Put do srca Sunca V – Holokaust




Holokaust

First they came for the Communists
And I did not speak out
Because I was not a Communist

Then they came for the Socialists
And I did not speak out
Because I was not a Socialist

Then they came for the trade unionists
And I did not speak out
Because I was not a trade unionist

Then they came for the Jews
And I did not speak out
Because I was not a Jew

Then they came for me
And there was no one left
To speak out for me

Martin Niemöller




Kiša i dalje pada, pa sam odlučio dan provesti u zatvorenom. Yad Vashem, muzej Holokausta u Jerusalimu, veliki je kompleks muzeja zapravo. Tu je muzej posvećen ubijenoj djeci (stars without a Heaven), muzej istorije Holokausta, sala sa imenima svih žrtava (šest miliona)… Jezivo. Kiša samo doprinosi intenzitetu tog utiska.

DSC_5506

U glavnom muzeju su napravili fantastičan posao sa organizovanjem izložbe. Na samom početku nastojali su objasniti uzrok negativne propagande koja je postojala o Jevrejima hiljadama godina. Upravo ono što sam želio da vidim. Holokaust.

Glavni uzročnik te propagande i samog početka antisemitizma je naravno – Crkva.

Crkva im nikad nije oprostila što nisu prihvatili Hrista kao svog spasitelja i Mesiju. Crkva im nikad nije oprostila što su Ga oni ubili. Smatrani su nižom rasom zbog toga. Narod koji je iznjedrio Sina Božjeg i odbacio ga, ubio.

Izložene su živopisne karikature Jevreja stare po nekoliko stotina godina. Jedna od njih prikazuje svinju kako doji svoje mladunce – Jevreje.

Prva prostorija u koju uđete posvećena je Njemačkoj. Tu je uramljen i veliki primjerak Mein Kampf – a. Čitav muzej je ispisan adekvatnim citatima.

a County is not only what it does, it's also what it tolerates..

U istoj sobi, prikazan je uspon antisemitizma u Evropi, prije svega u Njemačkoj, u 18. i 19. vijeku. U nekadašnjoj religioznoj Njemačkoj, Jevrejima su uskraćivana sva prava, između ostalih, pravo na posjedovanje zemlje. Tu se odigrao jedan od ključnih trenutaka – Jevreji su izmislili bankarstvo.  Jevreji su i dan danas izuzetno inovativni. Sve što nemaju, a treba im, oni jednostavno izmisle, stvore. Nisu imali pravo na zemlju i obrađivanje iste, pa su se dosjetili bankarstva. Jako su obrazovani i sposobni. Takvi su bili i tada. To im se, naravno, obilo o glavu. Propaganda je postajala sve negativnija. U jednom momentu, pojavio se Adolf i započeo Holokaust.

U narednim prostorijama izložene su fotografije i video zapisi iz 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka. Izložene su i klupe za Jevreje i klupe za Arijevce, različitog dizajna. Na klupi je lijepo dizajniranim rukopisom urezano Jevrej ili Arijevac. Arijevske klupe su ljepše i udobnije, konstruisane za anatomiju Arijevca. Holokaust je već tada započeo.




Tu je i ogromna kolekcija spaljenih i nagorjelih slika i pisama koje su Saveznici izvadili iz džepova još gorućih tijela na gomili, kada su ušli u Aušvic. Izloženi su ostaci sinagoga porušenih po cijeloj Evropi, nagorjele Tore, Davidove zvijezde, one male kutije i trake koje Jevreji hiljadama godina stavljaju oko ruke i glave kada se mole.

Čitav svijet se podijelio u dva bloka. Zemlje iz kojih Jevreji moraju otići i zemlje u koje Jevreji ne mogu ući

Svako mjesto stradanja Jevreja u Evropi i svijetu ima svoje mjesto u tom muzeju. Postoji i dio o Jasenovcu i ustaškim zločinima nad Jevrejima i Srbima. Navedena je i činjenica da je Hrvatska nudila Njemačkoj 30 maraka za svakog hrvatskog Jevreja kojeg su Njemci riješili. Takođe, navedeno je i to kako je Haj Amim Al Husrini, jerusalimski imam organizovao takozvanu Handžar diviziju, koja je vršila Holokaust i ubijala po Bosni i Mađarskoj.

Poseban dio je posvećen geto-ima. Prije svega, onom varšavskom. Iz varšavskog geta su donijeli čitavu Leszno ulicu i postavili je tu. Kaldrmu, šine, klupu i svjetiljku. Užas života u geto – ima je dokumentovan i prikazan do najsitnijih detalja. Ali i ona vedrija strana. Ljudi su nastojali da organizuju koliko-toliko normalan život, pisali su, organizovali balete i predstave, pisali svjedočanstva i zakopavali ih u zemlju.

DSC_5510

Uz Holokaust, prikazan je i otpor. Ustanak Jevreja u varšavskom geto – u, partizanski pokret u Evropi, hrabrost, očaj i ludost tih ljudi. Beznađe. Zajednički cilj i neprijatelj. Hrabrost od koje vas prođe jeza. Nasumični, slučajni i zaboravljeni heroji. Svakodnevno nastojanje da prevare smrt i preguraju još samo jedan dan. Živi. Odlaganje smrti.

I shall betray tomorrow, not today.
Today, pull off my fingernails,
I shall not betray.

You do not know the extent of my courage,
I surely do.
You are five, with harsh hands bearing rings,
Wearing hobnailed boots.

I shall betray tomorrow, not today.
Tomorrow.
I need a night to make up my mind.
I need at least one night,
To disown, to abjure, to betray.

To disown my friends,
To abjure bread and wine,
To betray life,
To die

I shall betray tomorrow, not today.
The file is under the tile
The file is not for the bar
The file is not for a hangman
The file is for my hand.

Today I have nothing to say.
I shall betray tomorrow.

Marianne Cohn

holokaust

Posebna pažnja posvećena je Aušvicu. Izložen je i dio pruge, pa i vagon kojim su ljudi dovoženi u logor. Tu su i betonski stubovi sa reflektorima iz Aušvica. I žica.

All the Europe has turned into monster…

U centru velike prostorije posvećene Aušvicu nalazi se najbizarniji dio, detalj koji vas potpuno slomi, detalj kod kojeg se svi zadrže. I zanijeme.

DSC_5515

Obuća. Cipele žrtava iz Aušvica. Obuća koju su nosili realni ljudi, pravi pravcati ljudi. Cipele su im tu. U Jerusalimu.

Istrebljenje jednog naroda.

Osjetio sam se fizički loše. Niko u ovaj muzej ne može ući i izaći kao isti čovjek. Niko ne izađe i kaže okej, obišao sam još jedan muzej, idemo dalje. Ovaj muzej vas potpuno slomi. Holokaust vas slomi.




Ulaskom u dio koji je posvećen konačnom oslobođenju, sa video zapisima oslobodjenja pojedinih evropskih metropola i zvucima pobjedničke muzike osjetite takvu radost i sreću, kao da se upravo sada dešava, nakon svih užasa kroz koje ste prošli, lično i upravo.

Tu je i dio posvećen zaslužnim ljudima, koji su spasavali Jevreje po svijetu nastojeći da spriječe Holokaust. Poznati Šindler i izvjesni Zajneba i Mustafa Hardaga iz Bosne.

DSC_5517

Kraj izložbe je posvećen nedaćama s kojima se Jevreji susreću u svojoj novoj zemlji.

Liberated but not free.. 

Nakon toga slijedi soba sa dosijeima  svih žrtava…

I konačno – izlaz. Izlaz na terasu, s lijepim pogledom na Jerusalim, cilj, utočište. Jevrejski cilj. I moj cilj, moj posljednji dio slagalice. Na svom mjestu. Vidim cijelu sliku. Moj mozaik je gotov.




Hebron

Džošua je Jevrej kojeg sam hostao jednom u svom gradu, zajedno sa njegovom maležanskom partnerkom. On mi je pričao o Hebronu, Avramovom rodnom gradu i jednom od najopasnijih mjesta u Palestini. Mene je podsjetio na Kosovsku Mitrovicu.

Hebron je mjesto u kom se nekoliko puta u prošlom, a bogami i u ovom vijeku desio masakr. Jevreji iz tog grada su protjerani i pobijeni od strane izuzetno radikalnih Palestinaca koji tamo žive. Da bi omogućili kontinuirano jevrejsko egzistiranje u tom mjestu, oko 400 najradikalnijih i najreligioznijih Jevreja je naselilo Hebron. Njihov život se odvija u jednoj od četvrti toga grada, pod cjelodnevnim budnim okom izraelske vojske. Ovaj grad njegovi stanovnici nazivaju Grad duhova. Jeziv je. Beskrajno je star, možda stariji i od samog Jerusalima. Avram se rodio u ovome gradu.

Prepun je ruševina. Stare, prastare građevine, gotovo potpuno razrušene. Čisti kulturocid. Danas tu žive najjači, najreligiozniji i najradikalniji, sa obije strane. Sukobi su tamo svakodnevni. Sve to čini Hebron veoma opasnim mjestom.

Nakon muzeja Holokausta, riješio sam da krenem. Snijeg je padao, što je u tom dijelu svijeta veoma rijetko i gotovo uvijek šokira državu Izrael. Država Izrael se relativno uspješno nosi sa terorističkim napadima. Njena slaba tačka je – snijeg. Snijeg ih iznenadi gotovo koliko i naše zimske službe po Bosni. Jedan vozač je odbio da me poveze jer nije mogao da mi garantuje da će putevi biti otvoreni i da ću moći da se vratim u Jerusalim. Sledeći vozač je ipak bio malo hrabriji i imao je malo više avanturističkog duha. Rekao mi je da se on sigurno vraća i da će me on lično vratiti, ako se ne zadržim duže od sat vremena u Hebronu.

Svakih pola sata otprilike polazi autobus iz Jerusalima u Hebron. Oklopni autobus. Autobus sa duplim staklima kroz koja se gotovo ne vidi, duplim gumama i ojačanom karoserijom. Oklopni, blindirani autobus. Nikad se nisam vozio u nečemu sličnom. Ovaj autobus je otporan na sve. Molotovljeve koktele, ručne granate ili metke. Ovaj autobus neće stati.

DSC_5593

Čak i takav, kao pokretna tvrđava, autobus ne ulazi u sami centar. Previše je opasno. Ostavi vas u jednom od naselja i dalje nastavljate pješke. To je nekih 10-15 minuta hoda, ili u mom slučaju, 7 minuta trčanja. Stajao sam i čekao da prestane pljusak, a zatim otrčao do Avramove grobnice. Nisam želio da propustim autobus za Jerusalim. Hebron je zaista posljednje mjesto na svijetu u kojem želite zaglaviti.

Sama Pećina Patrijarha (koja uopšte nije pećina, nego džamija) se nalazi u centru. Određenim danima je posjećuju Jevreji, a onim drugim Muslimani. Postoji naravno i jevrejski i muslimanski dio. Ja sam, predstavivši se kao hrišćanin, dobio sva prava pristupa.

Nikoga nije bilo unutra. Izuo sam se i zakoračio na prelijepi i meki tepih. Mojim, već danima mokrim i promrzlim nogama, ovo je izgledalo kao raj. U centralnom dijelu džamije se nalazi Isakov i Rebekin grob. Na samom ulazu je Jakovov i Lein grob, a u jednoj od prostorija leži i sam Avram. Prekoputa mu je supruga, Sara. Avram, duhovni otac poštovalaca sve tri religije. Abraham, Ibrahim. Onaj Avram koji je sina Isaka htio žrtvovati za Boga, na kamenu na kojem je danas The Dome of The Rock. Ovdje mu je grob. Tu su mu kosti. Njemu, Isaku i Jakovu, ocu 12 jevrejskih plemena. Tako kažu. Nije ni važno da li su to izmislili ili su zaista tako. Svaki religiozni musliman i Jevrej, kao i mnogi hrišćani znaju da su tamo. Sama ta činjenica ovo mjesto čini apsolutnom svetinjom i svojevrsnim korijenom čovječanstva i njegove duhovnosti.

Pogledao sam na sat i shvatio da imam još pola sata. Izdvojio sam 15 minuta za sebe, Avrama i tišinu. Mojih 15 minuta. Sjedio sam potpuno sam u Pećini Patrijarha, u presvetom gradu Hebronu, pokraj moštiju Oca Avrama, slušao muk, dok je vani pljuštalo. Ćutao sam svoju molitvu tih petnaest minuta. Danas niko na ovoj planeti nije posjetio ovo mjesto. Osim mene. Kasnije sam se uhvatio u par navrata kako samom sebi zavidim na tih 15 minuta.

Trkom sam se vratio do naselja, susrećući zaprepaštene izraelske vojnike i palestinske mještane. Nema tu nikoga. To je grad duhova. Samo jedna mokra bosanska budala sa izlomljenim kišobranom trči po kiši/snijegu glavnom ulicom, žuri na autobus. Za bilo gdje, što dalje od ovoga. Tenzija se osjeti svim čulima.

Po povratku iz Hebrona, vozeći se u tramvaju po Jerusalimu, doživio sam i evakuaciju. Sumnjiv paket se navodno našao u tramvaju. Isti se zaustavio  i svi smo izašli. Došlo je obezbjeđenje, zatvorilo se u tramvaj i s njim otišlo u nepoznatom pravcu. Mi smo ostali čekati drugi. Jerusalimska rutina, svakodnevnica. Niko se ne uzbuđuje zbog toga. Sada je super, kažu. U oktobru, kada je počela knife intifada, ljudi su rijetko napuštali domove, izbjegavali su javni prevoz u potpunosti i ulice su bile gotovo prazne.

Kako je nama u Bosni dobro!

Kanije sam se našao sa Yael. Otišli smo na pivo i tu sasvim slučajno sreli Nou i Gala u pabu. Jerusalim je malen. Svijet još manji.

Yael me odbacila do svoje sestre Sare, koja je moj novi domaćin. Sara živi sa 5 cimera u stanu. To je jedna velika kuća puna lijepih, mladih, obrazovanih, izuzetno pametnih i srećnih ljudi. U toj kući se svi smiju. Odmah se uklopiš s  njima.

Kasnije sam sa Galom razgovarao o muzeju i svom utisku. Taj mudri i objektivni čovjek se složio sa mnom da je muzej, kao i sam Holokaust, izuzetno težak i da niko ne može ostati ravnodušan. Rekao mi je da su iz njegove familije gotovo svi pobijeni, kao i iz Noine.

Čitav svijet zna za Holokaust i priznaje ga. Genocid nad Jermenima niko na svijetu nije nikada priznao, jer je Turska važan saveznik. Ono što mi je Gal rekao i što je ostavilo na mene jači utisak nego sam muzej je činjenica da ni Jevreji nikada nisu priznali genocid nad Jermenima..




4 Comments Add yours

  1. CaraDara kaže:

    Jevreji su primjer kako kolektivna trauma može djelovati i drugačije na narod – to što pričaš o inventivnosti, ponosu, čuvanju tradiije i sjećanja. Koliko samo možemo naučiti od njih ali nama, zbunjenima, nikako da se prime lekcije.

    1. riffoman kaže:

      Pa da. I naučili su svoju lekciju. Zato su danas pomalo rasisti. CIjeli svije dijele na Jevreje i ne-Jevreje. Ali kad ovo vidiš, počneš da ih razumiješ, čak opravdavaš…

Komentariši