šiitskog pravnika iz Teherana od strane vlasti. Bazar je bio polazna tačka i pri izbijanju ustavne revolucije 1906. godine, kao i pilikom svih protesta protiv šaha. Posljednji protest protiv šaha rezultovao je famoznom iranskom revolucijom, a započeo je upravo tu – u Velikom teheranskom bazaru.

Način na koji je bazar uspijevao da u tolikoj mjeri figuriše u društvenom i političkom sistemu jednačina u Iranu bio je jednostavno – zatvaranjem čitavog kompleksa. To bi neminovno dovelo do potpunog haosa u ovom multimilionskom gradu, odnosno do masovnih protesta širom Teherana. Protesti u bazaru su počinjali i nakon pada dinastije Pahlavi i gotovo sam siguran da će ona revolucija o kojoj je govorio Atila započeti upravo ovdje.

Golestan palata

Nastavio sam svoje lutanje po Teheranu i ubrzo se našao na kapiji Golestan palate, jednog od najvećih istorijskih spomenika u Teheranu, koji se od 2013. godine nalazi na UNESCO – voj listi svjetske baštine u Aziji. Ova kraljevska palata Kandžanskog carstva najstariji je kraljevski kompleks i sastoji se od 17 različitih zdanja, uključujući palate, dvorane, odmarališta, galerije i muzeje.

Ovaj kompleks predstavlja uspješnu i inovativnu integraciju elemenata persijske umjetnosti i zapadnjačkog uticaja. Najstarije zdanje ovog kompleksa je Karim – hanov kutak, ukrašen ornamentima umjerenih i smirujućih boja, mramornim prijestolom i fontanom. Stambena palata Zgrada Sunca, oblikovana je u iransko – evropskom stilu, dok je Zgrada vjetra natkrivena zlatnom kupolom i u njoj je instaliran iranski sistem hlađenja pomoću ventilacionih tornjeva, sličan onome u Jazdu.

Mramorni presto najfascinatnije je zdanje ove palate i u njemu se mogu vidjeti najljepše slike, pločice, kao i najljepši primjeri graviranja drveta i žutog mermera iz Jazda.

U ovom kompleksu nalaze se i Dvorana slonovačeDvorana sjajaDvorana ogledala. Posljednja je, navodno, napravljena po uzoru na Versajsku palatu. Palate su pokrivene raznobojnim crijepovima, a ogledaju se u brojnim fontanama i bazenima pravilno raspoređenim po brojnim vrtovima koji okružuju ovaj kompleks.

Dvorana porculana predstavalja galeriju i sadrži veliku zbirku porculanskih umjetnina koje su šahovima poklanjali evropski kraljevi.

Muzej poklona takođe predstavlja galeriju poklona stranih državnika, dok je Bijela palata izgrađena sa namjerom da pohrani veliku kolekciju poklona osmanskog sultana Abdula Hamida II.

Kući bazena nalaze se djela zapadnjačkih, a u Kući slika iranskih slikara.

Pored toga ovaj kompleks krase i Dvorana dijamanata, riznica dragulja, kao i Kuća šatora Kuća fotografija. Najkasnije sagrađeno zdanje, Zgrada odmora datira od 1955. godine i namjenjeno je za posjetu britanske kraljice Elizabete II, a kasnije pretvoreno u knjižaru kadžarskih kraljevskih rukopisa.

Nekoliko sati proveo sam u ovom kompleksu, obilazeći nestvarno lijepe palate i dvorane, optočene najskupocjenijim materijalima. U nekima od njih izuvanje je obavezno, a na noge morate staviti kese koje dobijete na ulazu.

Nikada nešto slično nisam vidio. Toliko ljepote, umjetnosti, ljubavi, a i novca utkano je u svaki pedalj ovog kompleksa. Ljepota Golestan palate mi je u potpunosti oduzela dah.

Šetao sam po vrtovima ove palate i fotografisao prizore kada sam ugledao dvije djevojke koje su sa profesionalnom kamerom fotografisale treću. Ova treća je sjedila uz zid ukrašen mozaicima. Krišom sam okinuo nekoliko fotografija i tada me primijetila. Pogledala me, ljubazno se osmijehnula, ustala i rekla “u redu je, možeš da me fotkaš”.

Namjestila se za fotografisanje, blago prekrila kosu maramom i pogledala me prodornim pogledom koji ledi krv u žilama.

Iran Teheran

Dok sam hodao po Golestan palati, javila mi se i ona gospođa koju sam upoznao u Kandovanu i pozvala me da im se pridružim na porodičnom ručku. Taj sam poziv, ipak, morao odbiti.

Muharem

Teheranske ulice i parkovi prepuni su likova koji na razne načine zarađuju za život, često obavljajući old – skul poslove poput čišćenja cipela ili kuhanja čaja. Kod jednog od čajdžija kupio sam čaj, legao na travu i odmorio. Takvi prizori u Teheranu nisu rijetki, ni neobični.



Ubrzo sam krenuo ka bašti kafića koji se nalazio usred parka, sa namjerom da popijem kafu. Tu sam ugledao dvojicu likova koji su odavali utisak da su sa Balkana. Naoštrio sam čulo sluha da ih bolje čujem i ubrzo shvatio da govore mojim jezikom. S obzirom na to da se radilo o izvanrednoj slučajnosti, odlučio sam da im se obratim. Kao što već napisah, Teherančina ima oko 800 parkova. Šanse da u jednom od njih ili bilo gdje u ovoj zemlji sretnete ljude sa Balkana zaista su male.

Obratio sam im se, uz izvinjenje što remetim njihov razgovor. Obradovao ih je moj postupak. Ustali su, pozdravili se sa mnom i pozvali me da sjednem sa njima. Upitali su me otkud ja ovdje i kako sam stigao. Odgovorio sam i postavio im slično pitanje. Rekli su mi da su iz Beograda i da su došli na poznati teheranski sajam knjige. Stidljivo sam ih upitao da li su pisci ili izdavači, nadajući se da su ovo drugo. Nažalost, ispostavilo se da nisu. Radilo se o dvojici pisaca za koje sam trebao znati. Ispred mene sjedili su Dejan Aleksić i Muharem Bazdulj.

Nakon petnaestak minuta ugodnog razgovora, Muharem mi je rekao da kod sebe ima jedan primjerak svoje knjige i da će mi je pokloniti, ukoliko želim. Rekao je da bi mogla da mi se dopadne, s obzirom na ono što je već saznao o meni, na moje godine i činjenicu da sam iz Bosne.

Izvadio je iz torbe primjerak Čarolije, otvorio korice, napisao posvetu i sa osmijehom mi pružio knjigu. Uzeo sam malenu knjigu i otvorio nasumičnu stranicu. Na njoj su bili ispisani dobro poznati stihovi iz pjesme mog najdražeg benda iz mlađih dana:

Pusti oči da vide još ovaj put
pusti uši nek čuju još ovaj put
Sarajevo…

Zatvorio sam knjigu, nasmijao se i zahvalio Muharemu. Odrastao sam uz EKV. Slušanje tog benda u najranijim godinama života u dobroj mjeri me odredilo.

I tako sam zaglavio sa još jednom knjigom.

Teheran Muharem Bazdulj

Djeca

Potom sam se u muškom odjeljku voza teheranskog metroa zaputio ka Tabiat mostu.

Pored toga što je ova napredna civilizacija danas u fazonu da muškarci i žene moraju da se voze u odvojenim odjeljcima, prizori parova koji se drže za ruke veoma su rijetki u ovom gradu.

Sjeo sam na ovaj fenomenalni most, na kojem se u svakom trenutku nalazi mnoštvo ljudi i posmatrao bijele planine iza kojih se, navodno, nalazilo Kaspijsko more.

Već sam se navikao na to da se ljudi zagledaju u mene, presreću me i započinju prijatne razgovore. Zbog toga i nisam primijetio da mi se vješto prikrala grupica tinejdžera.



Radilo se o djevojčicama od nekih 16 – 17 godina. Bilo je očigledno da im je bilo neprijatno i da su dugo oklijevale prije nego što su prišle. Željele su da se upoznaju sa mnom, upitaju me odakle sam i požele mi dobrodošlicu u Iran. Ništa novo, takve stvari su mi se u Iranu dešavale svakodnevno. Ljubazno sam im odgovorio i uzvratio pitanjem, svjestan njihove radoznalosti i želje da sa nekim vježbaju engleski. Grupica od nekoliko drugara stajala je malo dalje i kikotala se. Počele su da mi postavljaju bezvezna pitanja o svemu i svačemu, a ja sam radosno odgovarao. Ubrzo su im prišli i ostali drugari i pridružili im se u generisanju besmislenih pitanja. Počeo sam da se kreveljim kao lud. Izgleda da je zaista kult obožavanja bosanskih travel blogera i dalje živ.

Ovi pristojni, dragi i duhoviti klinci izgarali su od želje da upoznaju stranca, da mu postave milion pitanja o životu na zapadu i požele mu dobrodošlicu u njihovu zemlju. Željni komunikacije, vježbanja engleskog jezika i slobodnog izražavanja, stajali su barem pola sata sa mnom i ispitivali me. Dječaci su pristojno čekali odgovor i svoj red na pitanje, dok su se djevojčice smijale njihovim glupim pitanjima, a potom postavljale podjednako besmislena. Pohvalio sam njihov zaista dobar engleski. Bili su jako zabavni i smiješni.



Nakon dužeg ustručavanja, ona prva koja mi je prišla, očito najpopularnija u društvu, najveći štreber, a vjerujem i predsjednik razreda zamolila me da se ufotkam sa njima. Pristao sam. Napravili su nekoliko fotki, svako sa svojim telefonom.

Tabiat bridge Teheran

Potom je uzela moj broj i poslala mi fotke. Svi su mi se redom poklonili, uz uzvinjenje što su mi smetali, a potom otišli svojim putem, povremeno se okrećući i mašuci mi.

Ostao sam još neko vrijeme na toj klupi. Nemam pojma zašto, ali popravili su mi dan. Poklonio sam se svakome od njih.

Koliko sam se samo puta poklonio u ovoj zemlji za ova 4 dana. Čim sam preživio prvu noć, Iran me naprosto zagrlio.

I zaista, nikada se nigdje nisam osjećao ovako sigurno. Nikada se nigdje nisam ovoliko puta poklonio ljudima. Nikada nisam naišao na ljude koji su sposobni da te u tolikoj mjeri dirnu sitnicama u svojim djelima.

Naš narod ima tu izreku ko prase u Teheranu. Ne znam stvarno šta su mislili sa tim. Ne znam kako se druga prasad osjećaju u Teheranu, ali ovo prase se osjeća zaista sjajno. Radi se o jednom izuzetno srećnom prasetu.

Proveo sam još jednu lijepu noć sa Roonak i prijateljima i jutrom se zaputio u Širaz.

Teheran Roonak

Comments 2

Komentariši