iranska revolucija

Autostopom u Iran IV – Iranska revolucija

Iranska revolucija

Iranska revolucija preobratila je ovu zemlju iz monarhije pod vođstvom Muhameda Reze Pahlavija u islamsku republiku teoktratskog uređenja, na čelu sa ajatolahom Homeinijem.

Ustav iz 1906. godine priznavao je Islam kao službenu religiju Irana i šiitskim klericima garantovao posebno mjesto u Parlamentu. Po ovom Ustavu, šiitski sveštenici su određivali da li su zakoni doneseni u Medžlisu (iranskom Parlamentu) u skladu sa principima Islama i svi zakoni doneseni u ovom tijelu morali su biti odobreni od strane njih.

Međutim, dolaskom na vlast dinastije Pahlavi, Reza Pahlavi je pokušao da sekularizuje zemlju i okrene je ka zapadu, poput Ataturka, svog savremenika. Marginalizovao je sveštenstvo, ukinuo islamske zakone i pokušao da ukine nošenje hidžaba, kršeći time sam Ustav.



Nakon što je Britancima postao nepodoban zbog navodnog koketiranja sa nacistima, šah je zbačen sa vlasti, a na čelo države doveden je njegov sin Muhamed Reza Pahlavi.

Nakon poraza na demokratskim izborima od strane Mohamada Mosadega, novi šah je napustio državu, ali je nakon državnog udara potpomognutog od strane CIA i MI6 ubrzo vraćen na njeno čelo. Strane službe su Mosadega optužile za saradnju sa marksističkom strankom Tudeh, ali pravi razlog za njegovo svrgavanje bila je činjenica da je Mosadeg uspio da nacionalizuje naftna polja i preuzme od Britanaca kontrolu nad njima.

Podobni šah je nastavio svoju vladavinu okarakterisanu nastojanjima da društvo sekularizuje, približi zapadu i udalji od komunizma. Nastavio je da krši Ustav marginalizovanjem šiitskih klerika i despotskom, autokratskom vladavinom, obilježenom elitizmom, korupcijom i represijom političkih neistomišljenika. Tradicionalnim Irancima i šiitskom sveštenstvu bilo je očigledno da je šah američka marioneta, koju zapadne sile eksploatišu u svrhu dolaska do jeftine nafte. Smatrali su da rasprodajom nafte šah pogoduje samo uskoj iranskoj eliti i zapadnjacima.

Šah je zabranio tradicionalne odore i pokušao da uvede zapadnjački stil oblačenja. Ženama je zabranio da nose hidžab, a onima koje su se oglušavale na ove zabrane, marame su silom uklanjane. Zbog toga i ne čude prizori Kadilaka i žena u kratkim suknjama na teheranskim ulicama sedamdesetih godina prošlog vijeka, prije nego što se dogodila iranska revolucija.

Najžešći protivnik šahu bio je Ruholah Homeini, političar, imam, a kasnije i ajatolah, vrhovni religijski vođa. Tvrdio je da je šah započeo sa uništavanjem Islama u Iranu i da koketira sa Izraelom. Takođe je protestovao zbog proširivanja diplomatskog imuniteta za američko vojno osoblje. Nakon Homeinijevog hapšenja uslijedili su trodnevni nemiri (1963. godine) u kojima je policija koristila smrtonosnu silu, ubivši 86 ljudi (po izvještajima Pahlavijeve Vlade), odnosno 15000 ljudi (po izvještajima Homeinijevih pristalica). Godinu dana kasnije Homeini je ponovo uhapšen i protjeran u egzil, u kojem provodi narednih 14 godina.

Homeini je i iz egzila nastavio da djeluje, a broj njegovih pristalica u Iranu rastao je iz godine u godinu. Njegovi govori i knjige su krijumčareni u Iran i krišom čitani po džamijama. Tvrdio je, između ostalog, da Islam zahtjeva islamsku Vladu i poštivanje šerijatskog zakona.

Dok je broj Homeinijevih pristalica rastao, šahova vladavina bila je sve bahatija, a nezadovoljstvo naroda je raslo. Rastao je i jaz između prozapadnjačkog, sekularnog režima sa jedne i tvrdokornog i tradicionalnog tumačenja Islama Homeinijevih pristalica sa druge strane. Religijske vođe uživale su sve veću podršku veoma nezadovoljnog i poprilično religioznog naroda.



Nezadovoljstvo je dodatno poraslo kada je vlast organizovala proslavu povodom 2500 godina od osnivanja Persijskog carstva, poznatu i kao najskuplju zabavu u istoriji. Tom prilikom poslužena je čitava tona kavijara, dok su samo strani državnici pozvani na proslavu, za čiju pripremu je bilo zaduženo 200 kuhara iz Pariza. Troškovi ove proslave su zvanično iznosili oko 40 miliona dolara, dok se taj broj nezvanično kretao između 100 i 120 miliona. Istovremeno je oblast Irana u kojoj je organizovana proslava patila od suše. Dok se stranci opijaju pićem koje Islam zabranjuje, Iranci ne samo da su isključeni iz proslave, već i umiru od gladi, tvrdili su šahovi protivnici.

Jaz između vlasti sa jedne i građana i opozicije sa druge strane dodatno je porastao tokom naftnog buma, koji je prouzrokovao rast inflacije.

Kao da sve to nije bilo dovoljno, šah je 1976. godine razbjesnio većinski šiitsko stanovništvo Irana promjenom prve godine iranskog solarnog kalendara od godine Hidžre u godinu uspeća na tron persijskog kralja Kira Velikog, čime je Iran preko noći skočio sa islamske 1355. godine u rojalističku 2535. godinu. Iste godine uvedene su i mjere štednje koje su za cilj imale suzbijanje inflacije. To je dovelo do velike nezaposlenosti pripadnika one niže klase koja je iz sela došla u gradove u potrazi za poslom. Nezadovoljstvo ove klase, ovog običnog puka, ovih prola bila je kap koja je prelila čašu i tada se desila iranska revolucija.

Homeini je iskoristio nezadovoljstvo koje je prožimalo sve sfere društva i uz pomoć svoje harizme, mudre politike i propagande, kao i lične sposobnosti da se predstavi kao novi šiitski voljeni imam Husein, a šaha kao njegovog zakletog neprijatelja Jazida, uspio da dobije podršku i modernistički nastrojenih studenata, gerilskih grupa i lijevo orjentisane opozicije. Svi su oni bili željni promjene i u Homeiniju su vidjeli spas od šahove tiranije, posmatrajući ga kao vaskrslog voljenog imama, dok su mnogi bili spremi i da poginu za njega.



Masovni protesti započeli su 1978. godine. Pahlavi je pobjegao iz zemlje, a samo 15 dana kasnije u Teheran je sletio Homeini, gdje su ga dočekali milioni ushićenih Iranaca. Ubrzo je održan referendum, na kojem su Iranci, suočeni sa izborom između autokratije šaha i neizvjesne budućnosti sa Homeinijem, većinom od 98,2% rekli Homeiniju sudbonosno “da”.

Od tog trenutka, Iran se okrenuo za 180 stepeni.

Šah – mat!?

Stvari su se promijenile, ali ne nužno na bolje. Počele su političke čistke, javna smaknuća i masovna hapšenja. Krajem 1979. godine iranski revolucionarni studenti zauzeli su američku ambasadu u Teheranu u kojoj su naredna 444 dana držali 52 američka taoca. Amerika je uvela sankcije Iranu, a odnosi ove dvije zemlje i danas su napeti.

Dugo priželjkivana građanska demokratija odlučila je da još malo iskulira i ustupi mjesto vjerskoj diktaturi, odnosno teokratiji. Homeini je do dolaska na vlast slao pomirljive tonove, ali je ubrzo pokazao pravo lice svoje vladavine. U pravosudni sistem uvedeno je šerijatsko pravo, žene više nisu smjele izlaziti bez marame preko glave, a muškarci nisu smjeli nositi kratke hlače.

Iranska revolucija zabranila je alkohol, većinu zapadnjačkih filmova, kao i zajedničke plaže i kupališta za muškarce i žene. Sve do Homeinijeve smrti, radio i TV stanice nisu smjele emitovati nikakvu muziku osim vjerske i vojne.

Homeini je obećao eliminisanje beskućništva, besplatan telefon, grijanje, struju, javni prevoz, gorivo i plin za sve građane. Ta obećanja nije ispunio. Ipak, zanimljivo je da je ispunio obećanje da će vlast finansirati operacije promjene pola. U tome je Iran i danas jedna od najnaprednijih zemalja, a 2005. godine odobrio je i finansirao više ovih operacija nego čitava EU. S druge strane, režim homoseksualce kažnjava smrću. Većinu ostalih ljudskih prava vjerski režim je oštro suzio.

Nasljeđe iranske revolucije su brojne stranke inspirisane ideologijom militantnog Islama, koje i danas djeluju po svijetu. Najpoznatija od njih je svakako libanski Hezbolah. Zbog aktivnosti ovih stranaka, Iran već decenijama nosi etiketu pomagača i finansijera terorizma. Pored toga, Homeini je Irancima donio i višegodišnji rat protiv Iraka, u kojem je oko pola miliona Iranaca izgubilo život.



Iran i dalje pati od hroničnog nedostatka ličnih i političkih sloboda, a revolucionarni režim nastavio je pomagati vlasnicima kapitala, eksploatisati rad i one iste radnike koje je nekada poticao na revoluciju.

Ali

Ustali smo u zoru i krenuli ka gradu. Plan je bio da mi Ali, koristeći svoje identifikacione dokumente kupi novu SIM karticu. Ona koju sam kupio još u Ardabilu prije 3 dana i zbog koje sam proživio čitavu onu agoniju prve noći u Iranu još uvijek nije bila aktivirana. Dao mi je novu karticu i dok je on potpisivao gomilu dokumenata potrebnih za njeno preuzimanje, ona se već aktivirala. Najzad sam imao funkcionalan telefon i stabilnu vezu sa ostatkom svijeta. Po završetku rituala potpisivanja, prislonio je palac na jastuče namočeno tintom, a potom i ostavio otisak prsta pored svog potpisa.

Nakon što mi je našao taksi koji je trebao da me odveze sve do Kandovana, došlo je vrijeme za rastanak. Ja sam kretao na put do ovog sela, a Ali na posao. Bio je to jedan od onih čudnih trenutaka. Proveli smo dva veoma intenzivna dana zajedno. Bilo mi je krivo što se razilazimo. Njemu još više. Barem je tako izgledalo.



Izgled je, naravno, varao. Radilo se o razlikama među našim kulturama. Iranski muškarci nemaju problem sa pokazivanjem bliskosti, slabosti i emocija, čak i kada su u pitanju drugi muškarci. Ja sam, kao i svaki drugi balkanski mužjak godinama treniran da u korijenu osakatim bilo kakvo pokazivanje emocije ili bliskosti prema drugom muškarcu. Humor je jedan od zgodnijih mehanizama da se to postigne.

Tek sam u Iranu postao svjestan koliko smo svi različiti. (Dođe mi da dodam “a opet tako isti”, al’ neću, glupo je).

Samo zbog tih kulturoloških razlika djelovalo je kao da je meni manje žao. Ovaj mladi čovjek učinio je toliko toga za mene. Ulaskom u Iran upetljao sam se u mrežu sopstvene gluposti, iz koje me izbavio upravo on. Veliko je pitanje kako bi se završio moj put u Iran, da me ovaj čovjek nije doslovno pokupio sa ulice još prvog dana u ovoj zemlji. Pružio mi je svoje društvo, pokazao mi svoj grad, otvorio vrata svoga doma i zapravo me naučio mnogo toga. Čak je i suzu pustio dok sam svirao gitaru. Sve mi je to prvih dana bilo previse gej, ali s vremenom sam se navikao. Iranci su jednostavno takvi – nemaju problem sa pokazivanjem emocija, ranjivosti i bliskosti.

Verbalizovao sam prvu retardiranu šalu koja mi je pala na um, zagrlili smo se onako muški i razišli. Sjeo sam u taksi i nastavio svoj put onako kako najbolje znam – sam.



Najmanje što sam mogao uraditi za ovog čovjeka bilo je to da mu odmah ostavim najbolji review na couchsurfing platformi. Ali nije imao niti jedan review i znao sam da bi mu to značilo. Jako ga veseli upoznavanje stranaca koji dođu u njegov grad, a broj review – a na ovoj platformi direktno je srazmjeran broju ljudi koji će potencijalno željeti da vas upoznaju. Nekoliko puta sam mu pokušao objasniti da mora zvanično da prihvati moj zahtjev kako bih mogao da mu ostavim review. Nije shvatao zašto insistiram na tome. Ja sam se baktao oko neke forme, a Ali se zanimao golom suštinom. Razlike između naših kultura nisu mi dozvolile da ga odmah shvatim. Unutrašnji glasovi njegove kulture i mentaliteta govorili su mu da je putnik/gost svetinja i da mu se mora ukazati čast, a on ih je samo slušao. Nije to uradio zbog review– ova na nekoj glupoj platformi na Internetu. Kada sam najzad shvatio suštinu njegovih djela, još više je porastao u mojim očima.

Kandovan

Sat vremena sam se vozio sa taksistom kroz najčudnije iranske predjele. Svuda oko nas nizale su se sive stijene Sahad planine. Taksista se zaustavio na samom rubu civilizacije – u selu Kandovan.

U ovom trogloditskom selu ljudi u kontinuitetu žive već nekih 800 godina. Danas Kandovan naseljava oko 600 stanovnika, smještenih u šupljine isklesane unutar vulkanskih stijena. Selo je nastalo kao posljedica vulkanskih erupcija planine Sahad, koje su kreirale strukture slične onima koje se mogu vidjeti u termitskim kolonijama. Da, Kandovan izgleda upravo kao jedan ogroman termitnjak.

Stijene unutar kojih se već 800 godina odvija život, sastoje se od kompresovanog vulkanskog pepela, pa su stoga u njima uslovi za život izuzetno povoljni. Naime, zidovi stijena služe kao dobar izolator, pa je u kućama zimi toplo a ljeti hladno. Zato većina stanovnika ovoga sela ne koristi klima – uređaje ili grijalice, iako je struja dovedena do većine domaćinstava.

Ove šupljine isklesane u stijeni, odnosno prostorije u kojima žive stanovnici ovog sela nazivaju se Karan i sastoje se od dva ili četiri sprata. U prostorijama u prizemlju najčešće se zatvara stoka, dok se život ljudi odvija u gornja dva sprata. Prostorije na posljednjem spratu najčešće imaju ulogu skladišta.

Kandovan je navodno nastao tokom mongolske invazije. Lokalno stanovništvo tada je započelo sa kopanjem šupljina u stijenama, u koje su se potom zavlačili i skrivali.

Danas bi se Kandovan mogao opisati kao savršen primjer simbioze čovjeka i prirode. Iako se radi o poprilično jedinstvenom mjestu, Kandovan izgledom možda najviše podsjeća na Kapadokiju u Turskoj.

Ipak, za razliku Kapadokije, ovo mjesto na turističkoj karti svijeta gotovo i ne postoji. Upravo to je ono što me najviše privlači kod Irana i zbog čega sam jako želio da vidim ovu zemlju – izostanak masovnog turizma. U Kandovanu, kao i u ostatku Irana (ili u Gruziji) lokalci još uvijek nisu otkrili blagodeti masovnog turizma. Mjesto je poprilično nepoznato i ono malo turista što se vrzma po Kandovanu su u najvećoj mjeri Iranci iz obližnjih gradova i ne remete pretjerano svakodnevni život lokalaca.

Kao što već napisah, izgledom možda najviše podsjeća na Kapadokiju, ali je konceptualno daleko bliže jednom Ušguliju u Gruziji. Štaviše, i ovdje se, kao i u Ušguliju niz ulice sela mirno i bezbrižno slijevaju životinjske fekalije.

Ja hoću!

Dok sam par dana ranije hodao po Gruziji, čitao sam Nepodnošljivu lakoću postojanja i nalazio analogije između kocepata opisanih u toj knjizi i ovoga sela. Ovdje sam čitao nešto sasvim drugo i nalazio neke potpuno druge analogije. Dok sam se vozio sa taksistom ka Kandovanu, čitao sam Zaratustru, u kojem sam par dana ranije, još u Azerbejdžanu pročitao nešto o duhu, zbog čega sam shvatio da sam prve noći u Iranu, dok sam hodao predgrađima Tabriza i psovao Allaha postao gospodar u sopstvenoj pustinji.

I zaista je bilo tako. Okolnosti koje su me zatekle po ulasku u Iran, poput velikog zmaja prijetile su da mi slome duh, govoreći “ti si dužan”. Ja sam se prkosno otimao i mislio samo jedno: “ja hoću!”. Ponovo sam zavladao situacijom, postavši lavom u sopstvenoj pustinji. Misli o tome vratile su mi energiju i ogromno samopouzdanje koje je počelo polako da se topi prve noći u ovoj zemlji. Srećan poput djeteta i sa spretnošću jedne koze verao sam se po kućicama Kandovana. Bio sam iskreno radostan. Znao sam da me ništa neće omesti na ovom putu i da ću uspjeti u svemu što naumim.

Svim čulima upijao sam ovo selo, njegovu autentičnost, prelijepe predjele i miris životinjske balege. Lokalci su me pozivali u svoje kuće, sa namjerom da mi ih pokažu ili da iskamče koji rijal od mene. Čitav dan sam proveo u ovom selu i ko zna koliko bih još ostao da nije počeo jak pljusak.

Iranci

Otišao sam u obližnju prodavnicu, kupio bademe i pokušao da platim. Prodavac mi je rekao da nema dovoljno sitnog novca da mi vrati kusur (ja sam imao nekoliko miliona rijala, u apoenima od po 500 000 – oko 10 evra). Ostavio sam bademe, zahvalio se i krenuo ka vratima. On je pokupio bademe, izašao za mnom i počeo da insistira na tome da uzmem bademe bez plaćanja. Odlučno sam odbijao neko vrijeme, ali su me njegov blagi naklon i dlan koji je položio na sopstvena prsa primorali da uzmem bademe i ljubazno se zahvalim. On se zadovoljno vratio u prodavnicu, a ja sam neko vrijeme stajao u šoku.

Krenuo sam ka grupici taksista koji su stajali u podnožju sela i čekali mušterije. Prvi je odmahnuo rukom i otišao. Drugi mi je gestikulacijom dao do znanja da već ima zakazanu vožnju. Dok sam ja tražio trećeg, starac koji je stajao u blizini i čekao svoj prevoz me pozvao da mu priđem. Dao mi je do znanja da želi da se pridružim njemu i njegovoj porodici u taksiju. Zahvalio sam se i odvratio kako ću ubrzo pronaći taksi i da nema potrebe da se gužvamo u jednom taksiju. Nastavio je da insistira, klimajući glavom i mašući rukama, u čemu mu se pridružila i supruga. Ubrzo su se pojavile i njihove dvije ćerke. Jedna od njih je nosila klinca na grudima i na vještom engleskom mi objasnila da njen otac insistira na tome da krenem sa njima i da bi mu bila velika čast da prihvatim vožnju.



Ubjeđivao sam je da nema potrebe, a ona se nasmijala i rekla da je to iranski način i da bih trebao da prihvatim. Nasmijao sam se i krenuo ka zadnjim vratima automobila. Starac je počeo da negoduje i objasnio mi da ja treba da sjedim na prednjem sjedištu. Pokušao sam da mu objasnim da nema potrebe za tim, ali je on nastavio sa insistiranjem, dok se njih 5 (slovima – pet) ukrcavalo na zadnje sjedište. Nekako sam ih ubijedio da mi barem daju svoje torbe na čuvanje, dok se vozimo do Tabriza.

Otac i majka su se samo zadovoljno smješkali i tapšali me po ramenu, a ćerka je prevodila njihove riječi. Radilo se o veseloj porodici iz Teherana koji su u Tabriz došli u kratku posjetu.

Par minuta nakon početka vožnje upitali su me da li želim da vidim podzemno selo u blizini. Pristao sam. Zaustavili smo se uz prašnjavu cestu, odmah pored prodavaca orasa lješnika i badema. Starac je kupio nekoliko kesa grickalica i počeo svima da nam puni džepove velikim orasima i lješnjacima. Smijao sam se, poklanjao i zahvaljivao, a on je zadovoljno i sa osmijehom odmahivao rukom, kao da mi poručuje “nije to ništa, ti si naš gost”.

Oni su se smijali mojoj zbunjenosti i nepoznavanjem njihovih načina, a ja njihovim ludim načinima.

Ušli smo u podzemne prostorije. Posmatrao sam ih kako se krevelje i međusobno zadirkuju, sa određenom rezervom jedino prema ocu, glavi porodice, kojeg su posmatrali očima punim poštovanja.

Napravili smo par fotki i vratili se u kola, nastavljajući put ka Tabrizu. Majka je predlagala da me u Teheranu upravo oni ugoste. Insistirala je na tome da razmijenimo brojeve. Kada smo najzad stigli u Tabriz, poletio sam da plazim vožnju (oko 5, 6 evra), ali taksista je odbio. Običaj je valjda da gost ne plaća ništa. Zamolio sam oca da barem platim pola cijene, a on je na već poznat način odmahnuo rukom, odbijajući moj prijedlog da platim čitavu ili barem pola cijene.

Razišli smo se i otišao sam po cigarete. S obzirom na to da mi nisu dozvolili da bilo šta platim danas, i dalje nisam imao ništa sitnije od 500000 rijala. Trgovac nije mogao da mi vrati kusur. Tada mi je slučajni kupac u prodavnici, uz dugo insistiranje platio cigarete. Bilo mi je neprijatno zbog svega toga. Nisam imao pojma šta se dešava i koji je đavo ovim ljudima.

Sadeq

Po povratku u Tabriz, najzad sam stigao kod Sadeqa. Sadeq je jedan stariji, gotivan lik koji živi u centru Tabriza i tih dana je planirao putovanje u Srbiju. Zbog toga me je i pozvao u svoj dom. Želio je da dobije više informacija o jedinoj zemlji u Evropi u koju može da putuje bez vize. Tim putovanjem, Sadeq je trebao prvi put da otputuje negdje van Bliskog istoka.

Sadeq je dobro stajao sa poznavanjem prilika na Balkanu. Radilo se o još jednom obrazovanom čovjeku. Bio je upoznat sa terminom balkanizacija, terminom koji u današnjem svijetu predstavlja proces cijepanja velikog sistema na manje, kao što se desilo Sovjetskom Savezu ili Jugoslaviji.

Proveli smo ugodno veče u prijatnom razgovoru i razmjenjivanju informacija. S obzirom na to da je moja platna kartica bila neupotrebljiva u ovoj zemlji i da nisam mogao koristiti veb sajt za kupovinu avionskih karata koji je bio na farsiju, Sadeq mi je kupio avionsku kartu iz Teherana za Širaz. Primijetio sam da na ovoj relaciji dnevno saobraća nekih 10-15 aviona. Cijena karte je iznosila 23 evra. Ti letovi ne spadaju u kategoriju “jeftini letovi”. Radi se o uobičajenim avionskim linijama u Iranu. Avio prevoz u Iranu je jednostavno takav – daleko kvalitetniji nego što bi se dalo nagovjestiti iz veoma niske cijene karte.

Sadequ je trebalo samo par minuta da odabere željeni termin leta i kupi mi kartu preko interneta. Kartično plaćanje u Internetu je moguće gotovo svuda (samo sa iranskim karticama), a moja nedavno aktivirana SIM kartica koristila je 4,5G mrežu. Mi u Bosni još uvijek kuburimo sa 3G mrežom. Iran je tehnološki daleko napredniji nego što ostatak svijeta misli. Samo je jako izolovan.



Jutrom smo doručkovali u nekoj iranskoj verziji fast food restorana. Radilo se o krcatoj prostoriji u kojoj je jedan frajer u ogromnoj šerpi mutio i pekao jaja, dodavao luk i ostale začine, a potom vadio komade omleta i bezvoljno nam ih ubacivao u tanjire. Djelovalo je kao da smo u zatvoru. Iako je cijena doručka iznosila oko jednog evra, bilo koji zapadnjak koji iole drži do sebe ne bi jeo na ovakvom mjestu. Za Sadeqa ovo je svakodnevnica.

Objasnio sam mu kako više ne govorim Irancima da sam iz Bosne. Kada im to kažem, redovno čujem komentare tipa vi ste naša braća, mi smo vama pomagali kada ste se borili protiv Srba, slali smo vam vojsku i oružje. To me dovodilo u neprijatan položaj u kojem sam osjećao potrebu da objašnjavam kako oni nikome nisu pomogli u Bosni, a ponajmanje meni, koji sam Srbin i na čiji narod su pucali upravo ti njihovi radikalni luđaci, koji nisu imali šta da traže u Bosni, a neki od njih i danas žive tu i truju Balkan svojim radikalnim idejama. Naravno, nisam se upuštao u takve razgovore. Pričao sam mu o tome kako sam se u Libanu našao u Nabatiehu, prestonici Hezbolaha (stranke koju finansira Iran), odakle je i jedan od vođa ove grupe, poznat i kao Alaa Bosna. Ovaj čovjek dobio je svoj nadimak zahvaljujući njegovim ratnim podvizima u Bosni, a život je izgubio u borbama u Siriji. Objasnio sam mu da me takvo njihovo, u najmanju ruku čudno posmatranje stvari natjeralo na to da promijenim svoju priču. Naime, počeo sam da govorim da sam iz Serbistana, s obzirom na to da sam ionako u zemlju ušao sa srpskim pasošem.

Sadeq je, naravno, razumio o čemu govorim. Radilo se o jednom pametnom čovjeku širokih shvatanja. Pokušao je da mi objasni kako iranska Vlada smatra da se Iran i Islam brane upravo u Bosni, Palestini ili Libanu. Zbog toga i finansira razne grupe, poput Hezbolaha u Libanu i brojnih grupa koje su tokom rata egzistirale u Bosni. Objasnio mi je takođe i da ova Vlada opstaje samo zahvaljujući dobro poznatom, orvelijanskom konceptu izmišljenog neprijatelja – Izraelu.

Dugo smo sjedili i razgovarali. Ja sam mu govorio o Balkanu i Srbiji, on je upijao, a potom mi govorio o svojoj zemlji i davao mi vrijedne savjete. Između ostalog, rekao mi je da je Iran druga sila na svijetu po količini prirodnog gasa, da je bogata zemlja naftom i da za 1 evro možeš nasuti 6,8 litara goriva. To je osnovni razlog zašto ova zemlja ima tako burnu prošlost, ali i sadašnjost. O slobodi je rekao samo to da ljudima i ne smetaju ograničenja u tolikoj mjeri, sve dok im neko to ne sugeriše.

On nastoji da ne misli previše o tome. Sadeq ne puši, ne pije alkohol, ne konzumira opijate i generalno vodi jedan jako miran život. Svjestan je da je sloboda u Iranu teška tema, i nastoji da kreira svoj svemir sa svojom djevojkom, da živi i putuje kada mu se ukase prilika. Podsjetio me na Vilsona Smita, junaka romana 1984.

Ovaj dobri čovjek me odvezao na stanicu, zahvalio mi se na korisnim savjetima i preporukama za Srbiju. Pozdravili smo se, a potom sam sjeo u udobni VIP autobus i krenuo na dug put ka Teheranu…



Comments 2

Komentariši