Berlin: u hiljadu boja



Diši!

Voda mi je navirala u uši, usta i nos, dok sam mlatarajući ekstremitetima bezuspješno pokušavao da se održim na površini. U nedostatku vazduha, obuzela me je panika i počeo sam da tonem. Pokušavao sam da izronim iz vode i tek kad sam nogama dodirnuo dno, uspio sam da udahnem. Zapravo sam se nalazio u plitkom bazenu u kojem sam u stojećem položaju mogao nesmetano disati. Savladao sam tehniku pokreta. Ono što nisam uspijevao je – da dišem. Nisam uspijevao da uspostavim pravilan ritam disanja, da se smirim i opustim.

Upravo tako, pored toga što sa 32 godine ne znam da plivam, ja zapravo ne znam ni da dišem. Kroz vodu je do mene dopirao samo prigušeni zvuk trenerove galame: diši čovječe, diši, moraš disati!

Izašao sam ljut i razočaran iz bazena i otišao pod tuš. Dok se voda slijevala sa mene identifikovao sam boju ovog osjećaja gušenja, poznatu od ranije – noćni život Berlina.

Par mjeseci ranije našao sam se u Berlinu, gdje sam osjetio sličnu izvjesnost gušenja i značaj uspostavljanja pravilnog ritma disanja. Preživljavanje noćnog života u Berlinu moguće je samo ukoliko naučite kontrolisati ritam sopstvenog disanja, opustite mišiće i pravilno dišete. Ako ne želite da vas mrak berlinskih ulica, klubova i bivših industrijskih zona proguta, morate se obuzdati, ne srljati i ne zalijetati se previše.

Jer Berlin je jabuka sa drveta poznanja dobra i zla. Berlin vas mami, zove da mu se prepustite, izaziva i budi vaše demone. Ukoliko se ne obuzdate, Berlin bi vas lako mogao pretvoriti u razvratnu životinju, sklonu pretjerivanju u svemu, pa i u umjerenosti. Vjetrovi Berlina dovoljno su jaki da sa vas odnesu sva lažna lica i da vas ostave izloženog, samog sa svojim pravim licem (a kome je to još u interesu!?). Ko zna kakve bih stvari saznao o samom sebi, da sam se u ovom gradu zadržao duže nego što je – taman.

Andres i Luisa

Obilazak se završio a ja sam nastavio lutati po Berlinu i stigao do Kajzer-Vilhelmove crkve, uništene tokom rata i ostavljene da u takvom stanju služi kao podsjetnik. U njenoj blizini izgrađena je nova, ružna, moderna crkva sa previše pravih uglova. Pored nove crkve stajale su fotografije njemačkih žrtava nedavnih terorističkih napada.

Stigao sam na Alexanderplatz trg i motao se po njemu, čekajući Luizu. Trg je bio krcat uličnim performerima, raznim umjetnicima i zabavljačima. Muzičari su svirali na kantama i proizvodili muziku na druge neobične načine. U sklopu festivala afričke kulture, prisutne je zabavljao veseli afrički bend.

Stigla je Luiza i krenuli smo ka pabu u kojem je radio Andres, čovjek koga još nisam ni stigao upoznati.

Luiza mi je domaćin u Berlinu. Iako je draga i prijatna, ipak se radi o jednoj pedantnoj, ukočenoj i savršenoj Njemici.  S druge strane, Andresa, njenog argentinskog mužjaka karakteristišu uobičajene južnjačke osobine. Njegov identitet odiše šarenilom, živošću i spontanošću. Andres je zabavan lik pun života, koji je proputovao značajan dio planete i odlučio da se privremeno skrasi u Berlinu. Njegov vrat i ruke krase brojne drvene narukvice i ogrlice svih mogućih boja, a koža mu je ukrašena sa nekoliko tetovaža, nastalih u važnim periodima njegovog života. Taj lik je pomalo rasta, pomalo rokenrol – rege, pomalo meditacija, pomalo joga, a pomalo i droga. Ukratko – sjajan lik. Kliknuli smo odmah i nakon par piva dogovorili da sutra obiđemo par berlinskih klubova.

 



Berlinčina

Jutrom sam ponovo došao do Brandenburg kapije, prve stanice svih obilazaka Berlina, pa i ovog današnjeg – besplatnog alternativnog obilaska Berlina. Dok sam hodao ka kapiji, posmatrao sam kako iz svake pore ovog grada navire muzika, šarenilo, zabava i kreativnost u svim mogućim oblicima. Nezamisliva je raznolikost kreatura koje možete sresti na berlinskim ulicama. Ovo je možda najsadržajniji i definitivno najluđi grad koji sam vidio. Pitao sam se kako uopšte za par dana sagledati bilo šta od berlinske ogromnosti!?

Da približim čitaocima o kakvoj se ludnici i grdosiji radi i zašto ga Artemizija naziva Berlinčinom, navešću samo nekoliko činjenica:

– ovaj grad je površinom 9 puta veći od Pariza;
– u Berlinu postoji oko 150 pozorišta i 3 opere;
– Berlin ima oko 200 muzeja i čitavo jedno ostrvo pod zaštitom UNESCO-a, sa 5 muzeja;
– Berlin ima napušteni zabavni park, savršen za urbane istraživače i fotografe. Na ovom mjestu snimano je nekoliko filmova;

– ovaj grad krasi oko 1700 mostova i 9 dvoraca;
– o njegovoj živosti dovoljno govori i činjenica da se svakog sata 18 ljudi preseli iz jednog u drugi berlinski kvart;
– svakog vikenda u Berlinu partija oko 40-50 hiljada ljudi;
– Berlin ima 4 univerziteta, sa oko 134000 studenata;
– uobičajeno je da partiji u Berlinu traju 3 dana, a oni građani Berlina koji ponedjeljkom rade, na partije često odlaze nedjeljom izjutra i partijaju do nekih 22h – za mene, potpuni kulturološki šok;
– u ovom gradu postoje bankomati za zlato i automati na kojima možete da kupite cipele, jer sigurno niste ni prva, a ni posljednja osoba kojoj se, dok luta po berlinskom trouglu dešavaju misteriozni nestanci integriteta, dostojanstva, sjećanja, pameti, pa i – cipela.

Alternativna tura

Berlinski andergraund DJ zvani Zabi vodio je ovu šetnju Berlinom, čija je namjera da učesnicima pokaže ono drugo – alternativno, šareno, urbano i kreativno lice Berlina.

Obilazak počinje od kapije i vodi vas kroz umjetničke skvotove, multikulturalne gradske četvrti išarane milionima grafita i murala, skejt parkove, tržnice i bizarne prodavnice, uz anegdote o berlinskim klubovima i noćnom životu.

Ukoliko ste nadareni, gradske vlasti će vam obezbjediti komad zida (iako su netaknute površine berlinskih zidova u teškom deficitu), boju i sprejeve. Vaše je samo da izrazite vašu kreativnost.

Iako je Zabi o gotovo svakom većem muralu ispričao priču i ideju koja stoji iza njega i iako su neke od tih priča sjajne, zaista nema smisla da ih ovdje opisujem.

SOBR – francuski fotograf stoji iza projekta u kojem fotografiše djevojke po festivalima i partijima, a potom ih (uz njihovo odobrenje) oslikava po zidovima svjetskih metropola



Skvotovi

Nakon kratkog uvoda, zaputili smo se u Mitte četvrt. Dok smo hodali ka skvotu na adresi Rosenthaler strasse 39, vodič je pričao o zajednicama poput ove.

Burna istorija Berlina ostavila je ožiljke i u ovoj četvrti. Nakon transformacije iz klasične jevrejske četvrti u četvrt socijalističkih blokova u sastavu istočnog Berlina, gotovo neprimjetne nezaposlenosti tokom osamdesetih i pada Zida, ogroman dio stanovništva ove četvrti jednostavno odlazi u zapadni Berlin, ostavljajući za sobom prazne zgrade i gomilu neiskorištenih kvadratnih metara prostora.

S obzirom na veliki broj ljudi bez krova nad glavom i veliku količinu praznog stambenog prostora, dolazi do masovne migracije mladih ljudi, beskućnika i alternativnih umjetnika u ovu četvrt i uzurpiranja tog prostora. Epicentar skvot kulture seli se u ovaj dio grada. Kultura skvotiranja, koja je već bila rasprostranjena u postratnoj Evropi, počinje da se širi i istočnim Berlinom, koji je bio krcat praznim fabrikama i zgradama. Samo godinu dana nakon pada Zida, istočni Berlin krasilo je oko 120 skvotova.

Skvotiranje je termin koji opisuje ideju okupiranja napuštenih objekata, najčešće od strane umjetnika, sa namjerom da unutar njega žive u nekoj vrsti kreativne zajednice. U posljednjem postu pisao sam o Kristijaniji, najvećem i možda najpoznatijem skvotu u Evropi.  Skvotovi najčešće imaju polu – legalan ili ilegalan status. Berlin je jedna od prestonica skvot – kulture, iako su skvotovi danas prilično rasprostranjeni po svijetu, a na planeti danas živi gotovo milijardu skvotera. Za skvotere, uzurpiranje napuštenih zgrada samo je jedan od elemenata životne filozofije i pravo na besplatno mjesto stanovanja smatraju prirodnim ljudskim pravom.

Skvoteri smatraju da zauzimanjem stanova upražnjavaju svoje pravo na preživljavanje i da je pogrešna ideja da pristojan smještaj može imati samo onaj ko plati. Ideja skvotiranja podrazumjeva ukidanje svemoći privatne svojine. Skvoteri često navode činjenicu da su nerealne cijene koje kapitalizam postavlja stvorile više beskućnika nego Drugi svjetski rat.



Ove zajednice predstavljaju vid (često pasivne) borbe protiv kapitalizma. Skvotove danas možete naći svuda, pa čak i u Banjaluci ili Beogradu. Najčešće u svom sastavu sadrže klubove, galerije, umjetničke radionice, pozorišta, underground bioskope, anarhističke biblioteke i druge zanatske radionice poput servisa bicikala, joga radionica, muzičkih vježbaonica ili restorana. Usluge koje pružaju te radionice najčešće su besplatne ili funkcionišu po principu napojnica, njegujući ideju dijeljenja. Na sličan način se naplaćuju i ulasci na partije, koncerte ili predstave unutar skvotova, čime članovi ovih zajednica pokazuju averziju, revolt i tihi, pasivni otpor kapitalizmu.

Iako ih Vlade najčešće doživljavaju kao napast koju pokušavaju da iskorijene, činjenica je da skvoteri oživljavaju mrtve dijelove grada i udahnjuju im novi život. Većinu ruiniranih zgrada i fabrika u Berlinu, umjesto da sruše, skvoteri su pretvorili u pristojna naselja i najčešće šarene dijelove grada, atraktivne turistima. Pored toga, umjesto da od grada i države traže otvaranje i finansiranje kulturnih centara, skvoteri sami stvaraju samoodržive kulturne centre, bez podrške Vlade i bez novca.

Mjesto na kojem smo se nalazili, nekada ranije okupirao je umjetnički kolektiv pod nazivom Dead Chicken. Pored muzeja Ane Frank i muzeja posjećenom Otto Weidt – u, na ovoj adresi nalazi se i njihov skvot, takozvani Schwarzenberg Haus. Ova umjetnička grupa poznata je po svojim metalnim, robotizovanim skulpturama. Na ovom živopisnom mjestu nalazi se nekoliko šarenih i neobičnih lokala, gomila grafita i murala, nekoliko umjetničkih instalacija, radionica i galerija. Pored toga, tu se nalazi i muzej robotizovanih skulptura čudovišta.

 

 

RAW Gelande

Kompleks zgrada koji se nalazio u istočnom Berlinu i kao sastavni dio njemačke željeznice predstavljao prostor u kojem su se servisirali vozovi, poznat je kao RAW Gelande i danas predstavlja jedno od umjetničkih čvorišta Berlina. Nakon pada Zida, zgrade su napuštene, a potom i skvotirane. Došlo je do transformacije hladnih, ružnih i bezličnih zgrada u jednu šarenu post – industrijsku, umjetničku oazu. Danas je čitav ovaj prostor prepun najluđih klubova, galerija, barova i skejt parkova. Sve zgrade su naravno prekrivene muralima, a jedan od dimnjaka bivšeg krematorijuma pretvoren je u sportsko penjalište. Novi život stigao je u ove zgrade, koje bi inače bile porušene i zamijenjene novim, još hladnijim zgradama bez identiteta ili bi tužno čekale svoju prirodnu smrt. Danas je ovo možda jedan od najšarenijih dijelova Berlina. Ovo mjesto podsjeća na Kristijaniju, iako je ovdje, za razliku od Kristijanije, prisutan isključivo duh grada i nije prisutna vibra prirode i zelenila u tolikoj mjeri. Čak i tokom dana, zvuci tvrdog i mračnog tehna se probijaju iz hladnih fabričkih hala i odbijaju o berlinski sivi beton.

Hodajući gradom i slušajući priču o svemu ovome, nekoliko nas već je bilo u blago pijanom stanju, Pivo možete kupiti na svakom koraku i apsolutno je prihvatljivo hodati ulicom i piti.

Ono što je interesantno u Berlinu je odnos građana i policije. Čini mi se da u Berlinu možete raditi šta god poželite, sve dok ne ugrožavate nekog drugog i dok se neko ne požali nadležnim organima. Policija je otvorena prema skvoterima i ilegalnim partijima, slijepa na konzumaciju lakih droga i tolerantna prema hiljadama ljudi koji piju alkohol apsolutno svuda po gradu, kako na otvorenom, tako i u zatvorenom, javnom prostoru. Češće ćete vidjeti prizore poput onih u kojima policija pomaže ljudima ili obezbjeđuje prostor u kom se odigrava ilegalan parti.

 

 

Berlinski klubovi

Klupska scena u Berlinu nije ništa manje raznolika i šarena od građana ovog grada ili njegovih fasada. Ovdje partiji dubokog, industrijskog tehna traju po nekoliko dana bez prestanka.

Jedan od najpoznatijih berlinskih, ali i svjetskih klubova svakako je Berghain. Radi se o takozvanoj katedrali tehno muzike, sa najboljim zvučnim sistemom koji danas možete naći. Berghain se nalazi u napuštenoj termoelektrani, predstavlja raj za partijanere i u njemu nastupaju najbolji DJ – evi u Evropi i svijetu. Berghain je neodvojivi dio berlinskog identiteta i kulture, u kojem se i  danas povremeno odvijaju gay fetish partiji. Ovdje nezaboravni partiji traju danima. Zvuk koji se pušta u ovom klubu poznat je kao Berghain zvuk – teški, industrijski tehno, često usporen za 6-8% u odnosu na sličnu muziku u drugim svjetskim klubovima.

berghain berlin.jpg

Međutim, kontinuitet visokog ugleda, dobre zabave, raznolikosti posjetilaca i sigurnosti obezbjeđuje izuzetno stroga politika ulaska u ovaj klub. Uobičajeno je da stojite u redu po nekoliko časova, da bi vas po dolasku do ulaza izbacivači ljubazno zamolili da zabavu potražite na nekom drugom mjestu. Svi žele da budu dio ovog kluba. Iako je kapacitet ovog kluba oko 3000 ljudi, jako je teško postati jedan od njih. Ljudi koji su uspjeli ući u ovaj klub kažu da im je to jedno od životnih iskustava koja se ne zaboravljaju. Na internetu postoji čitav niz foruma sa savjetima i preporukama kako ući u ovaj klub. Savjeti su brojni; od onih da nosite crno, ne galamite i ne smijete se u redu, preferirate gay outfit, ne budete pijani, pa sve do toga da se ne sređujete pretjerano (Berlin je opušten grad i jedine osobe koje vidite u Berlinu sa štiklama i lažnim noktima su – transvestiti), budete opušteni i govorite njemački. Ukoliko uspijete u namjeri da uđete, telefon ne smijete koristiti, pogotovo ne u svrhu fotografisanja.

Koliko je velika želja ljudi da posjete Berghain i koliko je to zapravo teško govori i činjenica da je glavni izbacivač u ovom klubu vjerovatno najpoznatiji izbacivač na svijetu, poznata je ličnost u Berlinu i ima svog agenta.

Sven Marquardt, čovjek zastrašujućeg izgleda, inače fotograf porijeklom iz istočnog Berlina, koji je izdao tri knjige o fotografiji glavni je izbacivač u Berghain – u i zapravo određuje i diktira ko je u Berlinu kul, a ko ne. Postoje forumi ljudi koji nikada nisu uspjeli ući u Berghain. Jedan od suvenira Berlina su majice na kojima piše I didn’t get into Berghain (ja nisam uspio ući u Berghain), kao i igračke sa njegovim likom, kojeg možete udarati u glavu.

Sven Marquardt
Sven Marquardt

Kada ga novinari pitaju koja je to tajna ulaska u Berghain, on im odgovara: “ne plašite se. Ljudi koji se plaše najčešće nisu dobri partijaneri”.

Sisyphos

Sisyphos je takođe jedan od kultnih klubova u Berlinu. To je zapravo klub, festival i plaža istovremeno, svojevrsna zemlja čuda. Ovaj klub nudi razne vrste zabave, sa zonom za opuštanje, starim, ruiniranim autobusom, malenim jezerom sa pješčanom plažom i lavirintom plesnih podijuma. Sisyphos je nastao u nekadašnjoj fabrici pseće hrane, a danas izgleda kao magično selo sreće, uživanja i slobode u kojem se odvijaju nezaboravni partiji.

sisyphos

Kitkat

Kitkat je seks – klub. Vodič je govorio o uobičajnim prizorima u ovom klubu, od kojih bih izdvojio to da vas čovjek zamoli da vas recimo posmatra dok urinirate ili scena u kojoj nekoliko golih muškaraca hoda na koljenima, dok ih djevojka vodi na povodcima svezanim oko njihovih penisa. Prelijepo, zar ne!?

Ipak, ono zbog čega ljudi vole ovaj klub je to što u njemu zaista možete biti šta god poželite, skinuti sve svoje maske, prepustiti se svojim bizarnim fetišima i seksualnim fantazijama. I naravno, sve je na dobrovoljnoj bazi. Klub sadrži sobe za masažu, bazen i naravno – brojne plesne podijume.

Kao što rekoh, u ovom klubu možete biti šta god poželite, ali za razliku od drugih mjesta, ovdje možete biti čak i ono što zapravo jeste.

Politika ulaska nije stroga i svodi se na samo jedan uslov – vašu spremnost da se skinete. I da, obucite čiste i nove gaće.

Chalet



Ovaj klub se nalazi u palati staroj 150 godina. Boravak u ovom klubu predstavlja svojevrsno putovanje kroz vrijeme i u njemu se partiji održavaju na dva sprata. Ovaj klub radi 7 dana sedmično i prepun je stilizovanih detalja, vintage lampi, fotelja, kamina, postera i malenih soba koje možete istraživati,

Chalet.jpg

Berlinski klubovi predstavljaju važnu komponentu života u Berlinu i spadaju među najzabavnije i najluđe na svijetu. Raznolikost ih karakteriše u tolikoj mjeri da jednostavno ima mjeta za sve, kakvi god bili vaši afiniteti. Uz brojne gej – klubove, lijepe bašte sa malenim šumama i cjelodnevnim partijima na otvorenom, klubove sa setovima iz horor filmova, prostore sa ležaljkama i krevetima, velike i brojne plesne podijume, sigurno ćete pronaći nešto za sebe.

EastSide gallery

Posljednja stanica ovog obilaska bila je East side gallery – 1,3km dugačka dionica nekadašnjeg Berlinskog Zida (najduža sačuvana dionica), koja danas predstavlja najveću svjetsku galeriju na otvorenom. Nalazi se uz samu rijeku Šprevu i privlači hiljade turista dnevno. Iako je čitav Berlin jedna ogromna galerija ulične umjetnosti, ovo mjesto je ipak posebno po velikoj koncentracijji pravih umjetničkih djela na tako malom prostoru. Naime, zid krasi 101 kreacija, djelo 118 umjetnika iz 21 zemlje svijeta. East side gallery dom je nekima od najpoznatijih berlinskih, ali i svjetskih grafita i murala.

Jedan od njih svakako je i poljubac između Eriha Honekera i Leonida Brežnjeva.

East side gallery Berlin

Koliko je Berlin alternativno mjesto pokazuje i činjenica da Banksi, jedan od najpoznatijih svjetskih uličnih umjetnika i čovjek koji je svojim sjajnim porukama oslikavao i zid koji dijeli Palestinu i Izrael, ovdje nije toliko popularan i berlinska raja ga smatra za sellout, ili kako bi mi to rekli – komercijalu.

Apokalipsa u Berlinu

Nakon obilaska, zaputio sam se kod Andresa i ekipe u neki pab, negdje u Berlinu. U međuvremenu sam proveo par sati sa plavušom koja mi je, ničim izazvana prišla i pozvala me na cugu. Pojavio se i Artemizijin drug Ljuban. Dan se već bližio kraju, a ja sam, već pristojno pijan, stigao kod Andresa i ekipe. Prašio je rokenrol, ljudi su sjedili za velikim stolovima ili na podu, a matori njemački bajkeri insistirali su da mi plate cugu, zbog svojih sjećanja iz Bosne.

Odatle je započela tura po berlinskim pabovima, da bi na kraju večeri Andres i ja ostali sami i krenuli kući. Na putu do kuće ispriječila nam se Warshauer strasse stanica i naravno RAW Gelande. Bilo je već sigurno 2 – 3 izjutra, kada smo odlučili da nastavimo veče u nekom od klubova koji su se nalazili u blizini.

Usput su se odigravali brojni ulični partiji. Muzičari i DJ – evi su svirali ili puštali muziku, a masa ljudi skakala je i plesala oko njih. Hodajući sa pivom u rukama, uklopili smo se u masu. Oko nas su se kretali likovi koji su djelovali kao zombiji ili likovi iz nekog filma o postapokaliptičnom društvu. Bilo je tu polugolih, ćelavih, čupavih, ispirsanih, drogiranih, pijanih likova, muškaraca ogrnutih u čipku, likova sa rozim dokoljenkama i duksevima sa motivima Miki – Mausa. Gotovo svi su imali bizarne i ružne tetovaže. Izgledali su kao hrpa idiota, ali svi su bili izuzetno kul.

Svratili smo do jednog od popularnih Currywurst kioska sa brzom hranom, ispred kojeg se odigravao polu – parti. Sa velikih zvučnika iz kioska je dopirao glasan zvuk elektronske muzike, a radnik je žonglirao hranom i na sve načine animirao gladne ljude koji su čekali u redu.

Naručili smo hranu i sjeli u ležaljke iza kioska. Dok smo žderali i posmatrali sve te kreature, mješavinu zvukova koji su dopirali sa svih strana iznenada je nadjačao prepoznatljivi zvuk balkanskog turbo – folka. Ustao sam šokiran i krenuo ka obližnjoj prodavnici brze hrane iz koje je dopirala muzika sa velikih zvučnika. Dok sam hodao, pjesma je stigla i do refrena:

Putujem svijetom,
al’ Bosne nema.
Nit’ boljih ljudi,
nit’ ljepših žena.

Dva došljaka iz Brčkog i Tuzle upravo su otvarala svoju radnju, a raja je uživala u njihovom izboru muzike. Mnoštvo ljudi muvalo se svuda okolo. Ljudi su tek pristizali u klubove i ovaj dio grada bio je izuzetno živ. Nastavili smo ka klubovima i u jedan od njih Andres je, zahvaljujući svojim poznanstvima uspio da nas ubaci.

Duboki, usporeni i teški tehno cijepao je unutrašnjost kluba ispunjenu vještačkom parom i gustim dimom cigareta. Po obližnjim separeima ljudi su se eksplicitno ljubili i dodirivali, dok su na podijumu razne kreature ukočenih vilica i širokih zjenica tresle svoja drogirana tijela u ritmu muzike.

U WC – u sam primijetio šipku iznad šolje, postavljenu sa namjerom da vam olakša obavljanje seksualnog čina. Zaista mi je teško da objasnim kako to izgleda, ali mislim da bi svako prostim rezonovanjem zaključio da je svrha šipke upravo ta.

Bilo je jednostavno prekrasno. U tom dubokom tehnu, mraku, dimu i anonimnosti mogli ste raditi i biti šta god poželite.

U jednom trenutku, dok sam zatvorenih očiju rukama pratio ritam, osjetio sam pod prstima nježnu kožu očito ženskog tijela, koje se uvijalo ispred mene i pokušavalo da me motiviše za neku vrstu interakcije. Osjetio sam usne na svom vratu i ruke koje lutaju po meni. Bilo je prekasno za bilo šta, pa sam neidentifikovani objekat udaljio od sebe. Andres mi je prišao i rekao da sam lud i da riba super izgleda. Odvukao me je na terasu da se regrupišemo.

Blještavilo sunčevih zraka nas je zasljepilo. Na terasi je sjedilo nekoliko vidno urađenih likova, par djevojaka koje su plesale obasjane suncem i nas dvojica. Izvalili smo se na krevete koji su bili u blizini. Pored nas su dvije Njemice pušile gigantski džoint i pozvale nas u pomoć. Bilo je jutro, lijep junski dan. Odazvali smo se, a one su potom, ničim izazvane, počele da Andresa vrijeđaju na rasnoj osnovi. Obojica smo imali isti trip u kojem smo slušali dvije drogirane, fašisoidne plavuše, građanke nekog Četvrtog Rajha, kako vrijeđaju Andresa i govore mu kako izgleda kao majmun i kako treba da se vrati odakle je došao i da napusti njihovu zemlju.

Bio je to jako loš trip i sve što smo mogli bilo je da se vratimo unutra i nastavimo sa plesom i partijanjem još par sati.

Izašli smo potpuno razbijeni i krenuli kući. Bilo je možda 11 časova. Iako je grad već bio prepun normalnog, civilnog stanovništva i radnih ljudi, prizor jednog Srbina i Argentinca koji se krevelje i teturaju ulicom, dok Srbin zbunjeno drži kartu Roterdama u rukama i pokušava da ustanovi trenutni položaj, nije privlačio posebnu pažnju. Bili smo utopljeni u masu. Andres je pratio moje teturanje, dok sam pokušavao da nas odvedem kući, buljeći iskolačenih očiju u kartu Roterdama. Bilo je vrijeme za krevet.

Tempelhof

Posljednji dan proveo sam obilazeći Tempelhof aerodrom, kojeg kao i gotovo svaki pedalj Berlina odlikuje bogata i burna prošlost. Nekada je služio za dostavu zaliha potrebnih za preživljavanje ostrva demokratije – okruženog zapadnog Berlina. Danas je to zelena zona prepuna ljudi, sa mjestima za roštiljanje, biciklanje, automobilske trke ili subotnje izlete.

Tokom Hladnog rata, svakoga dana na ovaj aerodrom pristizalo je oko 9000 tona zaliha. To je bila jedina veza zapadnog Berlina sa ostatkom zapadnog svijeta.

2010. godine ovaj aerodrom je postao park i unutar njega snimani su i brojni filmovi

Danas je Tempelhof aerodrom jedan od najvećih izbjegličkih centara u Evropi.

Tehno generacija

Naveče sam se našao sa Andresom, Luizom i njihovim prijateljima. Sjedili smo na obali rijeke Špreve i gledali labudove. Oko nas je sjedilo bezbroj mladih ljudi. Pokušavao sam da učestvujem u razgovoru i ubrzo shvatio da je to nemoguće.

Ti ljudi su razgovarali o ničemu. Niko od njih nije bio sposoban da razgovara o bilo čemu. Andres je igrao neku drugu ulogu, ulogu dobrog momka, uklopljenog u društvo koje ga okružuje. To su bili možda najpovršniji razgovori kojima sam prisustvovao. Ti ljudi su se usiljeno smješkali jedni drugima i forsirali uljudnost i neobaveznu konverzaciju o ničemu. Posmatrao sam te mlade, kul ljude i pokušavao da shvatim ovaj grad. Čini mi se da su ljudi u Berlinu toliko puta bili uvučeni u pogrešnu ideologiju, da su se prosto odlučili za alternativu. Kao da su odlučili da otupe, zaglupe, pojebu i pojedu što je moguće više i odu dalje.

Te mlade ljude ne zanima politika, oni ne gledaju vijesti niti glasaju, ne zanima ih sveprisutan terorizam, situacija u svijetu niti imaju stav o bilo čemu iole bitnom. Ništa ih ne zanima, osim da budu kul i da se opijatima distanciraju od svega i jedni od drugih, pa da se opet traže na socijalnim mrežama, na kojima vas prevuku lijevo ako im se ne svidite, ili desno – ako im se svidite. Tumaraju kratkotrajno po nekim instant – odnosima, potpuno izgubljeni, a svako pokazivanje emocije i ljudskosti isprate podsmijehom. Kod ove tehno – generacije nema neposrednog kontakta između muškarca i žene, spontanosti, strasti i prirodnosti. Tehno i priroda ne idu zajedno.

Berlin i njegova tehno – generacija nemaju vremena za vas. Ako se dovoljno ne pazite, oni će vas progutati. Prevući će vas na desno ili na lijevo, a vi ćete se, ukoliko ne znate plivati ili disati, ugušiti.

Želio sam ostatak noći provesti sam. Vratio sam se u Warshauer strasse i nastavio partijati do jutra, kada sam krenuo kući, u Bosnu. Bilo mi je dosta zapadne Evrope, zapadnog Berlina i zapada generalno. Letio sam kući, letom koji me je koštao 9 evra, ka Bosni i Tuzli, u kojoj su me čekali Benjamin i Emina.

Lukavac

Vratio sam se kući, čvrsto riješen da najzad naučim disati.

Putujem svijetom,
al’ Bosne nema.
Nit’ boljih ljudi,
nit’ ljepših žena.

Senad od Bosne



4 Comments Add yours

  1. S J A J N O!
    Ljubi te Artemizija.

    1. Srdjan kaže:

      Hvala Bebaro 🙂

  2. Ivana kaže:

    Fenomenalan tekst!

    1. Srdjan kaže:

      Hvala puno Ivana 🙂

Komentariši