Put do srca Sunca VII – mrtvo more




Petak

I ovu noć sam proveo dijeleći znanje. Ovaj put sam ostao sa Yovavom. Yovav je takođe cimer. Sarin cimer. Izraelski aktivista, novinar, čovjek koji nastoji da prikaže svijetu Istinu, prije svega, jevrejsku Istinu.

Yovav je htio da iskoristi fantastičnu činjenicu da pod njegovim krovom, u njegovom dnevnom boravku spava neki čovjek iz Bosne. Čovjek koji želi da zna. Ja sam blagoslovljen i zahvalan zbog činjenice da sam tu gdje jesam i zbog svih sjajnih ljudi s kojima sam interagovao, pa i zbog njega. Sjajan lik. Simbioza.

Bio je u Bosni. U Bosni je bio nekakav skup Jevreja i Arapa, sa namjerom da se ostvari kakav – takav dijalog među mladim pripadnicima ta dva naroda. U Bosni je takođe bio i rainbow gathering. Svašta se u toj Bosni dešava. Super je ta Bosna izgleda.

Želio je da sluša o Kosovu, o Bosni, o Srbima. Pita me zašto su Srbi tako ponosan narod. Do Jerusalima se vidi koliko su Srbi prkosan i ponosan narod. Pokušavam da mu objasnim neke stvari iz prošlosti. Pričam mu o Kajmakčalanu i mom ličnom usponu na tu planinu, o hiljadama šrapnela i čahura koje i dan danas postoje na toj planini iako već 100 godina ljudi hodaju tuda i kupe ih. Milion godina je malo da se pokupe sve srpske čahure, sve srpske kosti i prehoda sva zemlja natopljena srpskom krvlju.

Pričam mu o kraljevima. O Kosovu. Yovav primjećuje kako konstantno govorim u prošlom vremenu. Dalekom prošlom vremenu. Svršenom prošlom vremenu.

Pragmatičan je.

Priča mi o palestinskoj propagandi, o napadima, o slikama mrtvih Jevreja koje stavljaju na Mrežu, o poricanju Holokausta, o nagrađivanju ubica od strane palestinske vlade..

DSC_6012
Yovav

Pita me šta je to toliko važno s tim Kosovom. Govorim mu da ime i nije važno. A ni status. Važni su ljudi. Kultura i narod. Njihov opstanak. Status i ime zaista nisu važni.  Nisu suština. Pita me da li bi Srbi ikada pristali na Uniju, zajednicu Kosova* i Srbije, koja bi se zvala otprilike tako. Da bude federacija. Sa dva zvanična jezika. Da oba naroda budu konstitutivna. Dobro pitanje. Čudno, ali dobro.

Sutra je petak. Vikend. Dan molitve za muslimane i pripreme za jevrejski Šabat. Govori mi da obavezno sutra budem u starom gradu. Sutra će biti frke. Svakog petka je frka. Oko Al – Aqse petkom često bude pucnjave.

Da, sutra mi je ionako posljednja prilika da priđem The Dome of the Rock džamiji. Džamiji na Stijeni. Na onoj Stijeni. Tamo gdje je Avram doveo sina Isaka, da ga žrtvuje Bogu – trenutak nastanka monoteizma.
U nju ne možete ući ako niste musliman. Na ulazu od vas zahtjevaju da se pomolite. Naravno, sve muslimanske molitve su na arapskom. Ne govorim arapski. Ne poznajem molitve, ponajmanje muslimanske. Ali, ulaz u dvorište, na Temple Mount je moguć, u određenim terminima.




http://www.4kingdoms.com/dome-rock-interior.jpg

The Dome of the Rock

Petkom je u starom gradu ludnica. Vrlo lako možete nastradati u stampedu. Hiljade muslimana žure na molitvu. Iz te mase, mene su izdvojili i pitali ko sam i šta sam. Iako sam pravilno odgovorio na salam alaikum i rekao da sam iz Bosne, činjenica da nisam musliman mi je uskratila zadovoljstvo da jednom u životu uđem barem na Temple Mount, u dvorište The Dome of the Rock džamije. Tik uz Stijenu. Dosadna religijska pravila. Sloboda!? Rasizam!? Ne mogu da uđem samo zato što nisam musliman. Ni hrišćanin, ni ateista. Samo čovjek. Samo čovjek ne može ući.

DSC_5923
Sloboda!?

Ludi Edoardo poznaje Yovava, dvoje mojih sugrađana s kojima sam se penjao na taj isti Kajmakčalan i Olimp, kao i dvije srpske monahinje koje sam upoznao na Maslinovoj gori. Edoardo je ludak.

Mrtvo more

Put do Ein Bokeka, turističkog mjesta na Mrtvom moru je zaista poseban. Sa desne strane vidokrug osvajaju Beduini, stijene i pustinja, a sa lijeve – Mrtvo more. Jerihon je najniži i najstariji grad na svijetu, ali je Mrtvo more generalno najniža tačka na planeti Zemlji. Odoh ja lagano u depresiju. Na more, na Mrtvo more.

Prošli smo pored kibuc zajednice En Gedi i nastavili. Sunčano je ali vjetar duva i prilično je hladno. Za ime Boga, januar je. Ovdje je 13 stepeni.

U Ein Bokeku vlada potpuna tišina. Čuju se samo talasi. Nema ni galebova. Mrtvo more je zaista mrtvo. Nikakav oblik života u njemu nije moguć. Fantastično inspirativan koncept. Čak je i Svetlana Ražnatović Arkan govorila o tome.

Sjeo sam na plažu i izuo se. Savršen osjećaj. Sjedim, slušam muziku, pišem i gledam Mrtvo more i planine Hašemitskog kraljevstva, pokrivene snijegom. Oklijevam. Hladno je. Bojim se. Iako tvrde da je nemoguće potonuti, nije mi svejedno – duboko je. Moj problem je dubina.

Nosim Edoardovu torbu i u njoj čist veš i mali peškir. Nemam ni kupaći. I ne treba mi. Boli me uvo, ovo je Mrtvo more. Ko zna gdje sam ja uopšte sada. Nema nigdje nikoga. Tek pokoji kupač. Pustinja u svakom smislu.

Ušao sam u vodu.

Za moje promrzle, izmorene noge, ovo je više od raja. So peče, osvježava, oslobađa. Kao da sve mrtve ćelije sa kože nestaju trenutno. Voda vas oljušti. Osjećaj je nevjerovatan. Nema živih bića. Samo so. Ni po koju cijenu se ne smije zaroniti. A i ne može. Nisu lagali, nemoguće je potonuti. Savršeno.

Kao da plivate u ulju. Uredno je moguće otplutati do Jordana. Stvarno. Dovoljno je leći na leđa i zamahnuti rukama koji put i evo ga Jordan (s tim da će vas snajperista ubiti na granici, ali lijepo je znati da ne možete ni u tom slučaju potonuti).

Nakon sušenja izgledate kao da ste upali u vreću brašna. Potpuno ste bijeli. Ljudi najčešće ostanu 10-20 minuta tamo. Ja sam ostao par sati. Na 13 stepeni. Hladnoća mi se uvukla u kosti. Ali vrijedilo je. Mrtvo more me probudilo. Probudilo je svaki dio moga tijela i uma, resetovalo. Cijeli dan lebdim po Ein Bokeku. Lijepe misli prolaze kroz glavu. Ljubav i energija. Tačno ono što mi je Naama obećala. Žena koja čuje Zemlju. Nije me slagala. Rekla mi je da joj se obavezno javim sa Mrtvog mora.  Ljudi, morate otići na Mrtvo more. Morate!!

DSC_5866

Koža postane potpuno glatka i nježna. Oprezno sam se umio tom vodom, pazeći da mi ne dođe u kontakt sa očima i nakon par minuta sam bio 10 godina mlađi.

Ko bi rekao da je najniže mjesto na svijetu toliko uzvišeno.

Zadržao sam se tu još neko vrijeme, uživao u posmatranju zaljubljenog para koji je hranio ptice na plaži i zalaska Sunca, gladeći i diveći se ljepoti i neočekivanoj, iznenadnoj nježnosti svog najvećeg organa. Svoje kože.

Od svih mora na ovom svijetu, vjerujem samo Mrtvom moru i od svih depresija ovoga svijeta, ova mi je najdraža.




Šabat

Yael ima 12 braće i sestara.

Već prije mog dolaska mi je rekla da ako zaista želim da vidim nešto posebno, treba da dođem na Šabat večeru kod njene porodice. To ne bih propustio nikada. Došla je po mene kolima, a Sara nam se nije pridružila. Otišla je pješice. Petak je veče, Sunce je zašlo – Šabat je počeo. Trajaće sve do subotnjeg zalaska Sunca – 25 sati. Sara, kao i mnogi drugi religiozni Jevreji, u toku Šabata ne vozi automobil, ne koristi elektronske uređaje, pa čak ni prekidače po kući. To se dešava svake sedmice, svakog Šabata.

Stigli smo u kuću u kojoj su obije odrasle. Kuću prepunu knjiga, porodičnih fotografija. I ljudi. Tu porodicu čini petnaest ljudi (15). Otac i majka imaju 13 djece. I par unučadi. Najmlađi sinovi spremaju sto, noseći svoje male jarmulke na malim simpatičnim glavama i trčkarajući između nas. Stide se, skrivaju pogled od mene. Ali me gledaju očima punim radoznalosti. Osjećam da bi me pitali svašta. Mladi su. Najmađi ima 10 godina. Yael, kao najstarija, ima 31. Između njih je rođeno 11 ljudi.

Majka govori engleski i nudi me nečim nalik na čaj. Ukusno je. Pokazuje mi slike svoje djece i unučadi, sva ponosna i srećna. Otac i stariji sinovi su se malo kasnije vratili iz Sinagoge i sjeli za sto. Upoznajem se s momcima i ocem. Zahvaljuju mi što sam došao.

Trpeza je bogata. 15 ljudi  je tu. Došla je i posljednja ćerka sa unucima blizancima i sjeli smo za sto. Počeli su da pjevaju.

Yael mi objašnjava da pjevaju prvo o anđelu. Zatim o ženi. O instituciji žene. O ženi kao ženi. I ženi kao majci, njenoj najuzvišenijoj ulozi. Zatim o Bogu. I porodici. Svi pjevaju uglas. Klinci se kikoću i skidaju jedni drugima jarmulke sa glave. Nakon toga otac, glava porodice ustaje, dok mu djeca prilaze, jedno po jedno. On im stavlja ruke na glavu, sklapa oči i izgovara molitvu, blagosiljajući svoje potomke. Ozbiljnost tog rituala sam razumio po nastaloj tišini i po tome što su klinci prestali da se kikoću i puni poštovanja i pobožnosti krenuli ka ocu, po svoj blagoslov.

Večera je manje više klasična jevrejska večera, sačinjena od humusa, supe, gljiva i slatkog krompira. I još gomile čudnih stvari, poput termički neobrađenih rezanaca. Večera, hrana, porodica i smijeh. Upravo ono što mi je trebalo. Iako ne razumijem niti jednu jedinu riječ koju ovih 15 čudnih ljudi razmjenjuju.

Nakon večere sjede u grupicama, razgovaraju, povezuju se. Jede se suvo voće, orasi lješnjaci i grickalice. Razgovaraju o školi. Svi nešto čitaju razbacani po kući, po svojim ćoškovima. Kikoću se, šapuću i grle. Ja razgovaram sa zetom o Bosni. Yael priča trojici klinaca o svemiru a oni je iskolačenih očiju gledaju u čudu i zapitkuju je. Yael zna mnogo o svemiru i fizici.

Sara sprema ispit, a jedan od klinaca ju preslišava i pomaže joj. U drugom ćošku najstariji sinovi obaraju ruke sa ocem. Barak je nasmijan ali i razočaran što i dalje ne može da savlada tog velikog i snažnog čovjeka.

Starija braća, tinejdžeri su izašli vani. Mladi Jevreji se sastaju petkom na određenim mjestima i vode diskusije, debate, druže se. Tu nema alkohola – Šabat je svetinja. Sjedi se, diskutuje o religiji, ljubavi, životu, moralu. Od najranijeg djetinjstva, Jevreji su sposobni da vode ozbiljne razgovore o ozbiljnim i važnim pitanjima. Upoznavaju se, druže, dijele znanje i vraćaju kući.

Yael mi objašnjava jevrejsko računanje vremena. Svakih 18 godina poklope se datumi u oba kalendara.

Razgovaram sa Roijem. Roi je prošle godine imao svoju Bar Micvu i tim povodom je čitao – pjevao dijelove Tore u Sinagogi. Bar Micva je trenutak u životu Jevreja, kada postaje religiozno odgovoran. Dešava se kada napuni 13 godina. Sutra je godišnjica njegove Bar Micve i tim povodom on će opet pjevati u Sinagogi. Pokazao mi je Toru i oznake iznad i ispod jevrejskih slova koje mu govore šta treba da učini sa glasom i na koji način da otpjeva molitvu, Psalm. Simpatičan klinac. Na engleskom zna samo da mi kaže kako sam absolutely amazing, da mi se obrati sa man i da kaže kako smo cool. Ostatak vremena se kikotao i ponavljao te tri fraze. Čita mi i pjeva a ja ga slušam i pratim prst kojim pokazuje dokle je stigao sa tekstom, pokušavajući da dešifrujem slova i note. Zabavan je.

Ono što je mene fasciniralo godinama prije dolaska je činjenica da mnogi tradicionalniji Jevreji i dan danas znaju kojem od 12 plemena  Izrailja pripadaju. Dvanaest plemena, od 12 sinova Jakovovih, 12 Isakovih unuka, 12 Avramovih praunuka. To je bilo prije aproksimativno… sto milijardi godina. Oni to i danas znaju. Morao sam da pitam Yael.

Yael naravno zna. Njena porodica vuče porijeklo od Levija. Oni su Levijevo pleme. Svako pleme ima svoju ulogu u jevrejskom i svijetu uopšte. Levijevo pleme će izgraditi Treći Hram. To se zna. Kao što je Judino pleme kraljevsko pleme. Iz tog plemena potiče David koji se borio protiv Golijata, njegov sin Solomon mudri i sam Isus Hrist. Levi je Judin rođeni brat. Jedan od 11. Živjeli su prije možda 4000 godina.

Yael zna da je Levi njen predak.

Yael zna da u njenim venama teče Levijeva krv. Kao i Jakovova, Isakova i na kraju – Avramova. Onog Avrama iz Hebrona, oca monoteizma.

Yael zna…




6 Comments Add yours

  1. Renata kaže:

    Ovaj dio bi prekratak. Nije mi se kapucino stigao ni ohladiti a vec sam zavrsila 🙂

    1. riffoman kaže:

      a neka malo, dosta sam razvlačio. 🙂 da sam stavio kraj, bilo bi predugačko. Bolje da ostavim za još jedan dio 🙂

      1. Renata kaže:

        Correct me if I'm wrong, ali sta je pisanje jos jednog dijela ako ne “razvlacenje”?

        1. riffoman kaže:

          🙂 jeste. ali bilo bi predugačko. i konceptualno i tematski se razlikuje od ovoga. Morao sam odvojiti 🙂

  2. Mrakar kaže:

    “Dovoljno je leći na leđa i zamahnuti rukama koji put i evo ga Jordan (s tim da će vas snajperista ubiti na granici, ali lijepo je znati da ne možete ni u tom slučaju potonuti). ” 😀 u svakom tekstu ima ovako nesto zbog cega moram brisati kafu sa tastature 5 minuta 🙂

    1. riffoman kaže:

      :)) drago mi je zbog toga. Žao mi je zbog tastature 🙂

Komentariši