Put na Svetu Goru VI – Hilandar, dan drugi

Hilandar

Jedan od tri negrčka manastira na Svetoj Gori je i manastir Hilandar, srpska carska lavra. Njegova istorija počinje 1198. godine, kada je po drugi put osnovan od strane Stefana Nemanje, osnivača prve srpske samostalne države i njegovog sina Rastka, osnivača autokefalne srpske Crkve, poznatijeg kao Sveti Sava. Zajedno sa ostalih 19 manastira na Svetoj Gori, pod UNESCO – vom je zaštitom.

Osnivačku povelju ovog manastira napisao je Rastko i ona je u originalu bila sačuvana sve do Drugog svjetskog rata, kada je stradala 06. aprila 1941. godine u bombardovanju Narodne biblioteke u Beogradu.

Za vrijeme Dušana Silnog Sveta Gora bila je u sastavu Srbije i to je period velikog rasta manastira, koji je tada posjedovao petinu teritorije Svete Gore. Pored toga, u oblasti Metohije Hilandar je posjedovao 72 naselja, a na Kosovu 24, te je njegov feudalni posjed bio najveći od svih u srednjevjekovnoj Srbiji. Ipak, zbog kasnijih velikih dugova i opadanja broja srpskih monaha, gotovo je zapao u bugarske ruke. Sporovi oko uprave nad ovim manastirom trajali su sve dok kralj Aleksandar Obrenović nije otkupio dugove i ponovo ga učinio srpskim. Danas je jedan od najbogatijih i najvećih manastira, sa preko 13 crkava i paraklisa, kao i brojnih kelija i metoha u Grčkoj i Srbiji. U svom posjedu sadrži manastirsku ekonomiju, obradivu zemlju, šumu, maslinjake i vinograde. U hilandarskom maslinjaku nalazi se i maslina koju je zasadio Dušan Silni u 14. vijeku.

U Hilandaru se i danas čuvaju brojni stari rukopisi, freske, ikone i ostala blaga neprocjenjive vrijednosti. Najveće blago predstavlja, naravno, Trojeručica. Pored toga, očuvana je najbogatija kolekcija originalnih starih rukopisa, ikona i fresaka, tako da on u današnje vrijeme predstavlja najznačajniju riznicu srpske srednjovjekovne kulture uopšte. Biblioteka Hilandara danas predstavlja najbogatiju srednjovekovnu biblioteku u Srba i jednu od najbogatijih biblioteka srednjeg veka u Slovena. Veliki broj kelija sa paraklisima, biblioteke u kelijama, metosi i crkve van manastira predstavljaju samo delić materijalnog blaga Hilandara.

Ipak, pored ogromne materijalne vrijednosti, Hilandar ima mnogo veći duhovni značaj. U nacionalnoj svijesti Srba oduvijek je bio simbol neiskvarenog Pravoslavlja i moralne čistote. Srbi već 8 vijekova gledaju u njegovom smijeru, posebno u teškim trenucima u kojima se ovaj narod nerijetko nalazio. Sve to vrijeme Hilandar je, zajedno sa svojom igumanijom Trojeručicom davao nadu i utjehu ovom narodu, pokazivao pravi smjer i u dobroj mjeri definisao srpske moralne vrijednosti. Moralni kompas Srba pokazivao je u smjeru Hilandara od pamtivijeka.

Možda zbog svega toga i ne čudi to što je Hilandar danas mnogo više srpski nego pravoslavni manastir. Ovdje se prije svega njeguje srpska tradicija, umjetnost, istorija, kultura i književnost. Ipak, to ne treba da obeshrabri bilo kojeg ne – Srbina u namjeri da posjeti ovo sveto mjesto. Hilandar predstavlja ono najljepše od srpstva. Nikako ono što se danas smatra srpstvom, što nerijetko uključuje primitivizam, šovinizam i nasilje.

Buđenje

Svakodnevni život u Hilandaru već 800 godina se odvija po Tipiku Svetog Save. On podrazmjeva, između ostalog i obavezno prisustvo liturgiji. Jutrenje počinje svakog dana u 3h poslije ponoći, a liturgija 2 sata kasnije. Svakoga dana, već čitav milenijum. Nije bilo razloga da se danas ne dogodi isto.



Gostoprimac je u 5h prošao kroz manastir i probudio goste, udaranjem čekića o drvenu dasku. Kroz potpuni mrak ispunjen samo sitnim kapima kiše prošetao sam do crkve. Unutrašnjost crkve ispunjavao je sjaj svijeća i tiha monaška molitva, koja je trajala do 7h, uz isti ritual kao i juče. Nakon molitve vjernici su se sa monaštvom ponovo zaputili u trpezariju na doručak i porciju besjede. Mnogi vjernici dolaze i na jutrenje, čime se njihov boravak na jutarnjoj molitvi svodi na 4 sata stajanja.

Monah je na besjedi čitao žitija Svetog Save i Simeona. Govorio je o tome kako je Savin brat želio da bude krunisan za kralja. U tadašnjoj Srbiji nije postojao nikakav autoritet ili institucija koja bi mogla da mu da tu titulu. Zbog toga je bio spreman da prihvati Katoličanstvo i od Pape zatraži krunu. Čuvši ovo, Sveti Sava je u Carigradu isposlovao autokefalnost srpske Crkve i postao njen prvi arhiepiskop. Na taj način, lično je mogao krunisati rođenog brata. To je vjerovatno bio istorijski trenutak i prekretnica u srpskom duhovnom identitetu. U tom momentu Srbi su postali Pravoslavci. Nedugo potom srpstvo i Pravoslavlje postaće neraskidivo vezani.

Prezir

Po doručku sam se pozdravio sa ocem Varnavom i družinom. Oni su otišli, a ja sam ostao još jedan dan. Svi oni koji su došli sa mnom juče, danas su napustili Hilandar. Ja sam imao blagoslov za dva dana. Moja prednost je bila u tome što sam došao sam. Jednostavnije je smjestiti jednog čovjeka nego grupu ljudi.

U moju spavaonicu danas je pristiglo 7 novih ljudi. Radilo se o grupi iz Beograda. Za prethodnih 7 nisam pretjerano mario. Ovih 7 mi se ozbiljno nije dopadalo.

Pravila ponašanja u Hilandaru nisu komplikovana i podrazumjevaju osnovnu pristojnost i kućni odgoj. Ipak, ljudi su stoka i stoga je neophodno napisati precizno kakvo se ponašanje smatra prihvatljivim. Nisu to nikakva nepisana pravila – lista osnovnih pravila je okačena na vrata svake sobe.



Ipak, to nije spriječilo moje Beograđane da galame, krevelje se i podriguju, hodaju polugoli i izbacuju svoje masne četrdesetogodišnje stomačine. Niko zaista ne želi da gleda stomačinu beogradskog džibera. Nije ih spriječilo ni da prave selfije u spavaonici, iako fotografisanje unutrašnjosti svih objekata manastirskog kompleksa nije dopušteno. Preglasno hrkanje bih im možda i oprostio.

Ležao sam tako u spavaonici i posmatrao ih, a u meni se polako budio prezir. Iako sam se nalazio na Hilandaru, uzvišeniji osjećaj od prezira nisam mogao dozvati. Bio sam blago razočaran zbog toga. Prezirao sam ih. Bili su masa. Masu sam uvijek prezirao. Nije da sam pretjerano bolji od njih, ali u ovom lošem braku sa samim sobom naučio sam, zarad mira u kući, da se tolerišem. Njih nisam mogao, a ni morao tolerisati.

Izašao sam i lutao oko manastira. U maslinjaku sam legao na travu u blizini košnica pčela i slušao njihovo zujanje. Pokupio sam nekoliko krupnih oraha i zabavljao se krcajući ih. Čitao sam knjigu neko vrijeme, ležao i razmišljao, a potom otišao da pomognem monahu koji je u blizini hranio debele hilandarske mačore. S obzirom na to da nisam dobio poslušanje, iako sam ga tražio, vrijeme sam provodio u molitvi, čitanju, razmišljanju, pisanju, ležanju i uživanju u svetogorskoj prirodi. Ubrzo sam samom sebi uspostavio dijagnozu, shvativši da patim od Stendalovog sindroma gušenja pred ljepotom hilandarskih i svetogorskih prizora.

Mitrofan

Nošen nekom inercijom, ubrzo sam se našao kod oca Mitrofana u prodavnici. Ispostavilo se da mi je vrijeme provedeno u društvu ovog starca ili samo u posmatranju njega i Jovana pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Mitrofan se i dalje šalio, nepogrješivo sabirao cijene artikala, a vjernici su i danas ostavljali stotine evra, kupujući spas.



Alhemija putovanja zbija sekunde. One koje provodimo u putu protiču sporije od ostalih, danas sam pročitao kod Tesona. Ravnotežu vremena uspostavljam molitvom i vremenom provedenim u razgovoru sa monasima. Tada vrijeme prolazi brže i ravnoteža je opet uspostavljena.

Otac Mitrofan je šaljivdžija, ili što bi naš narod rek'o – zajebant. Iako satkani od mudrosti i uzdržavanja i monasi su ljudi. Nebojša mi je rekao da ću uživati na Hilandaru, da su svi monasi kul momci, gradska raja. Da, nerijetko su monasi obični ljudi, neobičnih života. Poput oca Iliriona, koji je vrijeme u civilizaciji provodio glumeći u serijama i svirajući u kultnom beogradskom rokenrol bendu Kanda Kodža i Nebojša.

Mitrofan je govorio o nekim novim izumima, Internetu i modernim čudesima, na onaj simpatičan način na koji samo jedan starac u monaškoj mantiji može da govori. Vjernici su nestrpljivo čekali svoj red, a on ih je mirno uvjeravao da neće nigdje ni stići ni zakasniti, da on neće nigdje pobjeći i da je strpljenje velika vrlina.

– Oče Mitrofane, znate li Vi da je ovaj naš Bosanac stigao preko Albanije i Crne Gore stopom, upita Jovan Mitrofana, grleći me jednom rukom i tapšući me po ramenu.
– S topom? Upita simpatični starac. Oooo sinko, pa đe ti je taj tvoj top?
– Oče, ostavio sam ga u Jerisosu. Šta mogu kad ste vi uveli ovdje toliko strogih pravila, pa ne mogu ni s topom ući.
Treb’o si ti to, sinko doćerati ovdje, pa da ispalimo koju, uz namigivanje reče Mitrofan. Svi su se nasmijali njegovom načinu da najobičniju rečenicu i bezveznu šalu pretvori u pravi milozvuk.

U mom pasošu udario je pečat Hilandara, možda najdražu materijalnu uspomenu sa ovog mjesta.

Jovan je rekao da, ukoliko se Danilo ne pojavi za vrijeme mog boravka na Hilandaru, slobodno njemu predam jabuku koja mu je namijenjena, a on će mu je proslijediti. Jovan je ovu misiju nošenja jedne jabuke od starice Ane do monaha Danila shvatio ozbiljno koliko i ja.

Kod Milutina

Među Beograđanima u mojoj spavaonici bila su i dva podnošljiva lika. Bili su desetak godina stariji od mene i jedan drugog su oslovljavali sa kume. Obojica su izgledala nekako opasno u svojim maskirnim hlačama, gojzericama, sa mrkim pogledima i čvrstim stavovima. Bili su predstavnici one nesrećne generacije koja je u rat otišla sa 18 godina. Nakon boravka kod oca Mitrofana uputio sam se do govornice i tu sam ih susreo.

Zapalili smo i započeli razgovor. Prvi je pričao o Hilandaru i tome koliko dolasci ovdje utiču na njega. Govorio je o miru koji pronalazi u ovom manastiru i tome kako će mu se uvijek vraćati. Složio sam se sa njim. Nema ovdje ničega što bi vam moglo narušavati mir. Nema telefona, interneta, a ni žena. Telefon mi je ugašen već dva dana. Po dolasku sam obavijestio svoje najbliže da se neko vrijeme neću javljati.



Tada je Prvi počeo da se otvara. Sa 18 godina dobrovoljno je otišao u rat, sa željom da pomogne braći u Bosni. Vrijeme je proveo u konstantnim borbama prsa u prsa. Iz rata se vratio gotovo potpuno nijem. Ženu i djecu nije ni primjećivao, noćima je imao more, a danju je ćutao. Živio je tako kao fikus neko vrijeme, potpuno odsutan, sve dok prvi put sveštenik nije došao u njegovu kuću i poželio da razgovara s njim, vidjevši da nešto sa tim čovjekom nije u redu.

Tada je progovorio i svešteniku rekao sve. Ubijao sam ljude, oče. Gledao sam ih kroz nišan, gledao sam ih u oči i ubijao. 

Sveštenik ga je pozvao u crkvu i predložio da dođe na Hilandar. S vremenom je počeo da dolazi sebi i da se polako vraća u život. Okrenuo se Bogu, pokušavajući da svaki dan učini nešto dobro. Danas je po treći put došao na Hilandar.

Pušili smo jednu za drugom i ubrzo zaključili kako bi bilo lijepo popiti kafu. Potreba za komforom je duboko utkana u sve nas. Ipak, ovo nije mjesto na kojem tek tako možete naručiti kafu.

Međutim, iako je Hilandar jedan prilično zatvoren sistem i on kao takav ima neke svoje malene šupljine kroz koje se štakori poput nas nekako uspiju provući. Prvi je već poznavao nekoliko takvih šupljina i pozvao nas da krenemo za njim.

Ubrzo smo se našli kod Milutina u biblioteci. Kod oca Milutina možete doći i pogledati njegovu biblioteku. Oni koji bolje poznaju sistem znaju da će vas otac Milutin ponuditi kafom i rakijom. Vi ćete to objeručke prihvatiti, porazgovarati sa Milutinom, pogledati knjige i popiti tu kafu.

Biblioteka se upravo tako i zove – Kod Milutina. Popili smo kafu i rakiju, otvorio sam nekoliko knjiga, sa isključivo srpskom tematikom. Zapazio sam Orvela i nekoliko sličnih autora. Ipak, većinu prostora na policama zauzimali su Andrić, Ćopić, Ćosić, Nušić, knjige o Kosovu, Dečanima, Patrijarhu Pavlu, Hilandaru, Svetoj Gori, kao i filozofske rasprave o brojnim srpskim pitanjima. U principu – jedna prilično srpska, jednosmjerna biblioteka.

Besjeda

U 16h započela je molitva, a u 18h i ručak, uz obaveznu besjedu.

Monah je govorio o lozi Nemanjića i o narodima, prije svega o srpskom narodu. Govorio je o tome kako se ruski, jevrejski, gruzijski, grčki i srpski narodi moraju ponovo pronaći, kao što su to učinili Japanci i Njemci. Srbe je uporedio sa lozom koja se odvikla od rađanja i kojoj je potreban mudar i dobar vinogradar, da bi ponovo počela rađati.



Zatim je govorio o ravnopravnosti polova i prebrzom napretku nauke. Govorio je o tome kako duhovni razvoj čovječanstva ne može pratiti ubrzan razvoj tehnologije i da zbog toga čovjek često posrće pred njenim izazovima. O tome da razvoj tehnologije treba da se uspori i prilagodi duhovnom razvoju čovjeka. Neograničen razvoj dovodi do toga da čovjek sa svojim fizičkim potrebama prerasta svoju dušu i ona mu postaje tijesna, kao kada bi dijete toliko poraslo da preraste vlastitu kuću, a i dalje nije sazrelo, i dalje mu je potrebna sigurnost koju mu pruža ta kuća. Rast je dobar, ali samo ako ostaje unutar naših granica, granica naše duše. Poruka svima nama je bila da usporimo, da je strpljenje velika vrlina, da se presaberemo, shvatimo kojem plemenu pripadamo i koja mu je svrha. Da pomognemo svom plemenu da pronađe svoju svrhu.

Nedjelja

Nedjeljom su hilandarski rituali još svečaniji i dugotrajniji. Danas molitva traje od 3 do 9 izjutra. Doručak je nedjeljom pravi mali ritual.  Danas su monasi u trpezariji pjevali, a potom i podijelili osveštan hljeb sa svim vjernicima. Danas smo svi jeli isti hljeb. Element porodice ovdje je sveprisutan. Svi monasi se oslovljavaju sa oče, dok oni vjernike oslovljavaju sa braćo.

Na besjedi je monah govorio o pravednoj borbi, a ja sam se pitao ko određuje čija je borba pravedna. Niko ne ulazi u borbu sa svješću o njenoj neispravnosti i nepravednosti svoga cilja. Govorio je o Kosovu, a ja sam se pitao kako je to borba za slobodu i nezavisnost manje pravedna od borbe za očuvanje integriteta i kolijevke svog naroda.

Nakon besjede, ostavio sam jabuke u Jovanovoj spavaonici, uz poruku. Odlučio sam da iz zahvalnosti svoju jabuku poklonim njemu i time zatvorim krug dobrote koji su simbolizovale te dvije jabuke, nošene preko pola Balkana.

Upravo te jabuke za mene predstavljaju Pravoslavlje. Ta starica iz Pančeva, na crnogorskoj planini, koja mi daje dvije jabuke. Taj monah koji ju poziva svakog Božića da joj čestita praznik i slučajni prolaznik čiju aroganciju jedna starica pobijedi sa samo dvije jabuke. Čistota te misije koja se upravo završila. Jovanova spremnost i želja da bude dio nje. Ilegalno ispijanje kafe i rakije Kod Milutina. Miris tamjana, molitva monaha i zvuk kandila. Kiša u zoru ispred Milutinove crkve. Šale oca Mitrofana. To je Pravoslavlje. A ne gomila čudnih pravila i običaja, fanatični zaluđenici i mrzitelja svega što ne razumiju i sa čime se ne slažu, spremnost na ubistvo ili smrt u ime Boga.



Odlazak

Sa grupom bugarskih vjernika otišao sam još jednom u crkvu, da se poklonim Trojeručici, prije nego što sam konačno napustio Hilandar. Da li još uvek gori oganj vere u tvojim grudima, brate Srbine?, upitao me monah koji nam je otključao i pokazao crkvu. Rekao mi je da, ukoliko mi bilo šta treba za nastavak mog autostoperskog putovanja, ne oklijevam, da tražim i da će mi dati sve što mogu.

Na Hilandaru se naučite strpljenju i prihvatanju. Morate prihvatiti da postoji velika mogućnost da se ne vratite sa Svete Gore kada ste planirali. Zbog visokih talasa i nemirnog mora brodovi se često otkazuju. Drugi način dolaska i povratka ne postoji.

Upravo je toga dana otkazan brod za Jerisos kojim sam trebao da se vratim u civilizaciju. Oko 12h kombi nas je prebacio u drugu hilandarsku luku, na drugom kraju poluostrva – Jovanjicu. Prvi brod je prošao pored luke, pretovaren vjernicima iz drugih manastira, ne osvrćući se na nas. Ostali smo na plaži i satima čekali. Sa nama je ostao jedan monah i vozač. To je uobičajena praksa. Monah i vozač će se vratiti tek kada se svi ukrcamo na brod. Ukoliko to ne uspijemo danas, vratiće nas u manastir i sutra ćemo opet pokušati. Tako to funkcioniše. To jednostavno prihvatite i niko od toga ne pravi dramu, bez obzira na to kakve obaveze vas čekaju u civilizaciji. Jednostavno nemate drugog izbora. Zapravo većina vjernika se nada takvom spletu okolnosti, koji bi im obezbjedio još malo vremena na Svetoj Gori.

Sjedili smo na vreloj plaži 5 sati bez vode i čekali. Čekali i ćutali. Tek oko 17h pojavio se brod na koji smo se ukrcali i koji nas je prebacio u Uranopolis. Jato galebova nas je pratilo i konačno ispratilo sa Svete Gore.

Civilizacija



Povratak u civilizaciju bio je prilično stresan. Veče je obilježio pogled na solunske kurve pored ceste, boravak u istom hotelu u Solunu i svađa sa gazdom oko pokvarenih vrata. Jutro je obilježilo višečasovno bezuspješno stopiranje na izlazu iz grada, a potom i pješačenje od 3-4km do autoputa. Tamo sam bezuspješno stopirao još nekoliko sati. Usput sam prehodao dodatnih 5km, krećući se ka najbližoj benzinskoj pumpi. Bilo je pakleno vruće, a ja nisam imao ni kap vode kod sebe. Zaklon mi je bio prijeko potreban. Prehodao sam ukupno oko 10km sa teškom torbom na leđima i ubrzo ustanovio da su mi stopala krvava od napuklih žuljeva. Izgledao sam poput onih ludih hodočasnika koji na koljenima hodaju do svog svetilišta.

Tada mi je stao Strados, granični policajac koji je upravo išao na posao u Evzoni. Odbacio me sve do granice sa Makedonijom. Razgovarali smo o grčkoj ekonomiji i korumpiranim političarima. U Makedoniju sam ušao pješke i ubrzo zaustavio Osmana, kamiondžiju iz Kurdistana. Osman nije govorio engleski, ali mi je pokazivao fotografije svoje zemlje na telefonu, nudio me cigaretama, slatkišima, pa čak i kafom. Kafu nam je skuhao u kamionu, dok je istovremeno upravljao vozilom. Kuhalo je spojio na upaljač i završio posao. Bio sam oduševljen opremljenošću kamiona, kao i njegovom vještinom i gostoprimstvom, iako nije mogao da se izražava na meni poznatom jeziku. Ipak smo se razumjeli. Stigli smo do predgrađa Skoplja, kada mu je pukla guma i kada smo se morali oprostiti.

stopiranje makedonija

Taksista me odbacio do autobuske stanice na kojoj sam uhvatio maleni autobus za Prištinu i njime se zaputio na Kosovo, održavajući riječ koju sam dao kada sam prije dvije godine odlazio sa te svete zemlje. Tamo su me čekali prijatelji i još jedna avantura, najluđa do sada…

Komentariši