Divna, mila, lijepa, gizdava II – Rore




Korijeni

Rastali smo se na prašnjavom makadamu, u suton vrelog julskog dana. Ostao sam sam. Svi su imali obaveze u gradu, imali su život. Ja ne. Ja sam imao kada. Uostalom, zašto bi ikad iko poželio da provede noć u šatoru, nasred Glamočkog polja u selu Rore!?

Skrenuo sam desno, vozio neko vrijeme po makadamu, ljuljajući se kao u barci, dok su se obadi i ostali leteći insekti zabijali u šajbu, ulazili u kola i ujedali me. U dubokoj, godinama nekošenoj travi bujao je život. Čuli su se cvrčci, gušteri, zmije i milijarde insekata. Sunce je već bilo na zapadu, najavljujući kraj dana. Ipak, i dalje je bilo pakleno vruće. Otvorio sam prozore da bih mogao da osjetim miris poljskog cvijeća koje nigdje ne miriše kao ovdje. Prolazio sam pored ostataka spaljenih kamenih kuća i štala. Jebo nas naš nacionalizam. Vozio sam neko vrijeme, pratio crkvu kao orijentir sa lijeve strane i dolaskom do prvih obnovljenih kuća već shvatio da nemam pojma ni gdje sam ni kuda idem.

Rore su nekada bile poznate po velikom broju intelektualaca. U predratnoj Bosni i Hercegovini vodila se statistika o odnosu broja diplomaca prema broju stanovnika. Po stečenom znanju samo je Foča bila ispred Glamoča.

Zaustavio sam kola i prišao jedinom homo – sapiensu kojeg sam vidio – čobanu koji je uvodio ovce u tor. Rekao je da se zove Senad. Okle ti, Senade, pomislih, u ovoj zemlji đe samo krompir i pravoslavni krst uspijevaju!? Nema ovdje ni stabala, ni šume, ničega. Nišana nikada nije ni bilo. Sve je spaljeno. Gotovo čitavo Rore. Ostali su samo stari kameni pravoslavni krstovi u grobljima i godinama nekošena trava u beskraju Glamočkog polja.



Upitah ga gdje su živjeli Kostadinovići, a on mi reče da nije odatle (mo'š mislit’), da upitam njegovog gazdu koji je upravo završavao dnevne obaveze u štali.

Prišao sam štali, a gazda je, već upoznat sa sadržajem našeg razgovora zagalamio iz nje, pozdravljajući me. Nisam mogao da ga vidim. Postavih mu isto pitanje kao i Senadu, a on me upita koji sam ja, zašto pitam i ko su meni ti Kostadinovići. Meni su Kostadinovići ja, pomislih, čitava polovina mene. 

Odgovorih mu učtivo da mi je Đed tu živio, a potom začuh kako prekida posao, prilazi vratima i otvara ih. Na vratima štale ukazao se div. Bio je to visok, snažan čovjek, preplanulog lica i širokih ramena. Pružio mi je ogromnu, od zemlje i ovčije balege prljavu ruku i rekao: mi smo stari kumovi. Dobrodošao. 



Predstavio se uz objašnjenje kako su naše porodice okumljene od davnina. Vratio se u Rore, kaže, prije četiri godine. Koliko sam mogao da primijetim, u zaseoku je bio jedini stalni stanovnik. Par njih dolazi preko ljeta, a još nekoliko vikendom navrati iz Glamoča. U čitavom zaseoku, bilo je ne više od 7 ljudi.

Odveo me je na uzvišenje par metara od kuće i pokazao rukom ka istoku. Eno, ono tamo ti se zove Vrščić, ako znaš šta je toOdmah ispod sa lijeve strane živio je tvoj Đed. – Znam šta je Vrščić, naravno. Samo me zanimaju đedovi bunari. Sve što je napravio spaljeno je i pretvoreno u pepeo. Sve osim ta dva bunara. Ako njih nađem, snaći ću se već nekako. 

Ponudio me je večerom i konakom. Ljubazno sam se zahvalio i odbio, govoreći da ću spavati u šatoru i pitajući ga ima li međeda. Ima međeda, kaže. Al nemoj da te ja sad strašim. Pustim ja pse noću, lajaće psi ako nešto naiđe.

Pozdravio sam se i otišao dalje, ka Vrščiću, misleći kako sam nepromišljen i kako ću sigurno zažaliti što nisam prihvatio tu velikodušnu ponudu da spavam u krevetu. Nastavio sam da se ljuljam u automobilu još par stotina metara, da bih stigao na Vrščić i parkirao pored gomile pijeska koja je tu stajala. Izašao sam iz auta i nekoliko minuta potpuno nijem lutao po dubokoj tišini tog mjesta, narušenoj glasnom ljubavnom igrom insekata, puštajući da se stvari iznutra dešavaju spontano, po inerciji. Razvukao sam šator na tom malom uzvišenju usred Glamočkog polja, okružen jakom mjesečinom obasjanim ruševinama starih kuća, uspješno ignorišući sve osjećaje, osim potpune izmorenosti i iscrpljenosti, bola od opekotina i natečenosti od alergije. Zaspao sam, ne misleći na međede, ne misleći na bilo šta. Samo mi se kroz glavu provlačila misao kako su nam neki tamo ljudi spalili sve i oteli zemlju, samo da bi je dali – nikome.



Jutro

Mudro sam sa Šatora dovukao par flaša vode. Posljedica te mudrosti se u vidu spoznaje javila u 5:45, kada sam shvatio da je pišanje sve što želim u ovom trenutku. Izvirio sam iz šatora koji je bio potpuno mokar od rose i posvjedočio prizoru magle koja se pružala odmah ispod mene, rasuta svuda po Glamočkom polju i selu Rore. Stajao sam iznad nje. Sunce je izlazilo, a u daljini su se čula samo zvona ovaca. Senad je već bio budan i gonio je ovce. Par trenutaka sam proveo gledajući u beskraj magle i polja, iz koje je virilo tek nekoliko po polju razbacanih ostataka dimnjaka i zidina. Ne znam da li je to što sam vidio bilo sve. Sve na ovom svijetu. Ili ništa. Ništa nisam znao. Ne radi se o ograničenosti vokabulara. Jednostavno nisam znao. Boja ovog osjećaja bila je u mom spektru potpuno nova i nepoznata. Spavao sam u šatoru, tik uz temelje đedovih kuća, na mjestu gdje sam provodio najljepše dijelove djetinjstva, nakon 23 godine i gledao izlazak Sunca. Jednostavno sam opet postojao u Rorama.

Vratio sam se, odspavao par sati, ustao, sklopio bicikl i njime se spustio sa Vrščića. Samo par metara od Vrščića, centra društvenog života zaseoka, locirao sam put koji je vodio do naših kuća, a potom i bunare. Oni su mi pomogli da lociram i ostatak svemira devetogodišnjeg mene. Ušao sam u prostor koji je nekada bio dvorište ograđeno drvenom ogradom i tada me je udarilo.



Hiljade slika počele su da se generišu u glavi. Sjetio sam se svega. Stare lipe ispred kuće koja je pravila hlad klupama ispod nje. Klupama na kojima si ljeti mogao da sjediš u hladu i posmatraš čitavo Glamočko polje i Šator. Ulaz u kuću, dnevni boravak. Sjetio sam se gdje je stajao TV i fotelja. Fotelja ispod koje sam držao kućnog ljubimca – veliki komad krompira koji je imao 5 manjih, pravilno raspoređenih kvrga, koje su ratnom devetogodišnjem djetetu predstavljali kornjaču sa 4 noge i, jelte, jednom glavom. To je bila moja kornjača, moj kućni ljubimac. (Bio sam ekstremno glup, ali domišljat klinac). Locirao sam prostor sobe u kojoj je baba čuvala kiselo mlijeko u rosfrajnoj posudi. Vidio sam dijelove polupanih keramičkih šolja, kao i komade otopljenog stakla sa ulaznih vrata. Jedan sam podigao i stavio u džep. Sjetio sam se taraba ispred kuće i sofisticiranog sistema drvenih kanalica koje su vodile kišnicu sa krovova u ta dva bunara. Sjetio sam se kanistera koji su visili sa grana i koji su na sebi imali malene pipe. Na bunaru iza malene kuće, bili su u malteru urezani majčini inicijali, sa datumom iz davne 1978 godine. Tu, usred ničega.



Sjetio sam se vrele krompiruše i hladnog kiselog mlijeka, mirisa babinih polica od krompira, koje su se pekle u rerni, dok napolju snijeg veje i snažna glamočka zima bije. Sigurnosti i toplote koju su pružali zidovi, čijim su rušenjem nestale i one. Sjetio sam se voćnjaka iza kuće, šupe pred kojom su se pekla jagnjad, đedovih konja i najljepšeg osjećaja jahanja po Glamočkom polju.

Sjetio sam se i mrskog kupljenja sijena po ljetnoj vrelini, teških zimskih babinih jorgana i lakih, milion puta ponovljenih priča o materi kada je bila mala, dok smo mi u čudu slušali. Jer, kako mater može biti mala!?

Sjetio sam se vrelih ljetnih noći na Vrščiću, svih ljudi koji su tu provodili večeri, gledajući zvijezde, obasjani mjesečinom, dišući najčistiji vazduh i slušajući cvrčke.

Spustio sam bicikl na zemlju i spontano nastavio lutati, nošen nekom nepoznatom silom. Nosilo me je , nisam ni želio ni mogao stati. Disao sam kao nikada ranije i sjetio se da sam u tom beskraju, kao dijete prvi put osjetio nešto što bih danas nazvao apsolutnom slobodom i srećom. Ovdje je nastao prvi osjećaj sreće koji sam mogao pamćenjem dozvati. Nastavio sam hodati, identifikovao mjesto gdje je stajala štala, a malo dalje i pojata, mjesto gdje je, koliko se sjećam, stajalo sijeno. Znam da nikada ni prije ni kasnije nisam vidio selo poput ovoga. Znam da su mještani uvijek govorili selo Rore nekad’ bilo more, time objašnjavajući najneobičniji reljef sela Rore, prepun krša, kamena i neobičnih dolina koje su koristile kao bašte. Tu je negdje bila i dolina u kojoj smo igrali hokej na ledu, sa štapovima i kamenom i skijali na đedovim handmade skijama. Slike su navirale i sklopio mi se čitav mozaik, rekonstruisao sam čitavo Rore u sopstvenoj glavi, obnovio sam ga i ponovo mu udahnuo život.

 



Život i smrt

Hodao sam dugo po beskraju, bez cilja i jeo jagode, da bih se vratio istim putem, pokupio Duha i zaputio ka groblju. Sunce je već pržilo Rore, a ja sam hodao u šorcu, nastojeći da barem pokrijem izgorjelu kožu na rukama. Na putu ka groblju opet sam sreo Senada, koji mi je rekao da ovdje ima mnogo zmija, da se pazim i nikako ne ulazim u groblje. Rekao mi je i da tamo negdje, malo dalje ima neko drugo, pristupačnije i urednije groblje.

Taj neobični, blesavi, ali dobronamjerni čovjek je valjda pomislio da imam neki fetiš prema grobljima i da ih u slobodno vrijeme obilazim. Iako možda nisam najlinearnija osoba na svijetu, nemam nikakvu tamnu stranu ličnosti koja se loži na groblja i provodi vrijeme oko njih. Gotovo nikada ih i ne posjećujem. Ono što je izdvajalo baš ovo groblje od svih ostalih je činjenica da su na njemu već vijekovima rasli pravoslavni kameni krstovi, sa urezanim imenima mojih predaka, ispisanih ćirilicom. Tačno polovina identiteta.

Obišao sam zaraslo groblje, prađedov i prababin grob i zaputio se kod novostečenog kuma, na doručak na koji me sinoć pozvao. Bio sam i gladan, a deduktivnim rezonovanjem sam zaključio da ću, jedući roštilj star dva dana julske vrućine – uginuti.

Ušao sam kod kuma, a on me ponudio domaćim mesom i sirom. Poveli smo razgovor, u kojem mi je, između ostalog rekao i to da nije baš sve tako kao što sam ja mislio i kao što se čini na prvi pogled. Naime, iako naše kuće jesu zapalili neki oni, većinu seoskih domaćinstava je zapravo dokrajčio požar, koji se eto desio, tačno 12 godina nakon događaja koji oni nazivaju Oluja, a mi Pogrom.



Razgovor je ubrzo prekinuo Senad, govoreći kako je upravo zmija ujela ovcu, tačno pored groblja. Šesnaesti slučaj ove godine, reče kum i uz izvinjenje i par brzih i dobro uvježbanih pokreta, zgrabi torbu sa medikamentima i izjuri ka ovcama. Ostao sam sam u kući neko vrijeme, baveći se gašenjem sopstvene gladi, a potom i izašao. Ovca je već bila bolje i kum mi je rekao da će već sutra pasti travu i biti potpuno zdrava.

Akcija spašavanja ovce djelovala je prilično impresivno, pa sam upitao kuma kako on to umije, s obzirom da nije djelovao kao neko ko se školovao za veterinara i da vjerovatno nije stručan za to. Odao mi je svoju tajnu, rekavši da mjesto ujeda zmije, prije nego snažnim pritiscima iscijedi ranu, jednostavno izbode špricom i ubrizga – rakiju. Šesnaest ovaca ove godine od čeljusti smrti usljed zmijskog ugriza spasila je jebena rakija. Bio sam zatečen i fasciniran.

Mladunče ranjene ovce bilo je gladno i tražilo je hranu. Ušli smo u štalu i potjerali drugu ovcu ka kumu, a on ju je zgrabio za vrat snažnim rukama i zaustavio ju, dok je Senad prinio mladunče željno mlijeka. Shvatio sam da majka prepoznaje svoje mladunče i bez primjene kumove sile, nikada neće dozvoliti drugom mladunčetu da uzima njeno mlijeko, ljubomorno ga čuvajući za svoje. Kum mi je objasnio kako funkcionišu ovce, a ja sam shvatio da se ne razlikuju pretjerano od nas.

Pozdravio sam se sa kumom i pošao ka šatoru. Usput sam sreo tri čovjeka koji su nešto radili ispred još jedne od 3 – 4 obnovljene kuće u zaseoku. Gledali su me u nevjerici, pitajući se sigurno koja se sad dokona gradska budala vozika nekim fensi biciklom i spava u šatoru usred vukojebine pune međeda, potpuno sama.  Prišao sam im, pozdravio ih i upitao da li su povratnici. Odgovorili su mi i upitali me kojim dobrom sam došao. Objasnio sam im svoje razloge, a jedan od  njih je zastao, prišao mi, stisnuo mi ruku i predstavio se. Bio je to Dule, komšija s čijom smo porodicom provodili dane i noći na Vrščiću. Nisam ga vidio 23 godine. Jasno se sjećam njega i njegovih najbližih. Djelovalo je nevjerovatno. Nisam ni sanjao da ću nekada opet sresti tog čovjeka.



Rekao mi je da je baš juče dovezao pijesak na Vrščić. Isti onaj pijesak ispred kojeg sam se zaustavio sinoć. Gradiće ponovo kuću na temeljima stare, spaljene kuće, nasred Vrščića.  Čitava unutrašnjost mi je zasjala radošću i eruptirala u najširi osmijeh ikada, ozaren spoznajom da će Dule, jebote, vratiti spaljeni život na Vrščić. Rekao mi je radosno da sljedeći put kada dođem u Rore neću morati spavati u šatoru već kod njega u kući. Ako Bog da. Obećao sam mu da ću doći. Doći ću opet. Jedva čekam da dođem opet u Rore, da vidim jednu jedinu kuću na Vrščiću kako opet raste i nadrasta krstove. I samim time, kako Život pobjeđuje smrt.

Život će se vratiti u Rore.

Svaka generacija na Balkanu svjedoči paljenjima i ratovima. Ni ovi klinci se neće izvući. Svaka pamti i ponovno rađanje Života i obnove. To su valjda naši neki krugovi na koje smo svi osuđeni i nemamo pretjeranu kontrolu nad njima. Kao da se ponovo rađamo stalno u istom sranju, samo kao druge jedinke, bez sjećanja i sposobnosti da prekinemo beskonačnu petlju, izađemo iz šablona. Nema tamo Života, umro je. Njegovo vaskrsenje možda neću dočekati. Ali neka druga generacija hoće. Neka druga generacija će opet provoditi najljepše dijelove djetinjstva tamo. Neće imati pojma šta se sve dešavalo, kao što ni ja nemam pojma kroz šta su sve moji preci prošli. Ja ga pamtim kao najljepše selo. Pamtiće i ta nova generacija. I onda će opet gledati paljenja. I gledati rađanje. I jebi ga, tako to jednostavno valjda ide.

Ali danas, Život je spreman da se vrati na Vrščić.

Glamoč

Vratio sam se šatoru, spakovao stvari i laganim klackanjem napustio Rore, još jednom. Svakih par minuta sam se zaustavljao, pokušavajući doživjeti i udahnuti ljepotu prirode ovog kraja. Ljepotu u kojoj se dave sva čula. Nemoguće je prenijeti ljepotu koju emituje Šator planina, Glamočko polje, Rore i okolna sela. Nemoguće, bezobrazno i arogantno bilo bi i pokušati je ograničiti jednim blogom.



Ustanovio sam da gotovo prazan rezervoar, htio – ne htio, moram dopuniti na najbližoj pumpi – u Glamoču. Preletio sam glamočkom pistom i nakon nekog vremena našao se u tom malom gradu. Veliki, za mene potpuno zbunjujući krst usred parka, kao pomen hrvatskim braniocima grada dominirao je parkom kojeg sam se detaljno sjećao. Tu je bila i robna kuća, iznad čijeg ulaza je u moje vrijeme visila Titina slika.

Obišao sam Busiju, prošetao gradićem u koji se život, kakav – takav polako vraća. Da nema ruševina kao podsjetnika, bio bi to i danas simpatičan gradić, bez pretjerano očigledne ratne prošlosti. Ipak, u Glamoču se zna  koja je kafana naša, a koja njihova. Ručao sam u jednoj od naših kafana, prošetao do zgrade u kojoj su baba i đed ranije živjeli, oko koje sam se igrao kao dijete i u kojoj sam prvi put čuo hodžu kako uči. Malo sam popričao sa lokalcima, prošetao i krenuo nazad kući.



Jurio sam glamočkom pistom ka Mliništima, punih rezervoara, baterija, duše i srca. Sve mi je nekako bilo kristalno jasno. Bio sam sretan što to mjesto i dalje postoji. I što i dalje se tu negdje smucaju isti ti neki ljudi. I što i dalje ima tog krompira, a najviše zbog spoznaje da je Život lično spreman da se vrati na to malo uzvišenje, usred Glamočkog polja. Dule će ga vratiti. Ako sagradimo kuće opet i udahnemo Život selima, nove generacije neće imati pojma šta se tu dešavalo, i imaće najljepša djetinjstva ikada, nesvjesna tuge koja je pokosila Život ovdje. Naravno, u nekom trenutku moraće i da ga se odreknu, da hodaju po pepelu svoga djetinjstva i otopljenim staklenim komadima snova, ali i to je život. Život je valjda neki zatvoreni krug. Naše je da ga živimo, otvaramo, zatvaramo krugove i vraćamo Život tamo odakle je nasilno protjeran, otrgnut i gdje je u vatri spaljen.

Bio sam potpuno srećan, prljav kao svinja, natekao i sjeban. Proveo sam većinu vikenda potpuno sam, na planini. Jurio sam da se na Zelenkovcu sretnem sa malteškim vitezom, a sa radija je išla dobro poznata numera, jedna od rijetkih kojoj sam glasom mogao pogoditi intonaciju. Pjevao sam je glasno i slušao tekst, jureći ka Mliništima..

Svi vide, niko da prizna
koja to gazi nas čizma…

…nacionalizma…

 

Simply adorable

11 Comments Add yours

  1. Sandra kaže:

    Uh, gdje me nađe…Ništa ne miriše kao trava pred kosidbu od Drvara pa do Glamoča. Još se sjećam mazanja jogurtom po opekotinama i ujeda mamaca od kojih smo skakali kao opareni. I grabalja koje je đed produžavao kako smo rasli. 🙂 I varenike i kiselog mlijeka i polica. I kišnice iz bunara. I djetinje sreće. I tuge nad porušenom kućom. Moraće se u obilazak đedovine ovog ljeta….

    1. Srdjan kaže:

      🙂 sad je pravo vrijeme, znas kako mirise…

    2. Miloš Papić kaže:

      Hvala na ovom tekstu naterao je u meni neke najlepse i najjace emocije, ja sam od Papića iz Rora i mislim da će baš tvoj tekst naterati mene na neku sličnu avanturu sledeće godine, a onda će mi duša biti na mestu. Veliki pozdrav iz Beograda.

      1. Srdjan kaže:

        Hvala ti puno Miloše. Rorčana ima svuda. Meni je jedan ujak u Beogradu, a jedan u Banjaluci. Drago mi je ako te pokrene tekst, da posjetiš đedovinu, samo naprijed. Lijep pozdrav!

  2. brlogingblog kaže:

    Imam i ja “svoje Rore” obilazim ih svake godine. Divan post protkan nostalgijom, uspomenama i <3

    1. Srdjan kaže:

      Hvala 🙂

  3. Ivana Vukelić kaže:

    Naježila sam se od glave do oete. Divan tekst.

    1. Srdjan kaže:

      Hvala komšinice 🙂

  4. Nekad moramo natrag da bismo opet mogli napred. Divan tekst, zaista!

    1. Srdjan kaže:

      Upravo tako. Hvala ti puno.

  5. Miloš Papić kaže:

    Hvala na ovom tekstu naterao je u meni neke najlepse i najjace emocije, ja sam od Papića iz Rora i mislim da će baš tvoj tekst naterati mene na neku sličnu avanturu sledeće godine, a onda će mi duša biti na mestu. Veliki pozdrav iz Beograda.

Komentariši