Cernobil putovanje

Kako sam otišao u Černobil i zašto nisam trebao

Budim se u zoru u kijevskom kvartu Darnica, u bezličnom stanu kojem dašak identiteta udahnjuje samo jedna kutija prepuna šarenih seksualnih pomagala. U više navrata sam je otvarao, posmatrao njenu unutrašnjost i puštao poremećene misli da me nose daleko po prostranstvima seksualnih fantazija.

Kijev se budi, stare gospođe, prodavačice cvijeća se već polako okupljaju na metro stanici i obližnjoj tržnici. Jednim od vozova mog omiljenog metro – sistema, kijevskog metroa, ubrzo stižem na Majdan Nezaležnosti, mjesto na kojem u Kijevu sve počinje i završava. Sve, pa tako i organizovane posjete Černobilu.



Zajedno sa još nekoliko podjednako znatiželjnih individua ukrcavam se u jedan od malenih, ali dobro opremljenih autobusa agencije solo east travel, plaćam nekih 75 dolara i najzad krećemo.

Vodič se predstavlja nekim običnim, generičkim ukrajinskim imenom, dovoljno nezanimljivim da ga zaboravljam istog trenutka. Njegove pošalice namjenjene širokim narodnim masama podjednako su bezlične, dosadne i u meni generišu kratkoročan osjećaj transfera blama. Putovanje je postalo daleko zanimljivije onog momenta kada je umuknuo i pustio fantastičan dokumentarac o novom sarkofagu, konstrukciji koja je prekrila čitav oštećeni Reaktor 4, sa namjerom da planetu zaštiti od posljedica zračenja.

Sarkofag

Prvobitni sarkofag, izgrađen po hitnom postupku nedugo nakon eksplozije, u posljednjih 30 godina neumorno je obavljao svoju ulogu ublažavanja posljedica ove užasne katastrofe i danas se nalazi u veoma lošem stanju. Nakon što je izgrađen, životni vijek mu je predviđen na oko 30 godina, i danas je doslovno šupalj k'o sir.

Polovinu tog vremena, odnosno 15 godina nakon eksplozije, černobilska nuklearka je i dalje radila, uprkos nesagledivim posljedicama koje je ova tragedija ostavila na čitav živi svijet i neposrednoj opasnosti kojom su se izlagali radnici. Štaviše, černobilska nuklearka proizvela je više energije nakon katastrofe nego prije nje. Tek 2000. godine, nakon brojnih apela i pritisaka Međunarodne zajednice, Ukrajina je zatvorila preostale reaktore nuklearke Černobil. Kao što sam već pisao u prethodnoj priči, u Ukrajini vlada ozbiljno siromaštvo, nered, korupcija i bezvlašće. Zbog toga su pristali da zatvore nuklearku tek nakon što je Međunarodna zajednica obećala da će pomoći pri gradnji novog sarkofaga, ali i novih nuklearki, koje bi premostile potrebu za energijom koja će nastati zatvaranjem Černobila. Ipak, 3 reaktora koja su radila do 2000. i danas su ispravni i mogli bi, u teoriji, da proizvode energiju. Pored ta tri preostala reaktora, u neposrednoj blizini nalaze se i dva “nova” reaktora, čija je gradnja obustavljena 1986. godine i iznad kojih i danas stoje ogromni kranovi i nešto čekaju.

Černobil sarkofag

Višegodišnja gradnja novog sarkofaga, u kojoj je učestvovalo oko 40 zemalja suočavala se sa brojnim inžinjerskim izazovima. Zbog visoke radijacije, bilo je neprihvatljivo da radnici tokom nekoliko godina gradnje borave na samoj zgradi reaktora, odnosno na starom sarkofagu. Zbog toga je odlučeno da se sarkofag gradi na udaljenosti od 300 metara od zgrade reaktora i da se potom čitava konstrukcija, teška oko 36.000 tona “prenese” i natkrije čitavu zgradu reaktora. Prilikom transporta ove gigantske konstrukcije, inžinjeri su bili prinuđeni da improvizuju i izmišljaju metode koje se nikada nigdje ranije nisu primjenjivale. To i ne čudi toliko, kada se uzme u obzir da ovaj sarkofag važi za najveći predmet ikada pomjeren od strane čovjeka.



Sljedeći izazov za inžinjere bio je smišljanje načina na koji će se ovaj sarkofag učiniti dugovječnijim i efikasnijim. S obzirom na to da ništa ne traje vječno, osim vladavine Milorada Dodika, inžinjeri su bili prinuđeni da osmisle način na koji će usporiti korodiranje materijala konstrukcije. Farbanje konstrukcije u određenim vremenskim intervalima je otpalo zbog, jelte, radijacije. Tada su odlučili da prostor između unutrašnjeg i spoljašnjeg zida konstrukcije hermetički zatvore i pomoću sofisticiranog sistema ventilacije izbacuju vlažan a ubacuju suhi vazduh. Na taj način konstrukciju su zaštitili od vlage, korodiranja, i u krajnjoj liniji prevremenog propadanja.

Međutim, kroz ovu ranu na zemljinom obrazu, na obrazu čovječanstva otrov će izbijati tokom narednih 20.000 godina. Životni vijek sarkofaga, uz sav inžinjerski napor, predviđen je na nekih 100 godina. Da bi igradnja ovog čudovišta imala ikakvog smisla, inžinjeri su osmislili sistem koji će pomoću “robotske ruke” u narednih stotinu godina postepeno uklanjati dijelove oštećene nuklearke i tovariti ih u specijalne kamione koji bi ulazili u sarkofag kroz specijalne otvore. Na taj način, robotska ruka će tokom svog radnog vijeka gotovo u potpunosti eliminisati zračenje.

Takav je barem plan.

Međutim, kreiranje stabilnog sistema robotske ruke koji će bez pomoći ljudskog bića raditi narednih 100 godina predstavljalo je poseban izazov.

Gradnja ovog sarkofaga predstavlja jedinstven poduhvat u svijetu u kojem nikada ništa slično nije građeno. Ovaj sarkofag je jedan živi organizam i u narednih 100 godina će raditi na tome da se trajno ublaže posljedice jedne od najvećih katastrofa koje su ikada zadesile ljudski rod.

Ljudi i pčele

Pažnju koju sam u potpunosti posvetio ovom fantastičnom dokumentarcu tek povremeno su odvlačile sve češće rupe na putu i povremeno pištanje Gajgerovih brojača, u jednakim vremenskim intervalima, obavještavajući nas o tome da su ispravni i da vijedno osluškuju nivo radijacije.



U Bosni su se upravo toga dana odigravali izbori. Uprkos svim očekivanjima i nadama, razum ni ovoga puta nije pobijedio. Idioti će izgleda nastaviti da vladaju, uz pomoć nekih drugih idiota koji će za njih glasati.

Sa tim mislima i u tom raspoloženju sam proveo ostatak vožnje ka Zoni isključenja.

Čovjek je jedino biće koje nikada ništa korisno nije učinilo za bilo koju drugu vrstu ili planetu na kojoj živi. Gotovo svaki potez tog sofisticiranog bića činio je štetu drugim vrstama i samoj planeti.

Čovjek je u stanju osvojiti mjesec, napraviti smart – phone, Internet i nuklearnu elektranu, ali je i dalje za planetu i druga bića daleko manje koristan od jedne pčele. Dok su pčele vrijedno proizvodile med i obezbjeđivale kontinuirano postojanje biljnog svijeta, čovjek je pokretao ratove, glasao za idiote, gradio nuklearke, sjebavao ih i time uzrokovao štetu jedinoj planeti na kojoj može da živi, od koje se ista neće oporaviti u narednih 20.000 godina. Zatim je osmislio i turističke obilaske mjesta katastrofa koje je uzrokovao, sa namjerom da nekim drugim, još prostijim pripadnicima svoje vrste uzme lovu, kojom će opet graditi kule, vile i nuklearke. Pored toga, toliko je drzak da ulogu te iste primitivne pčele uzima zdravo za gotovo i podrazumjeva je, dok sebe smatra najinteligentijim bićem na svijetu. Naravno, u svijetu u kojem je sam, nesavršen kakav jeste, izdefinisao termine poput “inteligencija”.

Sa druge strane, pčele recimo nemaju izbore i glasačke listiće. Nemaju pametne telefone i internet. Ali pčela zna da izađe iz košnice kada treba da umre, zna da je za održavanje legla i kvaliteta meda neophodno da mahanjem svojih krila, zajedno sa ostalim članovima svog društva stvori konstantnu temperaturu, za koju čovjek bez svojih sofisticiranih uređaja nikada ne bi ni znao da je konstantna i uvijek jednaka nečemu što mi definišemo kao “35 stepeni celzijusa”. Pčele znaju da razlikuju mirise svoje i tuđih matica i da objasne drugim pčelama na kojoj lokaciji se nalazi livada sa mogućnošću dobre ispaše. One znaju i kada će se roditi druga matica.

Sve ovo o pčelama se, manje – više zna. Ali šta je sa dabrovima!? Znate li koliko toga je dabar učinio za planetu?

Evo, ispričaću vam.

Dabar

Priroda je danas gotovo u potpunosti osvojila ovo područje. Priroda će, izgleda, na kraju pobijediti. Pripjat neće biti pogodan za život čovjeka tokom narednih 20.000 godina. Ali prirodi ne treba čovjek da bi funkcionisala.

Životinje koje danas žive u Zoni isključenja srećnije su i bezbrižnije nego gotovo bilo gdje na svijetu. Zašto? Zato što je ovo možda jedino područje na planeti na kojem nema jedinog pravog predatora i neprijatelja svih drugih živih vrsta – čovjeka.

U prvoj polovini dvadesetog vijeka, ogromna sovjetska mašinerija odlučila je da upravo u ovom močvarnom području, dolini rijeke Pripjat izgradi novi grad i u njemu nuklearnu elektranu. Hiljade običnih ljudi u sklopu dobrovoljnih i prinudnih radnih akcija radile su na čišćenju ovog oduvijek močvarnog područja i njegovom konvertovanju u prostor pogodan za izgradnju naselja. Voda iz močvare je isušena i regulisana koritima rijeka i vještačkih kanala. Na tom ogromnom močvarnom području izgrađen je novi grad Pripjat, gradić Černobil, a potom i istoimena nuklarka. Dakle, izmijenjena je flora i fauna čitavog područja. Šta se desilo sa močvarnim ekosistemom niko ne zna, niti, jelte, ikoga zanima.



Mnogo godina kasnije, nakon nuklarne katastrofe i odlaska čovjeka sa ovih prostora, divlji život je polako počeo da se vraća i ponovo osvaja ovo područje. Danas, 30 godina nakon katastrofe ovim područjem, pa čak i centrom Pripjata, između solitera i duž zaraslih avenija slobodno se šetaju bizoni, lisice, divlji konji i poznati Černobilski radioaktivni vukovi. Drveće osvaja svaku slobodnu površinu, a svojim jakim i upornim korijenjem polako ali sigurno razara beton, kreira nove pukotine u njemu, širi ih, probija puteve između zbijenih čestica pijeska i šljunka i polako pretvara beton u pijesak, a potom i prah, od čega je isti prvobitno i nastao. Životinje svojim fekalijama vrše pođubrivanje zemljišta i samim time pozitivno utiču na rast biljaka koje svojim korijenjem polako uništavaju infrastrukturu koju im je čovjek nametnuo.

Malenim i stidljivim koracima u ovo područje se polako vratio i dabar. Prirodnom selekcijom, eventualno defektne jedinke ove a i drugih vrsta jednostavno uginu, a one zdrave, one koje radijacija nije pogodila žive srećno kao što su i živjele prije nego što im je čovjek uzurpirao stanište. Dabar, realno, nema pojma šta je nuklearka i radijacija. Niti ga zanima, niti ima veze s tim. Ipak, njegova uloga ima presudan značaj za ovo mjesto.

Svojim povratkom u ovo područje, ovaj maleni genijalac je počeo da skuplja drveće i pravi brane, kako je to oduvijek i činio. Usljed građenja tih brana u vještačkim kanalima i na samoj rijeci Pripjat, došlo je do postepenog izlijevanja vode u ovo, nekada močvarno područje. Izlijevanjem te vode i njenim dugotrajnim zadržavanjem, u ovo područje polako je počela da se vraća i močvara, a sa njom i čitav močvarni svijet. Niko ne zna koliko će vremena trebati da se taj proces završi, ali močvara će se u ovo područje vratiti, a sa njom i svi stanovnici koji čine njen ekosistem.

Samim time, doći će do konačnog i potpunog trijumfa prirode nad čovjekom.

Černobil

I dok je vozač neumorno generisao trivijalne pošalice, a ja tonuo u crne misli o čovječanstvu, stigli smo i na prvi čekpoint.

Tu su nas dočekali naoružani stražari, objasnili nam osnovna pravila ponašanja i podijelili nam izjave, koje smo im nakon potpisivanja vratili i kojima smo Ukrajinu i njene vlasti oslobodili bilo kakve odgovornosti za eventualne posljedice ove avanture, preuzevši ih na sebe. Potom smo prošli kontrolu radioaktivnosti i najzad ušli u takozvanu Zonu isključenja, odnosno njen treći krug, kružnicu sa centrom u oštećenom reaktoru i sa poluprečnikom od 30km.

Odjednom su se prizori koji nas okružuju naglo izmijenili. Svuda oko nas nizale su se stare kuće zarasle u oktobarsko šarenilo, na čijim su se fasadama i zidovima nalazile brojne pukotine iz kojih su rasla čitava stabla i svojim korijenjem strpljivo pretvarala crvenu opeku u prah. Sa prozora sam mogao da zapazim i nekoliko preplašenih zvjerki koje su nam se sklanjale sa puta, bježeći u gusto šiblje, nenaviknute na ljude i vozila.

Pustoš, muka, tuga, samoća i smrt. Stotine sela su nestala sa lica zemlje. Život se ovdje ugasio doslovno preko noći i više nije zalazio u ove krajeve. Ili barem ljudski život. Ili barem djelimično.



Naime, vodič je tvrdio kako u nekim od ovih kuća i danas žive ljudi i kako je njihov životni vijek čak i duži od njihovih bivših sugrađana koji su ostali u daleko zagađenijem Kijevu. Radijacija u Kijevu je viša od radijacije prisutne na rubovima trećeg prstena Zone isključenja, pa i u samom gradiću Černobil. Na kraju krajeva, Kijev je, kao i svaki veliki grad poprilično zagađen sam po sebi, dok se život ovdje odvija na jedan daleko sporiji način. Vlasti su nedugo nakon katastrofe dozvolile povratak starijim stanovnicima i onima koji nisu namjeravali da se više razmnožavaju, tako da danas u nekih 12 sela živi u prosjeku od 1 do 60 stanovnika.

Pogledao sam na Gajgerov brojač koji sam držao u ruci i uvjerio se u istinitost njegovih tvrdnji. Nivo radijacije bio je zaista niži od onog koji sam izmjerio ranije u Kijevu. Radi se o “normalnom” nivou radijacije, dok je u područjima sa izraženijom vegetacijom nivo radijacije jednak onom kojem se izlažete tokom vožnje avionom iznad Evrope. Pored toga, malobrojni stanovnici Černobila konzumiraju vodu iz slavina, o čemu većina stanovnika Kijeva može samo da sanja.

Naravno, ovo sve važi ukoliko vjerujete ukrajinskim vlastima i njihovim Gajgerovim brojačima. Ova zemlja toliko je korumpirana da ovdje prosto nije mudro vjerovati bilo kome.

Vodič nastavlja svoju priču i govori o tome kako u gradiću Černobil i danas nekoliko hiljada ljudi vodi uobičajene živote, s tim da se ti životi odvijaju u smjenama od po 15 dana. Nakon što ovdje odradite dvije nedjelje radeći neki od poslova, napuštate Zonu isključenja i vraćate se za 15 dana.

U Černobilu danas postoji nekoliko hotela, bolnica, pošta, muzej, pa i koncertna dvorana u kojoj je svirao nekakav Elvis iz Poljske. Pomislio sam na bend “dvoglavi Elvis i sijamske petorke” koji se spominje u kompoziciji “Černobil”, Antonija Pušića. Pored toga, u gradu se nalazi i bioskop, restorani, nekoliko firmi, od kojih bih izdvojio kinesku kompaniju koja je uložila novac u ovo napušteno područje i u njemu napravila poligon za proizvodnju električne energije pomoću solarnih panela. Sjajna ideja.

Iz Kijeva za Černobil danas saobraćaju dva autobusa dnevno. Nakon 20h vožnja motornih vozila po gradu nije dozvoljena, a alkohol je moguće kupiti samo tokom dva sata dnevno.

Tako barem vodič tvrdi.



Pored toga, ispričao nam je priču o černobilskim psima i o tome kako ih je do sada usvojeno oko 700, od kojih su najveći broj udomili ljudi iz Amerike.

Ono što je takođe zanimljivo je i vodovod koji se danas u Černobilu gradi, od strane istih tih polu – stanovnika ovog grada. Radnici koji rade na izgradnji ovog vodovodnog sistema žive u napuštenim stanovima, hrane se u lokalnom restoranu, a cijevi za vodu instaliraju iznad zemlje, da bi spriječili kontaminaciju vode. Ova voda koristi se za potrebe izgradnje sarkofaga i radnika koji na njemu rade.

Černobil spomenik Černobil spomenik

U isti taj restoran ubrzo svraćamo i mi. Veseli, debeli i matori radnici u restoranu govore nam kako hrana nije uzgojena ovdje i kako to što pušimo nikako nije u redu. I fakat, na mojoj kutiji cigareta zaista stoji natpis pušenje ubija. 

Apokalipsa

Ubrzo dolazimo do samog centra grada i najzad se iskrcavamo iz autobusa, tik uz spomenik posvećen nuklearnoj katastrofi. Na tom mjestu vlada jeziva tišina, a sunčani oktobarski dan i blagi vjetar koji tek povremeno nanese šareno lišće samo pojačava utisak užasa. Ne sjećam se kada sam posljednji put osjetio kako mi se užas lično penje uz kičmu.

Černobil spomenik Černobil spomenik

Prilazni putevi do središta ovog memorijalnog kompleksa oivičeni su tablama u vidu nadgrobnih spomenika na kojima su ispisana imena svih sela koja su uništena ovom katastrofom. U središtu memorijalnog kompleksa nalazi se spomenik, istovremeno bizaran, veličanstven, jednostavan, kompleksan, strašan, dirljiv i moćan.

Spomenik je izgrađen od žica armature i predstavlja anđela. Ali ne bilo kojeg anđela. Radi se o onom anđelu koji je opisan u Jovanovim otkrovenjima u Bibliji i koji će trubljenjem u sedam truba najaviti kraj svijeta, Sudnji dan, odnosno apokalipsu. Prva od ovih truba, prema Bibliji, izaziva trag vatre koji uništava veći dio flore na planeti.

Černobil spomenik Černobil spomenik

Ovaj spomenik simbolizuje vjerovanje Ukrajinaca u to da je pomenuti kraj svijeta započeo nuklearnom katastrofom upravo na ovom mjestu prije 32 godine.

Reaktor

Nakon ručka i obilaska spomenika nastavljamo dalje, ka prvom krugu Zone isključenja, prvom krugu pakla, odnosno samom reaktoru i gradu Pripjat, izgrađenom na obali istoimene rijeke. Prolazimo pored nikada završenih reaktora 5 i 6. U daljini vidim i famozni Reaktor 4, odnosno oktobarskim lijenim suncem obasjan sarkofag koji ga gotovo u potpunosti prekriva. Nedavno je njegova gradnja završena i danas je u funkciji. U čitavom okruženju, radijacija koju emituje oštećeni reaktor drastično je smanjena zahvaljujući njemu.

Černobil reaktor 4 Černobil reaktor 4

Dolazimo ispred samog reaktora, koji ne odaje utisak da se radi o posebnom mjestu. Naime, mnoštvo radnika se vrzma oko sarkofaga i unutar samog kompleksa. Gajgerov brojač u blizini samog reaktora pokazuje zapanjujuće nisku dozu radijacije, oko 40 puta manju od one koju emituje takozvana Crvena šuma, jedno od najradioaktivnijih, a samim time i najopasnijih mjesta na svijetu. Prvobitna šuma je posječena i zatrpana zemljom, ali je na njenom mjestu iznikla nova, takođe veoma opasna šuma.

Černobil sarkofag Černobil sarkofag

Obilazimo i jezero za hlađenje reaktora i u njemu zapažamo divovske ribe. Kao i većina drugih životinja, i one uživaju u blagodetima izostanka čovjeka. Zahvaljujući tome, odnosno zabrani lova (a ne zbog radijacije) ovdašnji somovi izrasli su u prave džinove.

Pripjat

Najzad dolazimo i do posljednjeg čekpointa, na samom ulazu u grad Pripjat. Nakon kontrole ljuljamo se još neko vrijeme uskim šumskim putem dok nam grane zapinju za vjetrobransko staklo. Put je jedva prohodan i kombi se kreće nekih 15km/h. Vodič nam pokazuje fotografiju iste te “ulice” kojom se sada krećemo. U pitanju je Lenjinova avenija, široka ulica sa nekoliko prostranih traka. Danas je od nje ostao samo ovaj šumski put.

Cernobil putovanje Pripjat Lenjinova avenija učiti, učiti i samo učiti Pripiat street art

Autobus se najzad zaustavlja usred ove urbane džungle i krećemo u obilazak. Vodič nam još jednom ponavlja pravila ponašanja: nema kontakta sa vegetacijom, nema sjedanja na bilo kakvu površinu, nema dodirivanja bilo čega bez prethodnog konsultovanja sa njim. Ukoliko vam na izlasku iz ove zone izmjere radijaciju veću od dozvoljene, nećete moći tek tako da se išetate iz nje.

Pripjat Pripjat nekad i sad

Prvo mjesto na koje nailazimo je i najpoznatije mjesto u Pripjatu – nikada otvoreni zabavni park. Naime, ovaj park trebao je da započne sa radom prvog maja 1986. godine, tek nekih 5 dana nakon eksplozije. Naravno, do toga nikada nije došlo, iako postoje tvrdnje da je park otvoren samo tokom jednog dana, 27. aprila, da bi zabavio građane koji su čekali na evakuaciju.

Pripjat zabavni park Pripjat zabavni park Pripjat zabavni park Pripjat zabavni park Pripjat zabavni park Pripjat zabavni park

Ovaj park predstavlja jedno od najstravičnijih i najbizarnijih mjesta u ovom gradu duhova. Zbog visoke doze radijacije u željezu park nikada nije demontiran. Kao i na čitavom ovom području, i ovdje vlada teška tišina, koju samo povremeno, pokrenuta blagim vjetrom prekine vrteška svojim užasavajućim vriskom.

 

Nakon parka obilazimo i glavni gradski trg, gotovo potpuno zarastao u vegetaciju. Vodič nam pokazuje fotografije okolnih zgrada iz perioda prije katastrofe. Sve djeluje potpuno neprepoznatljivo. Grad koji je predstavljao ponos Sovjetskog Saveza, u kojem su živjeli samo pažljivo odabrani, privilegovani i najobrazovaniji članovi društva, danas je džungla u kojoj između solitera slobodno hodaju lisice, vukovi, divlji konji i razne zvjeri.

Čak i ne znam šta da mislim o bizonima koji tako bleje po centru grada i ostavljaju svoje jasne tragove u zemlji.

Pripjat propagandni posteri Pripjat trg

Zatim obilazimo gradski stadion, sportski centar i poznati bazen Lazurny, koji je bio u funkciji godinama nakon nesreće i u kojem su se opuštali radnici koji su radili na saniranju štete.

Pripjat stadion Pripjat bazen Lazurny Pripjat sportski centar Pripjat bazen LazurnyZabranjeno pušenje

Potom se probijamo kroz gustu vegetaciju, hodamo između solitera i najzad stižemo u školu u kojoj je sve ostalo u gotovo netaknutom stanju. Niko od stanovnika Pripjata nije mogao ni zamisliti da se nikada neće vratiti svojoj kući i za njih je evakuacija predstavljala samo privremenu mjeru. Zbog toga se na školskim klupama i danas, 32 godine nakon nesreće, nalaze otvorene knjige i sveske, dok na tabli i dalje stoji tekst koji je navodno napisao profesor koji je održavao redovan čas. Kažem navodno, jer, uprkos strogim upozorenjima da se ništa ne smije dirati, kroz ovo mjesto je tokom 32 godine protutnjala gomila običnih ljudi, avanturista i raznih kretena koji su određene predmete pomjerali i od njih kreirali “umjetničke” mini – instalacije. Zato se u školi mogu vidjeti lutke sa gas maskama i slični prizori. Ipak, vjerujem da je većina predmeta ostala netaknuta.

Pripjat škola Pripjat škola Pripjat škola Pripjat škola Pripjat škola Pripjat škola

U jednoj od školskih prostorija nalazi se i mnoštvo gas – maski razbacanih po podu.

Pripjat škola Pripjat škola Pripjat škola

Nakon škole obilazimo i bolnicu, sa porodilištem. koje je u sličnom stanju kao i škola, s tim da se u jednoj od prostorija nalaze nagorjele uniforme vatrogasaca koji su gasili požar i odjeća drugih pacijenata koji su u trenucima nakon eksplozije dovoženi upravo ovdje. Ta prostorija predstavlja jedno od najopasnijih mjesta u Pripjatu i vlasti su zapečatile vrata kojima se može ući u nju. Ipak, radi se o Ukrajinskim vlastima, a i degenima koji se oglušavaju na takva upozorenja, tako da je i danas tehnički moguće ući u ovu prostoriju i ljudi to zapravo i rade.

 

Zatim se penjemo na krov jedne od visokih zgrada i sa nje posmatramo okolinu. Odatle se vidi čitav grad, zabavni park i sarkofag, u potpunosti osvojeni šumom. Razgovaram sa vodičem i pitam ga kako je moguće da ovdje život neće biti moguć tokom narednih 20.000 godina, ako se u tek nekoliko kilometara udaljenom Černobilu život odvija gotovo kao i bilo gdje drugo. On me ispravlja i govori kako u Pripjatu život neće biti moguć ni za 20.000 godina. “Život ovdje doslovno nikada više neće biti moguć”, govori.

Pripjat krov zgrade Pripjat krov zgrade Pripjat krov zgrade Pripjat krov zgrade

Priča mi o razlikama između prvog, drugog i trećeg prstena Zone isključenja. Unutar trećeg prstena čak i danas je moguć život, dok će zona drugog prstena biti čista za nekih 50 godina. Ipak, zbog teške kontaminacije zemlje i vode u prvom prstenu, odnosno samom Pripjatu, normalan život ljudi nikada više neće biti moguć. Zasad je, po njegovim riječima, prvi prsten savršeno bezbjedan samo za kontrolisane i kraće posjete.

Pripjat porodilište Pripjat porodilište Pripjat porodilište Pripjat porodilište

Ubrzo ulazimo u jednu od stambenih zgrada, koja se ni po čemu ne izdvaja od ostalih. Vodič nam govori kako će nam sada pokazati nešto posebno i kako do sada nikada nije vodio grupe u ovu zgradu.

Pripjat porodilište Pripjat bolnica Pripjat bolnica Pripjat bolnica Pripjat bolnica Pripjat bolnica

Prolazimo stubištem pored nekoliko potpuno funkcionalnih i opremljenih stanova, a zatim i ulazimo u jedan od njih. Ovaj stan, osim što je prekriven prašinom, apsolutno je spreman za život. Na zidovima vise stare slike i fotografije, na policama poredane knjige, a na stolu godinama netaknut pribor za ručavanje. Djeluje kao da su nekadašnji vlasnici usred ručka napustili svoj dom, i to zauvijek.

Vodič je na trenutak oborio pogled, ali se brzo pribrao i uzeo jednu od prašnjavih fotografija koje su bile razbacane po nekim knjigama. Na fotografiji je bila prikazana porodica; otac, majka i klinac od neke 3- 4 godine. Bilo je očigledno da mu je stala knedla u grlu. Razmijenio sam nekoliko iščuđenih pogleda sa ostalim putnicima, tražeći u njihovim pogledima potvrdu moje pretpostavke. Svima nam je odjednom postalo jasno – doveo nas je u svoj stan. Stan u koji očito godinama ni on ni niko drugi nije ušao. Ko bi ga znao zašto, ali eto, danas je baš odlučio da posjeti dom u kojem je rođen. Svi smo stajali tako nijemi i šokirani neko vrijeme, a jedna od djevojaka poklopila je rukom usta i pustila suzu.

 Pripjat Pripjat Pripjat panorama Pripjat krov zgrade Pripjat Pripjat porodilište Pripiat street art

Taj minut ćutanja prekinuo je upravo on, prasnuvši u smijeh.

Čekao je neko vrijeme da se uvjeri da smo svi pomislili isto i tada je počeo da se krevelji poput luđaka, objelodanjujući nam kako nema pojma o čijem se stanu radi i kako je slučajno danas odabrao baš taj stan, znajući da u bilo kojem stanu vrlo lako može pronaći neke stare fotografije. I to vjerovatno upravo tu istu fotografiju. Naime, fotografija je zapravo prikazivala Staljinovu porodicu i mnogi stanovi imali su jednu takvu.



Eto, i ćorava kokoš ubode poneko zrno, pa tako je i naš neduhoviti vodič završio obilazak Pripjata najoriginalnijom, najbizarnijom i najsjebanijom šalom u univerzumu.

Duga

Najzad napuštamo i Pripjat i krećemo ka radarskoj stanici Duga.

Ovo mjesto od samog svog nastanka obavijeno je velom tajne. Radi se o najkontroverznijoj vojnoj lokaciji u Sovjetskom savezu. Čitava konstrukcija visoka je oko 150 metara i izdaleka podsjeća na gigantski zid, dok se zapravo radi o ogromnoj metalnoj konstrukciji prepunoj antena, žičurina i radara.

Pripjat radar Duga Pripjat radar Duga

Duga je bila strogo čuvana tajna u SSSR – u, a njena lokacija na mapi bila je označena kao dječiji kamp, dok su u svrhu kamuflaže u blizini izgrađene i lažna autobuska stanica i barake

Ovaj radarski sistem imao je ulogu da, zajedno sa još dvije slične konstrukcije u SSSR – u detektuje i upozori Sovjete o eventualnim raketnim napadima raketama dugog dometa.

Dugu su pratile brojne teorije zavjera, od onih koje su je objašnjavale kao pogon koji će kontrolisati ljudski um, sve do onih po kojima je Černobil izgrađen samo da bi Dugu napajao strujom.

Bilo kako bilo, Duga danas predstavlja samo ogromnu čeličnu konstrukciju, prekrivenu radioaktivnom prašinom, zbog čega i njeno rušenje nije u planu.

Da ili ne!?

Obilazak Pripjata u čovjeku generiše jedinstvene emocije.

Užasno je. Bizarno je. Važno je. A nije ni bezopasno. Mislim, možda jeste. Ukrajinske vlasti tvrde da jeste. Oni vam daju Gajgerove broječe i to je to. Nije sporno, Gajgerov brojač će vas upozoriti na eventualno prisustvo povišene radijacije frekventnijim pištanjem. Ali, na svijetu još uvijek ne postoji uređaj koji može da izmjeri ukrajinsku sjebanost, korumpiranost i generalnu disfunkciju. Pominjao sam u prethodnoj priči požar koji je podmetnut sa namjerom da prikrije tragove ilegalne sječe i distribucije šume. One, možda najopasnije šume na svijetu.

Zbog toga i nisam previše siguran da mi je ovo bila najpametnija odluka u životu. 

Na početku teksta imate vezu ka agenciji koja organizuje ove izlete, pa ako se odlučite – bujrum. Ali ja sigurno ne bih savjetovao nekome koga volim da tamo ide.

Ljudi i dalje idu. Posebno nakon emitovanja planetarno popularne serije Černobil. To je privuklo i brojne influensere, pa i one golišave mace koje, maloumne kakve jesu, ulaze u Zonu isključenja i tamo se slikaju polugole, uprkos obavezi pokrivanja tijela u najvećoj mogućoj mjeri.

No, to je njihova stvar. Moje je da završim priču na način na koji se završio i dan – nekom teškom tišinom i dubokim mislima koju je ometalo samo povremeno i sve rjeđe pištanje Gajgerovih brojača.



Comments 2

  1. Zahvaljujem autoru ovog članka,te mogu reči da sam ostala bez riječi.Ugledavši nešto najstrašnije što se može a to je anđeo složen od metalnih ostataka ,čija simbolika je užasavajuća.Slažem se s uvjerenjem Ukrajinaca da je Sudnji dan počeo upravo u tom mjestu,jer Apokalipsa se neće odvijati u jednom trenutku kao što ljudi misle.

Komentariši