kroz pustinju

Autostopom u Iran X – kroz pustinju

Jutro

Da li zbog pustinjske klime, svježine koju je donijela kiša ili jednostavno činjenice da sam, kao rijetko kada, bio potpuno ispunjen i radostan, spavao sam savršenim snom. Čak je izostao i mamurluk – očekivana posljedica konzumiranja hašiša i absinta noć prije. Prošlo je tek nešto više od 12 sati od kako sam stigao u pustinju, a već se toliko toga izdešavalo.

Obukao sam se i izašao iz sobe. Jutarnjim suncem obasjana i okićena brojnim šarenim ogrlicama, ispred mene je lijeno ležala debela persijska mačka. Uputila mi je nezainteresovan pogled i jedno hladno mjau. Izgleda da sam nešto propustio sinoć, pomislio sam. Ne isključujem mogućnost da sam sa ovom mačkom ušao u nekakav konflikt. Bila je to jedna čudna i luda noć.

Oko ložišta koje se nalazilo ispred moja sobe ležalo je nekoliko nagorjelih komada drveta, iz kojih je i dalje izbijao dim. Znam da sam se u nekom momentu povukao u svoje odaje i zaspao, ostavljajući ples kralja pustinje i njegovih podanika iza sebe.



Bio je to veoma neobičan, ali i najljepši dan koji sam proveo u Iranu. Na mjestu na kojem nikada ne bih očekivao nešto takvo, usred Irana, usred iranske pustinje, upoznao sam zaista slobodne ljude. Možda najslobodnije ljude koje sam ikada upoznao.

Njihova sloboda nije se svodila na puko upražnjavanje slobodnog seksa, ispijanje alkohola i pušenje hašiša.. Ona se svodila na spremnost da se ode iz sistema, da se napusti sigurna zona i jedan relativno ugodan život. Hrabrost da se kompromisima kaže ne, sistemu opali šamar i teokratiji jednostavno okrenu leđa. Spremnost da se za Slobodu žrvuje sve. Oni su bili slobodni od svega – kapitalizma, materijalizma, nametnutih normi, homofobije, teokratije…

Ja sam, s druge strane, trebao još mnogo da učim o Slobodi. Ja sam lik koji brine o tome da li će pokisnuti ponjave na klupi usred pustinje i koji strahuje da će ga jebati svaki muškarac koji mu pokaže nježnost ili bilo kakav nježniji oblik ponašanja, ponašanja koje svakako izlazi iz okvira opšteprihvaćenog ponašanja mužijaka na Balkanu.

Misli mi je prekinulo lupetanje Rohabovih papuča. Pojavio se u kratkom šorcu, češući se po kosi i zijevajući. Nasmijao se, konstatovao svoj teški mamurluk i pozvao me na zajednički doručak.

Robahovi prijatelji, njegov brat i ja doručkovali smo zajedno. Na meniju je bila neka pustinjska hrana, bez mesa. Radilo se o nekakvom vegetarijansko – veganskom doručku, sa travama i grožđicama. Veoma skromno, ali i odmjereno, hranljivo i ukusno. Suština je bila u zajedničkom doručku, odnosno u zajedništvu. Hrana, kao i čitav ovaj ritual doručka podsjetili su me na boravak u pravoslavnom manastiru Hilandaru. Kao i u Hilandaru, i ovdje sam se osjećao beskrajno bogatim. Imao sam nekoliko miliona rijala u džepu, nekoliko vrijednih poznanstava i milijardu impresija i uspomena iz ove malene oaze.



Rohab me pozvao da im se poslije doručka, dok je još uvijek relativno svježe, pridružim u potrazi za fosilima na obližnjim planinama. Bio sam počašćen tim pozivom. Željeli su da sa mnom podijele dio svoje svakodnevnice, što mi je mnogo značilo. Ovi ljudi provode svoje vrijeme tražeći fosile i lutajući, na prvi pogled besciljno, po pustinji.

Ipak, morao sam ga odbiti i zadržati kontakt sa realnošću. Toliko mi je bilo lijepo na ovom mjestu i toliko jaku vezu sam osjetio sa ovim ljudima, da sam morao pobjeći. U suprotnom bih jednostavno ostao. Bila je to najdalja tačka na kojoj sam se ikada našao. U geografskom, ali i u onom unutrašnjem, spiritualnom smislu. Nikada nisam otišao dalje. Dalje od kuće, od svojih ljudi i svojih načina, jednostavno od svega. Istovremeno nikada bliže samom sebi nisam bio. Valjda me to i plašilo – poprilično izvjesna mogućnost ostanka, ili možda još veća mogućnost narušavanja ovog neopisovog utiska. Bio sam savršeno radostan i zato je trebalo krenuti dalje. Nisam dovoljno sazrio da uopšte objasnim to, a ni vokabular mi nije dovoljno bogat, ali u Iranu sam nešto skapirao. Ne mogu reći šta tačno, ali se činilo jako važnim.

Popio sam kafu u istom onom baru, naljepšem na svijetu i okrenuo nekoliko stranica Zaratustre. Zatim sam ponovo zajahao bicikl, opet se otisnuo van sela i neko vrijeme lutao po visokim dinama.

U pustinju, Mesr, Iran

Sjeo sam na jednu od njih i pustio Istok sa visine, banjalučkog Revolta, inspirisanu stihovima vladike Nikolaja. Sklopio sam oči i ubrzo se ponovo povezao sa samim sobom. Bio je to prvi trenutak u ovoj zemlji u kojem sam zaista imao potrebu za svojim. Mojom Banjalukom, mojim pravoslavljem, mojim Istokom, mojim rokenrolom, jezikom, revoltom i hard – korom, za svim tim ključnim dijelovima mog ličnog mozaika. Na Revolt se nadovezalo Vizantijsko plavo, sa svim svojim pratećim motivima: pisana riječ Milorada Pavića, distorzija Radomira MIhajlovića, pravoslavni monasi, ikonopisac Arhanđel opsjednut potragom za izgubljenom komponentom savršeno plave boje, pravoslavlje, matematika, geometrija i rokenrol. Jednom riječju – Istok.

Khur

Zagrlio sam Kralja pustinje, sjeo u taksi i nakon 60km vožnje ponovo se našao u blizini gradića Khur. Taksista mi je stao na mjestu odakle je oko 14h trebao da krene jedini autobus iz ovog mjesta – autobus za Isfahan.



Nabio sam slušalice na uši i pustio tradicionalnu iransku muziku koju mi je sinoć Rohab prebacio. Prizori oko mene bili su klasični pustinjski prizori. Beskonačno ništavilo narušavalo je tek nekoliko malenih objekata u daljini. Međutim, i oni su bili jednake boje kao i pustinjski pijesak, što im je davalo dozu nevidljivosti. Duvao je blagi vjetar i jedino što je nedostajalo bio je prizor onog kotrljajućeg žbuna, koji se često može vidjeti u pustinjskim scenama iz filmova. Sa slušalica je treštala ona luda Shajarianova stvar, a ja sam gledao u ništa i mislio o ničemu. Ispred mene nalazila se neugledna prodavnica, u kojoj se nalazilo otprilike sedam artikala. Stajao sam na betonskom prilazu koji je povezivao dvorište prodavnice sa cestom. Taj trenutak se u mom životu ni po čemu ne bi mogao izdvojiti, osim po tome što je to bio posljednji iranski trenutak bezbrižnosti, posljednji trenutak u kojem sam mogao da si priuštim da jednostavno egzistiram i tupavo ne mislim ni o čemu.

Tada sam ugledao kako mi prilazi čovjek koji je čitavo to vrijeme stajao pored mene i vjerovatno čekao isti autobus. Počeo je da maše rukama, te sam skinuo slušalice, sa namjerom da ga bolje čujem. Dok sam nespretno skidao slušalice, shvatio sam šta mi pokušava reći svojim riječima: no bus Isfahan. Iz nekog razloga autobus za Isfahan neće danas doći. Upravo u tom trenutku, telefon vezan za slušalice je ispao iz mog džepa, poletio ka tlu i u naredom trenutku ležao potpuno polupan na cesti.

Opsovao sam i spustio se da ga pokupim. Podigao sam ga sa betona i ustanovio kako mu je displej potpuno polomljen. Ponovo sam opsovao i pokušao da ga pokrenem, svjestan da mi ovo nije prvi telefon koji sam razbio i da ću sigurno ipak moći da ga koristim. Ipak, telefon nije davao nikakve znakove života.

Nastavio sam sa psovkama, iznerviran zbog činjenice da sam upravo razbio telefon koji sam nedavno kupio i masno platio. Pomislio sam na njegovu cijenu i na dosadnu činjenicu kako danas više neću moći da fotkam i slušam muziku.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim šta se zapravo dogodilo u tom trenutku – sve što mi je trebalo i sve što sam imao u tom trenutku bilo je izgubljeno. U telefonu sam imao kontakte ljudi kod kojih je trebalo da ostanem u Isfahanu, vrijedne bilješke, milion fotografija, pristup internetu, mape, avionske karte, milion aplikacija koje su mi pomagale da se snalazim po ovoj zemlji, jednoj od najkomplikovanijih i najizolovanijih zemalja na svijetu. Izgubio sam sposobnost kretanja, fotografisanja, pisanja, komuniciranja sa ljudima koji su mi mogli pomoći. Ukratko – sve. U potpunosti sam se oslonio na tehnologiju i u jednom trenutku izgubio ono što mi je ona pružala, odnosno sve.



Pored toga, upravo sam saznao da jedinog prevoznog sredstva kojim bih mogao izaći iz pustinje danas neće biti. Saobraćaja gotovo i da nije bilo. Stajao sam neko vrijeme nasred ceste u blizini pustinjskog gradića Khur, držeći krhotine mog telefona u rukama i pokušavajući da shvatim šta se upravo dogodilo. Bio sam 60km udaljen od Rohabovog sela i oko 500km udaljen od Isfahana. Oko mene nije bilo nikoga i ničega. Što se tiče mojih čula, mogao sam doživjeti jedino zvuk vjetra koji je nosio sitne čestice žutog pijeska ove nepregledne pustinje i svoju minornost. Bio sam manji od zrna tog pijeska i osjetio sam kako bi i mene ovaj vjetar vrlo lako jednostavno ponio kao perce. Posmatrao sam tu beskrajnu i nemilosrdnu prirodu i svakog trenutka bivao sve manji. Ego mi se smrskao pod težinom pustinje i okolnosti u kojima sam se našao.

Sve šanse za povratak u civilizaciju, moj telefon, kao i moj ego smrskali su se u jednom trenutku.

Preokret

Ipak, i ovaj osjećaj me ubrzo napustio. Mozak je, suočen sa očigledno ozbiljnim okolnostima, počeo da radi na otklanjanju njihovog negativnog uticaja.

Kao da je prebačen u poseban režim rada, počeo je da me obasipa spoznajama povoljnih okolnosti: bilo je još uvijek relativno rano, imao sam gomilu novca u novčaniku, a i vremenske prilike su bile povoljne. Shvatio sam kako ipak imam nekoliko opcija. Sačekaću ovdje neko vrijeme i već će se pojaviti neko ko ide ka Isfahanu ili ka Rohabu. Imam još nekoliko dana do povratka kući. Sigurno ću uspjeti za to vrijeme stići nazad do Teherana, odakle imam let za Baku. Uostalom, ovo je sjajna prilika da još jednom vidim od čega sam satkan. Prilika da vidim koliko sam zapravo avanturista i pravi putnik, a koliko fejker koji se u potpunosti oslanja na tehnologiju. Jer zaista, putovati bilo kuda i na bilo koji način u 21. vijeku, ukoliko ste muškarac, bijelac i imate pametni telefon sa pristupom internetu zaista više ne predstavlja gotovo nikakav izazov.

Do tada su me već uveliko obuzeli talasi uzbuđenja. Zaboravio sam na telefon i sve ostale izmišljene prepreke. Osjetio sam ogromnu snagu, samopouzdanje i vjeru u sebe. Ovo je prava stvar, pomislio sam. Ovo će nadmašiti sva ludila koja sam do sada doživio u Iranu. Sad lijepo ispruži ruku, podigni palac i samo kreni naprijed!!!

Ipak, lajfkouč gluposti i samomotivišući govori funkcionišu, naravno, samo u teoriji. Možda u još ponekom kontekstu funkcionišu, ali među njima se sigurno ne nalazi sirovi kontekst iranske pustinje. Rado bih vidio sve te lajfkouč instruktore i motivacione govornike kako pokušavaju održati pozitivan stav o životu i gurati probleme pod tepih u beznađu i beskonačnosti iranske pustinje, ostavljeni bez ikakve mogućnosti izbora.

Naime, jedan od osnovnih problema koje je trebalo riješiti bilo je utvrđivanje na kojoj se strani uopšte nalazi Isfahan. Sa koje uopšte strane, jebote, da započnem stopiranje? Nije bilo nikakvog putokaza, niti sam znao na kojoj se strani svijeta u odnosu na Isfahan nalazim (nije da bi mi nešto značilo to što sam, recimo, zapadno od Isfahana). Odlučio sam da ću pokušati upravo sa one strane na kojoj sam se nalazio. Ništa nije govorilo da je baš ta strana ispravna. Jednostavno sam se već nalazio na njoj, pa mi nije djelovalo smisleno ulagati napor prelaska na drugu stranu ceste, ako već ne znam koja je prava.

Da, sposobnost induktivnog rezonovanja ipak nisam izgubio.



U blizini nije bilo naselja, a gola, neocrtana i napola pijeskom prekrivena cesta bila je potpuno pusta. Ipak, znao sam da mogu računati na Irance i njihovo gostoprimstvo, kao i na to da će se u dogledno vrijeme pojaviti već neko prevozno sredstvo.

Ok, vrijeme je da ponovo počnem da stopiram. Idemo!

Kroz pustinju

Čekao sam oko pola sata. Za to vrijeme pored mene je prošlo nekoliko kamiona i jedan automobil. Upravo taj automobil mi je stao.

U staroj, poluraspaloj kršini sjedili su klinac od nekih 12 godina i otac. Mahali su mi rukama sa osmijesima i pokazivali da udem u kola. Rukama sam pokazao smijer u kojem su se kretali i upitao Isfahan?. Otac je potvrdno klimnuo glavom i pokazao mi da ulazim u kola. Ubrzo smo svratili na pumpu. Dok je otac sipao gorivo, dječak se negdje izgubio. Ubrzo sam ga opet zapazio. Stajao je ispred mene garavog i nasmijanom lica i iz žablje perspektive me gledao krupnim i tamnim očima, punim prijateljstva i ljubavi. Jednom rukom je pridržavao sladoled koji je lizao, a drugom isti takav sladoled pružao meni.

Nije to bio ni prvi ni posljednji put da sam tokom ovog puta bio zatečen iranskom dobrotom i gostoprimstvom. Ovaj događaj mi je samo potvrdio to da se iranci rađaju sa takvim odgojem, ili ga stiču tokom najranijeg djetinjstva. Sladoled je djelovao bljutavo, polomljeno, poluotopljeno i ne pretjerano svježe. Smazao sam ga kao najukusniju poslasticu, pokazujući time ogromnu zahvalnost koju sam u tom trenutku osjećao prema ovom malenom i velikom čovjeku.

Vratili smo se u kola i nastavili vožnju. Oni su se konstantno okretali i kreveljili, očigledno radosni zbog toga što im se pružila prilika da upoznaju stranca i pomognu mu. Ja sam samo ponavljao Isfahan i zahvaljivao se, držeći svoj polomljeni telefon u rukama. Otac je odmahivao rukom, pokušavajući da mi da do znanja da ne treba da se zahvaljujem i da će sve biti u redu.

Vozili smo se mozda nekih 25 kilometara, kada su skrenuli sa ceste i zaputili se ka manjoj grupi kuća koje su se nalazile uz prašnjavu pustinjsku cestu. Zaustavili smo se i otac je ugasio kola. Okrenuo se i rukom mi dao znak da smo došli ispred njihove kuće, pozivajući me na ručak i odmor. Zahvalio sam se na svim jezicima i opet pokazao polomljeni telefon i na imaginarni sat na mojoj ruci, aludirajući na to kako nemam vremena.

Pogledali su se, nesto promumljali i zamijenili se za mjesta. Klinac je upalio kola i nastavio vožnju. Pokušao sam da im objasnim kako zaista nema potrebe i kako su već učinili previše, ali bilo je uzalud. Smijali su se i nastavljali vožnju. Nakon nekih 30 km stigli smo do velike raskrsnice usred pustinje. Bilo je jasno da se na ovom mjestu spajaju važni putevi. Na raskrsnici se nalazila benzinska pumpa, nekakav motel i još jedna neugledna prodavnica.


Klinac je otrčao i kupio mi sok. Uzeo sam sok, poklonio im se nekoliko puta, zagrlio ih i rekao God bless you. Nisam zaista imao ništa bolje od toga da kažem jednom ocu i sinu, stanovnicima jednog malenog iranskog pustinjskog sela. Ne znam da li su me razmjeli, ali to nije bilo ni važno. Ionako je svaka riječ bila apsolutno suvišna i nemoćna da iskaže moju zahvalnost.

Otišli su i ja sam opet ostao sam.

Opijum

Otac mi je pokazao u kojem smijeru se nalazi Isfahan i u tom smijeru sam nastavio pješke. Shvatio sam da su mi učinili veliku uslugu dovezavši me do ovog mjesta. Ovdje su se ukrštali putevi koji su povezivali Afganistan i Turkmenistan sa centralnim Iranom. Zbog toga je saobraćaj na ovom mjestu ipak bio gušći nego u pustinjskom gradiću Khur. Taj saobraćaj sastojao se većinom od kamiona koji su se kretali iz pravca Afganistana. U kontekstu u kojem sam se nalazio, to je djelovalo kao sjajna okolnost. Ipak, taj kontekst nije bio ni malo povoljan.

Shvatio sam da u torbi imam malenu kameru i da bi bilo dobro snimiti nekakvu poruku, ukoliko se ne izvučem odavde. Kada sam, nekoliko mjeseci kasnije pogledao taj video, bilo mi je drago zbog toga što je na snimku zvuk gotovo u potpunosti izostao. Ko zna o kakvim glupostima sam govorio. Ipak, u tom trenutku, sve je bilo moguće i to je bila najprirodnija reakcija na okolnosti u kojima sam se našao. Od Isfahana me dijelilo jos nekih 400km, od kojih je većina prolazila kroz pustinju.

Neko vrijeme sam bezuspješno stopirao, da bi mi nakon nekih pola sata stao stari, glasni i ofucani kamion. Suvozač mi je na lošem engleskom rekao da uđem i da će se on premjestiti na ležaj koji se nalazio iza sjedišta. Vozač je samo klimnuo glavom i udario po gasu kada sam ušao i zalupio vratima. Kamiončina je zagrmila, a moji kilometri do Isfahana su nastavili da se tope, veoma polako, ali ipak sigurno.

Osjećao sam se odlično. Znao sam da će sve super proći i da ću uspjeti. Počeo sam da snimam pustinjske predjele i unutrašnjost kamiona, dok sam istovremeno objašnjavao suvozaču bizarnu situaciju u kojoj sam se našao. On je djelovao uljudno i pristojno. Objasnio mi je da već nekoliko dana voze robu iz Afganistana. Kamion je bio u katastrofalnom stanju i kretao se veoma sporo, pa me nije iznenadila vremenska dimenzija njihovog puta.

Svakog trenutka bili smo sve bliže Isfahanu. Mislim, nije to bila pretjerana sreća; ja u Isfahanu nisam imao kuda, sve sam kontakte pogubio i nisam se mogao snaći bez interneta u iranskom gradu u kojem gotovo niko ne govori engleski i u kojem su svi natpisi na farsiju. Ali ipak, Isfahan je grad i sigurno ću se lakše snaći nego usred pustinje.

Suvozač je privukao sebi malenu plinsku bocu koja je stajala ispred njega i upitao me da li mi smeta miris plina. Rekao sam da nemam problema s tim, iako nisam imao pojma zašto me uopšte to pita. Tada je odvrnuo ventil i zapalio plamen iz boce. Na komad žice stavio je komadić čudne mase i prinio je vatri. Drugim komadom žice počeo je da dodiruje istu tu masu, usljed čega je ta nepoznata masa počela da generiše dim neobičnog mirisa. Tada je stavio slamku u usta i počeo kroz nju da uvlači dim u svoja pluća. Kabina se ubrzo napunila dimom, pa sam ga upitao o čemu se radi. Najprirodnijim tonom mi je odgovorio kako se radi o opijumu i kako je to ovdje, u Iranu, među kamiondžijama najprirodnija stvar. Svi to rade, rekao je. To nam pomaže da prevalimo velike udaljenosti. Naravno, pomislio sam. Kakvi jebeni tahografi. Ovo je Iran. Ovdje vozači voze po 700 sati u komadu i ne zamaraju se glupostima kao što je tahograf.

Pušio je taj dim barem nekih 45 minuta, ili ko zna koliko. Prihvatam mogućnost da sam, usljed udisanja opijumskog isparavanja i sam pomalo izgubio pojam o vremenu. Vozač je mirno vozio, suvozač je pušio opijum, a ja sam lijeno i pomalo drogirano posmatrao beskrajne pustinjske prizore. Život se polako ali sigurno odvijao.

Ubrzo su pustinjski prizori ustupili mjesto planinskim. Prvi veliki uspon stari kamion je savladavao dugo i veoma sporo, kašljući. Pomislio sam kako se kreće brzinom hoda. Nakon duge borbe, kamion je ipak kapitulirao i zaustavio se nasred ceste. Vozač ga je nekako pomjerio na obližnje proširenje, a drogirani suvozač je izletio i zavukao se ispod kamiona.



Nisam mogao vjerovati šta se dešava. Jebote, krenuo sam iz Gruzije prije 15 dana na ovo putovanje, doživio najluđe stvari i sada poludrogiran stojim ovdje nasred neke iranske planine i kao blejim sa dvojicom kamiondžija. Njih dvojica su bezuspješno pokušavali da poprave kamion, a ja sam stajao pored njih i bespomoćno snimao predjele i ovu situaciju. Pitao sam ih da li mogu nekako da im pomognem, ali mi je drogirani suvozač ljubazno odvratio kako drže stvari pod kontrolom. Mnoštvo kamiona i automobila je prolazilo pored nas, ali mi je ipak bilo nekako trulo da ih samo tako u nevolji napustim. Ne mogu im pomoći, ali ne mogu ih ni ostaviti tek tako.

Iran pustinja stopiranje

Nakon pola sata agonije, vozač mi je dao znak da uzmem svoje stvari i da sa njim nastavim stopiranje. Shvatio sam da je kapitulirao i da planira da se autostopom, zajedno sa mnom, zaputi ka najbližem gradu i tamo potraži pomoć. Ja bih odatle trebao već nekako sam da se snalazim. Laknulo mi je. Kao da mi je trebao njihov blagoslov da ih napustim. Nakon samo nekoliko minuta zaustavili smo kombi i njime nastavili dalje.

Iran pustinja stopiranje

Ka Neunu

Vozač kombija je otvorio vrata i sa osmijehom nam pokazao da uđemo. Treštalo je nekakvo pakistansko turbo – folk muzičko govno sa radija. Kombi je bio prepun smrada lošeg persijskog duhana. Čova je bio garav i namsijan. Ličio je najviše na… čovjeka. Onog prostog čovjeka seljaka kojeg možete sresti svuda. Mogao bih se zakleti da nam je rekao Pomaže Bog ljud’ne, aj’ ulaz’te. Dokle ćete a?

Iran pustinja stopiranje

Njih dvojica su nešto kenjali na farsiju, dok sam ja pisao o svemu tome u maleni Darinkin notes. Osjetio sam nepodnošljivu lakoću nemanja telefona i radost zbog oslobađanja od ovog uređaja. Ne treba mi. Ništa mi ne treba. Bio sam potpuno prisutan u trenutku, umjesto da buljim u glupi telefon. Sjetio sam se Tesonovih riječi koje sam zapisao dok sam stopirao ka Svetoj Gori: “Prepušten samom sebi, tačno je da se hranim sopstvenom biti, ali ona je neiscrpna”. Vozač kombija mi se nasmijao i klimnuo glavom, kao da je znao o čemu mislim. Odvratio sam mu i nastavio sa svojim bitstvovanjem. Sve se kretalo u sjajnom ritmu Dhaferove kompozicije Sabaa koja je prašila u mojoj glavi. Sve mi je bilo kul. Čak i onaj moj napaćeni vozač.

Mislim, realno, bio sam ja sigurno malo drogiran od onog opijuma.

Moj vozač je objasnio vozaču kombija ko sam i ispričao mu moju priču. On je sa osmijehom klimnuo glavom, ljuljajući se u svom sjedištu. Shvatio sam da će odvesti mog vozača u centar ovog prvog gradića i pomoći mu da nađe mehaničara, a mene ostaviti na magistrali. Takvi su Iranci.

Tako se i dogodilo. Rastali smo se na cesti, u tački udaljenoj nekih 150km od Isfahana i više od 250km od Khura.

Tada se nebo prolomilo. Kiša je počela iznenada da pada. Srećom, ubrzo mi je stao jedan mladi kamiondžija. I kod njega je treštao nekakav turbo – folk, ali je ipak djelovao fino, ljubazno i tiho. Nismo razgovarali, niti obraćali previše pažnje jedan na drugog.

Iran pustinja stopiranje

Meni je trebala pomoć i on mi ju je ponudio. Ostavio me na jednoj od velikih raskrsnica na ulazu u grad Neun. Poklonio sam se i zahvalio, a on se namijao i nastavio dalje svojim putem.

Kiša je padala sve jače, a nad Iranom se polako spuštala noć.

Isfahan

U predgrađu ovog nepoznatog gradića bilo je daleko živahnije nego u prethodnim mjestima, iako je kiša pojačavala svoj intenzitet. Bilo je očigledno da sam pustinju najzad ostavio iza sebe. To je, u kontekstu Irana, predstavljalo značajan nivo bezbjednosti. Gdje god postoji civilizacija u ovoj zemlji, gdje god žive lokalci, sigurno vam se ništa loše neće desiti.

Iran pustinja stopiranje

U lokalnoj prodavnici sam se okrijepio, kupio kafu i slatkiše i podijelio ih sa klincima koji su radili u prodavnici. Preda mnom je stajalo nešto manje od 100km do Isfahana. Bilo je možda 19h. Talasi zadovoljstva, sreće i ponosa potpuno su me obuzeli. Jebote gotovo sam uspio. Izašao sam iz pustinje i ubrzo ću stići i do Isfahana. Ja zaista mogu sve što poželim.



Ležerno sam prišao grupici taksista i započeo dugotrajno pregovaranje oko cijene vožnje do Isfahana. Oni su u meni vidjeli bogatog turistu i bilo je prirodno da pokušaju da me oderu. Bilo je takođe prirodno da to pokušam spriječiti. Nekako sam nagovorio vozača da me odveze za nižu cijenu. Nije bio baš srećan zbog toga, ali je pristao. Rekao sam mu samo bus station, računajući na to da tu sigurno postoji nekakav terminal gdje mogu da spavam ili da odmah krenem ka Teheranu.

Udario je po gasu i ubrzo smo se našli u predgrađu ovog velikog grada. Radosno sam posmatrao svjetla Isfahana kroz prozor mutan od kiše, prljavštine i dima cigareta.

Zadovoljan zbog ponovnog spoznavanja činjenice da za mene ne postoji nemoguće, pružio sam mu onoliko novca koliko je na početku tražio, zalupio vrata i po najvećem pljusku počeo da osluškujem i hvatam ritam ovog grada.



Comments 8

Leave a Reply