Kavkaz ili priča o zelenom zmaju II – Ararat




1. A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovčegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu. 
2. I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
3. I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana; 
4. Te se ustavi kovčeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu…

Sveto Pismo, Prva knjiga Mojsijeva

Good luck, SrdJan! Toplota.

Ulazak

Vozimo se u udobnom Mercedesu. Velikom brzinom prilazimo Jermeniji. Na granici se taksista i ja odvajamo. Odvojeno prelazimo. Graničari su mladi momci. Ne govore engleski. Gledaju mi pasoš kao da sam s Marsa pao. Nikad nisu vidjeli bosanski pasoš. Nisu ni sigurni da li mi treba viza. Ja znam da vizu dobijam na samoj granici, za desetak eura. Nikad niko iz Bosne, barem u njihovoj smjeni, na tom graničnom prelazu nije ušao Jermeniju. Nikad niko.




Počinju da mi postavljaju pitanja. Hladnokrvno i ljubazno odgovaram. Pitaju me gdje idem. Govorim da idem u Jerevan. Pitaju me zašto bi iko ikad išao u Jerevan. NJih petorica su oko mene, meni su posvetili svu svoju pažnju. Pitaju me da li imam rezervisan hotel, hostel. Govorim da nemam. Rezervisaću kad dođem. Oni mi se smiju. Bezobrazni su. Pitaju me da li poznajem ikoga. Govorim da znam neke ljude.

– who are those people? where did you meet them?
– on the Network.
– who are they, can we see their Facebook?
– they don't have Facebook
, lažem.
– what were you talking about?
– about life, city, Armenia.
– are they girls?
– some of them, yes.
– what are you going to do with them?
– i don't know. hang out, i guess.
– are you going to fuck them?
– !?

Zapanjen sam. Smiju mi se i zadržavaju me tu nekih pola sata. Ne sjećam se kada sam toliki bezobrazluk doživio. Čak su me natjerali da im pokažem slike iz Tbilisija, da bi se uvjerili da sam zaista tamo bio. Izvadio sam telefon, a oni su počeli da se naguravaju u pokušaju da vide imam li kakvih maca, kakve golotinje u telefonu. Smiju se kao retardirani klinci. Iznerviran, kupujem vizu i najzad me puštaju u Jermeniju. Kakvi idioti!

Put smo nastavili prolazeći kroz Vanadzor i jermenske predivne planine.

Ararat

Iako se planina nalazi u Turskoj, Ararat je nacionalni simbol Jermenije, gde se ponekad naziva Masis (Մասիս), i nekada je bio jermenska teritorija dok nije došao u turske ruke oko 1915. Planina Ararat predstavljena je u centru jermenskog grba. Planina se jasno vidi sa skoro svih lokacija u Jermeniji, uključujući glavni grad Jerevan (zapravo, najbolje se vidi iz manastira Hor Birap), a jermenski umetnici ga često prikazuju na slikama, opsidijanskim gravurama i tablama za bekgemon. Bez obzira na to turske vlasti strogo kontrolišu strance koji se penju na Ararat i ne dozvoljavaju Jermenima uspon.

Ararat, Wikipedia

Polako se spuštamo sa planina nakon neka dva sata vožnje po njima i uživanja u savršeno predivnoj prirodi. Dan je sunčan, vedar i prelijep. Odjednom, iza jedne od okuka, pojavljuje se Ararat.

Ogroman, nevjerovatno dalek, bijel, savršen. Ararat. Jeza mi prolazi niz kičmu. Gledam ga, zapanjen. Pravim milion fotografija. Stižemo u Jerevan, plaćam taksisti dok ne prestajem da gledam u Planinu. Do dolaska u Jerevan sam shvatio da možda nikad ništa ljepše nisam vidio od jermenske prirode. Nadmašila je i balkansku.

Smještam se u hostelu koji se, sasvim prirodno, zove Jerevan i odmah izlazim vani. Hodam. Hodam satima, lutam ulicama, gledam grad, ljude, Planinu. Penjem se na palisade, obilazim spomenike, dolazim do Majke Jermenije. U svakom momentu se vidi Ararat. Nemoguće je da vam Planina ne bude u vidokrugu. Kažu da se vidi iz svake tačke u Jermeniji, kada to vremenske prilike dozvoljavaju. Smrkava se. Razmišljam o ocu. Hm, da me sad vidi. On bi volio da vidi Ararat. On mi je i pričao o tome, kada sam prvi put čitao Sveto Pismo, čak i prije osnovne škole. Javljam mu da sam tu. Javljam i Ani.

Kada sam se vratio u Bosnu, ljudi su me pitali zašto sam išao u Jermeniju, da li sam normalan, da li u Jermeniji imaju struju, vodu, Mrežu, da li ratuju, imaju li šta da jedu. LJudi koji žive u Bosni, zemlji za koju cijeli svijet misli da se u njoj ljudi još kolju po ulicama, da smo neke primitivne životinje i da nemamo ni struju. Barem mi iz Bosne ne bismo smjeli imati tu vrstu predrasuda prema drugima.

Jerevan je super mjesto. Grad izgleda kao i svaki drugi evropski grad, mnogo više evropski i pitomiji od Tbilisija, Kutaisija, Minska, Banjaluke, Sarajeva ili jednog Beograda. LJudi su fini, ljubazni, govore engleski sasvim solidno, cijeli grad je pokriven prilično brzom Mrežom.

Nalazim se sa Bellom. Bella je lokalac, super djevojka. Nevjerovatno duhovita. Podijelila je sa mnom svoj san od sinoć. Naime, sanjala je da sam došao u Jerevan da je silujem i ubijem. I da sam to i učinio. Wow, that's weird. Prijatna žena. Pijemo pivo i smijemo se kao ludi. Pričam joj o incidentu na granici. Ona mi govori da su momci u Jermeniji idioti. I da postoji razlog zašto su takvi.

U Jermeniji nema seksa prije braka. Pa da, sad sve ima smisla. Vidjeli su nekog fensi, modernog zapadnjačkog lika sa nekom hipsterskom maramom koji im dolazi u zemlju s namjerom da obeščasti sve njihove djevojke po Jermeniji, dok oni moraju da rade. A i kad ne rade, svejedno im je. Sad sve ima smisla, sva ta tenzija i provokacija na granici. Pored svega toga, momci izgledaju čudno. Smiješno. Gotovo svim muškarcima na cijelom Kavkazu padaju šiške na čelo. Namjerno. Onako, padnu im šiške preko cijelog čela i oni to tako češljaju i sređuju. Kad bi samo podigli tu kosu sa čela…




Vodi me na večeru. Želim da probam jermensku hranu. Nagovara me da probam jermenski specijalitet koji je u principu sarma sa lišćem grožđa. Ne razumijem je. Ne razumijem šta mi priča.

– so, it's a grapefruit leaf?
– no, it's a grape leaf.
– grape? what is grape? is it a fruit?
– yes. it's a grape, and it's a fruit, but it's not a grapefruit

Smijem se.

Čudan i lijep narod. Ni u Gruziji ni u Jermeniji nema seksa prije braka. Jako su tradicionalni. Porodica im je najveća svetinja. Običaji, tradicija. Imaju snažan identitet, iako su mali. Imaju sopstveni alfabet. Kao i Gruzini, ali nimalo sličan gruzijskom. Ne putuju gotovo nikuda. Komplikovano je, treba im viza da bi otišli bilo gdje, a i nemaju novca. Vole svoju zemlju.

Bella mi priča o Khor Virap manastiru. Iako je udaljen svega dvadesetak kilometara od Jerevana, beskrajno svet i vrijedan, veoma rijetko ljudi idu da ga vide. Ona je bila jednom u životu (!?). Govori mi kako mogu da dođem do tog mjesta.

Khor Virap

287. godina nove ere je. Nekoliko hiljada godina je prošlo otkako je Noje sišao sa Ararata i sa svojim potomcima ostavio tragove po kamenju i stijenama na padinama same Planine. Ti tragovi su i danas tu. Gregori prosvjetitelj drži propovjedi i preobraća ljude u Hrišćanstvo u podnožju te svete planine. Jermenski kralj Trdat, vjernik i sluga paganskih Bogova, mnogobožac, zatvara Gregorija u tamnicu, pećinu, podno Ararata. U tamnicu sa zmijama, škorpijama, insektima i trulim mesom.

Četrnaest godina kasnije, Trdat oboljeva od teške i užasne bolesti. NJegova sestra sniva san u kom joj se javlja anđeo i poručuje da će kralj ozdraviti tek onda kada oslobodi Gregorija. Kraljeve sluge dolaze po Gregorija noseći kralja i oslobađaju ga. Gregori se moli Gospodu pokraj Trdatove postelje. San se ostvaruje. Trdat ozdravlja i postaje najlojalniji i najveći zagovornik Hrišćanstva. 301. godine nove ere, Trdat proglašava Hrišćanstvo kao zvaničnu religiju u Jermeniji, koja postaje prva zemlja na svijetu koja je prihvatila Hrišćanstvo. Iste godine, na mjestu na kojem se desilo preobraćanje Trdatovo u Hrišćanstvo, odmah iznad Gregorijeve tamnice, Trdat gradi manastir. Khor Virap manastir.

1714 godina kasnije stigao sam iz jedne daleke zemlje sa zapada, poklonio se Khor Virap manastiru, svetoj Planini i ušao u Gregorijevu tamnicu.

Khor Virap i Ararat, Wikipedia

Ustao sam rano i našao jeftin taksi koji će me voziti do Khor Virap-a. Taksista govori ruski. Super, ja govorim srpski. To mi ništa ne znači. Nekako shvatam da bi on želio da poveze i svoju suprugu da vidi manastir. Nikada nije bila, iako je jako blizu. On joj je obećao da će je prvi put povesti sa nekim klijentom koji bude išao tamo. Nemoguće je koliko se nikuda ne kreću. Pita me da li se slažem s tim i ja prihvatam. Fin je čovjek. Čekamo nju ispred stana. Kasni, naravno.




Pojavljuje se sva dotjerana. Krenula mačka u manastir. On negoduje zbog kašnjenja. Ona se pozdravlja sa mnom i tako sva sređena sjeda u kola. Vozimo se. Oni nešto svoje drobe. Počinju da se smiju, objašnjavaju meni šta je smiješno. NIšta ne razumijem ali umirem od smijeha. Nas troje se vozimo na Khor Virap i valjamo se od smijeha. Pored nas prolazi automobil na automobilu. Trljam oči. Sanjam li!? Da, čovjek vozi Ladu i na njoj, onako na krovu, Lada. Druga Lada, Lada na sprat, dabldeker Lada. Suze mi idu od smijeha. I njima dvoma. Ludi Jermeni.

Sve smo bliže Araratu. Nazire se i manastir. Skrenuli smo s glavnog puta i najzad stigli.

Dolazim ispred crkve. Miris vjetra, zime, soli i krvi. Koliko li je jermenske krvi proliveno ovdje!? Iste je boje kao i ona na Kosovu, Bosni, Ukrajini. Isto miriše. Stajem ispred i gledam Planinu. Najbliža jermenska tačka Araratu. Pedeset metara dalje je granica sa Turskom. Na Araratu se zaustavila Nojeva barka. Na poljanama između manastira i planine su razbacani stećci sa urezanim simbolima iz tog perioda. Ušao sam u Gregorijevu tamnicu, provukavši se kroz uski prolaz. Iz ove sobice je sve počelo.

Sjedam na zid, gledam Planinu i slušam Trkuljino Nebo. Ona me ovdje dovela. Vrhunac putovanja, najdalja tačka. Tišina. Molitva za molitvu.

Jerevan

Dugo sam ostao na Khor Virapu, sjedeći na tom zidu i gledajući Planinu.

Sav pod utiskom vraćam se i hodam po Jerevanu, obilazim grad. Dolazim do muzeja genocida na uzvišenju iznad grada. Tu su zasađena stabla nekog četinarskog drveta. Svako stablo je zasadio jedan od svjetskih zvaničnika, predsjednika, ambasadora. Stotine stabala. Čak i funkcioneri iz Bosne i Srbije su na taj način iskazali poštovanje prema žrtvama.

Iako cijeli civilizovan svijet zna da su Turci za par mjeseci 1915. godine pobili oko 1,5 miliona Jermena, niko zvanično još nije priznao genocid nad tim narodom. Turska je važan saveznik SAD – a i svako pokretanje bilo kakve priče o genocidu u insitucijama SAD – a uzrokuje povlačenje abasadora iz te zemlje i prijetnje raskidanjem prijateljskih veza od strane Turske. Važne američke baze se nalaze u Turskoj. Ameri ne smiju ništa da urade po tom pitanju, a potom ni cijeli svijet. Pitam se šta bi bilo da smo i mi dozvolili Amerima da prave svoje baze po Kosovu, da smo im mi to prodali, umjesto Albanaca, i na taj način možda zadržali teritoriju i narod. I povremeno ih ucjenjivali na isti način na koji to danas rade Turci.

Sav prostor i energija prostora oko muzeja se može opisati jednom riječju: užas.

Nalazim se sa Hasmik (Jasmin).

DSC_0960
Hasmik

Hasmik je Jermenka. Stupili smo u kontakt preko Zajednice. Kliknuli smo zbog jednog pisca, oboma podjednako dragog. Ime tog pisca je Mehmed Selimović. Njen najdraži pisac. Da, u Jermeniji se čita Selimović, na ludom jermenskom alfabetu. Svaki put kada ona izgovori ime Meše Selimovića, na engleskom jeziku, jermenskim akcentom, sigurno se negdje istopi neki glečer.
Priča mi o istoriji, genocidu, o jermenskoj kulturi, tradiciji, običajima, ljudima, muzici. Divna žena, u svakom smislu. O ljepoti njenog lica, tijela, uma i srca bi se lako mogle pisati knjige, pjesme i bajke. Siguran sam da to neko negdje radi. Ali to nije moj posao, moja sudbina. Ja se vraćam u Kutaisi, čim prije. Sutra, rano izjutra. Meni su Norne namijenile drukčiju sudbinu i ispisale je runama. Moje drvo saznanja je u Kutaisiju, tamo treba da prinesem žrtvu. Da žrtvujem sebe sebi…

 

Prvi dio.
Treći dio




10 Comments Add yours

  1. CaraDara kaže:

    Divan, divan tekst. Ovo ćeš jednom da sve skupiš i knjigu objaviš.

    1. riffoman kaže:

      Mozda. Tek kad obidjem cijeli svijet 🙂

  2. bensedinart kaže:

    Uživam u tvojim putopisima i sa nestrpljenjem očekujem svaki sledeći post!

    1. riffoman kaže:

      Hvala ti puno. Nadam se da sam barem donekle dočarao čaroliju te dvije divne zemlje.

  3. Povratni ping: Zajednica | easttothesun

Komentariši