Helvegen IV – Glečer

Runar je potezao banjalučki Nektar i Neveninu rakiju, istovremeno gaseći moju radoznalost pričama o svojoj zemlji i narodu. U pauzama između epizoda nijemog buljenja u jednu tačku na zidu govorio je o ekonomskoj krizi i o tome kako se Island prvi izvukao iz nje jer je država bila odgovona i zaštitila svoje građane, a banke ostavila na cjedilu. Pričao je o tome kako je čitavo ostrvo izuzetno depresivno, maleno i dosadno mjesto. Pokušavao je da mi objasni istorijske činjenice iz Drugog Svjetskog rata i razloge zbog kojih Island ima tako visok životni standard, a zemlja gotovo i da nema uslove za proizvodnju bilo čega. Sva ta priča bila  je prilično zanimljiva. Zanimljivo je i to da Islanđani nemaju prezimena. Umjesto toga, djeci se dodaje očevo ime sa sufiksom son ili dottir, u zavisnosti od toga da li se radi o ćerci ili sinu. Svaki deseti Islanđanin za života objavi barem jednu knjigu. Island je zemlja sa najviše objavljenih knjiga, najviše knjižara, pisaca i pročitanih knjiga po glavi stanovnika na čitavoj planeti.

Jutrom smo napustili Margaretu, mog omiljenog člana zajednice, njenog oca i njen kišni Akurejri i zaputili se dalje ka istoku. Nastavak puta je trebao biti najzanimljiviji, prepun jedinstvenih prirodnih čuda. Krećući se istočno od Akurejrija dolazite u dio Islanda poznat kao Highlands. Očito, opet ćemo se morati probijati kroz planine i oluje. Nakon toga, trebalo bi da krenemo na jug, gdje nas je čekao glečer.

Kiša je pljuštala, a mi smo odmorni i naspavani, punih baterija jurili ka istoku. Nevena je prešla na zadnje sjedište kućice i pripremila doručak u vidu namazanih šnita hljeba paštetom. Vozio sam a ona mi je dodavala jednu po jednu šnitu. Na taj način smo doručkovali većinu dana.



Godafoss

Do Nikoline nas je dijelilo oko 500 kilometara. Tu udaljenost je trebalo prevaliti do kraja dana. Usput, trebalo je vidjeti sva ta prirodna čuda i stići do nje prije početka najavljene oluje. Kod nje bi trebalo da prespavamo, sutradan nastavimo put i konačno vidimo dijamantsku plažu i glečer. Nakon nekih 50km vožnje našli smo se u snježnom području Godafoss vodopada. Ovaj veličanstveni vodopad nosi naziv Vodopad Bogova i duguje ga činjenici da je vezan za jedan od najznačajnijih događaja u istoriji Islanda – prelazak Islanđana na Hrišćanstvo.

1000. godine, u blizini vodopada živio je Thorgeir Thorkelsson, tumač zakona u islandskom Parlamentu – Altingu. Thorgeir je bio paganski sveštenik i upravo te godine sa ostalim članovima Parlamenta vodio je diskusiju o tome koju religiju bi Islanđani trebali prihvatiti. Nakon što je proveo dan i noć meditirajući, pokriven životinjkim krznom pod vedrim nebom Thingvelira, odlučio je u korist Hrišćanstva. Kao čin odbacivanja stare vjere, pokupio je svoje Bogove, donio ih na ovo mjesto i ritualno ih bacio sa vrha vodopada u rijeku. Tim činom odrekao se Paganizma i prihvatio Hrišćanstvo. Od tog trenutka, ovaj vodopad je poznat kao Božji vodopad (Godafoss), a Islanđani slave Hrista kao sina jednog i jedinog Boga.

Myvatn

Nastavili smo dalje ka Istoku i jezeru Myvatn. Ovo jezero, četvrto po veličini na Islandu karakteriše intenzivna geotermalna aktivnost i bogata fauna. U njegovoj okolini postoje brojni vulkani, gejziri, izvori vrele vode i blata.

Na samoj obali jezera nalaze se brojni pseudokrateri, ostaci nekadašnjih vulkana. Takođe, u blizini postoje i manja jezera tople i plave vode u kojima se možete kupati i uživati u miru i nestvarnim islandskim prizorima, dok oko vas recimo pada snijeg.

Proveli smo neko vrijeme kraj jezera, hodajući između i unutar kratera. Nastavili smo put, obišli čitavo jezero i našli se kod jezera tople i nestvarno plave vode. Na jednom kraju tog malenog jezera izbijala je vrela voda iz otvora na zemlji i punila jezero.



Hverir

Par stotina metara dalje nalazio se Hverir, prostor izuzetne geotermalne aktivnosti. Hverir izgleda kao potpuno druga planeta. Radi se o ravnici šarenog tla, ispunjenoj izvorima vrele vode i sumporne kiseline koja topi samo tlo i pretvara ga u ključajuće blato, kao i šupljinama u zemlji iz kojih velikom brzinom izbija gusta para i dopire zvuk ključanja koje se odvija u samoj unutrašnjosti zemlje.

Iako smo već navikli na potpuno nevjerovatne prizore koji krase svaki pedalj ove zemlje, na ovo mjesto koje izgleda kao neka druga planeta i smrdi na kuhana jaja (kao i većina mjesta na Islandu), žute boje tla, nismo mogli ostati ravnodušni.

Krafla

Nastavili smo dalje i odlučili da posjetimo Krafla vulkan i njegov krater – Viti, iako nam nije bio usput. Nakon nekoliko desetaka kilometara vožnje kroz polja lave i uspona na sam vulkan, našli smo se na ivici kratera. Jedanaest posto površine Islanda prekriveno je lavom. Tih 11% istovremeno predstavlja i trećinu ukupne količine lave na planeti na kojoj živimo. Čitavo područje kratera bilo je prekriveno snijegom. Duvao je snažan vjetar i bilo je pakleno hladno. Izašli smo iz kola, ponijeli rakiju i krenuli ka krateru.

 

Neveni je to bio prvi boravak na krateru jednog vulkana u životu, a meni drugi ove godine. Par mjeseci ranije penjao sam se na Etnu, na nekih -20 stepeni. Stigli smo na rub kratera, a vjetar nas je gotovo nosio. Dolje ispod nas, unutar samog kratera ležalo je zaleđeno jezero.

Prečnik Viti kratera iznosi oko 300 metara. Riječ Viti na islandskom jeziku označava pakao. Islandski mitovi govore o tome kako se pakao nalazi upravo ispod ovog kratera, a sam krater predstavlja ulaz u njega. Krafla je eruptirala 29 puta u svojoj istoriji, a zadnja erupcija se odvijala sedamdesetih godina prošlog vijeka i trajala je punih 9 godina. Tokom ljeta jezero se navodno odledi, a voda je toliko topla da se u njoj možete kupati. Zamislite, uđete u krater i plivate u toplom jezeru unutar njega. Ipak, s obzirom da se ugljen – monoksid skuplja na površini vode, to i nije toliko dobra ideja, s obzirom da ćete se vjerovatno onesvjestiti i utopiti u jezeru. Ali opet, kakav bi to bio veličanstven način da se ode. Utopiti se u jezeru unutar kratera Krafla vulkana na Islandu, kratera koji predstavlja sami ulaz u pakao.

Ovo područje koristila je i NASA prilikom obučavanja astronauta u svom poznatom Apollo programu, pripremajući ih na misiju po mjesecu.

Dettifoss

Nastavili smo put ka kralju vodopada – Dettifossu, najvećem vodopadu u Evropi. Udaljen je nekih pola sata vožnje od Viti kratera. Izašli smo iz kućice i slijedeći putokaz zaputili se ka njemu. Buka koju je stvarao dolazila je do nas, a kamenjem prekriveno tlo kojim smo hodali treslo se od njegove buke i snage. Kažu da se sitne čestice vode koje stvara u vazduhu oko sebe mogu u obliku magle uočiti i sa udaljenosti od nekoliko kilometara. Vodu koja čini ovaj vodopad stvara Vatnajökull glečer, a visina pada vode iznosi više od 44 metra.

200 kubnih metara vode protekne ovim vodopadom u jednoj sekundi. Taj broj ljeti ili usljed erupcije nekog od vulkana poraste i do 500 kubnih metara. Neki ga zovu i Zvijer, dok Godafoss istovremeno nazivaju ljepoticom. Čestice vode koje konstantno stvara u vazduhu se pri padu na okolne stijene zalede i formiraju šarene ledene strukture. Prizor ovog veličanstvenog vodopada, uz zvuk njegove grmljavine koja izaziva strahopoštovanje i ledenog, šarenog pokrivača na okolnim stijenama oduzima dah. Priroda ovdje pokazuje svu svoju kreativnost i domišljatost.

Nekako smo se uspjeli natjerati da ga napustimo i nastavimo putovanje, skrećući najzad ka Jugu na kojem leži i Vatnajokul glečer. Jug bi trebao da nam donese toplije vrijeme ali i obavezni vjetar i pješčane oluje. U Egilsstaðir – u smo pronašlli pivo u Vinbuđinu i nastavili juriti ka Jugu. Navigacija nas je odvela sporednim putem, preko planine i najlošijeg makadama ikada, koji sam morao prevaliti po najgušćoj magli, vozeći ka izvjesnom Đupivoguru. Proklinjao sam ga.

Nevena se pitala kakav je to grad. Zvuči kao neka kletva. Najzad smo nekako izbili na magistralu i nastavili voziti kraj pobješnjelog Atlantskog okeana, uz litice na južnoj obali Islanda, slušajući KKN i jureći dalje na zapad, ka Nikolini. Izbjegli smo oluju, stigli u maleno simpatično selo na jugu Islanda, u blizini grada Hoffn i najzad se našli pred Nikolininom kućom.

Nikolina

Nikolina je sestra mog prijatelja Duška. Iako je iz Banjaluke, gotovo čitav život je provela u Češkoj. Kao stanovnica članice EU, omogućeno joj je da jednostavno dođe do posla na Islandu. Živi između gradova Hoffell i Hof. Sa sjeverne strane okružuje je Vatnajokul glečer, a sa južne Atlantski okean. Skrenuli smo desno sa magistrale i ušli u maleno selo sa ne više od 7-8 kuća. Kiša je padala, a mi smo konstatovali kako je vrijeme sjajno. Jednom kada pomjerite granicu i preživite nekoliko snježnih i pješčanih oluja u samo par dana, žestoka kiša koja pada danima vam se čini kao savršena vremenska prilika.



 

Ipak, Internet u automobilu je nesmetano radio i uspjeli smo se međusobno sporazumjeti i stići u njen gradić. Prošli smo pored štale konja i našli se ispred Nikolinine malene montažne kuće ispred koje je tekao mali ali brzi potok i sa kojeg ste naravno mogli piti vodu. Ispred kuće bila je veranda sa koje ste mogli da gledate u ravnicu ispred sebe i udaljene planine, dok recimo pijete čaj pokriveni nekim ćebetom i postojite na Islandu.

Pozdravili smo se, radosni što se ipak najzad vidimo. Trebalo je da stignemo do nje prije par dana, ali smo zbog oluje morali da se vratimo nazad, obiđemo čitavo ostrvo i dođemo do nje s druge strane. Spremila je kafu i čorbu. Najzad je bilo toplo i sigurno. Razgovarali smo, pili pivo, toplu kafu i jeli toplu čorbu, dok je vani kiša pljuštala, a nedaleko od nas se odvijala prava oluja. Nikolina nam je mnogo pomogla i pokazala se kao pravi domaćin. Mogli smo da biramo gdje i kako ćemo spavati, da se poslužimo bilo čime u njenoj kući i da se ponašamo potpuno slobodno.

Rekla nam je da se odmah iza njene kuće okupljaju sobovi radi ispaše, a nekih 100 metara dalje se nalazi i vodopad. Takva je island zemlja. Gdje god da živite, u kontaktu ste s prirodom. Nikolina radi u ugostiteljstvu. Za naš pojam ima nestvarno visoku platu, koja ni za islandske uslove nije loša, s obzirom da je tamo minimalac. Njena cimerka je nakon godinu dana dobila Rješenje od Vlade da već sada ima pravo na penziju od 100 eura.



 

Ipak, život je komplikovan. Ne postoji koncept kioska na Islandu. S obzirom da puši, Nikolina mora po cigarete da vozi do najbližeg supermarketa, koji se nalazi u 60km udaljenom Hoffn – u. Radno vrijeme Vinbuđina, koji se takođe nalazi tek u Hoffnu je takvo da, ukoliko radite, vjerovatno morate uzeti slobodan dan da si kupite alkohol.

Dijamantska plaža

Nikolinina komšinica posjeduje štalu konja koje turisti mogu jahati za mnogo novca. Nikolina nam je sa njom sredila da jašemo besplatno sutra kad ustanemo. Proveli smo još neko vrijeme uz pivo i razgovor i zaspali, prvi put u odvojenim krevetima, najzad. Ustali smo, prošetali do vodopada, popili kafu i doručkovali. Nikolina je već bila na poslu. Izašli smo iz kuće i kao što nam je i rekla da uradimo – nismo zaključali. Na Islandu niko ne zaključava kuće. Nikolinine komšije mogu, ukoliko osjete potrebu, slobodno da uđu u njenu kuću i posluže se bilo čime. Takvi su odnosi. Usput smo svratili hotel u kojem radi, da se pozdravimo i nastavili ka Viku.

Jedini put koji povezuje Nikolinu sa Rejkjavikom, našim krajnjim odredištem na ovom putovanju, prolazi pored mjesta poznatog kao Jokulsarlon, sljedećom destinacijom na spisku koji sam kreirao još u Banjaluci. Nisam ni znao šta je to, samo sam znao koliko kilometara je udaljen od Nikoline i da bi ubrzo trebalo da stignemo. Kiša je i dalje padala, a vrijeme je bilo hladno, vjetrovito i prilično govnjivo, s obzirom da smo vozili kroz maglu i pljusak. U jednom trenutku, Nevena je ushićeno uzviknula da pogledam desno. Ispred mene se kroz maglu nazirao most, a sa desne strane ogromne sante leda plutale su po jezeru Jokulsarlon. Naježio sam se. Nikada u životu nisam vidio ništa slično. Parkirali smo, obukli nepropusnu odjeću i izašli iz kućice. Sa naše lijeve strane nalazila se takozvana Dijamantska plaža, a sa desne jezero.

Bilo je to nešto najveličanstvenije i najluđe što sam ikada vidio. Komadi leda različitih dimenzija, oblika i boja ležali su razbacani svuda oko nas po savršeno crnoj plaži. Varirali su od providnih, do svjetlo – plavih, boje neba. Veličina ovih ledenih struktura varirala je od veličine lopte za fudbal do veličine automobila ili mini – busa. Bio sam potpuno zapanjen. Razdvojili smo se i lutali tom crnom plažom, po pljusku i vjetru i hodali između tih ledenih struktura. Na neke sam se penjao, neke sam fotografisao, a sa nekih nisam mogao skinuti pogled.

Stajao sam na samoj ivici kopna južnog Islanda. Stajao sam na santi leda koju su šibali talasi Atlantskog okeana i pokušavao da shvatim da li je uopšte moguće da se nalazim ovdje. Bio sam radostan i zahvalan zbog svih nevjerovatnih prizora kojima sam svjedočio u životu. Prizora poput ovoga.



Osjetio sam beskrajno divljenje prema prirodi, njenoj snazi, milosti i prije svega – kreativnosti. Možda na čitavoj planeti ne postoji mjesto poput ovoga, mjesto na kojem se priroda tako lijepo i mudro našalila sa malobrojnim stanovnicima ovog dijela planete.

Iako je nestvarna količina kreativnosti koju je priroda uložila da stvori ovakvo mjesto, postojalo je relativno prosto objašnjenje. Naime, usljed zagrijavanja, glečer Vatnajokul se polako topi i formira jezero Jokulsarlon. Sante leda različitih oblika i dimenzija odvajaju se od samog glečera i padaju i jezero. Voda iz jezera se polako, gotovo neprimjetno kreće ka okeanu i svojom strujom nosi komade leda ka istom. Jednom kada sante leda dospiju u more, ono ih svojim snažnim i uvijek divljim talasima izbacuje na tu savršeno crnu plažu, nastalu od vulkanskog kamena i pijeska. Tu komadi leda ostaju nasukani i po nekoliko mjeseci, sve dok ih konačno u julu visoka temperatura jednostavno ne otopi ili ih plima ponovo zgrabi i odbaci na neko drugo mjesto.

Samo par vijekova ranije, ova i slične pojave na Islandu ne bi se mogla opisati ničim drugim osim djelovanjem božanskih sila.

Jokulsarlon

Prešli smo cestu i zaputili se do nekoliko stotina metara udaljenih obala Jokulsarlon jezera. Po njemu su plutale plave i prozirne ledene sante toliko malom brzinom da se golim okom nije moglo primijetiti da se uopšte kreću. Prizor je djelovao nestvarno.

Putujući svijetom nailazio sam na najrazličitije fenomene, prirodne ili vještačke. Vidio sam nekoliko vulkana, nevjerovatne planine, nekoliko pustinja, gradove u kamenu, sveta mjesta i manastire, ali nikada nisam vidio ništa slično Islandu. Na samom Islandu, možda najveličanstvenije mjesto koje sam vidio je upravo ovo – Jokulsarlon jezero i dijamantska plaža.



Glečer

Nastavili smo dalje ka Viku. Kartoni natopljeni vodom kojima smo oblijepili automobil za vrijeme oluje u istom tom gradu, još uvijek su pokrivali prozore na kućici. Izgledali smo kao klasična sirotinja, bijeda, a boga mi i fukara. Odlučili smo da ćemo kartone sa kućice ritualno skinuti upravo u Viku.

Sledeća destinacija za danas bio nam je glečer Svinafellsjokul. Ovaj glečer je zapravo dio jednog ogromnog područja, poznatog kao Vatnajokul glečer. Nakon nekih pola sata vožnje, stigli smo pred sami glečer. Vrijeme se najzad popravilo. Oblaci su se razišli i tek po drugi put na ovom putovanju, pojavilo se sunce. Prizor je bio nerealan. Nikada ranije nisam vidio glečer.

Ručali smo u autu i krenuli u obilazak ovog mjesta. Bili smo na samom rubu glečera, na mjestu na kojem su se sante leda odvajale od njega i plutale po jezeru koje je formirao sam glečer. Ovo mjesto je, kao i većina drugih mjesta na Islandu djelovalo kao potpuno druga planeta. Sjedili smo na stijenama i satima posmatrali glečer kako živi svoj život, obavlja svoje prirodne procese.



 

Bijeli, plavi ili jednostavno šareni komadi leda najrazličitijih oblika i dimenzija plutali su po jezeru ili se upravo odvajali od samog glečera. Ovaj glečer je poslužio za snimanje brojnih serija i filmova, pretežno iz žanra naučne fantastike.

Vik

Ostavili smo glečer iza sebe i nastavili put ka nacionalnom parku Skaftafell. Ovaj park krasilo je zelenilo, brojni vodopadi i pitka voda iz potoka i rijeka koje su prolazile njime. U blizini se nalazio i istoimeni glečer, ali nismo više imali ni volje ni snage za obilazak bilo čega. Put se privodio kraju, trebalo je stići u Vik, prespavati i sutra krenuti natrag u realnost.

Stigli smo na onu istu benzinsku pumpu sa koje su nas evakuisali par dana ranije i tu najzad pokidali natopljene komade kartona sa prozora. Bacio sam ih demonstrativno u kontejner, kupili smo pivo od 5 i čips od 6 eura i zaputili se u onaj kamp u koji nismo mogli doći zbog vjetra. Usred kampa bio je objekat u kojem ste mogli koristiti kuhinju, Internet, tople napitke, tuš kabine, toalete i punjače za telefone. Kamp je djelovao savršeno. Sjedili smo sa dva Njemca i razgovarali. Došli su i klinci Kanađani.

Njemci su djelovali kul, onako neoprani i neobrijani. Iznajmili su kamp kućicu za 2000 eura za 5 dana i nisu nam vjerovali za koliko malo novca smo završili svoje putovanje na Islandu i šta smo sve preživjeli. Pili smo pivo, jeli čips i hljeb i blejali sa tom veselom ekipom. Stariji njemac je rekao da se bavi muzikom i da ima bend. Zanimalo me je šta sviraju i kako se zove bend. Rekao je samo da sviraju pop – rock i dalji razgovor o tome je vješto izbjegavao. Pretpostavio sam da je prilično poznat, pa sam iskulirao sa daljim pitanjima. Ipak, nisam mogao ni sanjati da se radi o izuzetno popularnom muzičaru u Njemačkoj. Max Giesinger. Čovjek koji ima milione pregleda na Youtube – u, velika je zvjezda i ove godine je vodio njihov dio programa na Eurosong – u.



Spava u kamp – kućici već danima, prljav i neobrijan, bježeći od svega i tražeći mrvicu anonimnosti i privatnosti. Ne postoji bolje mjesto za anonimnost od Islanda.

Seljana

Mogli smo putovanje završiti ovdje, provesti posljednju noć u Viku, u udobnom kampu. Ipak, odlučili smo da je najbolje mjesto za to  – Seljana. Odvešćemo se na Seljanu i tamo prespavati u kolima kao i onu prvu noć koju smo proveli u putu. Prošlo je 7 dana od kada smo došli na Island. Dogodilo se toliko toga. Vidjeli smo stvari koje nikada nismo ni sanjali da ćemo vidjeti. Odnos nam je evoluirao. Evoluirala je u meni. Od neke lude beogradske, festivalske  ribe, preko hrabre i sabrane žene, sve do dobrog prijatelja, osobu s kojom sam dijelio sve 7 dana. Osobu koja mi je pomagala i podržavala me, pokrivala mi leđa i hranila me (paštetom doduše, al’ Bože moj) i koju sam čuvao i o kojoj sam se brinuo. Osobu s kojom sam se smijao i grlio u trenucima kada zanijemim pred islandskim prizorima.

Pili smo rakiju, razgovarali i tako zaspali. Probudila nas je bijesna oluja. Stajali smo na čistini, ispred Seljalandfoss vodopada, dok je vjetar nosio sve pred sobom. Pomislio sam kako će nas sada, par sati prije povratka kući i konačne pobjede nad Islandom, oluja uništiti. Nemamo više ni zaštitne kartone na prozorima, a pijesak nas udara sa svih strana. Imalo je i smisla. Taman smo pomislili da je sve gotovo, da se avantura završila i da ćemo uskoro biti na sigurnom i toplom. Nisam više imao energije za islandske vremenske prilike.

 



Ovdje stvari sa vremenom stoje potpuno drukčije nego u dijelu svijeta odakle mi dolazimo. Snaga i razorna moć prirode je osjetna u svakom trenutku, u svakoj pori društva i života svih živih bića. Ovdje priroda ne obraća pažnju na vas, bili vi inžinjer, producent, rudar ili premijer. Ona ne igra kako vi svirate, ne poštuje vaša pravila niti se prilagođava vašoj logici. Apsolutno joj je nevažno koliko vi o sebi mislili da ste značajni. Ukoliko poželi, satraće vas olujom, vulkanom, bujicom, snijegom ili jednostavno – hladnoćom. Iako na putovanjima prolazim kroz razna, prilično neprijatna iskutva kao što su vožnja u oklopnom autobusu do Hebrona, najopasnijeg grada na Zapadnoj Obali u Palestini, razmatranje mogućnosti iskakanja iz automobila u pokretu uz albansku granicu, pokušavanje da iskomunicirate apel na jordanske vojnike da vam poštede život u Jordanu, dok vam oni upiru heklere u lice i galame na arapskom, samo dva puta na putovanjima sam osjetio iskren i realan strah – tokom oluja na Islandu i onda kada sam na Kosovu usred noći izašao iz autobusa i našao se usred Dečana, dočekan mrkim i negostoljubivim pogledima lokalnih Albanaca. Samo tada sam osjetio da bi stvari zaista mogle poći po zlu i da se možda neću izvući.

Par puta smo kretali nekuda automobilom, da bi ubrzo shvatili da ne možemo ništa učiniti po pitanju ove oluje, niti se bilo gdje skriti. Mogli smo samo prihvatiti situaciju, uzdati se u milost prirode i sačekati da oluja jednostavno prođe. Tako je i bilo. Ostali smo tu na čistini, sačekali da prođe, odspavali par sati i sutradan se zaputili na aerodrom, zastavši u Rejkjaviku.

Vratili smo kola, na kojima nije konstatovana nikakva šteta, ukrcali se u avion, a ja sam nastavio sa Sidartom, tačno tamo gdje sam i stao, sedam dana ranije.

Divno je i prijatno hodati po svetu, probudjen i otvoren za sve sto je blisko, bez ikakvog podozrenja

Sidarta

2 Comments Add yours

  1. mozeci kaže:

    Dijamantska plaža. Bombona!

    1. Srdjan kaže:

      savršeno mjesto, keve mi.

Komentariši