putovanje u Iran Golestan palata Teheran

Vodič za putovanje u Iran

Spread the love

Putovanje u Iran

Svako putovanje je posebno, samo je putovanje u Iran malo posebnije od drugih.

Ne toliko mudra i originalna misao koju sam upravo izgenerisao, a djelomično i ukrao, 2018.

Kada sam te aprilske zore, oko 4 sata sasvim spontano i bez ikakvog plana podigao prst i započeo stopiranje u blizini aerodroma u Kutaisiju (Gruzija), ni slutio nisam da je u tom trenutku započela vjerovatno najluđa avantura u mom životu. Put me preko ove lijepe zemlje u kojoj sam već boravio, odveo preko  Azerbejdžana u Iran.

Reći za Iran da je poseban suvišno je i nekako otrcano, a preturajući po svom vokabularu ne nalazim sofisticiranije termine kojima bih u nekoliko rečenica mogao opisati to ludilo od zemlje. Zato očekujte mnogo priča. Mnogo dugih priča.

Ni o jednoj drugoj zemlji nisam sa toliko oduševljenja govorio kao o Iranu. O njemu pričam gotovo onoliko koliko o Portugalu ćutim. S obzirom na to da me mnogi i danas pitaju za savjete, a ponavljanje iste priče može biti zamorno, sastavio sam ovaj tekst, sa ciljem da pomogne svima vama koji se odlučite na putovanje u Iran.

Za putovanje u Iran potrebna je određena priprema. Moja se svodila na prikupljanje korisnih savjeta od putnika koji su već bili u ovoj zemlji. Po povratku sam odlučio da ih skupim na jedno mjesto, dopunim i objavim u vidu ovog vodiča koji upravo čitate.



O Iranu se jako malo toga zna. Radi se o jednoj od najizolovanijih zemalja i prirodno je da su ljudi puni predrasuda o njoj. I ja sam pun predrasuda, naravno. Ali ih uspješno razbijam već godinama.

Koliko je Iran izolovan i drugačiji od svega što sam ranije viđao pokazuje i njihovo posebno…

Vrijeme

U Iranu se tokom zimskih mjeseci koristi posebna vremenska zona, poznata i kao Iransko standardno vrijeme ili IRST. Ono što je interesatno u vezi ove vremenske zone je to da se ona ne razlikuje od ostalih za okrugao broj sati. Naime, ova vremenska zona se definiše kao UTC + 3:30. Tokom ljetnih mjeseci koristi se druga vremenska zona (IRDT) i definiše se kao UTC + 4:30. To znači da tokom ljeta sat u Iranu prednjači 2,5 sata u odnosu na nas.

Takođe, u Iranu se ne pomjera sat kada se pomjera u većini zemalja. Njihov časovnik se ne pomjera posljednjeg vikenda u oktobru i martu, već negdje oko Nowruza, najbitnijeg festivala u iranskoj kulturi, koji predstavlja početak nove godine (21. marta).

Predsjednik Ahmadinedžad je čak tokom svoje vladavine ukinuo pomjeranje časovnika.

Novac

Pazite sad: u Iranu se uredno koriste dvije valute paralelno. Mislim, jedna je valuta, ali ima dva naziva: rijal i toman. Cijene su pretežno istaknute u tomanima, ali vi tu cijenu pomnožite sa 10 i platite upravo toliko rijala. Monetarni sistem u Iranu komplikovan je kao i većina stvari u ovoj zemlji. Toman zapravo predstavlja nad – valutu, koju je 1932. godine zamijenio rijal i koji vrijedi 10 puta manje. Danas se u govoru i izražavanju cijena koriste obje valute, iako novčanica ili kovanica tomana ne postoji.

Iran novac

Takođe, Iranci za 10.000 tomana često kažu i 10 tomana, ali to vas neće zbuniti, s obzirom na to da 10 tomana ne vrijedi apsolutno ništa. Odnos rijala i evra brzo se mijenja, pa je tokom mog 15 – dnevnog boravka u Iranu za jedan evro moglo da se kupi od 51.000 do 68.000 rijala. Prvog dana sam zamijenio 100 evra i tokom nekoliko dana svog života bio sam milioner.

Iran novac

Dakle, cijene su izražene u tomanima, ali vi placate u rijalima. Prosto je. Kako ne razumijete?

E sad, da biste uopšte mogli koristiti iransku valutu (kako god je zvali), neophodno je da naučite brojeve.

Ali, ne brinite, jednostavno je. To je samo 10 cifara, od kojih je jedna (0) ista kao i u našem brojnom sistemu. Ja sam brojeve savladao već u prvih par sati boravka u ovoj zemlji. Brojeve morate znati da biste znali kolike su cijene bilo čega, koliko novca imate, koliko plaćate i trošite. Ukratko, brojeve prosto morate znati, ne budite lijeni. I da, brojevi se, za razliku od slova, čitaju sa lijeva na desno.

I kao da to sve nije dovoljno komplikovano, u Iranu ne možete koristiti platne kartice. Kartično plaćanje moguće je gotovo svuda, ali isključivo sa iranskim karticama. To bukvalno znači da ćete morati sa sobom nositi isključivo keš i ako ostanete bez njega -jebi ga, srećno. Šta drugo da vam kažem!?

Izolacija

Svima je poznato da je Iran jako izolovana i tradicionalna zemlja. Da ne dužim puno o razlozima (o čemu ćete sigurno opširnije čitati u nizu priča koje pripremam), pokušaću navesti nekoliko pokazatelja:

– promovisanje zapadnjačke (prije svega američke) muzike, brendova i kulture uopšte je nešto što u Iranu trebate izbjegavati;
– za konzumiranje alkohola i danas (2018. godina, 21. vijek) mogu da vas bičuju. Bičevanje je sasvim legitiman vid kažnjavanja;
– za žene starije od 9 godina obavezno je pokrivanje čitavog tijela. Od 13. godine žene mogu stupiti u brak;
– homoseksualno ponašanje je apsolutno zabranjeno. Ipak, operacije promjene pola u Iranu su legalne i povremeno ih sama država subvencioniše;
– poligamija je legalna i možete imati 4 žene. Žena se smatra vlasništvom muškarca, dok iransko pravosuđe ne poznaje koncept silovanja u braku. Žene nakon stupanja u bračne vode prekidaju dalje školovanje;
– značajan dio Interneta je blokiran;
– klasičan noćni život ne postoji;
– motocikli preko 250cc su zabranjeni;
– evropske platne kartice ne funkcionišu u Iranu;
– satelitski program je zabranjen;
– mali procenat ljudi govori engleski jezik. Mladi Iranci su prilično obrazovani, ali za engleskim jezikom nema pretjerane potrebe. Mnogi govore arapski, turski i persijski (Farsi) jezik.
– aktivacija moje SIM kartice nije se desila 2 sata nakon kupovine, kao što su mi obećali. Zbog toga nisam bio u mogućnosti da se javim hostu, što je dovelo do niza komplikacija, zbog kojih sam prvu noć u Iranu proveo lutajući predgrađima Tabriza, tražeći klupu ili bilo kakav zaklon u kojem bih dočekao jutro. Računao sam na to da ću ipak pronaći pekaru, prodavnicu, restoran ili nešto slično. Međutim, u Iranu toga nema. Zaboravite na klasične kafiće, restorane, mjenjačnice, pekare koje rade čitavu noć i Internet – klubove. Ne možete se tek tako pojaviti u ovoj zemlji bez ikakvog plana, povezati se na Internet i za čas riješiti sve svoje probleme kao u ostatku svijeta. U Iranu ste. Nemojte ga podcijeniti kao što sam to ja učinio;

Ljudi sa kojima sam se družio žive u strahu od Vlade, ne podržavaju je i svjesni su da je ona kriva za položaj u kojem se ova zemlja našla nakon Revolucije. Takođe su svjesni da bi promjena režima zahtjevala ogromne žrtve.

Ipak, mladi Iranci ne djeluju pretjerano zabrinuto zbog svega toga. Nemaju ništa protiv zapadnjačke kulture, ali su sasvim zadovoljni svojom. Oni voze iranske automobile, čitaju iransku poeziju, piju iransku koka – kolu, slušaju iransku muziku, jedu iransku hranu, putuju unutar svoje zemlje i generalno su ponosni na nju. Nekako su naučili da funkcionišu u tom zatvorenom sistemu i povremeno u njemu pronađu pokoju rupu kroz koju se provuče poneki Metalikin CD, džoint ili čašica vrhunskog iranskog vina.



Kada sam u Alijevom domu ugledao staru i prašnjavu gitaru, naštimao žice i zasvirao Nothing else matters, Ali se rasplakao i počeo da poziva prijatelje usred noći. Shvatio sam da pokušava da im objasni da u njegovoj kući neki lik iz Serbistana upravo svira njihovu omiljenu pjesmu – metr (kako ju je on nazvao). Iako se radi o obrazovanim ljudima, za njega i njegove prijatelje prizor lika koji tako slobodno svira metr bio je egzotičan u tolikoj mjeri da su sutradan svi znali da je došao lik iz Serbistana koji svira gitaru. Sutradan su me u kafiću natjerali da ponovim svoju izvedbu ovog klasika. Svi su aplaudirali i oduševljeno skandirali metr, metr. Samo je osamnaestogodišnji Atila mirno sjedio pored mene i na kraju balade mi, očigledno postiđen, tiho rekao: “Revolucija će se dogoditi. Ja je možda neću dočekati, ali ona će se desiti. Bićemo slobodni ljudi opet.”

To je bio jedan od najtužnijih trenutaka kojima sam svjedočio.

Uređenje

Sam zvanični naziv ove zemlje govori dovoljno o uređenju – Islamska Republika Iran (do 1930. godine zvanični naziv države bio je Persija). Režim u Iranu je teokratski režim, vođen islamskom ideologijom. Zvanična religija ove zemlje je Islam po tumačenjima Šiita, koji čine većinu stanovništva. U Iranu postoji Predsjednik države, Predsjednik Parlamenta kao i ostale uobičajene institucije, ali su sve one podređene instituciji Vrhovnog vođe ili Imama, čiju funkciju obavlja Ali Khamenei.

Međutim, šta to sve znači u praksi? Pa, ukoliko ste muškarac, ne znači vam mnogo. Krećete se slobodno i ponašate manje – više kao i u bilo kojoj drugoj zemlji. To ne znači da možete masturbirati u javnosti i hodati nagi ulicama sa krestom ili plastičnim falusom na glavi kao u Berlinu, ali ukoliko ste normalna i pristojna muška jedinka, ne bi trebalo da imate ikakvih problema. Ok, ima par kratkih i jasnih pravila, koja se prije svega svode na zabranu drogiranja i alkoholisanja. Mislim, nije da u Iranu nema alkohola i droge, ali nemojte ljubim vas tamo to raditi. Možete ozbiljno nastradati.

Za žene ipak važe malo drukčija pravila. Žene se voze u posebnim odjeljcima u metrou, a svuda u javnosti pokrivanje tijela, kose, a nerijetko i dobrog dijela lica je obavezno. Tek u Teheranu možete vidjeti pokoju hrabru ženu sa nepokrivenim dijelom kose, gležnjem ili dijelom ruke iznad dlana. To, naravno, važi za lokalke, kao i za strankinje. Otkrivanje dijela kose ili tijela smatra se provokacijom, vrijeđanjem Islama, ali i vidom protesta. Za žene u Iranu moglo bi se reći mnogo toga, ali sigurno ne i to da su u bilo kom smislu slobodne.



Maleno selo Mesr u iranskoj pustinji mjesto je gdje živi nekolicina hrabrih i ludih muškaraca i žena koji su rekli ne hidžabu, tradiciji, Imamu, režimu ili ukratko – svemu. Ta nekolicina ljudi pobjegla je iz sistema i prigrlila slobodu. U toj njihovoj oazi proveo sam najljepši dio ovog putovanja i shvatio da je ljudska potreba za slobodom nepobjediva. Da čovjek ne može bez slobode. U istom tom mjestu shvatio sam i da je sloboda samo drugo ime za stanje u kojem čovjek nema više ništa da izgubi.

Zapravo sam to pročitao u knjizi koju mi je Muharem Bazdulj lično poklonio par dana ranije u Teheranu.

Dolazak

Najbezbolnije je u Iran ući preko Teheranskog aerodroma. Ukoliko ste vlasnik pasoša Republike Srbije, kao što je to slučaj sa mnom, možete u Iran ući bez vize i bilo kakvih problema. Srbija (kao pravni nasljednik Jugoslavije) i Iran tradicionalno su u dobrim odnosima i danas je Srbija jedina zemlja u čitavoj Evropi u koju Iranci mogu ući bez vize. Informacije o vizama za ostale zemlje regiona tražio sam na klubu putnika. Sajt Ministarstva vanjskih poslova države čiji ste državljanin takođe zvuči kao OK opcija.

Ja sam stopom stigao do samog juga Azerbejdžana, u Astari prešao granicu i ušao u Iran. To sigurno nije preporučiv način putovanja i osim nekolicini ozbiljnih putnika – luđaka poput Lende, Jelene ili Snežane, ne bih nikome preporučio da na taj način ide u Iran. Na tom graničnom prelazu, prepunom mračnih, prljavih i sumnjivih likova sigurno ne želite da se nađete i budete apsolutno jedini bijelac ikada, kao što je to bio slučaj sa mnom. Pored toga, azerbejdžanski graničari su mi neko vrijeme komplikovali život prije nego su me pustili da napustim njihovu niđe – veze zemlju.

Povezanost i prevoz

Iran ima odličnu putnu infrastrukturu i gradovi su međusobno jako dobro povezani. Da, Iran je izolovan od ostatka svijeta, ali je unutar granica ove ogromne države (dva i po puta veće od Ukrajine koja je najveća zemlja Evrope) sve manje – više super funkcioniše. Ljudi imaju svoju verziju Uber – a, svoje avio – prevoznike i svoje automobile.

Recimo, iz Teherana u Širaz dnevno saobraća desetak aviona, po cijeni leta od oko 20 evra. Radi se o udobnim avionima, jako dobroj usluzi i ljubaznom osoblju. Problem leži u tome što vi ne možete kupiti kartu za taj avion (barem ne online). Kao što već napisah, plaćanje je moguće samo iranskim karticama, a da biste uopšte koristili veb – sajt za kupovinu karata potrebno je da razumijete farsi i naravno – brojeve. Ipak, to vam neće predstavljati problem, s obzirom na to da će bilo koji Iranac biti i više nego srećan što može da vam pomogne. Obavezno putujte avionima. Zemlja je ogromna, a letovi su udobni i sigurni kao i u bilo kojem drugom dijelu svijeta, s tim da su daleko jeftiniji nego bilo gdje drugdje.

Kvalitet puteva je sasvim u redu. Po njima jure milioni iranskih Saipa i drugih vrsta automobila, za čijim upravljačima nerijetko sjede ljudi koji će vam vrlo rado stati i povesti vas. Autostopiranje u Iranu zvuči kao super avantura i ekstremni sport, ali je zapravo toliko jednostavno, bezbjedno i uobičajeno, da sam se ja nakon par dana smorio i odlučio za daleko efikasnije avione i VIP autobuse.

Unutar gradova možete da se prebacujete izuzetno jeftinim taksijima, ali ukoliko vam je i to skupo, na raspolaganju vam stoji iranska verzija Uber – a, takozvani SNAPP.

SNAPP je obična aplikacija koju instalirate na vaš telefon. Iako ne poznajete jezik, korištenje ove aplikacije je prilično jednostavno. Potrebno je samo da na mapi pronađete lokaciju do koje želite doći, dok će sistem sam prepoznati vašu lokaciju, a potom vam i izračunati cijenu željene vožnje. Te cijene su nevjerovatno niske (platio sam nekih 3 evra za 30 – ak km). Vozač će vas vjerovatno nazvati, ali u tom slučaju se takođe možete obratiti i više nego susretljivim slučajnim prolaznicima, koji će vam rado pomoći i objasniti vozaču gdje se tačno nalazite.

Oslanjajte se na ljude. Prije svega, na Irance.

Postoje i VIP busevi. To su veoma udobni autobusi predviđeni za duže vožnje (u tolikoj zemlji gotovo sve vožnje su jako duge) u kojima vas posluže sendvičem i vodom, a udobno i veliko sjedište možete oboriti i sasvim solidno odspavati. Ne sjećam se koliko tačno sam plaćao vožnju u ovim autobusima, ali znam da se radilo o zapanjujuće niskim cijenama karata. Kartu za ove autobuse kupujete online ili na licu mjesta, na jednom od brojnih bus – terminala u bilo kojem iranskom gradu.



U mnogim iranskim gradovima metro je nezaobilano prevozno sredstvo. Prije svega, u Teheranu. U ovom megapolisu život bi bio nezamisliv bez njihovog, inače vrlo efikasnog i jako jeftinog metro – sistema. Za lakše korištenje ovog velikog i prilično komplikovanog metro – sistema, ljudi su napravili i super android aplikaciju.

Iran je takođe jako dobro povezan mrežom željezničkog saobraćaja, koja povezuja sve veće gradove. Za 10 – ak evra možete kupiti kartu za noćni voz (dakle, krevet) u prvoj klasi.

Internet

U Iranu je Internet među mladima poznat i kao filternet. Pogađate – sve je filtrirano. To znači da je zabranjen facebook, twitter, kao i mnogi drugi sadržaji. Gotovo sve mreže na kojima se može doći u dodir sa vanjskim svijetom ili na kojima se ljudi mogu udruživati, ispoljavati anti – Vladine stavove i razmjenjivati (kritička!?) mišljenja zabranjene su. Ono što Iranci legalno mogu da koriste su Instagram, WhatsApp i veoma popularan Telegram.

Ipak, teško je globalizaciju ukrotiti. U Iranu se ipak koriste socijalne mreže pomoću određenih trikova. Čak je i aktuelni Predsjednik jednom prilikom napisao tvit o tome kako je on lično bio protiv zabrane Twitter – a. Jedan od njegovih pratilaca našalio se sa njim i pitao ga odakle njemu uopšte pristup Twitter – u, a on mu je odgovorio da koristi aplikaciju VPN Robot, preko koje uspijeva da se (potpuno ilegalno, naravno) poveže na ovu mrežu.

Istu tu aplikaciju koristio sam i ja tokom boravka u Iranu. Potrebno je samo da je instalirate, povežete se na Internet, pokrenete aplikaciju i kliknete start. Nakon toga možete sasvim normalno koristiti Facebook, Twiter ili šta već želite. Nedostaci ovog pristupa su to što kršite zakon i što je pristupanje tim zabranjenim resursima preko VPN – a dosta sporije.

Internet – klub u Iranu je misaona imenica. Ima ih, ali je suviše komplikovano korištenje njihovih usluga. Zato bih obavezno preporučio kupovinu SIM kartice.

SIM kartice u Iranu su takođe jeftine i obavezno prilikom ulaska u zemlju kupite jednu. Pristup Internetu u Iranu biće vam od velike koristi. SIM karticu možete kupiti u bilo kojoj Irancell radnji (s tim da nećete moći prepoznati Irancell radnju, ali pitajte nekoga. U radnji će se već naći neko ko će vam pomoći sa prevodom).



Za neka 3 evra možete kupiti karticu sa 6GB Interneta i koristiti 4G i 4,5G mrežu. Cijena, kvalitet i brzina ove mreže je daleko iznad bosanskih standarda, a vjerujem i standarda u Srbiji ili čak Hrvatskoj. Ipak, potreban je nepredvidiv vremenski period da vam se aktivira kartica, zbog čega sam i zapao u već pomenute neprilike u Tabrizu, tokom prvog dana boravka u ovoj zemlji.

Osim duboko u pustinji, gotovo u svim tačkama ove ogromne zemlje pokrivenost 4G i 4,5G mrežama je zadovoljavajuća.

Korisno je takođe da instalirate google translate aplikaciju koja će vam čak prevesti tekst koji fotografišete telefonom.

Šta uopšte vidjeti u Iranu?

Sve.

U Iranu možete vidjeti gotovo sve. Radi se o prestonici Zoroastrizma, najstarije monoteističke religije, drevnoj Persiji i zemlji koja je 2,5 puta veća od najveće evropske zemlje – Ukrajine. Iran je ogroman i veoma raznolik. S obzirom na već pomenutu izolovanost ove zemlje, prosječan stanovnik planete Zemlje nema nikakvu predstavu šta se zapravo nalazi tamo.

U Iranu možete vidjeti pustinje, trogloditska sela u kojima ljudi žive u vulkanskim stijenama i koja izgledaju kao termitske kolonije (Kandovan), zoroastrijske hramove i zoroastrijske Tornjeve tišine u Yazd – u, drevne piramide u kojima se usred pustinje čuvao led tokom vrelih ljetnih mjeseci, kao i druga arhitektonska genijalna rješenja u  Yazd – u poput tornjeva na kućama koji su služili za hlađenje, vječni zoroastrijski plamen (gori u kontinuitetu od 5. vijeka), golublje tornjeve koji su služili za uzgoj golubova i proizvodnju prirodnog đubriva, mumije iz rudnika soli kod Zanjana.

U Iranu se nalazi nezaobilazni Persepolj, ali i grad Kashan iz kojeg su navodno krenula ona tri mudraca ka novorođenom Isusu.

U Iranu sam otkrio možda najgostoljubivije ljude na svijetu, kao i najljepši grad koji sam ikada vidio – Širaz, grad poezije, ljjubavi i vjere, grad prepun prelijepih parkova, nevjerovatnih palata, spomenika, muzeja i dvoraca koji svojom ljepotom oduzimaju dah. Tu sam vidio i najljepšu džamiju (Nasir al – mulk), kao i Shah Cheragh.

U Iranu se mogu naći i neobičnije znamenitosti poput kamene bašte, groblja sa grobovima u obliku genitalija, drevnih vjetrenjača i brojnih podzemnih gradova.



U blizini Teherana (grada sa par miliona stanovnika i oko 800 parkova) nalazi se i Alamut dvorac u kojem je stolovao Hassan-i Sabbāh i vodio sektu ubica (Nizari Ismailis) kojima je davao hašiš prije odlaska u obavljanje zadataka političkih ubistava. Zbog toga su prozvani Assasini, a taj termin je postao univerznalno poznat naziv za plaćene ubice.

Opšti utisak

Kao klinac sam se uvijek pitao zašto čistači peru ulice šmrkovima. Tek na Bliskom istoku sam došao do odgovora – da ne bi izgledale kao njihove.

Za evropske standarde, sve je poprilično prljavo. Standardi čistoće na Bliskom istoku daleko su ispod evropskih. Na javnim mjestima svuda su poljski WC – ovi, popularni čučavci, u kojima naravno nema papira. Zato je zgodno tokom boravka u Iranu uz sebe uvijek imati vlažne maramice, a nerijetko Evropljani nose i gelove za čišćenje ruku

Ipak, čak i u Teheranu, jednom od najzagađenijih gradova na svijetu, za piće se koristi voda iz kućnih česmi.

Cuge i droge nema, osim što ih ima u izobilju. Mnogi Iranci cugaju, ali vam to neće priznati ukoliko vam ne vjeruju. Ukoliko ipak shvate da mogu da vam vjeruju, ponudiće vas vrhunskim vinom, pivo ili džointom. Ako zaustavite pravi kamion koji ide iz Afganistana kroz iransku pustinju, ponudiće vas i opijumom.

Što se tiče bezbjednosti, rijetko gdje sam se osjećao toliko bezbjedno i slobodno kao u Iranu. Da, slobodno.

U Iranu sam dosta razmišljao o slobodi.

Ovo će sigurno zvučati paradoksalno, ali Iran mi djeluje kao jedna od slobodnijih zemalja. Ne u smislu individualne slobode pojedinca, svakako. Ali Iran je možda najnezavisnija zemlja u kojoj sam bio. Svi mi živimo u nekim protektoratima i kolonijama, dok Iran ne robuje nikome. Iran je zaista poprilično nezavisna, slobodna i samoodrživa zemlja. Cijena toga je jako visoka i svodi se na izolaciju. Zbog toga, posljednje što bi se moglo reći za stanovnike Irana je da su slobodni.

Couchsurfing

Iako gotovo i nisam plaćao smještaj, znam da su solidni hoteli u Širazu prilično jeftini. Ja sam naravno u Iranu koristio couchsurfing.

Korištenje ove mreže je protuzakonito, a pojedinim članovima ove zajednice u Iranu su čak dolazile prijeteće poruke sa određenih profila. Predstavnici vlasti takođe koriste couchsurfing da bi apelovali na aktivne članove da ugase svoje profile.



Iranci rado koriste couchsurfing jer im on omogućava da upoznaju strance, dobiju uvid u to što se dešava vani, kupe od stranaca dragocjene devize ili sklope prijateljstva u Evropi, u koju mnogi pokušavaju pobjeći. Upravo to i predstavlja problem vlastima.

Vlada ne želi da se stanovništvo povezuje sa strancima, razmjenjuje informacije i ideje, uči, razvija se, saznaje stvari i time formira kritičko mišljenje. Po tome se pretjerano ne razlikuje od ostalih Vlada, a prije svega od Vlada u našem regionu.

Cijene

U Iranu za 1 evro možete kupiti oko 6-7 litara goriva. Kartu Teheran – Širaz platio sam 23 evra. Karta je naravno uključivala veliki prtljag. Doručak u iranskoj verziji restorana plaćao sam oko 1 evro. Cijena metro karte je 20 centi, a SIM kartice sa 6GB Interneta možete nabaviti po cijeni od 2 – 3 evra. U nekim mjestima cijene za turiste su veće, pa je i zbog toga zgodno da naučite više te proklete brojeve.

Ljudi

Da, nije prvi put da pišem o tome kako sam se u nekoj zemlji Bliskog istoka oduševio lokalcima, ali, vjerujte mi, Iranci su zaista nešto posebno. Za Irance, gost je Božji izaslanik na zemlji. Oni goste tretiraju sa ogromnim poštovanjem i uvažavanjem. Čak i više nego Libanci. Ja se gotovo nigdje nisam sigurnije osjećao nego u Iranu.

Nerijetko su me potpuni stranci pozivali u svoje domove na ručak ili me pozivali da podijelimo vožnju, a potom odbijali moj novac. U prodavnicama bi mi, ukoliko nemaju dovoljno novca da mi vrate kusur, nerijetko poklanjali stvari. Jednom mi je čak slučajni kupac platio račun u prodavnici. Svuda po Iranu ljudi koje sam sretao bili su i više nego srećni što mogu da mi pomognu kupovinom avionske karte ili dogovaranjem vožnje sa vozačem, na SNAPP – u. Nerijetko se dešavalo da mi na ulicama višemilionskog Teherana prilaze ljudi, pitaju me kako sam, kako mi se sviđa Iran, da li mogu nekako da mi pomognu ili jednostavno da mi požele dobrodošlicu u svoju zemlju.

Stekao sam par dobrih poznanstava koja i dalje održavam, a najveći problem mi je bio odgovoriti na sve poruke koje sam preko zajednice dobijao od Iranaca i odabrati hosta.

 

Iranci su svjesni da su njihov režim i zapadnjačka propaganda stvorili jako lošu sliku o njima i njihovoj zemlji, predstavljajući ih kao teroriste i radikalne luđake. Iran je daleko od toga. Radi se o nevjerovatnoj civilizaciji i narodu. Vjerujem da njihova ljubaznost dobrim dijelom dolazi upravo iz potrebe da pokažu svijetu da su i oni dio njega i da svoju zemlju predstave u najboljem mogućem svjetlu.

Što se mene tiče, uspjeli su u tome.

Idite u Iran.

Zajebite Francusku, Španiju i Italiju (a prije svega Mađarsku). Kada jednom vidite Širaz, zaboravićete Parize, Venecije, Petrograde i Barselone zauvijek.

Comments 8

    1. Pa iskreno, ne vjerujem. Mislim da bi bili prilično napadni. Ali ipak, to je samomoja ocjena. Zato sa velikom paznjom pratim Jelenu koja je na sličan način otišla u Iran i trenutno se tamo nalazi. Zaprati je pa ces znati bolje. Jelena Vuković, putopjesnikinja. Sjajna je i njeno pisanje je jako zanimljivo i poučno, dok je ona vrlo hrabra jedna žena. Mislim da nije imala nikakavih problema i nadam se da neće.

  1. Pohvale za tekst, kao uostalom i za ceo blog. Sa uživanjem ga pratim. Prokomentarisao bih samo sledeće tvoje reči;
    „Vjerujem da njihova ljubaznost dobrim dijelom dolazi upravo iz potrebe da pokažu svijetu da su i oni dio njega i da svoju zemlju predstave u najboljem mogućem svjetlu.“
    Identično sam i ja mislio kada sam pre skoro deset godina bio u Iranu, a onda sam shvatio da nije stvar u tome. Naime, posle nekog vremena sam na istu takvu ,,preteranu,,ljubaznost naišao kod Uzbekistanskih Tadzika, koji su u stvari, takođe ,,Persijanci,,
    Pozdrav i sve najbolje!

Leave a Reply