Put na Svetu Goru II – Crna Gora

Crna Gora

Suncem okupana Crna Gora otvorila je svoja vrata i pustila me da provirim u nju, pokazujući mi, prije svega, Durmitor. Prešao sam i formalno granicu i nastavio sa stopiranjem.

Tu su mi se putevi ukrstili sa simpatičnom porodicom. Marija je vozila, a pored nje je sjedio njen 12 – godišnji sin Feđa.  Jurili su ka Nikšiću. Marija je rekla da inače ne staje tek tako ljudima, ali je iz nekog razloga ovaj put odlučila da stane. Radilo se o jednom izuzetku: u pitanju je bila obrazovana, lijevo – orjentisana ateistkinja. Sin je bio odgajan u tom duhu. Mladić je isijavao neobično visok nivo znanja, radoznalosti i iskustva za jednog dvanaestogodišnjaka. Dok smo se probijali kroz nestvarno lijep kanjon Pive, vodili smo prijatan razgovor.

Pivsko jezero Knjon Pive Knjon Pive Pivsko jezero

Feđa je iza sebe imao nekoliko ozbiljnih putovanja, kampovanja i planinarenja. Očito je imao sreće sa izborom roditelja – moderni, obrazovani, otvoreni i kul, izuzetno rijetka pojava kod tipičnih bosansko – crnogorskih roditelja. Sa njima obilazi planine, putuje, upućen je i informisan mnogo više od svojih vršnjaka. Lijepo smo se ispričali, razmijenili kontakte, a potom odradili I selfi. Ostavili su me na skretanju za Žabljak i nastavili ka Nikšiću.

Crna Gora

Žabljak



Ukrajinski par u fensi džipu me pokupio i odvezao sve do Žabljaka.

Durmitor Durmitor Durmitor

Žabljak je najviša opština u Crnoj Gori i smještena je na 1450mnv, a ljepota Durmitora se ne da ukrotiti riječima. Barem ne mojim riječima. Jelena bi to mnogo bolje uradila. Durmitor je njena planina, a ona Durmitorova najljepša ljubavnica. Sa Jelenom sam već imao izgrađenu ozbiljnu listu gradova u kojima se nismo sreli. Trebalo je sutradan da se sretnemo u Podgorici. Kasnije smo ustanovili da, dok sam ja stopirao satima na Žabljaku, ona se nalazila u istom gradu. Taj dan smo na listu staviili Žabljak, a sutradan i Podgoricu.

Nedugo potom, napisala je par pjesama, s mukom odabrala odgovarajuću boju karmina i otišla u Indiju. Sada tamo rasteže um i tijelo.

Jabuka

Između opština Žabljak i Pljevlja saobraćaj se gotovo i ne odvija. Nije bilo ni autobusa. Stajao sam na magistrali duže od dva sata i bezuspješno pokušavao da zaustavim nekoga. Bilo je već 16h i shvatio sam da mogu izgubiti još maksimalno sat vremena, prije nego se okrenem i zaputim ka Podgorici, svom današnjem cilju. Ta ideja mi se uopšte nije sviđala, s obzirom na to da sam bio tek 25km udaljen od mosta Đurđevića Tara, mjesta koje sam želio da vidim i na kojem sam želio da Zip Line – om preletim drugi najdublji kanjon na planeti – kanjon Tare. Do sada mi je stopiranje išlo jako dobro i zaista nisam želio sada odustati i vratiti se istim putem, sve do Podgorice, Ruka me već zaboljela od stoperskog položaja. Lice mi je već bilo umorno od uljudnog i ljubaznog osmijeha za stopiranje. Izgubio sam gotovo svaku nadu, kada mi se iznenada osmjehnula sreća.

Maleni kombi prepun vjernika, sa sveštenikom na prednjem sjedištu se zaustavio, samo da bi mi putnici rekli kako nemaju mjesta za mene. Vozač je rekao da mogu sa njima, ali ako mi ne smeta to što ću morati da stojim. Pristao sam i ukrcao se. Bio je to kombi prepun starijeg, prostog svijeta. Vraćali su se za Pančevo sa Ostroga. Pančevo je odavde udaljeno nekoliko svjetlosnih godina. Nisu imali pojma kuda idu. Za njih su pojmovi poput GPS, Gugl mape, SmartPhone bili potpuna nepoznanica. Pjevali su molitve, galamili, jeli pitu i jabuke.



Izvadio sam telefon, neko vrijeme analizirao mapu i objasnio im kuda treba da idu, da bi stigli u Srbiju, a potom i u Pančevo. Suvozač je zapisao opštine koje sam mu izdiktirao. Gledajući mapu, ustanovio sam da će u Srbiju ući u mjestu koje se zove – Jabuka.  Bili su srećni što su ipak na dobrom putu. U svakom drugom kontekstu bili bi mi smiješni.

Ipak, tu na magistrali kraj Žabljaka, moja umišljenost prvi put na ovom putovanju susrela se sa prostom dobrotom i ljudskošću i pred njima se postiđeno povukla.

Te starije gospođe u kombiju su se nekako nagurale da meni oslobode mjesto. Bili su mi zahvalni na pomoći i ponudili su me hranom.

Baka Ana mi je prišla i započela razgovor sa mnom. Kada je shvatila da idem na put na Svetu Goru, zablistala je od radosti i rekla da poznaje ikonopisca – oca Danila Hilandarca. Govorila je kako je divan čovjek, kako je svake godine pozove na Božić i čestita joj praznik i kako nju i njenu porodicu nije zaboravio. Dala mi je njegov broj telefona i rekla da mu se obavezno javim.

Bilo je više nego očito da joj je jako važno da mu prenesem pozdrave. Za jednu religioznu srpsku staricu, poziv jednog monaha sa Hilandara svakog Božića sigurno znači mnogo.

Kada smo najzad stigli do mosta, izvadila je veliku crvenu jabuku iz svoje torbe i rekla sinko, evo ti, osvježi se, trebaće ti. Dok sam izlazio iz kombija i dok su me svi blagosiljali, radost nisam mogao sakriti. Baka Ana je izvadila još jednu, podjednako veliku i lijepu jabuku i zamolila me da nju odnesem ocu Danilu, sve do Hilandara.

Nasmijao sam se, obećao da hoću i zalupio vrata.

Zip lajn

Sav ovaj put, od centralne Crne Gore, pa sve do Đurđevića Tara mosta, prevalio sam samo zato da se spustim tim jebenim Zip – Line – om.

Po dolasku do odredišta, na pomenuti most, želja je potpuno splasnula. Moglo bi se slagati svašta nešto, ali činjenica je da sam se prestravio.

most na Đurđevića Tari most na Đurđevića Tari

Odakle meni uopšte ideja da ja ovo mogu i treba da uradim, pitao sam se. O čemu sam ja uopšte mislio? Pogledao sam par snimaka i pomislio kako ja to mogu. Spust je podrazumjevao preletanje drugog najdubljeg kanjona na planeti, letom dugim gotovo kilometar, viseći na jednoj sajli po kojoj se kotrljaju točkovi, povezani na pojas u kojem se nalazi vaše tijelo.

Gledao sam kako ljudi iznad mene preleću kanjon uz vrištanje i suze. Djelovalo je istovremeno sjajno i užasno. Ipak, popeo sam se do platforme, da osmotrim situaciju. Nekoliko prestravljenih djevojaka upravo je započinjalo spust. Odlučio sam da ipak pokušam. E, ako može žensko, mogu i ja.



Skinuo sam torbu i prišao sajli. Dok sam sjedio u pojasu i postavljao mu brojna pitanja o pouzdanosti sajle i pojasa, posmatrao sam kako radnik moj pojas rutinski, nemarno i nezainteresovano povezuje na sajlu. Taman kad sam pomislio da treba da odustanem, čovjek me samo gurnuo.

Izgubio sam tlo pod nogama. Bilo je kasno za predomišljanja. Još uvijek sam se kretao sporo, kada sam se našao iznad visokih krošnji drveća. Ubrzavao sam. Ispod mene proletjela je magistrala, a potom neke nove krošnje. Dostizao sam punu brzinu, kada se iznenada ispod mene zemlja pocijepala na dva dijela. Središtem pukotine, negdje daleko i duboko ispod mene ukazala se uska i plava Tara.

Odjednom je nestao strah i osjetio sam samo slobodu. Kao i sa svim stvarima u životu, jednom kada se otisnete i pokušate, strah nestaje. Počeo sam da vrištim i kreveljim se. Duvao je jak vjetar, a ja sam se probijao kroz njega.

Osmijeh sa lica mi je iščezao kada sam se negdje na sredini kanjona jednostavno zaustavio. Teret moga trupla očito nisu ozbiljno shvatili. Lebdio sam iznad kanjona Tare, zakačen za sajlu, dok je i najblaži vjetrić njihao moje tijelo u svim smjerovima.

Kroz glavu mi je proletio momenat kada sam se u Jerihonu zaglavio u žičari i onaj drugi, kada mi se na vrhu zida u penjačkoj sali odvezao pojas. Kakav raskorak između količine sopstvene sreće i pameti. Sreća je oduvijek nadoknađivala bolan nedostatak promišljenosti i pameti koje su se protezale kroz čitav moj život. Poželio sam da me sreća samo još ovaj put pogleda.

Zip Line

Visio sam tako neko vrijeme okačen o sajlu i nisam ništa. Ni mislio ni osjećao. Samo sam tako ništa, dok me vjetar ljuljao. Paralelno sa mojom sajlom, sa moje lijeve strane i između mene i mosta, protezala se druga sajla na kojoj su visili momak i djevojka. Puzajući po sajli okrenut naglavačke, po njih je dolazio drugi momak i nosio uže, kojim je planirao da ih izvuče na drugu stranu kanjona. Djevojka je vrištala, dok se momak glasno smijao. Shvatio sam da se to često dešava i da je vjerovatno dio avanture. Momci na drugom kraju moje sajle bacili su mi uže, koje je klizilo sajlom i koje je trebalo rukom da uhvatim. Uže se na par metara od mene zaustavilo i vratilo njima. Pokušali su još jednom i tada sam ga uhvatio. Vukući uže, izvukli su me na sigurno.

Vuk

Bio sam srećan što sam se ipak usudio na ovu ludost. Ponovo sam osjećao da mogu sve.

Kod mosta me pokupio Vuk i vratio na Žabljak, u svoj grad. Vuk je mlad momak, koji je kao i većina njegovih sugrađana napustio Žabljak i preselio se u Podgoricu. Nema tu života, kaže, nema uslova. Zimi snijeg napada i po 3 metra, a nerijetko nas i helikopterom evakuišu sa krovova kuća.  Grad umire, privreda je uništena i svi odlaze u Podgoricu. Ostalo je tek nekih 35000 duša.



Rekao je da je sa Srbijom bilo bolje i da im nezavisnost ništa nije donijela. O Albancima nije imao poseban stav, za Srbe je tvrdio da su bratski narod, dok se on ponosio time što je Crnogorac. Iz njegove priče shvatio sam da, kao i našeg Mila, ni njihovog gotovo niko ne voli, ali su ljudi prinuđeni da glasaju za njega, da bi sačuvali radna mjesta. Svi mi imamo svoga Mila.

Milenko

U Žabljaku mi je stao Milenko, pijani vozač malenog Renoa 5. Ne znam da li je njemu trebalo neko vrijeme da se otrijezni, ili meni da se naviknem na njegovo mumlanje, ali tek nakon nekog vremena počeo sam da ga razumijem. Kao mnogo stariji i iskusniji od Vuka, imao je mnogo jasniji stav o svemu što je mene zanimalo. Počeo je da priča i do Nikšića se nije zaustavio.

Govorio je o ovom kraju i rekao da odatle potiču Mima Karadžić i njegov rođak – Radovan Karadžić. Tu negdje je ubijen i Smail – aga Čengić. Tvrdio je da su svi Crnogorci Srbi i da mu nije jasno šta bi drugo Crnogorci mogli biti. O Albancima i njihovoj besi imao je milion priča.

Naime, služio je vojsku na poznatim Košarama 1992. godine, čuvajući granicu između Jugoslavije i Albanije u blizini Dečana. Tvrdio je da je bitku za Košare 1999. godine bilo nemoguće dobiti, zbog nepovoljnog  položaja karaule. Pričao je kako su još tada Albanci iz Albanije na magarcima ilegalno uvozili raznu robu u Jugoslaviju, prije svega cigarete i oružje. Još 1992. OVK se naoružavala, pripremala za rat, otimanje Kosova i nezavisnost.

Vojska je povremeno uspijevala da likvidira nekog od ilegalaca, dok su neki hapšeni a neki uspjeli da pobjegnu. Nakon hapšenja, predavali su ih jugoslovenskoj miliciji. Često se dešavalo da uhapšeni nakon dan – dva premine, pod nerazjašnjenim okolnostima.

Imao je svu moju pažnju, ali ga nisam razumio, pa je objasnio. Privedenog bi u policiji mučili, sve dok ne prizna gdje se kriju ostali koji su pobjegli i oda ortake. Po njegovoj priči, nikada se nije desilo da Albanac izda. Često se dešavalo da zbog toga podlegnu povredama. Tvrdio je da Albanac nikada neće izdati, čak ni po cijenu života.

Jedan od ljetnih dana koje je proveo vojsci, on i njegov kapetan, o kojem je govorio sve vrijeme sa divljenjem i poštovanjem, spuštali su se ka Dečanima. Grupa albanskih seljaka ih je zaustavila i zamolila za pomoć. Komšiju je ujela zmija i zamolili su ih da mu pomognu. Kapetan, koji je već djelovao kao superheroj (sviđao mi se taj lik), izvadio je nož, odsjekao komad rane, iscijedio otrov i spasio čovjeku život.

Pomenuti Albanac sutradan je došao do karaule, zahvalio se svom spasiocu i na tom mjestu, kraj graničnog kamena koji je razdvajao dva svijeta, dao je svoju besu. Obećao je da na njega mogu računati, da će im odati i reći sve što zna o ilegalcima i teroristima.

Svo vrijeme njegovog službovanja u vojsci, ovaj Albanac redovno je odavao važne informacije jugoslovenskoj vojsci i policiji.

Priča je bila fascinantna. U svijetu u kojem na sve manje stvari možeš računati, postoji nekoliko neobičnih plemena na jugozapadu Balkana na čiju riječ i danas možete u potpunosti računati. Shvatio sam da je to narod u čijim su jednačinama riječ i čast još uvijek faktori najveće težine. Rekao mi je da se ne brinem u Albaniji i da, iako nisu navikli na stopere, ne bih trebao imati nikakvih problema. Moja znatiželja i želja da što prije uđem u tu zemlju sve više je rasla.

Za jednog prosječnog Srbina, znam prilično mnogo o Albancima. Neskromno, da, ali ovo je već treći put da putujem po albanskim zemljama autostopom. Tog dana sam shvatio nešto novo: sa takvim narodom je nemoguće ratovati, a ukoliko se odlučite na to – izgubićete.

Podgorica

Par kilometara vozio me deda Jovan, srpski nacionalista, a potom su me Biljana i Dijana, ponosne Crnogorke prebacile sve do centra Podgorice. Stigao sam oko 22h, potrošivši 0 maraka za put od Banjaluke do Podgorice i provodeći sjajna nepuna dva dana.

L i njen momak su me ugostili u ovom gradu. U stanu su imali još jednog Argentinca, tako da je meni ostalo mjesto na podu. Njen momak, inače Srbin iz Beograda činio se zanimljivim. Raspričali smo se i otvorili flašu njegove loze.

Priča je lagano potekla i došla do 1995. godine i njegovog služenja vojske na jugu Srbije. U to vrijeme Srbi u Bosni gubili su rat na svim frontovima. Slobodan Milošević je obećao srpskim glavešinama pomoć, ukoliko on dobije sva ovlaštenja da pregovara u Dejtonu u ime Srba. Dok je on u Americi pregovarao, vojska Jugoslavije dobila je naredbu da se rasporedi duž granice sa Bosnom i da, u slučaju po Srbe nepovoljnog ishoda pregovora, momentalno pređe granicu i očisti sve do Banjaluke. Da tada nije sklopljeno primirje, sudbine svih nas bile bi sigurno potpuno drugačije.

Marina

Nakon par sati obilaženja Podgorice, povukao sam se u Berlin i popio par piva, čekajući Marinu. Devet godina se nismo vidjeli.

Putevi su nam se ukrstili na banjalučkom ETF – u. Upisali smo ga iste godine i ubrzo postali dobri jarani. Sa Marinom je lako postati jaran, ona je definicija termina kul. Pored toga, oboje smo imali izraženu sposobnost da izlazimo na jedan te isti ispit godinama.

Dok sam ja na Osnove Elektrotehnike izlazio 18 puta, ona je držala još ozbiljniji rekord sa Linearnom Algebrom. U međuvremenu smo se dobro zajebavali, sve dok 2008. nije napustila Banjaluka i vratila se u svoj grad.

Danas smo oboje inžinjeri, a ona ima supruga i malenog, živog klinca.

Pokupili su me i otišli smo na ručak. Nakon par piva, evociranja studentskih dana i intenzivnog smijeha, ona i suprug su odlučili da izađemo u grad i da prespavam kod njih. Nisu mi ni ostavili previše izbora. Nije lako ubjeđivati se sa Crnogorcima.

Podgorica

Pojavio se i njen prijatelj kojeg sam upoznao još u Banjaluci i krenuli smo u obilazak podgoričkih kafana. Bilo je ludo i zanimljivo veče. Saznao sam mnogo o Albancima, Kanonu, krvnoj osveti, podgoričkom podzemlju, političkoj situaciji i lokalnim običajima. Mare se povukla u nekom momentu, a nas trojica smo nastavili. Iako smo svi sutradan rano ustajali, ja sam za njih bio gost i podrazumjevala se vrhunsko gostoprimstvo. U Albaniji i Crnoj Gori, gosti se neuobičajeno mnogo cijene. Čitavu noć bilo je nemoguće platiti bilo kakav račun.



Nekako smo se u sitne sate doteturali do stana. Bio sam razbijen. Nakon 3 sata spavanja, ustao sam, natovario na leđa svoju veliku torbu, pozdravio se sa prijateljima i krenuo ka Albaniji.

Istina

Nekako sam se našao na magistrali koja je vodila ka Albaniji i ubrzo zaustavio Bojana. Iako je još uvijek bilo jutro, Bojanova urađenost kokainom bila je više nego očita. Nervozno je trljao nos, udarao se po koljenima, zvjernjao okolo i gubio fokus.

Rekao je da će me odvesti u Tuzi, gradić uz granicu. Rekao mi je takođe da su Albanci čestiti i mnogo veći ljudi od ovih naših govana Srba i Crnogoraca, koji samo gledaju kako da te zajebu.

Ubrzo smo se rastali u mjestu zvanom Tuzi. Albanci su prodavali sitnice na trgu, a taksisti su me smarali za par evra  Kao i u svakom drugom pograničnom mjestu, i ovdje se nervoza osjećala svuda u vazduhu.

Stajao sam dugo u Tuziju, između mamurluka i pijanstva. Bilo je sunčano jutro, a ja sam mislio o tome kakav je blagoslov imati prijatelje rasute po čitavoj planeti. Bajaga bi znao o čemu pričam. Tek sam započeo putovanje, a već sam znatno bogatiji.

Tada mi je stao prvi Albanac na ovom putovanju. Martin je katolik i živi u obližnjem selu, do kojeg me je i odbacio. Bio je fin i ljubazan, prost čovjek.

Sa nostalgijom je govorio o Jugoslaviji i svojim mladim danima koje je proveo u Bosni. Dotakli smo se i Kosova, a on je, uz onaj mudri osmijeh koji nagovještava da zna nešto što drugi ne znaju, ustvrdio kako su sve to ustvari katoličke crkve, konvertovane u pravoslavne. Čuo sam razne teorije, ali ovakvu još ne.

Izašao sam iz automobila i uživao u prizoru. Oko mene bila je ravnica, ograničena planinama. Bilo je tiho, a ravna i prazna magistrala nagovještavala je slobodu.

Ljepota prizora i zaostali alkohol u krvi primorali su me na uriniranje. Pišao sam i razmišljao o onome što je Martin govorio. Mislio sam o Istini, njegovoj i mojoj. Svi imamo svoje istine i ubijeđeni smo da su baš naše najjače. Nema smisla o tome diskutovati, ubjeđivati se s nekim. Iako su potpuno suprotstavljene, i moja i Martinova Istina potpuno su, ušuškane u svojim kontekstima – legitimne. Svi ljudi misle da su oni i samo oni u pravu, ne želeći ni da razmotre tuđu Istinu. Svi to misle. I svi griješe. Svi osim mene. I zaista, jedino moja Istina ima smisla, lako ju je dokazati, tačna je i prilično trivijalna: Istina ne postoji!

Škripa kočnica i zvuk struganja guma o pijesak kraj magistrale su me trgnuli. Bijesni BMW se zaustavio, a ušminkani lik sa opasnim cvikama, skupom košuljom, i teškim crnogorskim naglaskom povikao je iz auta: dokle ćeš brate!?. Zakopčao sam šlic, podigao torbu koja je stajala na rubu ceste kao mamac za vozače i ušao u kola. Do granice, stari.



Zbog zaštite identiteta ovog neobičnog čovjeka, a i svog tjelesnog integriteta, izostaviću njegovo pravo ime i osloviti ga prvom imenicom koja mi padne na um, tokom pisanja.

Jablan

– Uzmi iglice, brate.
– Šta su iglice, koji kurac!?, upitah učtivo.
– Nikad nisi čuo za iglice? Pa voće brate.

Uzeo sam ih nekoliko u šaku i zavalio se u udobno sjedište. Zaista nikad nisam probao tu voćku. Jurili smo po krivinama uz Skadarsko jezero brzinom od oko 120km/h. Jedan za drugim, nestvarni prizori eksplodirali su iza horizonta i nadmetali se u svojoj ljepoti. Jablan je samouvjereno vozio i pričao svoju priču.

Ukratko, Jablan je kriminalac, opasan momak. Napravio je sranje u Albaniji i optužen je na deceniju robije. Pitao me je da li se razumijem u kartice i da li bih bio raspoložen da kao inžinjer riješim neke ilegalne stvari za njega, za ozbiljnu lovu. Govorio je o Albancima, njihovom mentalitetu, njihovoj besi i njihovim zatvorima.

Brate, ne želiš da odeš u albanski zatvor, vjeruj mi.

Sigurno je da ne želim. Ne želi ni on. Zato je iskoristio pogodnosti koje ta zemlja nudi i za 80 000 evra potplatio sistem da bi izbjegao kaznu. On je i sada zvanično u zatvoru. Zato svaki mjesec tokom tih 10 godina mora da dođe u najbližu policijsku stanicu u Albaniji i javi se tačno određenom policajcu koji će za novac sve to na određen način registrovati i potvrditi da je Jablan u zatvoru. Kako granicu prelazi, ako je zvanično u zatvoru, niti mi je poznato, niti želim znati.

Iako je i na prvi pogled bilo očito da se radi o opasnom momku, priča je djelovala nevjerovatno.

Zanimao me i njegovo mišljenje o srpsko – crnogorskom odnosu i identitetima.

Ma koje? Pa ja sam ti veći Srbin od svih onih pičketina po Beogradu.

Na granici se zaustavio i rekao da dalje mora pješke. Pozdravili smo se i razišli.

Jablan je otišao, a ja sam ostao sam na granici, uzbuđen i spreman da se zaputim u možda najveću nepoznanicu do sada – u srce Albanije.

Prvi dio rute.



6 Comments Add yours

  1. Sandra kaže:

    Poslije prvog dijela priče, gdje kao da si se tjerao da pišeš, pa red romantike, red humora i pokušaja humora (al haj’ sam si od sebe prepisivao, nisi od drugoga), ovo već liči na tvoje rane radove. Baš me zanima šta slijedi.
    P.S. Nisam mogla otrpiti da ne napišem, no hard feelings. 🙂

    1. Srdjan kaže:

      Kritika prihvaćena 🙂

  2. Lazar kaže:

    Sto se mene tice odlicno je Srdjane. Samo napred!
    Nisam hteo da te smaram ali evo prosli su praznici i sve to, dakle kad ce nastavak? 😀

    Pozdrav,
    Lazar

    1. Srdjan kaže:

      Hvala Lazare. Trenutno sam u Libanu, pa kad se vratim :))

  3. Vesna kaže:

    Jedva cekam nastavak! 🙂 I uzivaj tu gdje si. Pozdrav

    1. Srdjan kaže:

      Biće čim se vratim. Pozdrav iz Libana! 🙂

Komentariši