Danas nebo silazi u grad – Kristijanija

Christianshavn

Besplatna višesatna šetnja sa vodičem po Kopenhagenu se završila, a ja sam nastavio lutati po gradu. Skoknuo sam do Paper Island – a i tamo naišao na mnoštvo ljudi koji su blejali, pili pivo, ručali, kulirali ili jednostavno – živjeli Hygge. Mislio sam o svim tim našim ljudima koji po povratku ili ostvarivanju bilo kakvog uvida u zapadno – evropska društva gotovo uvijek počnu da generišu tvrdnje kako nema tamo života, kako se oni ne znaju opustiti, kako ne znaju uživati, kako nema niđe ko kod nas, kako tamo iz radnog mantila ulaziš u pidžamu i shvatio – pa nas sistematski lažu godinama. Mi smo Sjeverna Koreja i živimo u sistemu laži. Sve te priče su podstaknute od strane vlasti, s namjerom da nas ubijede da ostanemo, da je ovdje najbolje i kako svi oni zapravo žele da žive naš, balkanski san.

Karikiram, naravno. I da, bio je praznik. Ali i bilo kog drugog dana ulice Kopenhagena slično izgledaju, Paper Island je krcat narodom koji se gotivi, izležava i upija dragocjene sunčeve zrake. Pa ti ljudi su od uživanja napravili životnu filozofiju po kojoj su poznati u čitavom svijetu. A mi ostajemo u svojim malenim sredinama, konstantno svojatajući jedni drugima velikane i djelove prošlosti, osporavajući prava jedni drugima, svađajući se oko glupih sitnica, ubijeđeni kako niko drugi ne zna uživati, niti se opustiti bez srpskog turbo – folka. Čitav ostatak planete zapravo konstantno egzistira u nekoj formi grča, nesposobni da se opuste, ne shvatajući da je dio slagalice koji im fali ustvari srpski turbo – folk.

 

Našao sam se sa Evom i sa njom otišao do Karlsberg pivare, koja je svojevrsna turistička atrakcija u kojoj možete posmatrati proces proizvodnje piva, slušati priče o dugoj i zanimljivoj istoriji ove pivare, degustirati svježe pivo ili kupovati brojne suvenire.

Sutradan sam pošao na obilazak boemaske četvrti, dijela grada poznatog i kao Christianshavn. Ova četvrt nalazi se u urbanom dijelu Kopenhagena i smještena je na nekoliko vještačkih ostrva, koja zajedno tvore površinu oblika polumjeseca. Tokom brojnih požara, jedino ova četvrt Kopenhagena nije gorjela.

Christianshavn

Nekada radnička četvrt, Christianshavn se razvila u boemski dio Kopenhagena 1970 – ih godina prošlog vijeka i danas je to jedan moderan, heterogen, živ dio grada, prepun zelenila. Dio grada sa svojim posebnim identitetom. Stanovnici ovog dijela grada sebe smatraju Christianshavn – erima, radije nego Kopenhagenađanima. Danas poslovni ljudi, studenti, umjetnici, hipici kao i tradicionalne familije žive zajedno u harmoniji u ovoj četvrti.



Kristijanija

Jedan dio ove četvrti najpoznatiji je i najkontroverzniji dio Kopenhagena. Pogađate, radi se o Kristijaniji, hipi komuni koja se nalazi na prostoru koji je nekoliko vijekova, sve do 1971. godine imao ulogu kasarne. Talas slobode koji je nakon 1968. godine zapljusnuo Evropu stigao je i do Kopenhagena. Grupa pripadnika hipi subkulture naselila je čitav ovaj prostor, prepun napuštenih vojnih baraka i magacina.

Kristijanija
Kristijanija

Hodoljub je u sjajnoj priči o Kopenhagenu napisao i sljedeće:

…prostor su naselili brojni hipici, pacifisti i drugi ljudi manje ili više sličnih uvjerenja da je mir djevojka koju bi trebalo da ima svako

U početku, Vlada nije bila pretjerano zainteresovana za ovaj prostor, tako da se nije pretjerano ni bunila zbog ove najezde hipika u Kristijaniju. Takođe, smatrali su da se radi o kratkotrajnom trendu.



 

 

Ipak, Kristijanija je decenijama rasla i razvijala se, upredo sa Kopenhagenom. Danas je ta četvrt gotovo u samom centru Kopenhagena i predstavlja izuzetno vrijedno zemljište za eventualnu izgradnju ogromnog broja kvadratnih metara stambeno – poslovnog prostora, koji bi se prodavao po vrtoglavo visokoj cijeni.

Iz tog razloga, Vlada pokazuje sve više interesovanja za ovaj dio grada i mišljenja o tom pitanju u ovoj i sličnim državnim i gradskim institucijama su podijeljena.

S jedne strane, ljudi koji podržavaju Kristijaniju smatraju da je u duhu danskog mentaliteta garantovanje slobode svim ljudima, svim stanovnicima Danske, pa tako i ekipi iz Kristijanije. Takođe, svjesni su ogromnog značaja koji Kristijanija ima za Kopenhagen i turizam ovog grada. Po meni, Kristijanija je apsolutno najznačajniji dio i prva atrakcija Kopenhagena. Takođe, svjesni du značaja jedne ovakve, prije svega zelene a potom i oaze slobode, usred jedne metropole.

S druge strane, ovi drugi, pragmatičari, protivnici Kristijanije i zagovaraoci ideje da se ekipa protjera sa ova 24 hektara jako dobre zemlje za investitore i da se sva ta prelijepa džungla usred metropole zavije u beton i staklo, kao svoj argument najčešće navode i onu najkontroverzniju činjenicu vezanu za Kristijaniju – slobodno distribuiranje i konzumacija (lakih) droga.

 

Green light district

Upravo tako, Kritijanija je najpoznatija upravo po tome – toleranciji prema distribuciji i konzumaciji lakih droga, prije svega – kanabisa. Najkontroverzniji dio Kristijanije je takozvana Pusher street ulica u kojoj su nanizani štandovi sa brojnim proizvodima dobijenim od ove magične biljke. Ukoliko ste zamislili tržnicu, na dobrom ste putu – to je zapravo pijaca (lake) droge. Dakle, u Kristijaniji (i samo u njoj) distribucija i uživanje lakih opojnih droga se toleriše. Nije legalno, ali se toleriše ili u prevodu – slobodno se urokajte kada dođete tamo.

Ovaj ulica poznata je i kao Green light district ili zona zelenih fenjera. U ovoj zoni važe samo tri pravila:

  • ne trčite – trčanje izaziva paniku;
  • nema fotografisanja – kanabis je još uvijek ilegalan;
  • zabavite se.

Ukoliko ispoštujete ova tri jednostavna pravila, moći ćete u potpunosti da uživate u svim čarima koje nudi Kristijanija.

I to je to?

Ipak, Kristijanija je mnogo više od toga. Mnogo više od mjesta u kojem možete bezbrižno da se naduvate.

 



Laicima će zvučati apsurdno, ali Kristijanija se aktivno bori protiv konzumacije droga. Teških droga, ako baš želite. Svuda po Kristijaniji vidjećete natpise i razne kampanje protiv droga. Čak ni dilanje lakih droga ne obavljaju građani Kristijanije. Vremenom su nastali lanci preprodaje kanabisa, čije karike ne čine građani Kristijanije. Ipak, i policija i građani ove četvrti tolerisali su prodaju kanabisa, jer – Danska (generalno, stekao sam utisak da se u Danskoj toleriše gotovo sve, pod uslovom da ne ugrožavate druge). Međutim, nikome u Kristijaniji nije u interesu da njihovim ulicama teče teška droga. Ljudi su prije svega Danci i odgovorni su prema životu, zajednici i sebi. Ali, problem kod lakih droga je u tome što često vode ka eksperimentisanju sa teškim drogama.

Nekoliko godina nakon osnivanja, 1978 i 1979, unutar jedne zgrade u Kristijaniji, poznate kao Arch of peace (luk mira), koja je bila poznata kao okupljalište konzumenata teških droga, umrlo je 10 narkosa. Ogorčeni građani Kristijanije odlučili su da tome stanu na put i policiji su predali spisak dilera teških droga. Ipak, policiija je pohapsila dilere lakih droga, a krupnije zvjerke ostavila na slobodi. Tada su građani odlučili da uzmu stvar u svoje ruke – 40 dana i noći su patrolirali oko ove zgrade, ne puštajući narkomane i dilere da joj priđu, kao ni ostatku Kristijanije. Kao rezultat toga, Kristijanija je trajno očišćena od teških droga, a 60 ljudi je krenulo putem rehabilitacije i uspješno se skinulo.

Kristijanija je nastavila sa borbom za egzistenciju i borbom protiv droge. Policija je povremeno organizovala racije, ali je načelno uvijek bila prilično tolerantna prema svemu tome. Sve do 2016. godine kada je došlo do najozbiljnijeg incidenta u istoriji ove četvrti, u kojem su tri osobe ustrijeljene. Jedan policajac podlegao je ranama, nakon što je policija započela raciju, a jedan od dilera pružio otpor vatrenim oružjem. Nakon ubistva policajca, i on je likvidiran.

 

Pogađate, radi se o listu naše gore. Još jedna činjenica koja ide u prilog tvrdjama da integracija prosto ne radi. Meša Hodžić, Danac bosanskog porijekla, kako su ga rijetki mediji oslovljavali (Kažem “rijetki” jer zbog zaštite manjina, mediji u Danskoj će najčešće izbjeći navođenje porijekla, čak i kada su u pitanju akteri kriminalnih radnji – medijska etika koja se na Balkanu nikada neće dostići).



Nakon toga, građani Kristijanije su odlučili da zatvore Pusher ulicu. Iako se i nakon toga kanabis mogao kupiti u Kristijaniji, predstavnici Kristijanije su apelovali na ljude da, ukoliko podržavaju i vole Kristijaniju, svoju marihuanu prestanu kupovati tu i počnu da je nabavljaju na drugim mjestima.

Ipak, to ne treba da vas razočara. Kristrijanija je, kao što rekoh, mnogo više od toga. Tu džunglu u centru grada ispunjavaju brojni alternativni restorani, kafići, galerije, umetničke instalacije i prava mala arhitektonska čuda od kućica. Kristijanija je prepuna lijepih šumskih staza i još ljepših mjesta za čilanje, smještenih uz samu obalu jezera, malenih simpatičnih vrtova kao i najšarenijeg stanovništva i posjetilaca. Uz brojne permanentne umjetničke instalacije i izložbe, kulturni život Kristijanije se odvija i u brojnim klubovima u kojima možete prisustvovati jazz jam session – ima, brojnim svirkama ili predavanjima. Svakih 15 dana se organizuju prezentacije iz raznih oblasti nauke, na kojima predavanja drže brojni naučnici i učeni ljudi, o raznim naučnim trendovima i zanimljivostima i to sve – uz šarene koktele. Ovdje takođe postoje i štandovi na kojima možete ostaviti odjeću koju više ne koristite ili uzeti neki odjevni predmet koji je neko drugi ostavio. Čitava Kristijanija je jedna umjetnička platforma, centar kulturnog i alternativnog života u kojem se saobraćaj odvija isključivo biciklima, dok su automobili zabranjeni.

 

 

Uređenje i filozofija

Ideja je bila da se kreira eksperimentalno, alternativno i samoupravno društvo, u kojem će svaki pojedinac biti odgovoran za dobrobit čitave zajednice. Ideja je ekonomska samoodrživost i očuvanje uvjerenja da se psihološka i fizička oskudica  može spriječiti.  Zvuči kao oksimoron, ali filozofija po kojoj je Kristijanija uređena je – anarhija.

Njeni stanovnici (njih oko 850 danas) smatraju Kristijaniju državom u državi. Nazivaju je slobodnom državom unutar Danske i slobodnim gradom. Na ulazu u Kristijaniju stoji natpis: upravo napuštate Evropsku Uniju.

Ljudi u Kristijaniji žive u nekoj vrsti zajednice, koja ima određenu autonomiju i u kojoj nema privatne svojine. Oni i danas brinu sami o sebi i imaju razvijenu mini – ekonomiju, kao i škole, sportske terene i ostale sadržaje uobičajene za bilo kakvu drugu gradsku četvrt. Jedan od brendova poznatih u čitavom svijetu dolazi upravo iz Kristijanije – bicikla sa prikolicom za djecu.

Kristijanija ima svoju zastavu, valutu, novine i himnu. To je jedan izuzetno šarmantan dio grada u koji građani i turisti dolaze da potraže minut mira i svoj komad Hygge – a.

Obilazak ove četvrti se završio na jednom od ulaza u Kristijaniju. Vodiči ne uvode grupe turista u Kristijaniju, poštujući stanovnike ove četvrti i njihov mir. Veliki broj vodiča sa velikim grupama turista generisao bi jako mnogo ljudi.

Dalje idete sami.

 



Danas nebo silazi u grad

Već prvi kontakt sa Kristijanijom bio je za mene potpuno iznenađenje. Spoznaja da se na tom mjestu toleriše upotreba droga, u čovjeku automatski generiše određene predrasude. Tako je bilo i sa mnom. Očekivao sam mnoštvo propalica, narkomančina ili ukratko – fukara svih vrsta.

Čim sam napustio Evropsku Unijju, ugledao sam mnoštvo penzionera koji su sjedili na travi, družili se, igrali društvene igre i zabavljali se. Tu se zapravo odvijala karaoke žurka danskih penzionera, usred dana. Izgledalo je prelijepo. Tek pokoji stariji par sjedeći na travi zagrljen i zagledan u daljinu pušio je džoint i kupao se u prelijepom danu. Ulaskom u ovu Utopiju prestaju da važe sva dosadna pravila spoljašnjeg svijeta. I zaista, ovo je jedan paralelni svemir.

Nakon penzionera, vidokrug su mi ispunile brojne porodice sa djecom ili bake sa unucima. Zapazio sam i nekoliko mladića u skupocjenim odjelima i cipelama, koji su sami sjedili na obali jezera, pili pivo i pušili džoint, sa ili bez slušalica u ušima. Na bini u samom centru Krisijanije odvijao se koncert nekog sjajnog psihodeličnog benda. Na tribinama u blizini sjedilo je mnoštvo ljudi koji su uživali u muzici ili jednostavno razgovarali sa ljudima oko sebe. Bila je to oaza mira, sreće, slobode i zelenila usred velikog grada, uz samu obalu mirnog jezera.

 

Brojne umjetničke galerije i izložbe krasile su ovo mjesto, kao i neobični klubovi i umjetničke instalacije. Bila je to zona povišene kreativnosti. Ulaz u Kristijaniju, kao i u sve njene galerije i izložbe je besplatan, jer zašto bi iko polagao pravo i držao monopol nad kolektivnim dobrima kao što su umjetnost, muzika, radost, šuma ili priroda. Ti resursi pripadaju svima nama.

Ušao sam u jedan od lokala, kroz koji sam se jedva kretao od gustine dima. Unutra su sjedili raspali, čupavi i stari hipici, usporeno igrajući društvene igre i pušeći tone trave.



Stajao sam nasred Kristijanije i uživao u mnoštvu boja. Tada sam doživio i drugo iznenađenje – Pusher ulica i dalje je aktivno radila. Čak je i ona izgledala pitomo i suptilno. Sa obije strane ulice stajale su brojne bačve na kojima su dileri držali čitave kolekcije raznoraznih proizvoda od kanabisa. Bilo je tu čajeva, pločica šita, klasične marihuane, skanka, vutre, grasa, hašiša, džoje, fintasa, majmuna i Bog sami zna čega sve ne. Iznad ulice njihale su se zastave, inače korištene za molitvu i blagosiljanje prostora u kojem se nalaze. Bile su to malene zastave, uobičajene za planinski prostor Himalaja i Tibeta.

 

Izvadio sam iz džepa nekoliko šupljih kovanica danske Krune (danske Krune u sredini sadrže šupljinu. Navodno porijeklo vode iz potrebe da se novac naniže na oglicu i tako sačuva, a i da bi se razlikovali od švedske Krune) i zaputio se ka Pusher ulici. Sunce je i dalje grijalo Kopenhagen, a ja sam vodio prijatan razgovor sa trgovcem lakim drogama:

 – Izvolite!?
 – Možete li mi objasniti šta je sve to, molim vas?
 – Ovo vam je hašiš, ovo ovdje je vutra, ovo je skank a ovo šit
 – Koja je razlika?
 – Pa razlika je mnogo…
 – Cijena?
 – Cijena je manje više ista, sve zavisi od toga šta želite. Recimo, od ove ćete biti down, od ove ćete malo halucinirati, od ove ćete se smijati, od ove ćete biti srećni. Šta želite?
 – Želim biti srećan
 – Uzmite onda ovu!
 – Koliko je?
 – 5 evra.
 – Izvolite!
 – Hvala vam, prijatno!
 – Hvala vama!

Ovaj šašavi čovjek je tvrdio kako me za samo 5 evra može učiniti srećnim. Odlučio sam da mu vjerujem, 5 evra mogu uložiti u to. Prošlo je više od 15 godina kako konzumiranje ovih proizvoda ne čini dio moje svakodnevnice. Gotovo nikada ne konzumiram kanabis.

Nikada, apsolutno nikada ne pušim travu, tako da… kada je pušim – daleko je zabavnije.

Louis CK

Iz slušalica je tekao poznati zvuk KKN – a. Izvadio sam upaljač oslikan zastavom Kristijanije i rukom u kojoj sam držao pivo zaklonio džoint od blagog junskog vjetra. Bilo je gotovo podne, sunčan dan. Rizla je planula i zahvatila čestice suhog kanabisa. Udahnuo sam dim i sklopio oči. Gusti teški dim proletio mi je kroz grlo i razlio se po plućima. Gotovo trenutno, pluća su počela da izdvajaju molekule THC – a i šalju ih u krvotok. Krv je pojurila mojim žilama, noseći ove vrijedne molekule do glavnog dispečera – srca. Ono je nastavilo da ih distribuira po čitavom tijelu, ciljajući prije svega na mozak. Trajalo je samo djelić sekunde. Otvorio sam oči i odjednom, sve je bilo kao na bonaci. I vetar je stao. I beskrajne noći prođu dok lupim dlanom o dlan. Visina svetli i skoro sam tu…



Milijarde boja Kristijanije razlile su se pred mojim očima, dok su molekuli THC – a u sve većem broju pristizali do mozga. Čitavo tijelo obuzela mi je magija ove čarobne biljke. Potegao sam gutljaj piva, gaseći već nastalu pustinju u ustima i nastavio kroz Pusher ulicu. Pjesma je polako klizila ka svojoj suštini, dok je nebo silazilo u grad.

Trenutak radosti
dolazi k'o
prekidi stvarnosti i
ne znam za bol…

Klizeći u ritmu muzike kretao sam se ka centru ulice, a svojim rubovima tibetanske zastave su mi dodirivale kosu. Pogled podigni. Podigao sam pogled i vidio hiljade malenih zastava sa iscrtanim motivima i ispisanim molitvama i mantrama, kroz čije su se treperenje i sadržaj veselo probijali zraci sunca.

Grad pliva u svetlosti
ničeg’ se ne bojim
zauvek sam na ulici
ovakve dane volim

Došao sam do jezera i sjeo na travu. Posmatrao sam jezero i mnoštvo ljudi svih uzrasta koji su poput mene, sami ili u društvu, gledali u vodu i svoja posla. Kristijanija je implementacija slobode. Grad je plivao u svjetlosti.

Jer mi smo sada slobodni
Pogled podigni
Ti letiš sam…

 

Sklopio sam oči i poletio kroz muziku. Čaše miline prelijevale su se u meni. Bubnjar je diktirao, otkucavao vrijeme čitavog svijeta. Dok je on tako, naizmjeničnim udarima o rajd, kreš i doboš, vrijedno postavljao kostur, jedna gitara je režala, bas je tkao najljepše, pravilne redove, a druga gitara dodavala je šarene ukrase na ovom… pa, džemperu. Ja sam to sve shvatio kao neki šareni džemper.

Spustio sam leđa na travu, legao i pustio da me zemlja uzme. Nisam siguran da li me je upila kao vodu ili sam korijenjem duboko penetrirao u nju, ali klizio sam ka njenom središtu u ritmu muzike, sve do jezgra. Tu sam eksplodirao u milijardu čestica (vjerovatno od vrućine) i ravnomjerno se rasuo po čitavoj zemljinoj sferi. Bio sam prisutan u svakoj njenoj tački. Nasmijao sam se, zahvalan što mi se ovako spontano ukazala sopstvena suština. Sva ta putovanja imala su smisla. Svi dijelovi ličnog mozaika o kojima pišem i govorim bili su rasuti po planeti i trebalo ih je ponovo sakupiti i sklopiti u cjelinu. Sva mjesta planete sažela su se u trenutak i proletjela mi pred očima, omogućavajući mi da vidim čitav svijet. Pjesma je trajala jednu instancu vječnosti i završila se režanjem gitare i beskonačnom petljom refrena koji se ponavljao kao neka lijepa mantra, možda upravo ona sa tibetanskih zastavica iznad Pusher ulice.

Otvorio sam oči. Bio sam potpuno trijezan i svjestan. Bilo je kasno popodne. Mozaik je bio kompletiran. Otišao sam.

6 Comments Add yours

    1. Srdjan kaže:

      kako te nije sramota?

  1. Prekrasan grad, odlican post!

    1. Srdjan kaže:

      Jeste, mnogo je lijepo. Hvala ti puno 🙂

    1. Srdjan kaže:

      Hvala brate 🙂

Komentariši