Kavkaz ili priča o zelenom zmaju III – Algiz




Norne

U nordijskoj mitologiji, Norne su tri božanska bića koja imaju uticaj na tok ljudske sudbine veći nego ijedno drugo biće u Kosmosu. One obitavaju unutar samog korijena Igrasil drveta, drveta znanja koje stoji u samom centru univerzuma i predstavljaju Prošlost, Sadašnjost i Budućnost. Norne oblikuju ljudsku sudbinu urezujući rune u stablo drveta. Istog onog drveta sa kojeg je visio Jednooki.

Šta li su mi Norne namijenile? Kakva li je sudbina moja!? Razmišljam i pišem dok se vozim u Kutaisi.

Jedva čekam da je vidim. Znam da imamo dva dana, da se nikad više nećemo vidjeti, da bi bilo najmudrije ignorisati sve to i ne upuštati se u nešto izuzetno opasno. Stradaćemo oboje. Mozak računa, a ja i dalje jedva čekam da je vidim. Gotovo neprestano smo komunicirali ovih 7 dana. Telepatski ili pomoću tehnologije. Znam da je Odin uzeo njen oblik, da bi pazio na mene na ovom putovanju. To Odin radi. Pazi na putnike. I ima milion imena. Kao i ona. Prepoznao sam ju odmah.

Neka stradamo, ići ću do kraja. Svjesno ću se žrtvovati.

Putujem satima iz Jerevana do Kutaisija, sa pauzom od sat vremena u Tbilisiju, gdje hvatam drugu maršrutku. Cijeli dan sam potrošio u putu i naveče stigao u Kutaisi. Kao da je prošla vječnost otkad sam napustio ovaj grad. Sjedim u restoranu, čitam svoju knjigu i čekam da se Mwvane pojavi.

Dolazi Ana. Sa prijateljem. Upoznajemo se. Giorgi, naravno. Pomislio sam kako svi ljudi u Gruziji imaju isto ime. Osim nje. Koje li je njeno ime? Ana, Zeleni zmaj, Mwvane Frani!? NJeno pravo ime!? Šetamo, slušam ih kako govore gruzijski. Ne prestajem da je gledam i slušam. Sitno biće. Nosi starke, jaknu, drži ruke u džepovima i smješka mi se. Izgleda kao neko ko sluša Arctic Monkeys ili The Verve. Već mi je i rekla da voli te majmune. Čekala me je. Ne pokazuje to bilo čime, osim nekontrolisanim osmijehom kada je pogledam, crvenilom i spuštanjem pogleda. Tu i tamo šutne pokoji kamenčić na putu. Ne pokazuje bilo šta svjesno. Malo govori. Zna da sve razumijem.

Giorgi odlazi. Hodamo do njenog stana. Šetamo polako. Mir, spokoj, ljepota. Ulazimo u staru zgradu iz nekog drugog, davnog perioda. Oko zgrade ljudi drže životinje. Kokoške. To je gotovo centar grada. Gruzija. Ulazimo u lift. Ana ubacuje novčić u čudno sokoćalo u liftu. Da bi se lift pokrenuo, potrebno je ubaciti novčić. Dodirujem joj rame. Osmjehuje se.

U njenom gradu je potpuno neprirodno i neprikladno da jedna žena dovodi muškarca kući. Posebno jednog stranca. Mwvane se ne obazire na to. NJu ne određuje vrijeme u kojem živi. Ni mjesto. Niti sam ja stranac. Ona je ovdje čudak. U svojim staništima nas dvoje igramo potpuno iste uloge.

 

 



1,618

Kutaisi je mjesto gdje žive srodne duše. Ako tragate za jednom, obavezno provjerite Kutaisi, tamo ih ima mnogo. Srodne duše sanjaju našu realnost, dok mi živimo njihov san. Tako je barem kod Hazara slučaj.

Naše spirale su se širile godinama, da bi se u ovom trenutku u Kutaisiju gotovo spojile, dotakle. Moja i Anina. Naši Fibonačijevi nizovi. Oboje smo evoluirali svakodnevno, da bi dobili svoju šansu ovdje, svoja dva dana. Lična evolucija se može predstaviti kao spirala, kao i Fibonačijev niz. Konstantni rast, s kratkotrajnim osvrtom unazad, na posljednje stanje. Čisto da bi se moglo odrediti sljedeće. Toj budućnosti je neophodan uvid u prošlost.

Kao i Fibonačijev niz, tok lične ili bilo koje druge evolucije teži savršenstvu. Savršenom broju. Sa svakim sledećim članom, odnos između novog i starog člana postaje sve bliži savršenom broju. 1,618. Naravno, koliko god rastao niz, nikad odnosi dva susjedna broja zapravo neće dostići 1,618. Moj i Anin odnos je gotovo dostigao Zlatni rez.

 

 

Svi skladni odnosi u prirodi se mogu aproksimacijom svesti na 1,618. Na Zlatni rez. Odnos širina Aninih usana i nosa, rastojanja između njenih ušiju i rastojanja između jagodica, dužine njenih ruku i dužine nadlaktica, odnos debljina njene donje i gornje usne.. Na taj način je moguće čak i ljepotu matematički izraziti i dokazati. Isto je i s Muzikom.

Algiz

Pravila je mafine i pustila muziku. U to vrijeme postojali su uređaji koji su mogli reprodukovati zvučne zapise sa određenog medijuma. Postojala je i mogućnost beskonačnog ponavljanja kompozicija smještenih na taj medijum. Tih desetak kompozicija se vrtilo neprekidno 48 časova sa tog, u to vrijeme sofisticiranog uređaja.

Razgovarala je s majkom na gruzijskom. To je zvučalo kao ništa što sam ikada čuo. Kao nekakvo simpatično gugutanje, cvrkutanje, lepršava čupavost, otkud znam..

Priča mi. Slušam je, smijem se njenoj nesposobnosti da govori engleski malo pravilnije, i nesposobnosti da prizna tu nesposobnost. Nije joj pravo. Prekrstila je ruke, pokazujući mi svu svoju trenutnu zatvorenost tim gestom. Dijete.

Pustio sam Zajdi, zajdi sa svog uređaja. Pričam joj o toj pjesmi, o Trkuljinom Nebu, o Khor Virap – u i sili koja me vodila do tog mjesta.

Sjela je pored mene, nasmiješila se i uzela mafin. Nisam uopšte bio u stanju da razumijem njenu ljepotu. Odakle izvire!? Kako je nastala, čemu služi!? Cheers Darling, Damien Rice. Čuje se kuckanje čaša za vino, kao dio kompozicije. Ćutimo i gledamo se. Pijemo vino. Blizu smo, nepodnošljivo blizu. Dišemo zajedno, u kontra ritmu, isti vazduh. Odugovlačim. Odlažem taj prvi poljubac, dodir. Čitavu vječnost. Sklopila je oči, suhe usne joj drhte, lica nam se dodiruju. Tražimo se usnama. Do I wanna know, Arctic Monkeys. U ritmu muzike se krećemo, dišemo. Najzad, dodirujem je usnama. Poljubac. Endorfinska eksplozija. Zaljubili smo se u trenutku susreta. Ovo čekanje, ova konačnost našeg odnosa, poznavanja, uticali su na veličinu, uzvišenost i neponovljivost ovog poljupca. Mnogo.



Miriše kao Rajski vrt. Siguran sam da Rajski vrt miriše tako. Potpuno opijen, klizim usnama po njenom nježnom licu, ramenima i vratu. To traje čitavu vječnost. Svim čulima doživljavam ljepotu njene kože, lica, identiteta i uma. Držim njene obije malene ruke u jednoj svojoj ruci. Njene kovrdže padaju po mom licu. Šapućem joj. Pomjeram joj kosu. Na njenom vratu se kroz kosu ukazuje jasan znak. Privlači mi pažnju. Čini mi se da ga prepoznajem. Prestajem da se krećem i šokirano gledam. Crni znak. Tetovaža. Algiz. Runa Algiz.

Algiz na njenom vratu. Ostao sam u šoku. Da li je moguće!? Ko još ima tetoviranu runu!? Algiz runu!? Stoji tu sa dobrim razlogom. Kako je moguće da smo se tek tako prepoznali!? Toliku slučajnost moj ograničeni intelekt nije u stanju da shvati na bilo koji drugi način osim kao znak da su Norne još davno uredile ovaj susret. Ili sam Odin. Ona nije pretjerano iznenađena time, iako smo već vodili razgovor o runama i Odinu. NJen konceptualni model je ipak daleko sofisticiraniji od mog.

Budio sam se nebrojeno puta te noći, u toku tih malobrojnih sati koje smo proveli međusobno sanjajući realnost onog drugog, gledao Algiz na njenom uspavanom tijelu, vratu i slušao kuckanje čaša za vino. Cheers darling.

Spoznao sam rune.

Manastir

Plave reke, ptice lete
sloboda i mir
moj glas danas odlazi u manastir

Blockout

Rano proljeće u Kutaisiju. Budimo se rano. Algiz pred mojim očima. Cijelu noć je unosio faktor nemira u moj sistem jednačina. Izlazimo. Jutro. Sunce sija. Lijepa je. Maršrutke voze do centra za nekih 20 centi. Nepodnošljive su gužve u tom malom, simpatičnom sovjetskom prevoznom sredstvu. Ukoliko neko uđe u vozilo sa djecom, bez ikakvog dogovora,pitanja ili konstatacije putnici koji sjede uzimaju po dijete i smještaju ga u krilo, da djeca ne stoje. Takvi su Gruzini. I ne smatraju to nekim posebnim djelom, to se podrazumjeva.

Ana hvali moju ljubaznost i srdačnost koju pokazujem prema tim ljudima, cijeni tu moju osobinu i neobična joj je. Ja istovremeno razmišljam kako sam nedostojan te zemlje, tih ljudi, pa i nje.

Ne shvatam šta pričaju, ali ih razumijem. Gruzine svako može da razumije. Toliko su srdačni, dragi i nasmijani. Osmijeh svi razumiju. Svi učestvujemo u glasnom razgovoru oko toga ko i kako treba da se pomjeri da bi izašli svi iz maršrutke. I svi se smijemo. Sunce grije. Ana odlazi na posao, a ja u manastir.

U manastiru sam ustanovio da iz nekog razloga prilično dobro komuniciram na njemačkom. Insistirao sam da sa vodičem pričam na tom jeziku. U manastiru su arheološka nalazišta vinarije koja je nekoliko hiljada godina stara. Ispod jedne od kamenih ogromnih ploča leži tijelo Gruzijskog kralja Davida. Krivo mi je što ne poznajem istoriju tog nevjerovatnog naroda. Tu su i željezna vrata, hiljadu godina stara. 1000.



Rusija

Dosta ljudi mi je pričalo u Rusiji, o Rusima. Put u Gruziju, Jermeniju, a kasnije i Ukrajinu mi je pomogao da razumijem i jednu Rusiju (koju sam takođe par godina ranije posjetio), da je sagledam sa jedne druge, realnije strane. Drukčije izgleda odavde nego iz Banjaluke, Beograda ili Moskve.

Iako vole svoju zemlju, imaju snažan identitet i tipičan su Istok, Gruzini više teže Zapadu nego Istoku. Razumljivo, Rusi im uzrokuju nevolje vijekovima. Ne vole ih. Zapravo, više zauzimaju Jebi ga, šta da se radi stav. Mali narod, narod sa nevjerovatno jakim identitetom, kulturom, sopstvenim alfabetom, jedinstvenim na planeti. Jedna od najstarijih hrišćanskih, pravoslavnih zemalja. A ogromna aždaja im diše za vratom i radi od njihove zemlje kad hoće i šta hoće. Niko na svijetu nije priznao Abhaziju i Južnu Osetiju, osim Rusije i još 3-4 zemlje, relativno nevažne. To je izgleda sasvim dovoljno da za Gruzine više tamo nema pristojnog života. Gruzijska vojska se povukla nakon sukoba i ispoštovala mirovni sporazum, ostavljajući dio svog naroda na cjedilu. Ruska vojska nije ispoštovala isti sporazum i povukla se. Analogija s Kosovom meni je očigledna.

Dobrom dijelu Gruzina je draža Amerika. Ana, takođe preferira Zapad, Evropu. Nevjerovatno. Meni je to nevjerovatno. Govorim im kako je kod nas. LJudi ne vole Ameriku i njenu ulogu u svijetu gotovo niko ne podržava. Naravno, i ja se ubrajam u te ljude.



Amerika i Rusija, kao velike sile, rade potpuno iste stvari. Samo je naša perspektiva drukčija. Rusi su nama Srbima prirodno bliži. Pravoslavci su, podržavali su srpsku stvar mnogo puta. No, i Gruzini su pravoslavci.

Razlika u toj perspektivi je samo u tome što smo mi stajali na putu američkom, zapadnom interesu. Gruzini i Ukrajinci stoje na putu ruskom interesu. I preslabi su. Samo zato stradaju. I ne radi se tu o politici, geostrategiji, mnoštu drugih stvari koje ne razumijem. Nego o ljudima. NJih razumijem. O najobičnijim ljudima. LJudima koji tamo žive, kojima je to zemlja, rodna gruda. A neko dolazi svako malo i oduzima im je. Silom. Prolijevaš krv za nju. Imamo i mi jednu takvu zemlju.

Veću sam povezanost osjetio prema njima. Gruzinima. Isti smo. Maleni smo, prkosni, nikakvi. Stojimo na putu interesa velikih sila i smetamo. Posebno mi Srbi. Mi se uvijek tu nešto petljamo oko nogu, kao dosadno malo štene, koje s vremena na vrijeme neko samo šutne.

Lijepo je imati moćnog prijatelja. Sve je to ok. Samo se pitam kako bi bilo da smo fizički bliže Rusiji. Sigurno bi morali da poštujemo Gospodara po svaku cijenu, ili da platimo teritorijom, životima. Gotovo niko i ne priča o ogromnom broju silovanih Srpkinja od strane oslobodilačke Crvene Armije. Lijepo je imati moćnog prijatelja kada si mali. Ali neka ga ipak na par hiljada kilometara.

Rioni

Izgubio sam pamet za Anom. Koliko sam samo pameti izgubio za Anom. Čini se nevjerovatnim da sam je toliko i imao.

Jedva čekam da je vidim. Nalazimo se nakon posla i šetamo. Ne govorimo mnogo, gledamo se i smijemo. Vodi me na branu na rijeci Rioni. Imala je prijatelja sa kojim je često dolazila na to mjesto. Mladić se jednoga dana utopio na tom istom mjestu. Od tada Mwvane dolazi na to mjesto isključivo sama. Danas je povela mene. To mi je mnogo značilo.

Sjedimo satima, razgovaramo, pitamo se gotovo iste stvari. Algiz!? Šta s njim!? Priča mi o svom gradu i zemlji. Voli ih oboje, podjednako. Ne želi da napusti ta mjesta. Gruzini ne žele da napuste svoju zemlju, iako je prosječna plata oko 150-180 eura. LJudi moje struke zarađuju desetak puta više. Hm. Voli svoju majku, nedostaje joj. Ona živi u Grčkoj.

Ležao sam na obali rijeke, sa glavom naslonjenom na njeno krilo. Kao da sam tu oduvijek trebao biti, kao da sam sav put prešao samo da bih najzad tu našao svoje mjesto. 1,618.

Algiz

U botaničkoj bašti smo se nastavili da konzumiramo našu dječiju, slijepu zaljubljenost i da se kupamo u njoj. Došle su i njene prijateljice. Primjetile su da se sa njihovim Anom nešto čudno dešava zadnjih dana i željele su da vide šta je to. Ja sam izgleda nešto čudno. Moguće. Jedna od njih suptilno me nagovara da ostanem i govori mi da bih bio savršen čovjek za njenu drugaricu, samo dok još malo smanjim stomak. Ona mi je i rekla za visoke programerske plate. Eto, dovoljno razloga da ostaneš!? Rekla mi je da mi je tu mjesto.

received_832352950180595[1]

U restoranu je Mwvane insistirala da probam neki gruzijski specijalitet, sumnjivog opisa. Ne volim da eksperimentišem sa hranom, tu sam prilično ograničen. Na moje oklijevanje, pogledala me ispod obrva svojim lijepim očima, nasmiješila se i samo me upitala Do you trust me!? Znao sam da je sve u redu. I do!



Krenuli smo maršrutkom kući. Osjećam da je uznemirena i tužna. Veče pada. Ja za par sati imam avion. Treba da ustanem u 2h izjutra i da nestanem. Ne želim da mislim na to. Ulazimo u stan u kom se i dalje vrti onih 10 kompozicija. Do I wanna know!? Jedemo njene mafine, pijemo gruzijsko vino i pričamo. Ja navijam sat u 2 izjutra, a Ana mi naručuje taksi u to vrijeme ispred zgrade. Razgovarajući i posmatrajući jedno drugo nesvjesno smo zaspali. Zaspao sam s njom u rukama.

Odlazak

Da li sam svjesno ili nesvjesno navio sat a uređaj ostavio u drugoj sobi, predaleko da bih ga čuo!? Da li sam podsvjesno želio propustiti taj avion i ostati u Kutaisiju!? Probudio nas je zvonom taksista koji već neko vrijeme čeka ispred zgrade. Skočili smo oboje, spakovao sam ono što sam još trebao i mogao da spakujem u naredne dvije minute. I stao, zaleđen. Ona stoji na hodniku, raščupana, čupava, beskrajno kovrdžava, nesposobna da mi kaže bilo šta. Bosa. Tužna. Samo me gleda kako užurbano pakujem svoje postojanje u Kutaisiju, u toj dalekoj zemlji. Pakujem u malenu torbu sve što sam ja. Sve ono nešto čudno. Stao sam sav u jednu torbu.

Stojimo par sekundi, nijemi i gledamo se. Žrtvovao sam sebe sebi. Žrtvovao sam se da spoznam tajnu runa. Samo da bih otkrio Algiz na njenom vratu. Odin je za istu svrhu žrtvovao oko, a ja srce. Svjesno smo ušli u ovo, oboje. Grlim je, ljubim još jednom njen Algiz. Daje mi novčić za lift, ja ih nemam više. Govori mi zbogom. Govorim joj zbogom. Zatvara vrata. Dum! Nikad više! Kakva brutalna sintagma.

Ispred me čeka taksista. Ulazim, govorim da me vozi na aerodrom i krećemo. Čutimo. Javljam joj se već, pišem joj. Pa ništa si nismo stigli reći. Sanjali smo neko vrijeme realnost onog drugog i ja sam otišao. Užasna nedorečenost. Jebeni san, jebeni avion. Taksista me gleda čudno. Šta je bilo buraz, šta me gledaš!? Kao da nikada nisi došao u 2h izjutra po cmizdravog lika iz Bosne i vozio ga na aerodrom u Kutaisi?! Vozio ga i svjedočio njegovom emotivnom rasipanju!? Sigurno su mnogi ovdje našli onoga čiju su realnost godinama sanjali.

Zaljubio sam se u Gruziji. Zaljubio sam se u Gruziju.

Šireći svoju spiralu, konstantno evoluirajući i radeći na svojim strahovima, čovjek konstantno pomjera svoje granice i postaje sve hrabriji. Sve više samopouzdanja ima. Po cijenu sopstvene društvene prihvatljivosti. Ništa što je vrijedno ne dobija se lako. I nije jeftino.

Imam hrabrosti da uradim bilo šta što zaista želim. Da krenem na put od 400km za 25 sati biciklom, da stopiram po Makedoniji sa Albancima, da pregazim Kosovo uzduž i poprijeko, sam i noću, da većini ljudi kažem ono što želim i ne želim od njih.

Ne bojim se gotovo ničega. Bojim se vode, duboke vode. I tih desetak kompozicija. Godinu dana nakon toga, i dalje nemam hrabrosti da čujem bilo koju od tih kompozicija. Niti jednu jedinu. Niti jednom.

Kraj. Nema srećnog kraja. Možda u nekoj od sljedećih iteracija Fibonačijevog niza…

Na kraju, ostaje još jedna obaveza: da se, kako je u početku obećano, junacima ove povesti podele imena. Ako se čitalac već sam nije setio, evo i te odgonetke. Moje ime je Balkan. NJeno – Evropa

Milorad Pavić




7 Comments Add yours

  1. Renata kaže:

    Eh jbg… Mislim da sam negdje, u nekom trenutku zaboravila disati… Vrijedilo je cekati koji dan vise! Hvala.

  2. Povratni ping: Zajednica | easttothesun
    1. Srdjan kaže:

      Hvala ti puno Laro 🙂

Komentariši