Švedska – Malme

Nije bilo nikakvog nagovještaja da će ovaj dan biti vrijedan pomena. Samo jedan od više od 10 000 dana koje sam ispratio. Jebote, više od 10 000 dana, a samo nekoliko ih je zapravo vrijedno pomena. Iako nastojim da svaki od njih ispunim i učinim koliko – toliko zanimljivim, sa ovim se jednostavno nije dalo raditi. Umorni petak. Vucam se po šalterima, ganjam papire, izlazim ranije s posla i krećem na put. Za par sati imam let iz Tuzle za Malme i tako mi se ne ide. Tek sam se vratio sa Islanda i nisam ni sumirao utiske. Ni tijelo, ni um mi se nisu oporavili od te avanture. Sasvim slučajno sam, tražeći kartu do Irana, najčudnijim putevima Gugla naletio na kartu iz Berlina (za Tuzlu) po cijeni od 9 evra. Kupio sam je istog trenutka, misleći: šta fali, neka je, nek’ propadne ako treba. Ipak, karta do Berlina par dana ranije bila je mnogo skuplja, tako da sam kupio onu iz Tuzle za Malme, po cijeni od 19 evra. Da, dvije karte Tuzla – Malme i Berlin – Tuzla su me koštale manje od 30 evra. Svejedno nikada nisam bio u tim gradovima, kao ni u Danskoj, kroz koju je trebalo proći putujući između njih.

I eto, sad sam si natovario ovo na vrat i treba da putujem. Razmišljam o tome koliko uopšte jedna osoba može biti bahata i nezahvalna prema životu od nula do: joj, imam ovu kartu jeftinu, nešto novca i slobodnog vremena i sad treba da putujem u glupu Švedsku.

Žensko za volanom

Vozim se kroz kišni Lukavac, klizeći mokrim ulicama ka Tuzli. Vozim novi, lijepi, bordo Citroen C4, koji sam dobio od firme za koju radim već godinama. Vozim taj udobni i sjajni automobil i razmišljam o Švedskoj. Nikada me nije privlačila. Nekako mi je sve kockasto, savršeno, hladno i IKEA. Krenuo sam u sve ovo samo zato što sam za veoma malo uloženih resursa  mogao da uđem u nju. Ništa me nije koštalo. Takođe, ovaj put mi je omogućavao da postavim još jednu recku na zidu, inkrementujem broj onih u kojima sam bio. Bilo je prilično jednostavno, iako potpuno nezanimljivo. Nikakav izazov. Ništa nije budila u meni. Nije djelovala egzotično, niti duboko. Čak prilično plitko, mada estetski beprijekorno. Slično sam mišljenje imao i o brojnim ženama.

Misli o njoj prekinuo je tresak, rušenje svih stvari sa suvozačevog sjedišta, trzanje tijela i zatezanje pojasa.

Dum!

Polomljen bijeli automobil proletio je pored mene, nakon što me udario s leđa i skrenuo s puta. Zašto sada, dođavola!? Sada ću zakasniti na avion – bilo je prvo što sam pomislio. Nakon toga, uslijedilo je uobičajeno: pa da, žensko za volanom, naravno. Tek nakon što je Emina izašla iz automobila u baletankama i haljini i upitala me da li sam dobro, shvatio sam da mi nije ni palo na um da je upitam isto.

Da, grozna sam osoba.

Stajali smo tri minute na sitnoj kiši u Lukavcu. Bilo je to sasvim dovoljno da ona sredi sve. Preuzela je odgovornost, otišli smo do njene osiguravajuće kuće, koja se nalazila 300m ispred nas. Nakon 5 minuta stigao je njen suprug Benjamin, a nakon 6 i njen otac, ugledni lokalni advokat. Bio sam oduševljen njenim organizacionim sposobnostima. Sve je smislila u samo par minuta i realizovala kroz par telefonskih poziva. Usput je zračila vedrinom, pozitivnim duhom i neizbježnim bosanskim humorom. Ostavio sam joj automobil i ključeve, odlučivši da joj u potpunosti vjerujem, a njen suprug me je odvezao na aerodrom, usput me uvjeravajući da će sve biti OK, da ne brinem i da se super provedem na putu. Djelovao je pouzdano, pa sam riješio da i njemu vjerujem. Nisam ni imao mnogo izbora.

 

Ispostavilo se to kao najbolja odluka ikada. Dok sam ja istraživao Skandinaviju, ona me je izvještavala o popravkama i slala mi fotke sređenog automobila. Po povratku su me dočekali na aerodromu, odveli do savršeno sređenog i opranog Citroen – a, pa na ručak i cugu u Lukavac, u klub koji vode, u sastavu tamošnjeg Doma Kulture. Ispostavilo se da nisam mogao naići na zabavnije likove. U njihovom klubu su svirali gotovo svi značajniji klupski bendovi iz bivše države i sve te ljude poznaju lično. Klub je djelovao sjajno, a njih dvoje  prezabavno. U slobodno vrijeme voze motore i putuju po Bosni, organizuju svirke i dobro se zabavljaju, a Benjamin svira bubnjeve u lokalnom bendu. Sve je ispalo sjajno, bio sam bogatiji za jedno novo lijepo poznanstvo.

Eto, ukoliko idete u Tuzlu ili Lukavac i imate nešto vremena, gledajte da vas ista ta Emina udari kolima.

Prvi utisci

Sletjeli smo u Malme i kao što sam i pretpostavio, dočekale su me brojne prave linije i uglovi, nagovještavajući savršeno efikasno i hladno društvo, bez duha. Uznemirujuć nedostatak bilo kakve neuređenosti. Iz mase putnika koji su mirno u redu stajali i čekali na svoju porciju ponižavanja na pasoškoj kontroli i ulasku u zemlju, prišla mi je grupa od 3-4 mladića koji su me prepoznali. Čitali su blog koji pišem. Svidjelo im se, kažu. Čitali su priču o Kosovu. Bilo mi je malo neprijatno, zatekla me činjenica da sam selebriti u Švedskoj. Bio sam iznenađen spoznajom da neko zapravo čita sva ta sranja koja pišem i pomislio kako bi trebalo povesti više računa o sadržaju.

Stajali smo dugo i razgovarali, nekako se uspjeli ukrcati na autobus do centra i izaći u istom. Iako gotovo svi ljudi u Švedskoj (89%) govore savršen engleski, sve mi se činilo komplikovanim. Teško sam se snalazio sa kupovinom karata za autobuse, presjedanjem i ostalim sitnicama. Bio sam prilično frustriran time. Previše pravila za moj ukus. Previše sitnih i nevažnih stvari o kojima moram voditi računa.

Druga impresija se ticala žena. Bilo je potrebno par minuta boravka u ovom gradu da ustanovim kako su Šveđanke naprosto prelijepe. Svojim vitkim, zgodnim tijelima, plavim dugim kosama, snažnim ali ženstvenim ramenima, savšeno bijelim zubima, često plavim očima i lijepim osmijesima obarale su s nogu. Za razliku od većine žena u Banjaluci, koje gotovo i ne napuštaju kuću bez kilograma šminke, žene u Švedskoj skoro da je i ne koriste. Jednostavno zrače svojom prirodnom ljepotom, ženstvenošću i snagom, noseći sve to na dugim, zgodnim nogama, tankih, elegantnih gležnjeva.

Jasmina

Jasmina mi je domaćin u Malme – u. Kao i mnogi stanovnici ovog grada i ona je porijeklom iz Bosne, te povremeno svrati u tu zemlju, iako je gotovo ništa više ne veže za nju. Čak joj i razgovor na srpskom ne ide baš najbolje. Ja sam joj prvi gost ikada. Našli smo se u lijepom restoranu u njenom naselju, gdje je sa svojim prijateljima pila vino i čekala mene. Među njima je bio jedan Albanac s Kosova i dva Šveđanina.

Djelovali su izuzetno prijatno i relaksirano, te su odmah prenijeli svoju energiju na mene. Primijetio sam da niko od njih nije bio fakultetski obrazovan, iako su djelovali prilično širokih shvatanja i otvorenih umova. Očito im, za razliku od nas, nije potrebna fakultetska diploma da bi roditelji mahali njome, a oni čamili na birou, čekali štelu ili preko stranke nastojali doći do posla. Radili su obične poslove, u supermarketima i frizerskim salonima. Od toga su mogli voditi prilično uspješne živote i zaraditi sasvim dovoljno za ugodan život i penziju.

Bila je to fina i duhovita ekipa. Jedan od njih je rodom iz grada Eslöv, najdosadnijeg grada na svijetu, kako ga je sam nazvao i za koji je rekao da s ponosom nosi tu titulu. Rekao je da je prije par godina stan mogao da se kupi u tom gradu za 1000 kruna (100 evra). Na moje čuđenje, samo je rekao: zvuči nevjerovatno, ali da, toliko je dosadno.

I da, ukoliko se obratite Gugl – u i u pretragu unesete termine Švedska i dosada, Guglovi algoritmi vratiće vam gomilu rezultata. Stokholm, poznat i kao Venecija sjevera, zbog brojnih ostrva i kanala, zapravo važi za jedan od najdosadnijih gradova na svijetu, a Švedska za najdosadniju zemlju (po Guglu).

Činjenicu da još uvijek nisu umrli od dosade duguju jednoj drugoj činjenici da ih sa Kopenhagenom povezuje jedan most i pola sata vožnje njime. Zbog toga čak 10% stanovnika grada Malme radi u mnogo većem, slobodnijem i zabavnijem Kopenhagenu.

Ovdje je čak i alkoholisanje na javnom mjestu zabranjeno, tako da mladi ljudi skloni konzumiranju opijata i usluga prostitutki utjehu nalaze u Kopenhagenu, u kojem su sve te radosti potpuno legalne. Danska Vlada čak subvencionira korištenje usluga prostitutki onim građanima koji teško dolaze do, svima nam dragog, koitusa. U Danskoj, ukoliko ste hendikepirana osoba, imate jednom mjesečno pravo na snošaj sa prostitutkom, a to sve plaćaju poreski obveznici. To je samo jedan u nizu razloga zašto su susjedni Danci poznati kao najsrećnija nacija na svijetu.

 

Jasmina mi je rekla kako je feminizam u Švedskoj podrazumjevano agregatno stanje žena i kako ovdje vlada gotovo apsolutna ravnopravnost među polovima. Žene se rađaju sa ugrađenim feminizmom i on im dođe kao neki vitalan organ. Prihvataju sva prava ali i obaveze koje obično uživaju i obavljaju muškarci. Rekla mi je kako, na primjer, korištenje termina pussy, koji se često koristi kada želite nekoga predstaviti kao slabića, izuzetno uvredljiv. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim o čemu govori. Morala je da mi objašnjava kako i zašto je to uvredljivo ženama. Shvatio sam da je to potpuno nametnuto i naučeno. Niko se nikada ne bi prirodno našao uvrijeđenim time, osim ukoliko mu prosto ne nametnete pogrešnost toga.

Malme

Malme je glavni grad regije Skanija, izuzetno tehnološki i intelektualno napredne regije. Mnogi poznati brendovi su nastali ovdje. Neki od njih su prvi uređaji za dijalizu i brendovi poput Tetra – Pak, Absolut vodka i Bluetooth (Bluetooth logo čine runama napisani inicijali vikinškog kralja Harald Blåtand – a (Bluetooth – a), o kojem je čitao Jim Kardach, čovjek koji je otkrio ovu tehnologiju). Jedan od brendova kojim se posebno ponose je Zlatan Ibrahimović.

Svuda po gradu, u svim pekarama i restoranima možete da se poslužite besplatnim telefonskim karticama lokalnih mreža i svuda postoje stanice za punjenje guma na biciklima.

Ustao sam rano i pogledao kroz prozor. Bio je prelijep dan. Sa prozora se moglo vidjeti lijepo uređeno dvorište iza zgrade, sa mnoštvom pravih uglova, uredno ošišanom živicom, zajedničkim prostorom za roštiljanje, sakrivenim od znatiželjnih pogleda visokom živom ogradom. Tu se nalazilo i maleno igralište za djecu, sa podlogom dovoljno mekom da spriječi povrijeđivanje mališana. Svi su bili vedri, nasmijani i izuzetno ljubazni.

Izašao sam i krenuo pješke ka centru. Grad Malme je djelovao jako uredno, organizovano i čisto, okupan junskim suncem. Slično su izgledali i njegovi stanovnici. Na biciklima ili džogirajući, prolazili su vitki, lijepi i zgodni ljudi. Djevojke su vozile svoje dvotočkaše, ne noseći bruseve i ne mareći za tim što im se gotovo sve ono što bi trebalo da kriju nazire ispod suknjica prilikom vožnje. Nisu pretjerano brinule o tome. Naviknuti na takve prizore, mladići nisu posvećivali pretjeranu pažnju tim prizorima.

Stigao sam do statue Čarlsa X Gustava u centru grada Malme i tu sačekao da se okupi grupa sa kojom je trebalo da obiđem grad. Malme je mali grad (300 000 stanovnika) i moguće je obići sve znamenitosti za par sati.

 

Posmatrao sam to multikulturalno, izuzetno napredno, savremeno i uređeno društvo. Svijet visokog stepena razvijenosti svijesti i tehnologije. Zemlja koja nudi toliko mogućnosti svima koji u nju dolaze i gotovo uvijek pruža ruku došljacima, a mnogi od njih joj nanose štetu, unoseći kriminal, nasilje i jednostavno primitivizam, narušavajući vrijednosti koje Šveđani vijekovima uporno grade. Sjetio sam se komentara ljudi koji su devedesetih dolazili ovamo i vraćali se zgroženi, masno komentarišući njihove slobodne žene, dajući im pogrdne nazive, nazivajući ih lakim ženama ili naprosto – kurvama. Slobodno ponašanje ovdašnjih žena, manifestovano kroz izostanak bruseva, slobodno dojenje u javnosti ili vožnju bicikla u kratkim suknjama, kao i slobodno upražnjavanje homoseksualnosti nikada neće biti prihvatljivo za nekoga ko je odrastao u patrijarhalnom i strogom društvu jedne Sirije, ili recimo – Balkana. To su različite civilizacije, zasnovane na različitim, suprotnim vrijednostima.

Gledao sam taj živi grad, prepun ljudi koji su sjedili po kafićima i upijali sunčeve zrake usred radnog vremena i razmišljao o uobičajenim komentarima od strane naših primitivnih naroda o tome kako oni ne znaju uživati i kako smo mi, najprimitivniji narodi Evrope, ipak otkrili tajnu života, koju oni, ma koliko se trudili, jednostavno nikada neće. Bila mi je tužna spoznaja da se ljudi rađaju, žive čitav život i umiru sa tim uvjerenjem, misleći da sve te napredne nacije jednostavno nemaju pojma i da smo mi majstori života.

Vodič je došao i započeo priču o ovom, najmultikulturalnijem gradu Skandinavije, sa 174 nacije i 150 korištenih jezika. Počeo je priču o kraljevima i stigao do današnjih monarha, koji zbog svog skromnog ponašanja uživaju veliki ugled i poštovanje kod običnog stanovništva.

Šveđani su prvaci u činjenu ispravnih stvari. Od malih nogu djecu uče toleranciji prema drugačijem i ljubavi među bližnjem, šire im umove i srca, učeći ih da razmišljaju van kutije, da budu širokih shvatanja, bez nametanja religijskih pravila i ograničavanja istim. Uče ih ljubavi a ne ratovima.

Prošli smo Stortorget trgom (Veliki trg), omiljenom turističkom atrakcijom, izgrađenom daleke 1536. godine, koji i dalje uživa status najvećeg skandinavskog trga. Deset godina nakon izgradnje trga, na njemu je izgrađena i vjećnica. Ovaj trg je pješačkom zonom povezan sa malim trgom (Lilla Torg), centrom zabave i noćnog života, krcatog kafićima i restoranima.

Površina grada Malme je povećavana nazemljavanjem, otimanjem zemlje od mora. Na toj novoj zemlji izgrađena je i najviša zgrada u Skandinaviji – Turning Torso. Uvijena, 190 metara visoka zgrada neobičnog oblika, svoju izuzetnu stabilnost i otpornost na vjetrove duguje upravo svom neobičnom obliku. Sa vrha zgrade se pruža veličanstven pogled koji dopire čak do Kopenhagena.

 

Stigli smo do parka u centru grada, usred kojeg se nalazilo staro groblje. Koliko su Šveđani otvoreni prema svemu govori i činjenica da se groblje nalazi u centru grada, u parku u kojem ljudi trče, organizuju piknike, igraju se sa djecom i voze bicikla. Da, sve se to dešava između više od 500 grobova, već gotovo 200 godina. Ljudi su sahranjivani u 7 sekcija, u zavisnosti od društvenog položaja. U ćošku groblja su se sahranjivale samoubice i sirotinja, dok su se najbogatiji sahranjivali u samom središtu groblja. Danas se sahranjuju isključivo oni ljudi koji već imaju porodične grobnice na ovom groblju i teži se ka tome da ovo mjesto jednostavno postane park sa grobovima, bez novih spomenika.

Stigli smo i do Malmohus Slott dvorca, najočuvanijeg renesansnog dvorca Skandinavije, izgrađenog daleke 1434. godine. Služio je kao dom moćnim monarsima, ali i kao zatvor.

Hladna, ciglasta građevina, bez topline i duha, izazivala je strahopoštovanje i više je podsjećala na tvrđavu, nego na dvorac. Zelenilo parka u kojem se nalazio tek je neznatno ublažavala hladnoću objekta, koji je danas dom četiri muzeja. Ispred dvorca nalazilo se maleno vozilo hitne pomoći iz doba Drugog svjetskog rata, kojim su Jevreji i ostali ugroženi ljudi deportovani na sigurno, a čije je živote neutralna Švedska plaćala zlatom.

Usput smo prošli pored zgrade opere.

Obilazak smo završili kod najstarije i nekada najviše zgrade u gradu Malme – Crkve Svetog Petra, iz 1319. godine. Vodič je nastavio priču o ravnopravnosti polova, rekavši da je na čelu Crkve u Švedskoj ustvari žena i da žene čine oko 50% sveštenstva. Iako većina Šveđana zapravo nije religiozna, dominantna Crkva je protestantska. U ovoj, najstarijoj crkvi, kao i u mnogim drugim crkvama po Švedskoj, postoji poseban dio predviđen za dječiju igru. To mi se posebno dopalo. Ideja da dječija graja i igra ispunjavaju dom nekoga koga nazivamo Bogom i ljubavlju, umjesto bizarnih pravila, stroge tišine i strahopoštovanja. Čitav stav koji ovi ljudi imaju prema životu mi se dopao.

Švedska

Treća zemlja po veličini u EU, i pretposljednja po gustini naseljenosti, poznata po svojim brendovima ABBA, Volvo i IKEA, sinonim je za efikasnost i dom je nekim od vodećih svjetskih istraživačkih i naučnih centara. Pamet i inteligentna inžinjerska rješenja su sveprisutni u ovoj zemlji.

Zemlja koja je shvatila da ratovi ne vode nikuda. Već više od 200 godina na vode ratove i nisu učestvovali u oba svjetska rata. Zemlja koja je shvatila da su svi ljudi, barem u teoriji jednaki. Švedska je legalizovala seks između homoseksualaca još daleke 1944. godine, a 1972. godine postala je prva zemlja koja je legalizovala promjenu pola.

 

Lijep je to svijet. Slobodan. Svijet u kojem zaista možete biti šta god poželite, i dalje imajući fer šansu. U sredini iz koje ja dolazim, nije lako biti drukčiji. Srećom, pripadam većini: Srbin, bijelac, heteroseksualac. Život ne može biti blagonakloniji prema meni, živeći tamo gdje živim. Ipak, ukoliko ste u bilo kom smislu drukčiji i iskačete iz mase, u Banjaluci i nećete biti baš prihvaćeni. Isto važi i za ostale šovinističke i fašisoidne centre brdovitog Balkana.

Fika

Švedska riječ za koju ne postoji prevod na bilo koji jezik je fika – sociološki fenomen koji strancu možda djeluje kao obična pauza za kafu, ali je suštinski mnogo više od toga. Ona predstavlja sastavni dio svakodnevnice svakog Šveđanina, životni stil, pauzu od posla i užurbanog načina života. Najčešće podrazumjeva konzumaciju kafe (uz obaveznu zakusku u vidu slatkog peciva), pa stoga i ne čudi podatak da je Švedska jedan od najvećih potrošača kafe. Fika predstavlja usporeni trenutak posvećen sebi i dobrim stvarima u životu.

Mnoge druge kulture takođe podrazumjevaju dnevne pauze za kafu, ali se rijetko gdje toliko slave, cijene i predstavljaju životni stil, kao u Švedskoj. Njeno ime je nastalo od švedske riječi za kafu, prevedene na šatrovački.

Najvažnije poslovne odluke se donose upravo tokom fike, pa stoga i ne čudi što firme mudro ulažu u nju i gotovo svaka od njih garantuje radnicima barem jednu fiku dnevno.

Osim što im vremenske prilike donose depresije, na prvi pogled bi se reklo da Šveđani žive savršenim životom, gotovo lišenim stresa, a za to je dobrim dijelom zaslužna upravo –  Fika.

 

Depresija

Konzumiranje alkohola na javnim mjestima u Švedskoj nije dozvoljeno, iz istih razloga kao i na Islandu – podložnost ljudi depresijama. Vlada, kao i na Islandu, drži monopol nad prodajom alkohola. Prilično je komplikovano doći do njega, a moguće ga je kupiti samo u za to specijalizovanim radnjama. Radno vrijeme ovih radnji je ograničeno, a alkohol je veoma skup. Svaki peti stanovnik Švedske pati od depresije uzrokovane nedostatkom sunčeve svjetlosti. Zato, kao i na Islandu, često piju vitamin D.

Samo u tri studentska grada, potpuno je legalno konzumirati alkohol u javnosti. Jedan od tih gradova je i Lund, koji broji 80.000 stanovnika i 50.000 studenata. Univerzitet u ovom gradu spada u 10 najboljih univerziteta na svijetu. Na njemu se školovalo i držalo predavanja čak dvadeset Nobelovca.

Inovacije

Esrange svemirski centar u Švedskoj jedini je evropski centar za lansiranje raketa i istraživanje svemira i klime.

Oresund most koji je omogućio kopneno povezivanje Danske i Švedske je svojom gradnjom oborio brojne rekorde i pomjerio inžinjerske granice. Most je dug 7,8km i pruža se od grada Malme sve do vještačkog ostrva Peberholm, a potom nastavlja put ispod mora, sve do Kopenhagena.

Šveđani su izmislili pojaseve u automobilima koje koristimo danas i koji su spasili milione života. Izmislili su dinamit (Alfred Nobel), u čije se ime u Skotholmu organizuju dodjele Nobelovih nagrada, kao i Elektrostimulator srca (pacemaker), ultrazvuk, brodske propelere, frižider i računarski miš.

Održivost

Ovdje održivost nije samo riječ već stil života. Šveđani konstantno smišljaju načine kako da unaprijede sopstveni život, čuvajući planetu.

Kada je recesija krajem prošlog vijeka zbrisala industriju u gradu Malme, oni su se okrenuli prirodi. Danas luka grada Malme funkcioniše uz pomoć obnovljive energije, uključujući vjetar i sunce, dok se organski otpad pretvara u biogas. Čak 52% energije Švedska dobija iz obnovljivih izvora, dok se 99% otpada reciklira. Švedska zapravo ima bizaran problem sa nedostatkom otpada. Zbog toga, isti uvoze iz Norveške.

 

Brojne krovne bašte izoluju kuće i osiguravaju dodatne površine za uzgoj zdrave hrane, a sistem zajedničkog korišćenja automobila koje pokreće biogas ili etanol i putevi koji su prilagođeni pešacima i biciklistima smanjuju korišćenje automobila.

Stanovnici koriste gradski autobus, koji za pogon koristi biogorivo, a čak su i taksi vozila – ekološka vozila. Ljudi voze bicikla bez obzira na vremenske (ne)prilike. Vjetrenjače, kuće i zgrade sa solarnim panelima su sve češća pojava u Malmeu.

Parkovi su na svakom koraku, uređeni i čisti. Šveđani se vode politikom da je bolje što više biti napolju u prirodi, družiti se sa ljudima, nego plaćati psihijatre.

Mnogo je pametnih poteza i odluka u ovoj zemlji. Švedska je antonim Balkanu i Bosni, zemlji apsurda, haosa i gluposti.

Zanimljivosti

  • Zvanični Twitter nalog države Švedske, svake sedmice se daje na upravljanje nasumično odabranom stanovniku ove zemlje;
  • Švedska u svom sastavu sadrži čak 95700 jezera;
  • Prvi ledeni hotel na svijetu nalazi se u gradu Jukkasjärvi, ima 60 soba i izgrađen je od 4000 tona snijega i leda. Prilikom čekiranja, osoblje hotela vas opremi specijalnim odijelom koje vam omogućava da preživite na -22° C. Ukoliko želite znati više o ovom hotelu, kolege Mozeci su pisali o tome;
  • Sa preko 300 svojih državljana koji su otišli da se bore na strani ISIL – a, Švedska spade u najveće izvoznike džihadista u Evropi;
  • Šveđani imaju pravo na 480 dana plaćenog roditeljskog odsustva, koje po potrebi i želji koriste i majka i otac;
  • Vlada ove zemlje plaća 152 dolara mjesečno svim srednjoškolcima;
  • Životni vijek stanovnika ove zemlje je među najdužim na svijetu – 80 godina za žene i 74 za muškarce;
  • Švedska je prva zemlja u svijetu koja je zabranila kažnjavanje djece kroz fizičko nasilje, 1979. godine. Lako je njima, njihova djeca su fina, poslušna, švedska djeca!;
  • Švedska monarhija, sa svojih 11 dinastija, jedna je od najstarijih na svijetu. Trenutna dinastija vlada od 1810. godine i u srodstvu je sa svim evropskim dinastijama;
  • Šveđani daju čak 51,4% svojih primanja državi i nemaju problem s tim. Svjesni su da taj zdravi sistem treba od nečega da živi. Lako je njima, njima država sve to vrati!;

Tolerancija?

Proveo sam još par dana u gradu Malme sa Jasminom i njenim prijateljima, da bi se preko Oresund mosta zaputio najzad u Kopenhagen.

Iako nisam imao dovoljno vremena i samoće da razumijem švedsko društvo i odnose u potpunosti, čini mi se da je ipak sve to pomalo nametnuto i lažno. Ta ravnopravnost, silna tolerancija i ljubaznost prema svima. Čini mi se da ipak ne možete po prirodi biti ok sa činjenicom da svi ti ljudi, odrasli na drukčijim vrijednostima (danas Arapi, a nekada Jugosloveni), pripadnici potpuno drukčijih kultura, dolaze u vašu zemlju, uživaju u blagodetima sistema koje ste vi i vaši preci vijekovima stvarali, silujući vaše društvo i tjerajući vas da se prilagođavate njima. Moguće da bih ja ovdje bio rasista, iako nisam ni sanjao da bih ikada to za sebe mogao i pomisliti. Zato su, između ostalog, putovanja korisna. Upoznajete kutke sebe za koje nikada niste ni znali da postoje. Nekada ti ćoškovi kriju prelijepe spoznaje, a nekada i one tamne, najmračnije. Čini mi se da bih imao ozbiljan problem sa svim tim. I što je najveće otkriće ovog putovanja – čini mi se da je ta potreba da zaštitite svoje od drugih, zapravo sasvim prirodna. Toleranciji se učimo u školama i neophodnost te lekcije je neupitna, ali pitanje je sa čime se rađamo i šta je zapravo naša priroda.

Jer, lako je biti otvoren prema svima i vjerovati i tvrditi kako ste tolerantni kada živite u zemlji u kojoj zapravo nemate prema kome biti tolerantni. Svi u Bosni živimo u manje – više etnički čistim i homogenim sredinama, bez pripadnika drugih seksualnih opredjeljenja, rasa, nacija i generalno – bez pretjeranih razlika među ljudima.

 

Čini mi se da i oni ispod ljubazne i tolerantne površine osjećaju isto. Samim tim, mislim da je sva ta tolerancija samo instalirana u glave ljudi i nametnuta. Jer, čak ni ovdje obični ljudi neće baš objeručke prihvatiti došljake u svoje društvo. Prepustiće vas svojoj državi, koja će sigurno imati sluha za vas, ali oni se neće baš upuštati u druženja i prihvatanja vas i vaših vrijednosti, iako su čitavog života učeni da ispravne stvari treba činiti, a ispravno je vjerovati da su svi ljudi jednaki.

A nismo.

I nikada nećemo biti.

8 Comments Add yours

  1. Srki, svidja mi se. Moja sledeća priča će biti o Malmeu. Ja sam imala jezivo iskustvo i jedva čekala da odem. I to što kažeš za toleranciju… jesu tako vaspitani, ali ono što sam ja videla je neverica. Ne znaju šta ih je snašlo sa svim tim pridošlicama i nije ima baš prijatno. A što se tiče djubreta, uvoze ga i preko Nemaca iz Italije. Fika ❤️ Kada dodješ u Bg, organizovaću nam jednu fikicu uz kolač i fukicu 😉

    1. Srdjan kaže:

      Hvala Mico. Interesantno mjesto za posmatranje svih tih odnosa i socioloških fenomena. A za fiku, važi, nadam se da hoćeš 🙂

    2. Golub će poseban kolač da umesi za tu priliku 😉

      1. Srdjan kaže:

        i sendvaje, nadam se 🙂

  2. Srdjane, ekstra ti je prica iz Malmea i bukvalno djelimo isto misljenje o Svedskoj.
    Ja sam cesto tamo, tacnije u Stockholmu i reci cu ti da rasizam jeste prisutan samo se ne prica o tome, kao i o svemu sto bi moglo poremetiti njihovo savrseno drustvo. Cak i u vjestima ukoliko je ubica ili provalnik migrant ne navode ime vec samo muskarac ili zena godina tih i tih. Pored tog sindroma savrsenosti oni i jesu nacija za primjer, jer njihov nacin zivota, skromnost u svemu i uzivanje u prirodi, a ne u materijalnim stvarima treba da bude vodilja svakom narodu.
    Mene je narocito faciniralo koliko vode racuna o zdravlju i fizickoj aktivnosti, tako sam na primjer bio iznenadjen kada sam prvi put vidio mladu majku koja u sedam ujutro trci i gura bebi kolica za koju je vezan cuko koji takodje trci sa njom. Tako da je rijec izgovor za njih nepoznanica.
    Njihovi odnosi su bazirani na povjerenju, jer su jedino tako i opstajalii pored teskog rada u hladnim uslovima prije 100 godina kada su bili siromasni. Stoga i ne cudi sto se pored njihove ljubaznosti moze osjetiti da to nije iskreno, jer su se naucili oslanjati jedni na druge, a migranti i pridoslice sve samo ne odaju takav utisak.
    Od njih se moze puno toga nauciti, kao na primjer da sjedenje na trotoaru i upijanje suncevih zraka ili hodanje bosonog po parku moze biti srecni trenutak dana, za razliku od balkanskih srecnih trenutaka koje me je stid i navesti.
    Pozdrav i javi se za fiku kada budes mogao 🙂

    1. Srdjan kaže:

      Hvala stari puno. Drago mi je da ti se svidja i da sam pogodio koliko – toliko. Znam da ti često boraviš tamo pa sigurno znaš dosta više od mene.
      Slažem se sa svim što si rekao. A može fika 🙂

  3. Tihana kaže:

    Super mi je ovaj tekst (kao i svi tvoji, uostalom), a posebno zaključak. Inače (još) nikad nisam bila u Švedskoj, a volela bih.

    1. Srdjan kaže:

      Hvala ti puno. Samo naprijed, kartu iz Tuzle možeš naći za jako malo novca.

Komentariši