Mađari




Sa putovanja se uvijek vratim pun energije, entuzijazma, ideja i punih baterija. To me drži par nedjelja ili mjeseci i pozitivno se odražava na sve aspekte moga života. Na taj način proširujem vidike, konstantno učim, upoznajem ljude, kulture, stičem vrijedna iskustva, poznanstva i prijatelje širom svijeta. I što je najvažnije, uspijevam da razumijem neke stvari koje odavde ne mogu razumjeti. Stvari poput Kosova, Ukrajine, Rusije. Ogromno je bogatstvo i činjenica da što više putujem po svijetu, sve više cijenim, poštujem i volim balkanskog čovjeka, njegovu ljudskost, temperament, muziku, običaje i narav.

Ozbiljnijih loših iskustava na putovanjima nisam imao. Smatram da kad čovjek krene bez planova, pozitivan, sa dobrim namjerama i čiste savjesti, mogućnost da se dese loše stvari svodi se na minimum. Barem u mom slučaju. Meni se ništa loše neće i ne može desiti. Tako sam odlučio.

O ljudima i narodima utisci su gotovo uvijek pozitivni. Stalno koristim fraze kao što su: Gruzini su sjajni, Jermeni su super, Albanci su jako gostoljubivi i ljubazni. Ortaci me prozivaju kako su meni svi super i da to nema veze sa realnošću, već sa mojim pogledom na svijet i energijom putovanja.

Vjerovatno su u pravu.  Meni su svi super. Vjerujem u ljude. Vjerujem da su svi ljudi u principu ok. Nema to nikakve veze sa nacionalnošću, religijom, ili geografskim koordinatama. Nemam ja nikakvih problema sa Hrvatima, Muslimanima, Bošnjacima, Albancima, Rusima, Ukrajincima.. S obzirom da najviše poznajem Srba, bilo bi korektno reći da najviše problema imam upravo sa njima.

Ali ono što mene zaista brine su Mađari. Šta sa Mađarima!? Ko su uopšte ti ljudi? Koja je fora!?

Uz sve one politički korektne i otrcane fraze o tome kako ne treba generalizovati, kako je svaki čovjek poseban, jedinstven svemir, moram jednostavno reći da Mađare generalno uopšte ne razumijem. A i ne volim.




Zašto?

Slučajno ili ne, jedina zemlja u kojoj nikad nisam sreo niti jednu izvanrednu osobu je Mađarska. Konstantno prolazim kroz Budimpeštu i sva moja iskustva su vezana većinom za gubitke. Gubitke novca, integriteta, samopouzdanja, dostojanstva. Ne znam zašto je tako, ali jednostavno jeste. Kad god dođem u taj grad, u kojem te ljudi uredno odbiju kada ih zamoliš da u kafani u kojoj si već jeo, pio i ostavio novac, napuniš telefon koji ti je prijeko potreban, jedva čekam da se vratim na Balkan.

Neefikasnost na Keleti željezničkoj stanici, najvećoj željezničkoj stanici u cijeloj Mađarskoj, inače članici jedne Evropske Unije, nije zabilježena čak ni u Bosni. Sedmi u redu čekam da kupim kartu. I čekam 45 minuta. U čekaonici iste željezničke stanice postoji 4-5 utičnica. Naravno, Mađari su isključili struju. Da ne bi neko slučajno punio telefon i na taj način stanici prouzrokovao trošak.

Ne uspijevam da razumijem taj narod, već godinama. Sigurno se to neće ni promijeniti. Sada već kad god idem u Budimpeštu, idem sa pretpostavkom da ću izgubiti. Sa tom pretpostavkom, sigurno je i da hoću.

Čokoladna kocka

Slijedi moj lični recept za čokoladnu kocku, suvenir iz Budimpešte u obliku spontano zapisane impresije od prije par mjeseci, kada sam na putu za Ukrajinu na aerodromu u Budimpešti pokušao da kupim kesu za tečnosti:

Kako nekome prodati jebenu čokoladnu kocku na aerodromu za 15 eura!? Vrlo jednostavno: uzmete vašu jebenu čokoladnu kocku, postavite je u vašoj prodavnici na mjesto za koje će gotovo izvjesno turisti zapinjati svojim ruksacima prilikom ulaska. Zatim čekate turiste iz Istočne Evrope. Nakon sto se upecaju, sruše vašu čokoladnu kocku i razbiju je, razmjenite par uvredljivih riječi sa njima i pozovite obezbjeđenje. I to je to, prodali ste vašu jebenu čokoladnu kocku za 15 eura.

Neš jebat

Iako je snijeg napadao do vrata, ortak i ja smo se zaputili u Budimpeštu. Vozom, iz Doboja. Naime, Dream Theater svira u tom gradu. U Budimpešti. Ne u Doboju. Čekam godinama da taj ansambl dođe bilo gdje u ovaj dio Evrope, da mogu da ih čujem uživo. Najuzvišeniji vid metala i progresiva. Muziku inače dijelim na Dream Theater i ostalo.

Smjestili se momci u hostel i krenuli da malo izbleje po gradu. Naravno, put nas navodi u Vaci ulicu.

Prilaze dvije djevojke. Izuzetno atraktivne. Pitaju nas za neki klub koji bezuspješno traže već neko vrijeme. Nemamo pojma, nismo mi odavle. Flertuju. Lijepe, ljubazne, smješkaju se. Baš im je, eto, žao što mi ne znamo gdje je taj klub. One su čule da je tamo baš super. Pružaju nam ruku da se upoznaju i ipak zahvale na našoj pomoći i ljubaznosti. Stoje zbunjene, oklijevaju. Da li da odu ili ne!? Očekuju da ih pozovemo.

Gledam ortaka, gledam ga tako intenzivno u oči da osjeća šta mu poručujem. Dude, hoćemo li stvarno mi do kraja života biti ti luzeri kojima će ovakve prilike izmicati iz ruku!? Proklete hijene.

Iako nesigurni, predlažemo im da zajedno krenemo u potragu za pomenutim klubom. Kad smo već, eto, tako lijepo kliknuli. Oduševljene, prihvataju prijedlog. Hodamo, flertujemo, zezamo se. Već smo se podijelili u 2×2 formaciju. Djevojka koja je sa mnom vodila razgovor se predstavila kao Barbara. Dođavola. Već mi je super. Barbara sigurno na nekom od jezika znači Orgazam. Dolazimo u klub i sjedamo za sto. U klubu 7 gostiju. I karaoke. Ja govorim kako već neko vrijeme ne pijem pivo i da preferiram vino. Odlično, reče Barbara i predloži da probam neko Mađarsko vino. Naravno da hoću, probao bih bilo šta u tom trenutku. Svi naručujemo po vino i priča se nastavlja.

Barbara se zavodljivo smješka, uvija se oko mene, suptilno otkriva svoja ramena, lijepi, ženstveni vrat i tetovažu škorpije na njemu. Smješka se, nazdravlja mi, priča mi o svom burnom i neurednom ljubavno-seksualnom životu. Mlada sam, šta sad. Kad ću ako neću sad!? Apsolutno podržavam njeno pravo na promiskuitet. Obavještavam je o tome. Razmišljam kako je super što će prva noć u Budimpešti, dan prije tog epskog koncerta, takođe biti epska.

Povremeno pogledam ortaka i vidim da i njemu vraški dobro ide. Vjerujem da je u tom trenutku mislio isto što i ja. Kako ćemo to sve tehnički riješiti u našoj maloj, hostelskoj sobi!?

Dolazi konobarica i donosi račun. Ne obazirem se na to. Ortak gleda račun i govori mi da ga pogledam. Ja odmahujem rukom. Ma, pusti račun, platićemo koliko god, this shit is really happening, dude. Mislim, stvarno, koliko skupo može biti!? 20, 30 eura!? Nema šanse ni da je toliko. Bacam pogled i vidim neke silne hiljade forinti. Ko bi se sad cimao oko konverzije, to je sigurno nešto sitno. Malo bolje gledam i shvatam. Račun je 300 eura (tri stotine).

Šok, nevjerica, obrazi gore, panika. Sanjam, sigurno. Iskolačenih očiju buljim u račun. Stojim tako zaleđen sigurno čitav minut, dva. Gledam ortaka. Zovem konobaricu. Pitam je da li je pogriješila. Nije, kaže. Hoću da razgovaram sa menadžerom. Kaže mi da pogledam meni. U meniju zaista ta cijena stoji. Odbijam da povjerujem. Ortak me hvata rukom za rame i govori nešto u stilu: Buraz, to je to, naglavljeni smo, odustani. Prihvatio je već to. Sjedimo tu zbunjeni još neko vrijeme.

Djevojke su takođe šokirane. Odlično glume, idu do kraja. Na svakom drugom stolu stoji normalan meni. Naš sto je rezervisan za livadiće, za turiste, žrtve.  Provalili smo ih. Kasno doduše, ali ipak, ne toliko kasno. Nekako pristajemo da platimo svoj dio računa. 150 eura. Plaćamo, umirem. Ortak odlazi do šanka i ironično ih moli da mu dozvole da zadrži flašu. Praznu flašu vina koju smo platili 75 eura. Oni mu to velikodušno dozvoljavaju.

Donio ju je kući. Kasnije smo odlučili da ćemo svake godine najvećem među nama, onom koji se najviše dokaže kao mužijak, dodjeljivati tu flašu kao priznanje.

Izašli smo ispred sve četvero. Hladno je. Želim da umrem. One i dalje glume odlično. Konobarica je pristala da zadrži njihove lične karte, dok one ne odu u hostel po keš, da plate svoj dio računa. Najzad i ja shvatam koliko je zapravo sjajno i oslobađajuće to što se upravo dogodilo. Kakvo bogovsko iskustvo. Ispali smo levati, dali novac. Ne moram više da branim bilo šta. Eto, čak se i meni to može dogoditi. Meni, uvijek opreznom, promišljenom liku koji čitav život prezire muški urođeni nagon da misli donjom glavom, žensko iskorištavanje te činjenice, muško slinenje za njima i spremnost da urade bilo šta za (ne)obavezni koitus. Eto, i meni se desi, divno. Čovjek. Pogrješiv, nesavršen i divan. Sloboda.

Djevojke su još uvijek uznemirene, a mi počinjemo da se sprdamo sa cijelom situacijom i da se smijemo kao ludi. Boli nas uvo. Platili smo dovoljno novca da barem možemo biti kreteni. Čak mnogo veći nego što jesmo. PItam ih za broj telefona, sa namjerom da se sutra vidimo. Ortakova riba mi govori svoj broj i ja ga zapisujem. Nikad ljepši broj nisam u životu vidio. 12345667, otprilike. I dalje mi stoji u imeniku. Jednom ili dva puta godišnje, pošaljem poruku, čisto da je ispoštujem. Otišle su i mi smo se izgrlili, srećni, slobodni.

Karma je udesila da sutradan ortak dobije povrat poreza (zbog neke kamere) i da nas u Vaci ulici, na potpuno isti način, presretnu dvije još zgodnije djevojke, sa gotovo istom pričom. Nažalost, žurili smo na koncert i nismo mogli i njima da poklonimo dio svoje pažnje.

Kasnije sam otkrio da je to uobičajena prevara u Budimpešti. Čuvajte se! Ili nemojte, zabavnije je.

Izbjeglička kriza

Taktika

Za petnaest dana opet će me put nanijeti u Budimpeštu. Znam tačno kako od Keleti stanice da stignem na aerodrom. Znam u ovom trenutku tačno koji prevoz, koji metro i voz da uhvatim, da stignem do aerodroma. Doći ću, stisnuti zube, zatvoriti oči i samo nastojati stići do aerodroma sa što manje gubitaka. Da, moram negdje da nabavim kesu za tečnosti, da ne kupujem na aerodromu. Još jednu čokoladnu kocku od 15 eura ću teško progutati.

Siguran sam da negdje egzistiraju neki predivni Mađari. Bave se nekim super zanimljivim stvarima, vode računa o svojim gostima, pomažu izbjeglicama i ljubazni su prema turistima. Fini su, topli i srdačni. Ja eto, nisam bio te sreće da upoznam barem jednog od njih. Nadam se da jednog dana i hoću. Do tada, raduje me činjenica  da i zvanično postoji jedan narod, mentalitet na svijetu koji ne volim. To me valjda čini prihvatljivijim.




8 Comments Add yours

  1. CaraDara kaže:

    Kako nekad “…” kažu mnogo. Nikad gori komentar o Mađarima nisam vidjela. 🙂

  2. Ivana Kaser kaže:

    Iskren, sjajan tekst. 🙂

  3. Lazar kaže:

    hahah 😀 to je to 😉 uvek iskren! ps. nekad i previše 😀 Srećan ti Badnji dan i Božić!

    1. riffoman kaže:

      Hvala Lazo, i tebi, sve najbolje! Jbg, šta da im radim kad su takvi… 🙂

Komentariši