Malta




Čitam sam svoj blog. Jednom sam se onako oklijevajući povjerio Darinki da to radim, a ona, kao i svaka majka, toplim riječima podrške zagrijala mi je srce rekavši da je to sasvim OK, da nisam drukčiji od druge djece i da je sa mnom sve u redu. Da, ja sam Srđan i čitam sam svoj blog.

Čitam i ne vjerujem koliko slobode i ljepote sam osjećao putujući. Sa perspektive čovjeka koji kreće na posao i vraća se sa istog po mraku, zarobljen u novembar, poguren i promrzao na banjalučkim hladnim ulicama, tolika sloboda, toplota i ljepota izgledaju nestvarno. Uhodanu stazu kuća – pos'o – Tri paprike prelazim svakodnevno gotovo žmireći.

Banjaluka je u ovom periodu najdepresivniji grad na svijetu. Odmah poslije Nevesinja. Ukoliko je vrijeme praznika, a vi živite sami u njoj, osjećajući da više nemate nikoga i ništa, čak ni iluziju da ste nešto imali, a riješili ste sva svoja egzistencijalna pitanja, jedino što vam preostaje je da pijete. I čitate Stevicu Rajčetića. Ali i to je sjebano. Čak mi je i Stevica Rajčetić lično rekao da prestanem čitati Stevicu Rajčetića.

Da bar nisam bacio tu jebenu gljivu kada sam krenuo na put biciklom.

Čitam i ne vjerujem. Da li je moguće da sam preuveličavao sve!?

Put

Pa ja nemam ni za gaća. Pakujem se i shvatam da gotovo i nemam čitave gaće. Već neko vrijeme nemam djevojku i ne svlačim se pred trećim licima, pa valjda održavanju kolekcije tog odjevnog predmeta nisam posvećivao dovoljno pažnje. No dobro, jedno od pravila Draškove kuće i jeste da se ne nose gaće. Lakše ću se uklopiti, siguran sam.

Iznajmio sam stan dvojici Slovenaca preko AirBnb – a, pokupio 3 žene u Banjaluci i krenuo putem Novog Sada. Tri crvenokose žene – ne sluti na dobro. Izjutra u 5h krenuo sam iz Novog Sada ka Budimpešti zbog bojazni da će biti gužva na granici. Ipak, poslednji je dan tekuće godine.

Brinem o stanu. Šta ako su pederi? Ako ukradu nešto? Šta ako ukradu bicikl, gitare, lavandu iz Jerusalima, maramu iz Jordana ili kamen sa Mrtvog mora? Samo da ne uzmu njenu četkicu za zube.

Usput sam pokupio sjajnog Nikolu i izvjesnog Čeha. Nikola se upravo vratio sa svirke Električnog Orgazma kada sam ga pokupio. Zabavan lik, pričali smo satima. Član benda metak u metak iz Novog Sada. Ekonomista, putnik, muzičar, aktivista. Borio se protiv Slobe i mraka devedesetih. Ostali smo u Pešti na kafi par sati, otimajući se za riječ. Dan ne može biti bolji. Već sam bogatiji za jednog sjajnog poznanika.

Budimpeštu sam ostavio sa svojih šugavih 12 stepeni ispod nule. Sve vrijeme u avionu sam pokušavao da identifikujem iznad čega letim. To me zabavljalo tokom dva sata leta. Preletjeli smo tačno iznad Banjaluke i sletjeli u Maltu i njenih +18 stepeni.

 

Draško mog života

Malta je toliko malena da se kopno iz aviona prilikom slijetanja i ne vidi. Sve vrijeme osjećate da će se avion zabiti pravo u more. U poslednjem trenutku, sekund prije nego točkovi aviona dotaknu pistu, a idioti počnu da aplaudiraju, sa svih strana ukažu se lijepe zelene parcele nepravilnog oblika, ispresjecane i ograđene zidovima naslaganog kamenja. Da, na Malti je sve zeleno u ovo doba godine. Ono malo zemlje što imaju upravo u ovom periodu obrađuju. Kako i ne bi, vrijeme je savršeno. Malta ima preko 300 sunčanih dana godišnje.  I jako puno Srba. Jedan od njih je i Draško.

Draško je čovjek koji zna sve o svemu. Završio je pravni fakultet, ozbiljno se kapira u IT. Sa mnom je zavšio CISCO akademiju kao jedan od najboljih polaznika iste. Nešto slično i radi na Malti. Poznaje muziku, filmove, umjetnost, književnost. Kolje krmke. Sa njim gledate mongolske filmove, slušate nordijski ili japanski folk. Ili srpske patrotske ratničke pjesme. Ili njegovo izlaganje o smislu tekstova i muzike ansambla Tool, pa se i navučete na isti. Ili na Malti gledate debele Koreance koji se snimaju dok se prežderavaju i stavljaju to na Internet. Ili popijete 300 piva u kafani za jedan dan (sa još par ljudi). Ili krenete u zoru mrtvi pijani za Zagreb, pa skontate da niste sposobni naći pasoš i odustanete.

To je čovjek koji vam nakon svog podužeg izlaganja o načinima pripremanja srnetine, na blijedi pogled i upitnik iznad glave svih prisutnih jednostavno razočaranim tonom kaže: Jebote, pa vi i ne znate kako se pajca srnetina.

To je čovjek koji ti na svu tvoju patetičnu kuknjavu i preseravanje o tome kako je teško, izbačenog stomaka, obješene cigare, mrkog pogleda i ćelave glave pijanim glasom kaže da ima neke rakije kod kuće i da je treba riješiti. Ili nazove čovjeka da nam organizuje da okrenemo janje. 




Neprikladan, nenormalan i neophodan. Draško je jednostavno ne.

“Too weird to live, too rare to die…”

Samo on može doći na Maltu i adaptirati se tom nenormalnom mjestu. Lijepom, ali malenom mjestu. Ne bih nikad mogao živjeti toliko prostorno ograničen. Za vrijeme drugog svjetskog rata Maltezi su doživjeli najrazornija bombardovanja od strane Njemaca i Italijana, dočekujući bombardere sa samo tri svoja aviona: Hope, Faith i Charity. Ne mogu ni da zamislim kroz šta su ti očajni ljudi prošli, ograničeni na tako malo prostora, trpeći bombardovanja sa svih strana. Kuda pobjeći? Malta nema ni planine, ni pećine. Nema ni šume. Za izgradnju popajevog sela drvo je dovoženo čak iz Norveške.

Ja bih pukao nakon 2 mjeseca života tamo. Klaustrofobično je i depresivno. Ipak, Draško ne poznaje koncept sjebanosti i depresije. Možda zato što samog sebe ne shvata previše ozbiljno.

Draško je čovjek koji je pobijedio život. Radeći u Banjaluci i uvidjevši da je hladno, sjebano i mračno, jednostavno je otišao. Na Maltu. Bez pretjeranog komplikovanja stvari koje su u osnovi proste – pogledao par oglasa, okrenuo par brojeva i jednostavno otišao da radi – na Maltu. Zašto? Pa zato što je toplo. I lijepo. Opušteno. I more je, ostrvo. I zvanično je Evropska Unija, iako je sasvim OK raditi na crno.

Draško je čovjek koji oko vrata nosi valknut i poštuje staru vjeru. To je onaj prijatelj koji je govorio o Odinu.

To je čovjek koji ima odgovor na sve. I beskonačno mnogo najluđih priča na svijetu. Da li ćete vjerovati u sve detalje tih priča, na vama je. Draško je poput religije. Ili vjeruješ ili ne vjeruješ. Ali nikako ne dovodiš u pitanje istinitost njegovih riječi.

Malta

Malta je država Evropske Unije. Malta je takođe i ostrvo. Jedno od tri ostrva koje čine istoimenu državu. Na sjeverozapadnoj strani ostrva Malta nalazi se manje ostrvo Gozo, a između njih je smješteno i najmanje – Komino. Neki smatraju da je Malta dio izgubljenog grada – Atlantide.

Ljudi su dragi, fini, sve je divno i krasno i bla bla…

Ustvari, baš i ne. Maltezi zapravo nisu normalni. Jebe im se za sve. Imaju taj ostrvski mentalitet koji mi kontinentalci ne kapiramo i nikada nećemo. To su neki Arapi, koji u svom mentalitetu, jeziku i genima u velikoj mjeri imaju prisutan italijanski identitet. Katolici su. Govore nekim oblikom arapskog jezika, ali pišu latinicom.  Voze lijevom stranom. I voze nenormalno. Snalaženje u saobraćaju na Malti je vještina sa kojom se rodite ili ne i prenosi se valjda sa oca na sina. Ne znam da li je samo zbog činjenice da su praznici, ali mnogi od njih voze dok piju. Istovremeno voze i piju, da. Drale čak tvrdi da oni uopšte ne polažu vozački.

Čini mi se da Srbe simpatišu i da su Srbi (ok, ovi naši – Jugosi) kao neka vrsta konstitutivnog naroda na Malti. S druge strane, zbog nezamislivog stradanja koje su im prouzrokovali, Njemce manje – više ne podnose.

Vlažnost vazduha na Malti je jako visoka. Tolika da čak i pokušaji fasadiranja građevina od malteškog kamena ostaju samo to – pokušaji.

Lijeni su. Radnje otvaraju oko 10-11. Autobuske stanice su međusobno udaljene po 100 metara ali se ta udaljenost kod njih ne prelazi pješke, ako već postoji autobus. Radije će čekati. Ljubazni su i fini, stvarno jesu. I svi govore engleski. Engleski i malteški su zvanični jezici. Malteški jezik je semitski jezik koji zvuči kao arapski. Na ostrvu Malta je takođe snimano mnogo poznatih filmova i serija kao što su Popaj, Troja, Gladijator i naravno Game of Thrones.




Naravno, takav nered i haos objašnjava činjenicu da veliki broj Srba živi tamo. Sličan je to mentalitet. Srbima je Malta primamljiva jer smo narod koji voli da zaobilazi pravila, a na ostrvu Malta baš i nema pravila. Nisam vidio niti jednog jedinog policajca za tih par dana. Da nisam slučajno biciklom prošao pored police department of Malta zgrade na drugom kraju ostrva, vjerovao bih da uopšte ne postoji policija kao koncept, ideja, vrijednost.

Raj za nas, kao što rekoh. Droga se prodaje i konzumira manje – više slobodno. Svuda možete vidjeti ljude koji opušteno prodaju i konzumiraju opijate. Opuštenije nego u Lisabonu. Partija se do zore, svakoga dana u sedmici – čak i van sezone. Koliko ja znam, ne postoji druga država Evropske Unije u kojoj toliki procenat ljudi radi na crno. Savršeno. Zgodno je da u CV – ju imate stavku da ste radili negdje u EU, a još zgodnije je da niste bili prijavljeni. Koga uopšte boli uvo za penziju!? Treba živjeti ovdje i sada and shit.

Kartu za avion (koji je kasnio dva i po sata) za Maltu iz Budimpešte sam platio 65E. Prevoz na Malti je katastrofalan. Cijene su manje – više kao i kod nas, ali taj prevoz…

Kartu po cijeni od 1,5 eura kupujete u autobusu i ona vam važi 2 sata. Mislite da je 2 sata dovoljno da se obiđe čitavo ostrvo, dugo 27km i široko 14km!? I ja sam to mislio. I prevario se.

Autobus od aerodroma do Valete, koja je glavni grad vozi čitavih sat vremena, iako je udaljenost među tim tačkama 4 kilometra. Usput prolazi kroz sve moguće ulice i obilazi 5 gradova. Pratio sam kretanje na mapi na telefonu i doživio nervni slom. Žurio sam, nisam želio da Novu Godinu dočekam u autobusu. Obilazi sve moguće ulice i stanice na kojima niko ne ulazi niti napušta autobus. Ulazi u slijepu ulicu i vraća se u rikverc. U rikverc, dođavola. Pravi krugove po gradu. I neće vam stati na stanici ako ne mašete ukoliko ste van autobusa ili pritišćete dugme stop ako ste u njemu. Nervni slom. Ne koristite autobuse na Malti, osim ako ne idete sa jednog na drugi kraj ostrva – države!

Gradovi su tek misterija. Čudna organizacija naselja još čudnijih imena. Meni taj zaliv izgleda kao jedan gradić, jedna georgrafska cjelina naseljena ljudima. Ali ne. Ja sam bio kod Draška u gradu Gzira, čiji je centar udaljen 300 metara od drugog grada, Sliema. Valeta, glavni grad je udaljena neka 3km. Ta tri kilometra su ispunjena naseljima, zgradama i radnjama i ne postoji nikakva logička granica. Odjednom se nalazite u Valeti. Granica je prepoznatljiva i evidentna koliko i granica između Borika i Centra, u Banjaluci – samo ljudi koji žive u Banjaluci sa sigurnošću mogu da utvrde u kojem se dijelu grada nalaze, ukoliko su u blizini granice. Bilo bi smiješno i porediti te naseobine i njihove konceptualne razlike, dovoditi ih u analogiju sa relacijom Zemun – Novi Beograd, recimo. Sve je isto, nema razlike. Osim što kažu da žene iz Valete, zbog njihovog rizičnog seksualnog ponašanja treba izbjegavati.

“Žene iz Valete jednostavno ne jebeš”

Ipak, estetski besprijekorno mjesto. Sve je lijepo. Od arhitekture, prirode, mentaliteta, vremena…

Ukratko, ako vas put nanese na Maltu, gledajte prvo desno pa lijevo kada prelazite ulicu, izbjegavajte autobuse i žene iz Valete.

I bićete dobro…

Prvi januar

Sinoć su me dočekali Drale i njegov ortak uz Fear of the dark i Put beznađa. Nismo se vidjeli mjesecima. Ništa se nije promijenilo. Osim što je ovaj jedinstveni božiji prototip na jebenoj Malti. Srećan sam što ga poznajem.

Pijemo, spremamo se, idemo u grad. Sjedimo u pabu, u bašti. Od samog mora i marine nas dijeli 4 metra širine ceste koja povezuje Sliemu, Gziru i Valetu. Odmah pored je Manoel ostrvo, kome nije dozvoljen pristup. Na tom mjestu je nekada ranije ubijen čovjek. Homoseksualac. Priča se da je ubijen sa namjerom da bude ućutkan, zbog navodne romanse sa premijerovim sinom.




U kafani rade Srpkinje i Čileanke. Svi su kul. Niko ne doživljava Novu Godinu. Jednostavno se zabavljaju. Masa ljudi svih profila, uzrasta i boja. Osrednje loš bend svira. Ali mi ne marimo. Niko ne mari za bilo šta. Ulazimo unutra, plešemo, pijemo. Odbrojava se. Par ljudi se međusobno poljubilo. Mi smo nazdravili i nastavili partijati do zore, ne obazirući se na činjenicu da se upravo jedan od brojača vremena resetovao.

Nakon 24 sata nespavanja, provedena u putu i alkoholisanju, par sati sna, bio sam spreman za obilazak ostrva.

Hodam po Malti, raskopčane košulje i jakne i razmišljam o ovom danu dok me trese mamurluk. Hodam uz more. U zadnjih 365 dana sam vidio 4-5 različitih mora. Više se i ne sjećam. Rodna godina.

Nikad nisam doživio ovakav prvi januar. Za čovjeka koji ne može da spava tokom dnevnog svjetla, ovo je najdosadniji datum u životu. Uvijek ga provodim mamurajući i bivajući potpuno samim, kao valjda jedina jedinka koja ne spava. Period oko Nove Godine je vrijeme ispunjeno stresom i raznim formama nasilja. Najčešće ga provodim osjećajući se krivim zbog gluposti koje sam radio i pričao noć prije. Ili slušajući izvinjenja zbog gluposti koje su drugi radili i pričali noć prije. Alkohol, promiskuitet, emotivni naboj, stres, imperativ besprijekornog izgleda, loš seks, ili ukratko – disfunkcija. Svake godine, svaki put. Ali ne i danas.

Svi su vani, lijepo je vrijeme. Radnje rade, kao i obično. Nije bilo previše alkohola i gotovo nikakve drame sinoć. Ljudi provode nedjelju kao i svaku drugu. Šetaju, druže se. Lutam po Valeti i pokušavam da je skapiram. Iz graje ljudi razaznajem često prisustvo srpskog jezika. Te ekavice za koju nikada ne znam da li je volim ili mi je pozerska i previše prefinjena.

Tu sam uhvatio autobus za Ħad-Dingli, mjesto na samom rubu ostrva, granicu sa morem u vidu famoznih litica. Hodao sam uz liticu, posmatrao zalazak sunca, kraj još jednog dana i polumjesec i zvijezdu iznad Libije, tik uz krst malene crkve. Pomislio sam na Avrama.

U povratku sam svratio u Mdinu, posjetio katedralu i tvrdjavu, sa koje se vidi čitava Malta. U Mdini je u nekom fiktivnom svijetu smješten Kings Landing, mjesto gdje se nalazi željezni tron. Tu su snimane scene iz popularne serije Game of Thrones.




Bicikl

Iako me Draško danima uvjeravao da je iznajmljivanje bicikla na Malti ravno pokušaju samoubistva, odlučio sam da se oglušim o prijateljski savjet tog čovjeka. Iznajmio sam bicikl za 15 eura i zaputio se ka onom malenom ribarskom naselju čudnog naziva Marsaxlokk. Vozim cestom, autoputem, lijevom stranom. Dan je prelijep, ali prvih pola sata, dok nisam napustio gradove Gziru, Mostu i L – Msidu od stresa uslijed vožnje lijevom stranom malteškim ulicama i nebrojenim kružnim tokovima (ima ih na beskonačno mnogo) nisam uspio da uživam u njemu.

Odjednom sam se našao na cesti okruženoj zelenilom sa svih strana ograđenog onim niskim zidovima od kamena. Osjećam se savršeno. Pedalam, vozim, kupam se u Suncu i uživam u njegovoj toploti. Nakon sat vremena pedalanja dolazim u naselje, uz samo more.

Vozim se po naselju, pijem kafu uz more i nastavljam vožnju.

Gledam mapu i odlučujem da krenem dalje uz more. Vozim satima kroz malteška sela i divim se ljepoti prirode mjesta koja nećete naći na bilo kojoj turističkoj mapi. Vruće je i brdovito. Mokar sam i zadihan, ali i dalje odlučno pedalam. Prolazim kroz mjesta najčudnijih mjesta, industrijske zone, malteška prelijepa sela i potpune pustinje kojima sigurno nikad niko nije prošao.

Žedan sam, nigdje ne nalazim vodu. Nakon par sati potpuna iscrpljenost i žeđ me savladala, taman pred restoranom kod starih hramova Mnajdra i Ħaġar Qim. Oba hrama su oko 5000 godina stari i spadaju među najstarije samostojeće građevine na svijetu. Stariji su od egipatskih piramida i Stonehenge – a. Okrijepio sam se i otišao da ih vidim.

Presjekao sam ostrvo po sredini, vozeći pokraj aerodroma i stanice policije, mjesta gdje je sniman grof Monte Kristo i Malta Falconry Centre, kroz nekoliko gradova i kružnih tokova, da bih se vratio u Gziru, u onaj pab u kojem smo završavali svaki dan, pa i onaj poslednji u prošloj godini. Konobarica završava smjenu i sjeda sa mnom.

Zgodna je. Ljubazna, fina. To joj je posao. Pijemo pivo i pričamo. Danijela. Ima 33 godine. Nije došla tu da zaradi novac. Niko tu nije došao da zaradi nešto, čini mi se. Ljudi dolaze zbog promjene. Barem je ona zato došla. Zbog promjene. Bilo čega. Šta god da želite promijeniti, iz bilo koje sredine da ste, Malta je savršeno mjesto za vas. Drukčija je od svega, čudna je. Ne kapiram je.




Danijela je napustila siguran i stalan posao u Srbiji i došla ovdje da konobariše.

Dolazi i mlađa koleginica. 23 godine. Pitam je kako je njoj, da li je ona uštedjela išta, uspjeva li da zaradi, iako mi njena gestikulacija odaje nezrelost nesposobnu da uopšte vodi razgovor o tome, a posebno da uštedi novac. Gestikulacija ne griješi.

Kaže da nije do sada ništa uspjela da uštedi, ali sada je sve drukčije. Skinula se sa droge i sad će lijepo da se baci na štednju. Uštediće novac, dok sređuje život, vratiti se u Srbiju i sve će biti ok…

Gozo

Bijeg na Maltu od novogodišnje nepotrebne drame se pokazao kao najbolji potez ikad.

Zadnji dan sam odlučio da posjetim ostrvo Gozo, za koje su mi svi rekli da ne smijem propustiti. Vozio sam se sat vremena do mjesta zvanog Iċ-Ċirkewwa, odakle sam se desetominutnom vožnjom trajektom po cijeni od 4 eura prebacio na ostrvo Gozo, prolazeći pored ostrva Comino. Prebacio sam se autobusom do grada Viktorije i obilazio je onako lutajući simpatičnim ulicama bez ikakvog plana.

Ustanovio sam da je na Gozo ostrvu takozvani Azurni prozor, stijena neobičnog oblika uz samo more, mjesto na kojem su takođe snimani dijelovi serije Game of Thrones.

Bilo je već oko 15h i morao sam da požurim, prije nego Sunce zađe. Iako je ostrvo malo, prozor se nalazi na drugom kraju. Naišao sam na autobus koji polazi odmah ali se zaustavlja na mjestu udaljenom tri kilometra od obale. Otišao sam njime, izašao na stanici i počeo da trčim. Trčao sam po ostrvu Gozo, prateći povremeno mapu na telefonu, diveći se ljepoti zelenih njiva pod visokim uglom sunca koje samo što nije zašlo.

Ugledao sam more sa uzvišenja i nastavio da trčim ka njemu. Tim putem niko ne pješači, samo automobili brzo prolaze. U daljini se ljudi dive Azurnom prozoru, prirodi i moru, ali od glasnih talasa i daljine niko ne može da me čuje. Bio je to savršen trenutak da počnem da vrištim. Sjetio sam se Vanje i njene potrebe da odemo negdje u prirodu. Odemo i vrištimo. Samo vrištimo.

Čitav prizor oduzima dah. Stijene, podivljalo more, prozor, sami kraj te čudne države… Vrhunac putovanja, najbolje nešto što sam doživio na toj Malti.

Ponovo sam osjetio onu slobodu, toplotu i ljepotu putovanja. Nisam ništa preuveličavao. Prije nego što sam se spustio do samog prozora, stajao sam na stijenama, potpuno sam, daleko od ljudi, gledao more, to savršeno mjesto na Malti i vrištao na sav glas.

 




10 Comments Add yours

  1. ” Bilo bi smiješno i porediti te naseobine i njihove konceptualne razlike, dovoditi ih u analogiju sa relacijom Zemun – Novi Beograd, recimo. ” E, ma super! Kao i uvek 😉

    1. riffoman kaže:

      Hvala Majuš 🙂

    1. riffoman kaže:

      Hvala Đole :)! Možda padne neka priča o Tari nekad :))

  2. Vedran kaže:

    Draško… Božji eksperiment 😀 Super tekst!

    1. riffoman kaže:

      Hvala brate 🙂

  3. Bashita kaže:

    I ja čitam svoje putopise. Ponekad, pred spavanje. I moja majka kaže da je to sasvim ok. Setih se neimara u Andrićevoj pripoveci “Most na Žepi” koji je svake noći obilazio svoju građevinu. Pa zašto putnik ne bi iznova čitao svoj putopis? 😉
    Inače, odličnan putopis. Posebno momenat lepote, topline i slobode. Valjda smo tada najbliže nama samima. 🙂

    1. riffoman kaže:

      Da. Ja sam mislio da sam usamljen slucaj :). I hvala ti, razumijemo se 😉

  4. Sjajan putopis! I kako god, ja bih dole 🙂
    P.S. I ja gledam svoje fotke… Redovno…

    1. Srdjan kaže:

      🙂 Hvala Aleksandra

Komentariši